GOST KOLUMNIST: PADJEN: Od Dana državnosti 30. svibnja štetniji je samo naslov ‘Kako smo srušili Jugoslaviju’

Zbog stalnog zaostajanja u posljednjih 30 godina hrvatska je od druge najrazvijenije socijalističke zemlje postala jedna od najnerazvijenijih država EU-a, s izgledima da trajno ostane zaostala

Pokrenuvši vraćanje Dana državnosti kao neradnog blagdana na 30. svibnja, Vlada RH je još jednom pokazala da je društvena promjena u RH nemoguća uslijed ustavne nemogućnosti ograničavanja državne vlasti. Podrobno, uslijed nemogućnosti da se RH iz narodne zajednice, koja gotovo onemogućuje izbornu promjenu zakonodavne i izvršne, a time i ustavnosudske vlasti, pretvori u pučku vladavinu, tj. demokratsku državu. Očite su posljedice nemogućnosti društvene promjene zaostajanje hrvatskog društva u gotovo svim pogledima, a najvažnije u privredi i stanovništvu. Zbog stalnog zaostajanja u posljednjih trideset godina, Hrvatska je od druge najrazvijenije socijalističke zemlje postala jedna od najnerazvijenijih država EU-a, s izgledima da ostane trajno zaostala.

Internacionalno pravo

Načelo internacionalnog prava ustavnog značaja je da samo puk, tj. zajednica jednakih i slobodnih stanovnika određene zemlje, može stvoriti državu.

Razlog je taj što je internacionalno pravo granica između država. Ako neka država nema granicu, ne samo da krši nego ruši internacionalno pravo. Zbog toga je država kao pravni subjekt internacionalnog prava vrhovna vlast (izdavanja obvezatnih pravnih propisa i njihove provedbe) nad stanovništvom određenog područja (prostora). Ta odredba države uključuje da je stanovništvo države određeno područjem, neovisno o bilo kojim osobnim značajkama stanovnika kakve su vjera ili narodnost. Iznimka je državljanstvo, utoliko što država redovito proteže svoju vlast nad nekim djelatnostima svojih državljana koji privremeno nisu stanovnici njezina područja. Država nema vrhovnu vlast nad stanovnicima drugih država. Takvu vlast ima carstvo. Država ima granice, carstvo ih nema.

Slijedi da državu može i ima pravo stvoriti samo ono stanovništvo koje je puk, odnosno zajednica jednakih i slobodnih ljudi s građanskim i političkim pravima koja obitava na određenom području koje ima granice. Podrobno, samo pravno i politički sposobni mogu imati pravo da stvore državu (to pravo ne može imati netko, npr. vjerska zajednica ili politički pokret, u ime pravno i politički nesposobnih stanovnika zemlje) i to pravo mogu imati samo u pogledu zemlje u kojoj obitavaju. Navedeno uključuje da pravo na stvaranje svoje države ne mogu imati pripadnici naroda i/ili religije na području na kojem obitavaju ako na tom području obitavaju i pripadnici drugog naroda i/ili religije. Narod može postati nacija, a time i država, samo ako se prvo sa svima koji u zemlji obitavaju ustanovi kao puk.

Narodna zajednica

Republika Hrvatska ustanovljena je i stalno se ponovno ustanovljuje kao narodna – a ne pučka – zajednica.

“Izvorišne osnove” Ustava RH (NN 56/90 više puta malo mijenjane), koje su važne za tumačenje Ustava, samo su dijelom u skladu s načelom da je država zajednica stanovnika i načelom da državna vlast proizlazi iz puka.

Ustavna odluka o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske iz 1990. poziva se na dva načela samoodređenja, naime, na narodno, po kojemu to pravo pripada hrvatskom narodu, i na pučko, po kojemu to pravo pripada državljanima RH. Ta je odluka protivna načelu da samo puk može imati pravo na samoodređenje u samostalnu državu.

Zabludjelost hrvatske politike te izigravanje internacionalnog prava pokazuje već službeni hrvatski prijevod prvih riječi Povelje UN-a. Umjesto „Mi, puci Ujedinjenih nacija“, glasi „Mi, narodi Ujedinjenih naroda“. Uz to što je pojmovno pogrešan i stilski rogobatan, nije u skladu ni s jednim od četiriju izvornih tekstova na europskim jezicima: „We, the peoples of the United Nations“, „Nous, peuples des Nations Unies“, „Nosotros los pueblos de las Naciones unidas“, „Mi narodi ob’edinennykh nacii“. Kako je to i inače slučaj, i u toj stvari hrvatski su rodoljubi samo šteta Hrvatima i Hrvatskoj: jezikoslovlje pokazuje da je izraz puk, koji je bio u upotrebi u hrvatskom jeziku ali ne i u srpskome, istisnut od izraza narod, čime je nestao i pojam puka; RH je priznata u skladu s mišljenjima Badinterove komisije kao pučka a ne narodna zajednica, i to čak na onom dijelu svog područja koji su držale srpske snage.

