Objavljeno u Nacionalu br. 867, 2014-12-09

Nacional donosi ulomke knjige Zašto je ubijen Ivo Pukanić

Samo nekoliko dana nakon Pukanićeva ubojstva Robert Ježić nazvao je predstavnika suvlasnika NCL Media Grupe Gabriela Dielachera i arogantnim tonom poručio da mu javi kad može poslati odvjetnike da dovrše tehnički dio posla u vezi s preuzimanjem Nacionala. Pukanićevi suradnici zato su počeli sumnjati da iza njegova ubojstva stoji Ivo Sanader

Konac tog dana promijenio je mnoge živote u Hrvatskoj. I pet godina nakon Pukanićeve pogibije, njegovim je suradnicima i očevicima te tragedije izuzetno teško opisivati i prisjećati se što se u tim satima i danima užasa doista događalo. Ogromna količina šoka, nevjerice, bola, jecaja i traume među Pukanićevim prijateljima, suradnicima, članovima obitelji, danima se osjećala na svakom koraku. U takvom se ozračju počelo raditi na istrazi Pukanićeva ubojstva. Pukanićevi su suradnici istodobno izlazili ususret policiji koja je radila na slučaju i u takvim nevjerojatnim okolnostima pripremali sljedeći broj Nacionala. Odlučilo se napraviti broj potpuno posvećen Pukaniću i Franjiću s dvostrukom crnom naslovnom stranicom. Jecalo se i na kolegiju kada su stariji urednici obrazlagali kakvi će se tekstovi pisati i kako bi trebali izgledati. Podrhtavale su usne i pucao je glas kada se o tomu govorilo. U redakciju su ubrzo tih dana počeli stizati i psiholozi kako bi uposlenicima počeli davati psihološku pomoć. Većem broju ljudi je istinski trebala, jer su tjednima bili traumatizirani. Neki su se periodički tresli, brojni su više puta padali u plač, a većina se tjednima kasnije trzala na svaki neočekivani šum ili naglo upaljeno svjetlo. Crni broj Nacionala koji se na tržištu pojavio 28. listopada 2008. napravljen je velikim naporima svih Pukanićevih kolega i suradnika, koji su usporedo s time dan ranije u dvorani Hypo centra u Zagrebu organizirali i komemoraciju za poginule i sudjelovali i u pripremi njihovih pogreba. Uz sve to, odgovarali su na upite stotina kolega novinara iz Hrvatske i iz inozemstva, koji su Pukanićevo ubojstvo pratili s velikim zanimanjem.

U takvom mučnom vremenu dogodilo se nešto zbog čega su Pukanićevi suradnici počeli sumnjati da bi iza Pukanićevog ubojstva mogao biti Ivo Sanader. Svega nekoliko dana nakon ubojstva Ive Pukanića Gabriel Dielacher, predstavnik Vienna Capital Partnersa (VCP), dugogodišnjeg suvlasnika NCL Media Grupe, primio je jedan za njega gotovo nevjerojatan telefonski poziv. Hrvatskim suvlasnicima Nacionala ispričao je da ga je telefonski kontaktirao poduzetnik Robert Ježić. Dielacher im je rekao da mu se Ježić obratio s visoka, te da mu je arogantnim tonom poručio da mu javi kada može poslati svoje odvjetnike da dovrše tehnički dio posla vezan uz preuzimanje Nacionala. Rekao je, naime, da je on spreman preuzeti Nacional, koji i tako više nema budućnosti nakon Pukanićeve smrti. Dielachera je taj razgovor posve iznenadio i gotovo ga skamenio.

Dielacher je godinama surađivao s Pukanićem i pomagao mu restrukturirati i osnažiti NCL Media Grupu. Pukanića je Dielacher često znao iritirati zbog njegova insistiranja da se minuciozno vode poslovne knjige, te da se vodi računa o svakom, pa i najmanjem trošku. To je doduše Pukanić podržavao, jer im je štedljivost bila zajednička karakteristika, ali je Pukaniću održavanje sastanaka s tom tematikom išlo na živce, jer mu je oduzimalo dosta vremena. Pukanić je često kolegama na poslu znao govoriti da Dielacher dobro barata s nekim ključnim informacijama o tomu što se događa u hrvatskom poslovnom miljeu, ali je često u šali govorio da Dielacher zna pretjerati u nekim svojim zaključcima u vezi globalne situacije. Dielacher je još puno prije nego što se o tomu na hrvatskoj društvenoj sceni počelo potiho pričati, Pukanića upozoravao na to da je Ivo Sanader izuzetno korumpiran i opasan političar. Zbog njegove plahe naravi, nije mu bilo ugodno kada je Nacional o Sanaderu kritički pisao. Nakon Pukanićeva ubojstva Dielacher je sumnjao da je s time mogao biti povezan Ivo Sanader. To je u više navrata spominjao Pukanićevim suradnicima, a ključna indicija koja mu je poslužila da u to počne dodatno sumnjati bio je upravo telefonski poziv Roberta Ježića.

