‘Fotografija govori o vremenu i prostoru i stvara kolektivno sjećanje’

Fotoreporter Jasmin Krpan čija je fotografija sa sprovoda sovjetskog političara Jurija Andropova na Crvenom trgu ušla u izbor najboljih fotografija 20. stoljeća, fotografije iz nove knjige ekskluzivno će predstaviti na Fažana media festu

Fotoreporter Jasmin Krpan svoj profesionalni životni put započeo je početkom 80-ih u Poletu i Startu te nastavio u francuskim agencijama Sipa Press i Gamma, a njegova je fotografija sa sprovoda sovjetskog političara Jurija Andropova na Crvenom trgu ušla u izbor najboljih fotografija 20. stoljeća te je objavljena u monografiji “CENTURY“, englesko-američke izdavačke kuće Phaidon. Posljednjih šest godina uglavnom živi u Vijetnamu i skiće se, kako je rekao, okolnim zemljama. Nakon što je izašla njegova knjiga fotografija “Good morning Saigon” na njemačkom tržištu, gdje je dokumentirao život u tom vijetnamskom gradu koji se nakon Vijetnamskog rata zove Ho Chi Minh City, već drugu godinu radi na knjizi “Ne tako ludi bogati Azijati”, a također se sastoji od fotografija, ovoga puta u boji, i kraćih tekstova o fotografijama.

Jasmin Krpan fotografije iz nove knjige ekskluzivno će predstaviti na Fažana media festu, prvom međunarodnom multimedijalnom novinarskom festivalu koji će se održati od 13. do 22. rujna u Fažani. On će biti predstavljen u programu “Misija: Reporter”, a s njim će glavni koordinator festivala, novinar Saša Leković, razgovarati o njegovu višedesetljetnom reporterskom radu. Također će održati besplatnu radionicu fotografije. Leković je istaknuo da je Jasmin Krpan pristao sudjelovati na festivalu jer je festival nekomercijalan i promiče novinarski profesionalizam, toleranciju, suradnju, antifašizam i antinacionalizam te uključuje lokalnu zajednicu. To je, dodaje Leković, i moto cijelog festivala.

Krpan je rekao da je prva knjiga bila na tržištu u Njemačkoj jer ovdje, kako kaže, izdavači nisu zainteresirani za takve knjige. Kaže da je posvećivanje ovakvom tipu teme o socijalno-političkoj situaciji u nekoj zemlji, a fotografija u svakoj knjizi ima stotinjak, dugotrajan posao, ali da ima vremena zato što su klasični veliki mediji danas više-manje nestali pa više nije u žurbi u kakvoj je bio prije.

‘Malo je fotografija koje su postale dio naše kolektivne memorije. Ja sam praktički posljednji Mohikanac u toj profesiji iz moje ‘poletovske’ generacije’

“Nekada bih bio nekoliko dana na jednom mjestu i jurio dalje, sada ostanem raditi i nekoliko mjeseci na jednom mjestu. Prva je knjiga govorila o Vijetnamu, a druga govori o Vijetnamu, Kambodži i Kini jer je to danas turbulentan prostor. Jasno je da je atlantsku civilizaciju kojoj je središte interesa bilo u podijeljenoj Europi zamijenila ona pacifička. Najvažnije što se sada zbiva je na tom prostoru, centar globalnih zbivanja je Kina, a njeni susjedi Vijetnam i Kambodža htjeli ili ne, dio su toga. Sve stvari koje će nam se dogoditi u vremenu pred nama dogodit će se zbog zbivanja na tom prostoru. Trenutačno je vrlo važan odnos Kine i Hong Konga, reakcije matične zemlje na zbivanja u Hong Kongu. Nemojmo zaboraviti da ako kineska ekonomija iz bilo kojeg razloga počne stagnirati odjeća ili televizor koje ćete kupiti bit će skuplji. Zbog toga me danas zanima taj prostor, kao što sam nekada pokrivao prostor SSSR-a jer je to bilo važno u doba Hladnog rata. Naslov druge knjige je takav zato što danas ljudi u Europi Kinu doživljavaju kroz slike bogatih Kineza, kao što su vlasnici gigantskih firmi poput Alibabe, ali nisu svi Kinezi milijunaši. Zbog toga pokazujem Kinu, Kambodžu i Vijetnam s njihovim kontrastima, razlikama koje proizlaze iz starog i novog siromaštva s jedne strane i ubrzanog razvoja i problema koje on donosi s druge.”

Istaknuo je da je festival u Fažani jedinstvena prilika da netko u Hrvatskoj ipak vidi te fotografije, s obzirom na to da knjige vjerojatno neće biti objavljena i u knjižarama u Hrvatskoj.