Dan državnosti?

Obilježavanje Dana državnosti do 2001., i po prijedlogu iz 2019., na dan kad se sastao prvi višestranački Sabor (30. svibnja 2010.), a ne na dan proglašenja neovisnosti (8. listopada 1991.) pa čak ni 25. lipnja (proglašenje neovisnosti u pikvikovskom smislu, po kojemu je i nepostojeći ugovor još uvijek jedna vrsta ugovora), ima višestruki pravni smisao. Prvo, za postojanje hrvatske države nije važno internacionalno pravo, po kojemu politička zajednica koja ima učinkovitu vrhovnu vlast postaje državom kad proglasi neovisnost. Drugo, za postojanje hrvatske države nije važno nacionalno pravo, u ovom slučaju pravo Socijalističke Republike Hrvatske, na temelju kojega je prvi višestranački Sabor izabran i djelovao te koje je nastavilo vrijediti kao pravni sistem u Republici Hrvatskoj (RH) i nakon sastanka prvoga višestranačkog Sabora i nakon proglašenja neovisnosti u 1991. godini te kao pravni sistem vrijedi do danas. Treće, politička elita koja se sastala na prvome višestranačkom Saboru samim svojim ustanovljenjem kao Sabora stvorila je državu, potpuno neovisno ne samo o pravu nego i o svojoj moći. Četvrto, ta elita kao država jedini je izvor prava koji vrijedi u RH. Peto, ne postoji državno nastavljanje (kontinuitet) Socijalističke Republike Hrvatske (SRH), koja je utemeljena aktima III. zasjedanja ZAVNOH u Topuskom 8. – 9. svibnja 1944., i RH. Stoga se, šesto, odmak RH od SRH značajno povećao, a samim tim se relativno smanjio odmak RH od Nezavisne države Hrvatske (NDH). Po svemu tome je Dan državnosti 30. svibnja Dan carstva i neprava. Od Dana državnosti 30. svibnja veća je šteta samo naslov knjige „Kako smo srušili Jugoslaviju“. Da je to točno, trebalo bi to tajiti, a ne se time hvaliti.

Lažna dijaspora

Po Zakonu o hrvatskom državljanstvu (NN 53/71 i d.) ono se stječe, među ostalim, prirođenjem pripadnika hrvatskog naroda koji nema prebivalište u RH, pod uvjetom da se iz njegova ponašanja može zaključiti da poštuje pravni poredak i običaje u Republici Hrvatskoj i da prihvaća hrvatsku kulturu te dade pisanu izjavu da se drži hrvatskim državljaninom (čl. 8). Zakonsko uređenje državljanstva RH protivno je načelu da je država zajednica stanovnika. Praksa indicira da je RH uskratila pravo na državljanstvo značajnom broju osoba – uglavnom Srba – koji su do rata 1990. – 95. bili dugogodišnji stanovnici SRH, odnosno RH, ali nisu hrvatske narodnosti.

Shvaćanje da je država narodna a ne pučka zajednica, koje je ugrađeno u ustav rh i od njega je ponovno uspostavljano, može biti pripisano religijskoj vjeri u narod u dvije inačice: katoličkoj i komunističkoj

Izbornim zakonom iz 1995. propisano je da u Zastupnički dom Hrvatskog sabora birači koji nemaju prebivalište na području RH biraju, na temelju posebnih lista, 12 zastupnika. Promjenom Ustava iz 2010., po čl. 45. st. 3. Ustava (NN 85/10), broj saborskih zastupnika koje bira „dijaspora“ smanjen je na tri. RH je navedenima ustavnim i zakonskim odredbama ustanovljena kao narodna zajednica. Samim time razdjelnica hrvatske politike pomaknuta je daleko od centra prema krajnjem narodnjaštvu kao desnici. Osigurač su birači tzv. dijaspore, kojima je dano da budu predstavljeni u Hrvatskom saboru po načelu representation without taxation. Beziznimno podupiru izrazito rodoljubne (narodne) – ali ne i domoljubne (pučke) – stranke. Tako je gotovo onemogućeno ograničavanje državne vlasti nasljeđivanjem njezinih – mahom – rodoljubnih nosilaca, a time je onemogućena i ustavna društvena promjena.

Narodnjaštvo kao religija

Shvaćanje da je država narodna a ne pučka zajednica, koje je ugrađeno u Ustav RH i od njega je stalno ponovno uspostavljano, može biti pripisano religijskoj vjeri u narod u dvije inačice: katoličkoj i komunističkoj. Spoznajno i djelatno korisno je pojmiti je kao religijsku pojavu u Durkheimovom smislu religije.