Dielacher je odbio Ježićevu ponudu da Ježić preuzme Nacional kao neprimjerenu. Nekim Pukanićevim kolegama iz redakcije Nacionala ispričao je kako mu je bilo nevjerojatno to što je Ježić tu ponudu iznio ‘dok se Pukanić još ni u grobu nije ohladio’. Međutim, Ježić nije odustajao. Tada je čak velikodušno ponudio da on osobno odvoji dio svog vremena i dođe na sastanak s Dielacherom kako bi dogovorili detalje te transakcije. Sastanak se dogodio, ali Dielacher nije pristao na Ježićevu ponudu.

IVO PUKANIĆ I NIKO FRANJIĆ do posljednjeg su trenutka bili zajedno. Pukanić je neposredno prije ubojstva pripremao teme koje su trebale biti objavljene u sljedećem broju Nacionala

Ta se Ježićeva ponuda počela povezivati s ambicijama Ive Sanadera da preuzme što veću kontrolu nad hrvatskim medijskim prostorom. Ježićeva ponuda počela se povezivati sa Sanaderom zbog njihovih specifičnih veza.

Ježić je u to vrijeme slovio kao vrlo spretan poslovni čovjek, koji se postojano umio dobro prilagođavati složenim političkim prilikama u Hrvatskoj. Njegov poslovni uzlet bio je vrlo opširno opisan u špijunskom izvješću o poslovanju Hypo banke, čije je postojanje i sadržaj Nacional otkrio u više tekstova koji su se počeli objavljivati u srpnju 2009. Taj ekskluzivni dokument otkriva kako je ta banka ušla na hrvatsko tržište, koje su osobe iz hrvatskog javnog života imale najveći utjecaj na poslovanje te banke, te otkriva niz detalja o bivšim i sadašnjim njezinim čelnicima i njihovim kontaktima u hrvatskim poslovnim i političkim krugovima. Dokument sadrži i brojne informacije o najpoznatijim klijentima banke. Tajno izvješće ima 80-ak stranica, a sastavili su ga po svemu sudeći pripadnici obavještajne zajednice u privatnom aranžmanu, vjerojatno kao podizvođači posla za neku konzultantsku tvrtku. Izvješće je pisano poput trilera, donosi mnoge intrigantne informacije, a osobe koje su ga dostavile autoru knjige tvrde da je izvješće napravljeno za potrebe njemačke Bayerische Landesbanke nedugo nakon što je ta banka postala suvlasnikom Hypo Alpe Adria banke. Tvrdi se da su novi vlasnici Hypo Alpe Adria banke trebali takvo izvješće kako bi se precizno upoznali s time što se u njoj događalo prije preuzimanje Hypo banke, kako bi se prekinula dotadašnja poslovna praksa, te kako bi se banku lakše stavilo na solidne temelje i popravilo njeno poslovanje, koje je ozbiljno poljuljao bivši menadžment banke, što je u Hrvatskoj izazvalo brojne kontroverze, a u Austriji čak i parlamentarnu istragu.

Izviješće se naknadno pokazalo korisnim za razumijevanje raznih pozadinskih odnosa na hrvatskoj političkoj i poslovnoj sceni. Izviješće je bilo u najvećoj mjeri točno, a naročito se to može tvrditi za onaj dio u kojemu se precizno opisalo Ježićev poslovni razvoj i njegove političke veze.

