“I’d like to hold my head up and be proud of who I am,

but they won’t let my secret go untold.

I paid the debt I owed them, but they’re still not satisfied,

now I’m a branded man out in the cold”

---

“Želio bih glavu držati gore i biti ponosan na to što jesam,

ali oni neće dopustiti da moja tajna ostane neispričana.

Platio sam im dug koji sam imao, ali oni i dalje nisu zadovoljni,

sada sam čovjek s biljegom, vani na hladnom”

Merle Haggard

Predblagdansko zasniježeno doba urešeno sjajnim nogometnim rezultatima, čarobno je za raspoloženje nacije. Puhovski bi komentirao da nacija nema raspoloženje kao što ni javnost nema mnijenje, no poslužit ću se tom figurom. Kraj godine – adventska ponuda, nogometni ushit, svođenje godišnjih računa u malkice pripitom stanju – beskrajno je površno doba. U trenu kada pišem ključna je dilema hoćemo li biti treći ili ne, potom slijedi odluka dočekati nogometaše na glavnom zagrebačkom trgu ili slaviti kod kuće. Doba za odluke koje se lako zažali, možda zbog previše alkohola, možda nepromišljenog zagovaranja gradnje “nacionalnog” stadiona (zar beton i armatura imaju nacionalnu pripadnost?), upakirano s pokojom domoljubnom estradnom kuglicom uz paljenje još jedne adventske svijeće. Dani bez limita na karticama, popodneva bez razmišljanja o cijeni, predvečerja bez zbrajanja računa za komunalije. Ko da sutra ne postoji, pjevala bi jedna turbofolk diva.

Nogomet, Božić, blagdani, darivanje, komercijalizacija emocija i patriotizma, upravo je to doba za podsjećanje na one druge koji ne žive blagodati kapitalizma i uspjehe HNS-a, nevidljive i u vrijeme blagdana i u druga (ne)vremena.

Kako “mjeriti” države i društva? Postoje razni indeksi, složene računice, tablice, gomila statističara koji uredno obrađuju najrazličitije podatke. Ima i egzotike. “Big Mac indeks” koji pokazuje koliko državljani pojedinih država mogu sa svojim primanjima uživati u fast-foodu. Ponekad mi se čini da bi razvijenost država i društava trebalo gledati kroz prizmu državnih željeznica. No tada bismo mi bili valjda jedina “afričkaˮ država koja kroz koji dan uvodi euro i ulazi u Schengen. U doba nacionalnih trijumfa takvo mjerilo bolje zaboraviti. Sad je vrijeme za hvalisanje kako najbolje znamo. Država s najljepšim morem i najboljim maslinovim uljem. Društvo toplih, emotivnih ljudi. U leksikonu pod empatijom stoji opis hrvatskog društva. No je li baš tako?

Brojne su teme koje mi padaju na pamet kada pomislim na empatiju i hrvatsko društvo. Socijalna prava, odnos prema starima, bolesnima, nemoćnima, osobama s invaliditetom… Dalo bi se pisati o naknadama iz socijalne skrbi, o tome kako starci iz, štotijaznam, Donjeg Lapca idu liječniku. Kolika je patnja biti star. I bolestan. U Donjem Lapcu. Kako žive oni s mirovinom nižom od prosječne koja iznosi manje od HRK 2.700,00? Piju li ti ljudi kave u kafićima? Kupuju li novine? Idu u kazalište? Razmišljate li o obiteljima Nepalaca koji rade na gradilištima u Hrvatskoj? Padne li vam na pamet kako je dostavljati Glovo po kiši ili snijegu, na biciklu ili mopedu? Ako vam sve to nisu članovi obitelji, susjedi, prijatelji, poznanici, te ljude ne vidite. Bol i teret nevidljivih ljudi tad su, nasreću, nevidljivi.

Još je jedna kategorija nevidljivih. O njima je, možda, nepristojno razmišljati. Jer oni su nešto pokrali, nekog silovali, ubili, ozlijedili, zgriješili. Pa su nevidljivi, u zatvoru su. Neka im je, i treba im biti teško. Prema zatvorenicima je lako biti pomalo sadist. Ne samo pomalo. Oni su to, valjda, zaslužili.