“Kada sam dobio ponudu iz Fažane, odmah sam pristao jer sam bio uvjeren da nikada u Hrvatskoj neću moći tako nešto izložiti, bilo bi lijepo da se izložba preseli iz Fažane u Zagreb i u neka druga mjesta. Koliko ljudi će inače imati priliku vidjeti Kambodžu kakva zaista jest, ili Šangaj sa svim njegovim kontrastima, ljudima i njihovim zadovoljstvima i nevoljama? Sigurno ste vidjeli vizuru modernog Šangaja, ali ne ono što je iza toga. A iza toga su ljudi. Fotografija ipak pruža neki uvid u to. Ljude zanima vidjeti manje poznata mjesta u svijetu, makar fotografijom. Kada ih pitate što bi napravili da dobiju na lotu imaju različite odgovore, ali svi kažu da bi išli na put oko svijeta. Ljudi žele vidjeti kako svijet i ljudi koju ga nastanjuju izgledaju, ali ne u propagandnim fotografijama i filmovima nego kako to sve izgleda iznutra. Kada gledate turističke filmove Malezija i Hrvatska izgledaju isto. Nadalje, što se festivala tiče, pozitivno je što pokušava održati na životu i tu nesretnu profesiju reportera, što ima tu međunarodnu notu i ne zatvara se u nacionalne okvire. Informirani ljudi će teže biti nacionalisti, ako vide da svi ljudi dijele iste probleme. Postoje stvari koje nas povezuju s ljudima koji žive 10.000 kilometara od nas. Kada je čovjek informiran i otvoren lakše razumije stvari, u protivnom je zbog neznanja sklon isključivosti.”

Početkom osamdesetih otišao je u inozemstvo jer su ga, kaže, privlačila velika povijesna zbivanja. Želio je vidjeti kako svijet izgleda iznutra. Ističe da je nevjerojatan osjećaj kada je reporter u centru zbivanja, a događa se povijest.

Čime se bavi, kako zarađuje za život danas ?

“I dalje radim preko agencije u smislu da šaljem svoje fotografije inozemnim medijima, ali manje nego prije. Mediji su se promijenili, ne zanimaju me previše takozvani internetski portali jer im je fotografija sporedna, općenito se promijenila reporterska profesija. Nema više ključnih tiskanih medija pa su reporteri počeli objavljivati svoje fotografije u knjigama. Časopis Time je nekad imao nakladu od 10 milijuna prodanih primjeraka. Kod nas je važan bio Polet, pa Start, a u njima je reportaža kao žanr bila na istaknutom mjestu. Mnogi su magazini u svijetu nestali, tržište fotografije se promijenilo, ono više nije tako jako kao nekada. Malo je fotografija iz posljednjih deset, dvadeset godina koje su postale dio naše kolektivne memorije. Ja sam praktički posljednji Mohikanac u toj profesiji iz moje “poletovske” generacije. Mnoge stvari su se promijenile zbog interneta, ali su se otvorile neke druge stvari pa je nesretna profesija reportera tu pronašla nišu. Tržište knjiga je jako i razvija se, iako kod nas ne postoji. Pet mjeseci nakon što završe zbivanja u Hong Kongu izaći će knjige na tu temu, kao i knjige fotografija na temu Brexita. Vani je jako tržište fotografija, kolekcionari i muzeji ih otkupljuju, muzeji jer je fotografski zapis dio našeg pamćenja koje ostaje budućim generacijama.””

Progovorio je i o funkcioniranju autorskih prava kada je riječ o njegovu poslu:

“Autorska prava u Hrvatskoj funkcioniraju slabo, da sam dobivao honorare samo za fotografiju Johnnyja Štulića bio bih bogat, ali to kod nas ne funkcionira. Prihodi u Hrvatskoj što se tiče prava su nula, ali kada netko u inozemstvu objavljuje moje stvari to se odmah plati, to mi je glavni izvor prihoda. Ja sam bio u Sjevernoj Koreji 1985., ako me sjećanje služi, a te se fotografije i dan danas uredno honoriraju kada se objavljuju. Nikome vani se ne isplati da objavi nešto bez dozvole autora zbog tužbi. Kada bih tužio čovjeka koji stavlja moju fotografiju Štulića na majice imao bih poprilične troškove za pravnike, sve bi trajalo godinama i na kraju otišlo u zastaru. Svi su bili protiv kada je EU uveo direktivu da se besplatno ne mogu koristiti tuđi radovi. Ja sam za tu direktivu jer bi rad reportera kada se koristi na Facebooku trebalo honorirati.”