U tom je tajnom izviješću navedeno da je Ježić diplomirao na Pravnom fakultetu u Rijeci, da je kao student zarađivao kao redar u riječkim diskoklubovima i navodno sudjelovao u nekoliko žešćih tučnjava. Tvrdi se i da je bio skiper na inozemnim jahtama i navodno baš na njima uspostavio brojna poznanstva s raznim visokopozicioniranim osobama. Prije 1990. pokušao se afirmirati preko navodnih rodbinskih veza s Marijanom Kalanjem, visokim komunističkim funkcionarom, tadašnjim sekretarom CK SKH. Nakon diplome Ježić je radio u nekoliko riječkih tvrtki.

Preko skiperskih veza upoznao je i Vojka Santrića, jugoslavenskog poduzetnika u Milanu, navodnog suradnika vojne obavještajne službe JNA i generalnog jugoslavenskog konzula u Milanu. U izvješću se navodi da je Santriću Ježić bio simpatičan pa ga je preporučio Branku Šrengeru, tadašnjem uglednom poduzetniku i vlasniku tvrtke Petraco sa sjedištem u Milanu, koji je pak, navodno, također bio na vezi vojne obavještajne službe JNA, s kojom je surađivao još dok je radio u JNA i beogradskom reeksportnom poduzeću Genex. Autori izvješća tvrde da je Šrenger zaposlio Ježića u svojoj off-shore tvrtki Starchem, i to u sferi trgovanja, kupnje i prodaje petrokemijskih proizvoda na teritoriju SFRJ. U izvješću je navedeno da je zbog prethodno navedenih okolnosti Ježićev background u tadašnjim jugoslavenskim tvrtkama Ina, Oki, Dina Omišalj, Petrokemija Pančevo i Astra bio impresivan, kao i da mu je to omogućilo poslovanje sa Sovjetskim Savezom. Tvrdi se da je Ježić često putovao u Moskvu, gdje je upoznao Franju Gregurića. Autori špijunskog izvješća tvrde da su Ježića nakon odlaska u SSSR počeli pratiti agenti Službe državne sigurnosti Centra Rijeka pa je on pristao s njima surađivati i izvještavati ih. Nakon 1990. postao je izuzetno blizak s drugom suprugom Branka Šrengera, koja je nagovorila svog supruga da otvori predstavništvo svoje tvrtke Petraco u Rijeci i imenuje Ježića za direktora predstavništva.

Tvrdi se da je Ježić ubrzo potom intenzivirao svoje kontakte s Franjom Gregurićem, koji se vratio iz Moskve, te su počeli raditi velike poslove, u čemu im se navodno priključio i tadašnji komercijalni direktor Plive Branko Mikša, koji je poslove u okviru Plive Hamburg navodno usmjeravao posredno preko Ježića. Autori izviješća tvrde da se na nagovor Gregurića i Mikše, Ježić upisao u HDZ i dobio člansku iskaznicu s brojem 83. Još više se zbližio s Gregurićem kada je ovaj postao predsjednik Vlade, i otad počinje za njega obavljati povjerljive privatne i poslovne aranžmane, a ujedno širi svoje poslove i zapostavlja Petraco. U izviješću se navodi da se Ježić potom razišao sa Šrengerom, te u Hrvatsku doveo tvrtku Landmark Chemicals iz Laussane i tvrtku BMS iz Belgije, čiju su vlasnici bili Židovi Ariel i Josi Landesman. Tvrdi se da Landmark Chemicals i BMS vrlo brzo, već sredinom 1993. i 1994. postaju najveći partneri Ine, čiji je generalni direktor tada Franjo Gregurić. U izviješću stoji da je u istom periodu Ježić u Zugu u Švicarskoj osnovao tvrtku Forus, koja je zajedno s Inom osnovala tvrtku ITT u krugu rafinerije Rijeka s ciljem skladištenja i prodaje stiren monomera i drugih sirovina za petrokemijsku industriju.

Nakon što je Gregurić napustio Inu, njegov nasljednik Andrija Kojaković raskinuo je ugovor s Forusom i cijeli projekt je pao u zaborav. Tvrdi se da je Ježić paralelno širio poslove u Ininim petrokemijskim dijelovima Okijem, Dinom, Adriavinilom Split, te u Polikemom iz Zadra i preko političkih veza postao njihov najveći dobavljač sirovina i kupac proizvoda. To je bio način na koji je Ježić praktički preuzeo kontrolu nad cijelom hrvatskom petrokemijskom industrijom, posebno nad Okijem, s kojim je zaključio gotovo kolonijalne ugovore o uslužnoj preradi. Autori izviješća navode da je nakon političkog marginaliziranja Franje Gregurića i Branka Mikše, Ježić novog političkog sponzora našao u Hrvoju Šariniću, tadašnjem predstojniku Ureda predsjednika Hrvatske i predsjedniku Nadzornog odbora Ine.

