Što smo, zapravo, očekivali?

U mome se domu, tipičnom za u Zagreb doseljene Dalmatince, uvijek, vrlo emotivno i angažirano navijalo za Hajduk. Sjećam se, kako klinac sam s ocem slušao utakmice na radiju, nadajući se svake nedjelje, dapače bio siguran, da će Hajduk pobijediti, ili barem uzeti bod u gostima. A Hajduku tih godina nije išlo. Par puta otac i prijatelji odigrali bi sportsku prognozu. Sasvim neuspješno. Naime, uvijek su upisivali nule, jedinice i dvojke onako kako je najviše odgovaralo njihovu klubu ljubimcu. I uvijek su imali tek pokoji pogodak, nikada ni blizu realnom stanju i onome što se objektivno moglo očekivati. Wishful thinking. Najveći je dio toga društva, nakon što bi promašio u prognozi, nakon utakmica tvrdio kako su baš takve rezultate očekivali. “Jesan li ti reka”, bila je najčešća rečenica koju sam slušao od razočaranih Dalmatinaca, iako nisu pogodili “njanci jedan” rezultat. Inače, ne mogu prešutjeti, sram bilo upravu Hajduka što se na nedavnu promociju Smojine knjige u organizaciji branitelja i antifašista, vrijednog dokumenta o povijesti Hajduka i grada Splita, nije pojavio nitko iz Hajduka. Bila im povijest precrvena…

Mnogi će reći ovi su izbori, uglavnom, završili očekivano. Teza može biti točna ako se dogovorimo o tome što smo očekivali. To da je sve što se dogodilo uglavnom očekivano, isticat će i oni koji su tvrdili da će biti velikih iznenađenja. Vidjeli smo na tri nacionalne televizije, danas čitamo i u dnevnom tisku, gotovo svi zvani i samozvani stručnjaci za politiku i izbore predviđali su upravo ovo što se dogodilo. Nadajući se da gledatelji i čitatelji neće posegnuti za njihovim predviđanjima i analizama od prije par mjeseci. Da, bilo je i onih koji su zaista predvidjeli, barem u glavnim crtama, što će se dogoditi. Ja nisam među njima. Možda me wishful thinking naveo na očekivanje da će SDP ipak proći bolje, posebno u Zagrebu, gdje je velikoj većini, pa i meni, unatrag par mjeseci bilo jasno da će Tomašević odnijeti pobjedu. Bez obzira na moje visoko mišljenje o Jošku Klisoviću, vjerojatno najboljem kandidatu kojeg je SDP mogao ponuditi. Uzalud. Klisović je prošao loše, puno lošije no što osobno zaslužuje.

Bio je žrtva permanentnog građanskog rata unutar SDP-a. Birači s lijeve strane političkog spektra ujedinili su se oko Tomaševića i Možemo!, honorirajući njihov uporni aktivizam i nedvojbeni odmak od dugogodišnjeg načina vođenja Zagreba. Očekivao sam bolji, ne trijumfalni, ali ipak dosta bolji rezultat SDP-a, iako sam znao puno toga što je govorilo protiv takvog očekivanja. Unutarstranački rat u punom jeku traje već godinama. Članstvo se osipa. Posebno intelektualci napuštaju stranku, kako oni s članskom iskaznicom, tako oni dragocjeni simpatizeri koji su znali toj stranci ozbiljno dati vjetar u leđa.

Svjedočio sam i tome da SDP ne zanimaju novi članovi, da na poslane pristupnice nitko i ne odgovara, a da se telefonska animacija obavlja i pozivima davno preminulim članovima. I tome da se odbija primiti članove koje je netko u stranačkoj strukturi prepoznao kao opasnost za svoju poziciju. Eto, čak su i Renata Peteka, jednog od najaktivnijih zastupnika u Gradskoj skupštini Grada Zagreba, odbili primiti u članstvo da bi ga u predizborje, valjda kad je vodstvo konačno prepoznalo koliko je kadrovski tanka gradska organizacija, nominirali kao kandidata za zamjenika gradonačelnika.

Što se, zapravo, dogodilo?