Po Durkheimu, religija je “iznad svega sustav ideja putem kojih si pojedinci predstavljaju društvo čiji su članovi te neprozirne ali intimne odnose koje s njim imaju”; pritom, u načelu nema razlike između religije i znanosti, s obzirom na to da su temeljni znanstveni pojmovi religijskog podrijetla i da znanost sama postaje religijom. No znanost teži tome da nadomjesti religiju u svemu što uključuje spoznajne i intelektualne funkcije. Dodatni razlog za Durkheimov pojam religije kao okvir (idealtip) istraživanja vjere u narod jest taj što su kršćanske religije u poljodjelskim zajednicama, a i marksizam, odnosno komunizam kao ideologija stvarno postojećih socijalističkih vladavina, izrazito sinkretičke tvorbe u kojima se miješaju religija, filozofija, znanosti, umjetnosti, propaganda i drugi oblici svijesti i/ili komunikacije. Napokon, Durkheimov pojam religije više ne vrijeđa katolike, otkad su od protestanata prihvatili razliku religije, kao izmišljanja svetog, i vjere kao predanja Božjoj milosti.

Nacionalkomunizam

Komunizam je desetljećima vodio bitke na dvjema crtama bojišnice. Borba protiv “liberalizma” ili “antikomunizma” u strogom smislu, tj. protiv džepova otpora zaokupljenih čovjekovim pravima i političkim pluralizmom, bila je uglavnom uspješna u Sovjetskom Savezu i na Balkanu, iako manje u srednjoj Europi. No pobjeda na prvoj crti bojišnice povećala je gubitke na drugoj, gdje je rat s nacionalizmom (stvarnim ili izmišljenim) bio vođen iza crte.

Važno je uočiti način na koji je komunizam oblikovao, sustavno iako nenamjeravano, svoje drugo lice. Prvo, spajajući Partiju, državu i društvo u isti blok te dijeleći taj blok u upravne jedinice koje su, gdje god je primjenjivo, pokrivale naslijeđena područja etničkih skupina, komunistički vladari poticali su svoje podanike na to da se poistovjete s blokom u cjelini ili, više u skladu s naslijeđenim ukusima, s jednom od njegovih (slično jedinstvenih) etničkih jedinica. Drugo, postupno prenoseći vlast sa središta bloka na njegove etničke jedinice – radije no na demokratski nadzirane državne organe, autonomne društvene organizacije i same državljane – komunističke partije stvorile su područne vođe s gotovo diktatorskim ovlastima i, gotovo neizbježno, nacionalističkim težnjama. Treće, iskorjenjujući liberalizam, komunisti su spriječili raščlanjivanje političkih interesa u pojmovima koji naglašavaju pojedinačnu odgovornost i dobrovoljne udruge; tako su skrenuli svoje podanike u to da traže zaborav u naslijeđenima narodnim i religijskim zajednicama te da traže vodstvo u novim nacionalističkim komunističkim partijama, državama i savezima pisaca. (Dalhousie L.J., 14:1, 1991, 23-64)

Klerokomunizam

Narodnjaštvo u Hrvatskoj posljedica je, među ostalim, sljedećih uvjerenja podržavanih od Katoličke Crkve u Hrvatskoj 1960-ih, a u značajnoj mjeri i kasnije:

1. Jedini prihvatljivi odnos Crkve i države jest onaj partnerstva dvaju pravno jednakih javnih poredaka nad istim podložnicima, unutar kojega Crkva ima isključivu vlast da uređuje bračne i obiteljske odnose te vlast da nadzire odgoj i obrazovanje u javnim školama.

2. Seljačka obitelj temeljna je organska ljudska zajednica.

3. Podložnici crkvene – izvorno feudalne – vlasti vezani stvarno za zemlju tvore narod, koji s klerom tvori kršćanski narod.

4. Budući da su temeljne istine dostupne samo teologijom, a praksa je primjena teorije, praktično znanje, osobito o primjerenom odnosu Crkve i države, valjano je samo ako je u skladu s crkvenim naukom.

Najvjerojatniji razlog zbog kojega je Katolička Crkva u Hrvatskoj bila dosta tiha za jugoslavenskoga i hrvatskoga proljeća 1961. – 71. i poprilično glasna nakon 1990., navezanost je Crkve u Hrvata, u pogledu odnosa Crkve i države, više na Prvi nego na Drugi vatikanski koncil (koji je odustao od “božanskog” prava Crkve da bude su-suverena s državom, pokazujući to “pravo” kao izmišljanje svetog); crkveno narodnjaštvo, koje olakšava političko partnerstvo Crkve i države te osigurava vladajući položaj klera unutar Crkve, koincidiralo je s interesom jugoslavenskih komunista da zadrže svoju moć i vlast preobrazbom, uz crkvenu potporu honoriranu konkordatom, u hrvatske etnonacionaliste (rodoljupce) koji su, kao novoobraćeni kapitalisti, prisvojili najveći dio ranijeg društvenog vlasništva i nastavljaju prisvajati najveći dio sadašnjih javnih dobara. (Politička misao 49:4, 2012, 175-211)

Komentiraj

Source:Ivan Padjen