Za Šarinića se tvrdi da je preuzeo dotadašnju ulogu Gregurića, te osiguravao nesmatano odvijanje Ježićevih poslova s Inom, Okijem i Dinom. Ježić je zauzvrat navodno imao presudnu ulogu u tome da Šarinić svojedobno postane počasni predsjednik nogometnog kluba Rijeka, a on sam potpredsjednik, te im taj klub, prema navodima iz izviješća, postaje jedan od glavnih paravana za izvlačenje novca iz Ine, Okija i Dine. Nadalje se tvrdi da nakon smjene Hrvoja Šarinića, Ježić kraće vrijeme luta u traženju novog političkog sponzora, ali da poslovi teku i dalje nesmetano jer su Gregurić i Šarinić još vrlo utjecajni u gospodarskim krugovima kao i da je Ježić od 1998. u suradničkom odnosu sa SZUP-om, te da je bio na vezi osobno tadašnjem ravnatelju Ivanu Brzoviću. Tvrdi se da je po Brzovićevom naputku kontaktirao vlasnika lokala Baltazar Slobodana Čimbura, navodnog suradnika KOS-a JNA i Nevena Saksa, te preko njih dolazio do informacija o Stipi Mesiću.

Nakon 3. siječnja 2000. Ježić ima opet novog političkog sponzora, stoji u izviješću. Bivši riječki SDP-ov gradonačelnik Slavko Linić je novopostavljeni potpredsjednik Vlade za gospodarstvo, te predsjednik Nadzornog odbora Ine. Linić je, piše u tom tajnom izvješću, postao moćni zaštitnik Ježića i njegovih poslova u Hrvatskoj. S njim je navodno i napravio početni dogovor o kupovini Diokija. Autori izviješća tvrde da se Ježić tada razmetao prijateljstvom s Linićem i pričama o njihovoj dugogodišnjoj suradnji. Javno je pokazao to prijateljstvo organizirajući da Novi list objavi fotografiju njega i Linića na njegovoj 15-metarskoj jahti Riva. U izviješću stoji da je u to vrijeme Linić protežirao Ježićeve poslove, a posebno u njegovu sudsku sporu s Diokijem. Tvrdi se da je Linić u to vrijeme naredio da se podignu cijene sirovina koje Ina isporučuje za Dioki, te vršio pritisak na upravu carina i MUP kako bi provodili postupke protiv uprave Diokija. Bio je to uvod u Ježićevo preuzimanje Diokija, u čemu mu je kasnije po svemu sudeći, nakon smjene vlasti, ključno pomogao HDZ i osobno Ivo Sanader.

Prema tvrdnjama iznesenim u tajnom špijunskom izviješću Ježić je tu pomoć navodno platio s milijun eura koji su završili ili u crnom fondu HDZ-a, ili kod Ive Sanadera. ”Miomir Žužul se na sastanku u Trstu s Robertom Ježićem dogovorio da se milijun eura uplati na tajni račun HDZ-a, što je Ježić prihvatio”, stoji, među ostalim, u tajnom špijunskom izvješću. Ježićeve se poslovne aktivnosti u tom dokumentu spominju zato što je on pomoću investicijskih fondova Hypo banke htio preuzeti tvrtku Dioki.

ROBERT JEŽIĆ susreo se s Gabrielom Dielacherom još 2001. kad je htio kupiti Dioki preko investicijskog fonda banke Hypo Alpe Adria