Slušao sam izjave više istaknutih SDP-ovaca neposredno nakon izbora. Kao, zadovoljni su, sačuvale su se pozicije. Kao da su sudjelovali na nekim drugim izborima, u neko drugo vrijeme, na nekoj drugoj planeti. Jedinu korektnu i konstruktivnu izjavu dao je Klisović. De facto, priznao je loš rezultat i pružio ruku suradnje Tomaševiću. SDP jest sačuvao neke od svojih utvrda, iako s vidljivo oštećenim zidinama. Čak i u Rijeci i PGŽ-u rezultat je vidno lošiji nego na proteklim izborima. U Zagrebu potop. Uz loš rezultat na gradskoj razini, totalni neuspjeh u bazi, na izborima za gradske četvrti. U Slavoniji je stranka gotovo nestala sa scene. I na sjeveru Hrvatske vidno lošiji rezultat. Dalmacija koma. Split posebno. Jedino čovjek kojega nisu htjeli za predsjednika stranke, stari i novi zagorski župan, Željko Kolar trijumfirao je jači nego ikada. Bilo je i drugih uspješnih SDP-ovaca, primjerice u Makarskoj i Umagu.

Ali može li u SDP-u itko pogledati u semafor i vidjeti koliko je glasova, mandata u skupštinama, čelnih mjesta SDP osvojio u odnosu na izbore 2007.? Za ljevicu ima utjehe. Izgleda da je zahvaljujući Možemo! ipak ukupno ojačala, da je HDZ što zbog afera, što zbog otpadnika ipak oslabio. Tješi se i desnica. Kaže njen navijač, kolumnist i urednik Jutarnjeg lista Đula, u Zagrebu se nije glasalo ideološki, izbori nisu bili pitanje ljevice i desnice, nego izbora između novog i starog. Što god! Novo se biralo ne radi toga što bi bilo puko novo, nego jer je to novo birače uvjerilo u to da ima drukčiju ideologiju i politiku. Kao da Škorina stranka nije barem jednako nova kao i Tomaševićeva. Kao da su ideologija samo partizani i ustaše. Ideologija je i odnos prema okolišu, i otpor korupciji, i socijalna osjetljivost, i urbanizam metropole, i organizacija zdravstva, i sustav obrazovanja, i ljudska prava, i još puno toga… I upravo je tu uspjeh Možemo!.

Njegovu su politiku i ideologiju birači u Zagrebu prepoznali kao modernu lijevu ideologiju, kao što su Škoru i njegove prepoznali kao od HDZ-a drukčiju desnu politiku i ideologiju. Možemo! je profitirao jer SDP nije uspio artikulirati što jest i što treba biti socijaldemokracija danas i sutra. A kako i bi to mogao tako iscrpljen permanentnim građanskim ratom i devastirane stranačke baze, posebno onog dijela koji je spreman i sposoban na strateško promišljanje.

Što će biti na ljevici? Treba li vodstvo SDP-a dati ostavku?

Naravno, ljevica će u Hrvatskoj opstati, lako moguće jednom, možda uskoro, opet doći na vlast. Pitanje je jedino hoće li u tome sudjelovati SDP, kao najjača lijeva stranka ili kao partner ojačalom Možemo!. Ili će, kao neke hrvatske i strane stranke, nekad na vlasti, moćne i vitalne, praktično nestati sa scene zbog nesposobnosti da se prilagode vremenu, riješe unutarnjih sukoba ili zadrže dovoljno operativne sposobnosti da okupljaju ljude. Sjetimo se samo talijanskih socijalista ili našeg HNS-a.

A u SDP-u se opet bruse noževi. Bilo je onih koji su od izbora očekivali ostvarenje načela “što gore-to bolje”. Nikako ne bi valjalo da se unutarstranački rat još više rasplamsa. Grbin i ostali iz vodstva ne bi trebali davati ostavke. Još bi manje razočarano članstvo trebalo glavom bez obzira bježati iz SDP-a. Ali politička, rekao bih i ljudska pristojnost nalažu da vodstvo SDP-a svoj mandat nakon ovog velikog neuspjeha stavi na provjeru i potvrdu, da u razumnom roku organizira izbore i vidi ima li još povjerenje članstva. Naravno, i da ovo ili neko drugo vodstvo stranke okrene novu stranicu, neku ispisanu čitljivijim rukopisom, jasnijim rečenicama i porukama koje Hrvatskoj i samom SDP-u donose novi elan, novu viziju i novi optimizam.