Povremeno odlazim u zatvor. Imam tamo ujaka, u Glini. Priča nije o njemu, već o životu u zatvoru. Posljednji put kada sam bio, sredinom studenoga, mi posjetitelji stajali smo na ulazu i kisnuli. Nema nadstrešnice. Bračni par koji je išao u posjet sinu nije mogao unijeti televizor kao paket, nisu dobili dopuštenje. Isti televizor, kažu, može se kupiti u zatvorskoj trgovini. Skuplje, naravno. Početkom rujna nisam mogao unijeti knjigu “Iznad svega” Richarda Powersa zbog tvrdih korica. Valjalo je ili odrezati korice ili tražiti dopuštenje. Za sljedeći put odobrenje je stiglo. Nisam dokučio je li zabrana zbog mogućnosti da se od kartona načini hladno oružje ili postoji sumnja da bi osamdesetogodišnji debeovac po zatvoru dilao. Iz korica knjige o stablima.

U zatvoru nema interneta, to zvuči kao da nema tekuće vode, zar ne? Pravosudni policajci slijede, naravno, zatvorski red i pravila. Štoviše, često srdačno izađu u susret uslugom da s ujakom razgovaram u zasebnoj prostoriji, naprosto radi osjećaja privatnosti, iako pod kamerom i nadzorom. Mnogi od njih razumiju sudbine zatvorenika i njihovih obitelji, pokušavaju objasniti, umanjiti neugodu i neudobnost zatvorskog prostora.

Svaki put kada odlazim u zatvor, u sivilo zgrade koja se uklapa u depresivni eksterijer Gline, uz pravila koja kao da naglašavaju administrativnu odvojenost od svijeta izvan zatvora, pogled na obitelj, ponajprije djecu koja kisnu ili se smrzavaju pred ulazom, potakne me na misao nije li ideja kazniti sve – i nas vani – za nedjelo zatvorenika. Nije to do uprave zatvora, nije do pravosudnih policajaca, donositelja zatvorskih pravila, to naše društvo nehumanom distancom od zatvorenika kažnjava surovije od sudaca. Ljude u zatvoru treba kazniti nevidljivošću. Društvo ih ne želi, zaboravljajući da i kada su pogriješili, neki i više puta na grozne načine, da su ljudi. Ići ću ponovno oko Nove godine. U nas šareno “raspoloženje nacije” – tamo sumornost. Dvaput mjesečno po sat i pol. I dodatno na blagdane.

Merle Haggard, čudesni umjetnik countryja, bio je više puta u zatvoru. Zna o čemu pjeva. Jasno je opisao stigmu, diskvalifikaciju. Nije ovo američki jug, nisu šezdesete. Nevidljivi ljudi. Oni koji su pogriješili. Možda i gadno. Ne pitamo se kakav je Božić kod njih, možda bismo da ga i nemaju. Ni oni ni njihove obitelji.

Nisu samo oni nevidljivi. Nevidljivi su svi oni koji nisu imali sreće biti zdravi, snažni, moćni, sigurni… A oni tek nikome ništa nisu zgriješili. Sve su to ljudi koje sakrijemo, ne vidimo. Lakše je tako. Distanca smanjuje osjećaj neugode. Ali ako ih i ne vidimo, ako je nama lakše, njima nije.

Nameće mi se pitanje – koliko smo novih javnih ustanova socijalne skrbi otvorili u “našojˮ slobodnoj Domovini? Koliko smo bolnica izgradili? Koliko domova za djecu? Kakvi su javni domovi umirovljenika? Koliko je novih zatvora? Ali zato – stadion. Nacionalni. Arene. Spomenici. Proslave. Domjenci. Butelje u šarenom papiru.

Valja si ponekada pogledati u oči, nismo mi toliko topla nacija, nema te empatije koju si pripisujemo. Nema osobne asistencije, nema inkluzivnog dodatka, socijalnih prava… Mislim da je nobelovac Amartya Sen izgovorio nešto poput toga da se uspjeh društva mjeri prema razini sloboda koje svi u društvu uživaju. Mi ne uspijevamo!