U tajnom špijunskom izvješću navedeno je da je Ježić još 2001. odlučio kupiti Dioki, ali se isprva nije htio eksponirati, nego je u tu svrhu angažirao investicijski fond banke Hypo Alpe Adria. Glavni pregovarač za kupnju Diokija bio je tada Gabriel Dielacher, tadašnji partner u bečkoj investicijskoj tvrtki Vienna Capital Partners, suvlasnik Nacionala. Ježić se kao kandidat za kupnju Diokija počeo izravno pojavljivati tek poslije nekoliko godina, ali imao je problema pri realizaciji toga posla, jer Darko Ostoja nije htio prodati tadašnji većinski paket dionica koji je kontrolirao kroz Dom fond. Prema navodima iz spomenutoga izvješća, kao posrednik koji će Ostoju nagovoriti da mu proda dionice, Ježiću se pokušao nametnuti Hrvoje Petrač, još dok je na vlasti bila koalicija lijevoga centra. Petrač je navodno nagovorio Ostoju da se sastane s Ježićem u Petračevu zagrebačkom restoranu “Cantineta”. Ondje su se navodno sastali nekoliko puta i utanačili detalje prodaje. Nakon što je otet sin Vladimira Zagorca, Petrač je, nakon što su ga počeli povezivati s tom otmicom, uskoro napustio Hrvatsku. Ostoja se tada pokolebao, a u kombinacije su se uključili Miomir Žužul i HDZ.

U izvješću piše: ”Tada je Ježić dobio ponudu od Žužula da će HDZ riješiti njegov problem i s Fondom za privatizaciju i s Ostojom, te da je Ivo Sanader njega zadužio da to sve provede povoljno za Ježića. U Diokiju je Fond bio vlasnik 49 posto dionica i Ježiću je bilo previše da sve to kupi. Još je Slavko Linić prihvatio Ježićev prijedlog i naredio Krešimiru Starčeviću da napiše prijedlog Vladi za prodaju samo 25 posto dionica vlasništva. Kad je došla Sanaderova vlada, odmah su se oko Diokija počeli kolebati, pa je Sanader poslao Žužula na dogovor s Ježićem da dogovori proviziju i gdje će ona biti uplaćena. Sastanak Ježić-Žužul održan je 1. svibnja 2004. u Trstu, gdje je isplaćena i provizija… Žužul se na sastanku s Ježićem u Trstu dogovorio da milijun eura uplati na tajni račun HDZ-a, što je Ježić prihvatio. Nakon što je prevaren, Petrač je nekoliko puta Ježiću poslao ozbiljna upozorenja, a potom i Žužulu.” U istom izviješću spominjalo se da je u pregovorima oko preuzimanja Diokija u jednoj fazi kao osoba koja je pomagala povezivati zainteresirane strane sudjelovao i Ivo Pukanić. Ako bi to bilo točno, moglo bi se tvrditi da je Pukanić već u to vrijeme došao do prvih ozbiljnih indicija o razmjerima korumpiranosti tadašnjeg premijera Ive Sanadera. O tomu je u više navrata diskutirao s Gabrielom Dielacherom, čije su procjene o razmjerima Sanaderove korumpiranosti Pukaniću tada zvučale pretjerano.

Sanadera je jako zanimala hrvatska medijska scena, te je želio na nju imati što veći utjecaj. Smetalo ga je što su neki listovi o njemu pisali kritički, pa je dijelom i zbog tih kritičkih tekstova koji su propitivali suštinu Sanaderova načina vladanja i podrijetlo njegove imovine Sanader je preko crnih fondova pokušao zavladati jednim dijelom hrvatske medijske scene. Neki su mediji naprosto dobili nove paravanske vlasnike, a u neke utjecajnije poput riječkog Novog lista tijekom 2008. investirao je upravo Robert Ježić. S vlasnicima nekih drugih hrvatskih novina Sanader je održavao različite kontakte koji nisu služili samo kako bi vlasnici tih novina od njega dobili po njega povoljne informacije za tekstove u njihovim tiskanim izdanjima. Kroz te kontakte dogovarali su se različiti zakulisni odnosi i poslovni aranžmani. Pukanić u takvim aranžmanima nije sudjelovao, ali o njima znao pisati u Nacionalu. Nakon njihovog razdora oko Turudića između Sanadera i Pukanića nije bilo nikakvih izravnih kontakata, neke su se poruke izmjenjivale ipak indirektno preko Ratka Mačeka i nekih drugih ljudi u vrhu HDZ-a. Ipak pod sam kraj života, kada se na Pukanića sručila medijska hajka, on je pokušao stupiti u kontakt sa Sanaderom. To je otkriveno kada su nakon Pukanićeve pogibije na jednom internetskom portalu objavljene SMS poruke iz mobitela koji je imao kod sebe u času smrti. U poruci koju je 19. rujna 2008. poslao Bianci Matković, bliskoj Sanaderovoj suradnici, napisao je sljedeće: ‘Bok Bianca. Trebao bih vidjeti Ivu, al da se ne zna. Trebam ga nešto privatno. Dosta mi je hitno. Puki’ Nepoznato je je li do toga sastanka došlo i zašto se to Pukanić privatno htio sastati sa Sanaderom. Pukanićevi bliski suradnici, koje je on u to vrijeme detaljno obavještavao o svojim aktivnostima, tvrde da im on ništa nije govorio o nekom izravnom kontaktu sa Sanaderom, pa je očito da je Sanader odbio taj poziv da se sastanu.