‘Fotografije iz Vijetnama izvele su Amerikance na ulice. Do pojave fotografije ljudi nisu znali kako izgleda svijet u kome žive, kako izgledaju Japanci ili Keopsova piramida’

Ističe da je novinska fotografija imala kod nas svoje zlatne trenutke u dva navrata:

“Jednom je to bilo u šezdesetima kada je izlazio VUS, odnosno Vjesnik u srijedu. Tamo je radio Mladen Tudor, jedan od najboljih hrvatskih fotografa uopće, njegove su fotografije neodvojiv dio naše vizualne kulture. Zatim imamo razdoblje Poleta koji je također neodvojiv dio našeg vizualnog identiteta, ali ta su dva razdoblja kratko trajala i nisu ostavila velikog traga jer su zaboravljena. Zanimljivo je da se na Katedri za fotografiju zagrebačkog ADU-a ta dva perioda ne izučavaju. Mislim da bi bilo važno kada bi na tom studiju postojala mogućnost da se studenti upoznaju s onim što je bilo prije njih, prije devedesetih godina. Nezamislivo mi je da jedan Ivan Posavec nije redovni gost predavač na Katedri za fotografiju ili da studenti ne poznaju opus Vesovića, Knafleca, Dučaka, Zelmanovića, Kalenića, Strikomana i drugih. Kad sam počeo raditi u Francuskoj i uživo upoznao ljude čije fotografije sam do tada gledao u magazinima Life i Time to je bilo prekrasno iskustvo. Bilo bi dobro da se otvori mogućnost pa da galerije napokon otvore svoja vrata i za fotografiju koja ne spada u usko viđenje nekolicine kustosa. Da daju zraka i fotografiji koja govori o vremenu i prostoru i stvara kolektivno sjećanje. Kada je relativno nedavno bilo predstavljanje hrvatske fotografije u Parizu, ljudi koji su birali fotografije nisu izabrali niti jednu sliku iz Drugog svjetskog rata ili Domovinskog rata. Ako Amerikanci predstavljaju svoju kulturu stavit će i fotografiju koja prikazuje američkog vojnika koji podiže zastavu na Iwo Jimu, Elvisa Presleya, Kennedyjeva sina kako salutira na očevom pogrebu. Rusi bi svakako uvrstili fotografiju Gagarina. Kada je Hrvatska predstavljala svoju fotografsku kulturu, nije bilo nijedne jedine fotografije osim takozvanih umjetničkih.”

Smatra da tehnika nije važna kada je riječ o fotografiji, kao ni fotografski žanrovi i da postoje samo i jedino fotografije koje su zanimljive i važne ili pak one koje su nevažne i dosadne.

“Kada govorimo općenito o važnosti fotografije, citirao bih književnicu Susan Sontag. Ona je rekla da bi dala sve što ima za jednu fotografiju Kristofora Kolumba. To je ključ za razumijevanje snage fotografije. Amerikanci nisu izgubili Vijetnamski rat zato što je vijetnamska vojska bila jača od američke koja, usput rečeno, nije izgubila niti jednu bitku u Vijetnamu. Izgubili su zbog fotografija Larryja Burrowsa i drugih reportera. Fotografije iz Vijetnama izvele su Amerikance na ulice. Do pojave fotografije ljudi nisu znali kako izgleda svijet u kome žive, kako izgledaju Japanci ili Keopsova piramida. Fotografija je masovni medij, ona nije unikatna uljana slika. Zahvaljujući fotografiji Van Goghove “Suncokrete” prepoznaje cijeli svijet, dok su fotografija Johnnyja Štulića iz grupe Azra i fotografija Tita iz rata dvije najobjavljivanije fotografije na Balkanu. One su dio stvarnosti, žive i dalje, ljudi Štulića, odnosno tu moju fotografiju imaju čak tetoviranu na tijelu. I oni koji mrze Tita nose njegovu fotografiju u svojoj memoriji, koliko god to apsurdno zvučalo. Svaki reporter teži tomu da njegova fotografija živi, da nije jednom objavljena i zaboravljena. Zna se dogoditi da stojim u Zagrebu na semaforu, a pored mene stoji klinac koji ima moju fotografiju na majici. Nekad se zaustavim i pitam mogu li se slikati s njima, a oni se tomu čude i vjerojatno pitaju koji je vrag starome je ne znaju da imaju moju fotografiju na majici. To je najveće zadovoljstvo koje je bolje od slave i novca. Nema ništa veće od toga da je vaš rad dio nečijeg kulturnog identiteta gotovo 40 godina nakon što je ta fotografija prvi put objavljena u Poletu koji nikada nisu držali u rukama.”

Komentiraj