Kada su se nakon Sanaderova odlaska s vlasti počele otvarati istrage o razmjerima njegove korupcijske hobotnice, na vidjelo je isplivao njegov kompleksan odnos s Ježićem. Nakon odlaska Sanadera s vlasti i Ježić je jedno vrijeme bio pritvoren, zbog sumnji da je njegovom Diokiju neprimjereno pomagao državni monopolist HEP. Te su sumnje bile logične i zbog toga što se Sanadera smatralo prikrivenim partnerom Roberta Ježića u svim njegovim važnijim poslovnim projektima. Iako su dok je Sanader bio na vlasti on i Ježić bili vrlo bliski, a Ježić je odrađivao razne poslove za Sanadera nakon Sanaderovog pada s vlasti i nakon što su protiv Sanadera pokrenuti razni pravosudni postupci Ježić se tijekom proteklih godina prometnuo u jednog od ključnih svjedoka protiv Ive Sanadera. Bio je to u postupku u kojem je Ivo Sanader zasad nepravomoćno osuđen zbog primanja mita od mađarskog naftnog diva Mola kako bi im omogućio dominantna upravljačka prava u hrvatskoj naftnoj kompaniji Ini. Ježić je na sudu ispričao da je dio višemilijunskog mita za Sanadera upravo on primio na jedan od svojih inozemnih računa. Zbog ranijih tako bliskih povjerljivih odnosa Ježića i Sanadera i suradnici Ive Pukanića počeli su sumnjati da Robert Ježić neposredno nakon Pukanićeva ubojstva nije samoinicijativno dao onu ponudu za preuzimanje Nacionala, već da se iza te ponude zapravo krio Ivo Sanader. Sanader je mrzio Pukanića i Nacional, te je nakon Pukanićeve pogibije ovom kupnjom Nacional želio trajno ušutkati, objašnjavali su ovaj Ježićev potez Pukanićevi suradnici. Međutim, kako se taj posao nije realizirao, ta priča nije ispričana istražiteljima koji su radili na rasvjetljavanju Pukanićeva ubojstva.

Koliko je Sanader mrzio Pukanića vidjelo se i po onome što se događalo neposredno nakon Pukanićeve pogibije, koja je šokirala hrvatsku javnost, pa i najveći dio političkog i poslovnog miljea. Ogroman broj ljudi iz tog miljea izrazili su sućut obitelji i redakciji zbog Pukanićeve smrti, neki su, poput gradonačelnika Zagreba Milana Bandića, još iste večeri došli u zgradu Nacionala da izraze sućut, bilo ih je mnogo na sahrani, prvi među njima prvi čovjek Hrvatske, predsjednik Stipe Mesić.

Sahrana je bila vrlo emotivna. Na malom groblju u Velikoj Gorici okupio se jako veliki broj ljudi, tako da je tamo bila ogromna gužva. Bilo je jako mnogo policije koja je osiguravala skup. Mesić je došao u pratnji šest tjelohranitelja. Bilo je jako mnogo ljudi iz javnog života. Upečatljiv govor održao je Pukanićev dugogodišnji suradnik i prijatelj Srećko Jurdana koji se posebno osvrnuo na odgovornost vlasti za Pukanićevo ubojstvo. “Tragično je da ga policija nije uspjela zaštiti, za njih je to očito bio logistički problem. Puki je znao da na ulicama ovog grada cirkuliraju sile zla”, rekao je Jurdana. Kritički se osvrnuo na ostale medije, koji su toliko napadali Pukanića prethodnih mjeseci, prozvao ih lešinarima te im poručio da moraju pogledati vlastiti obraz. “Kolege novinari odnosili su se prema njemu lešinarski, nazivali su ga prevarantom koji želi skrenuti pozornost sa svoje obiteljske situacije. Prokleto licemjerje je pokazalo da je bilo potrebno da ga ubiju da bi pokazali suosjećanje. Novinarske male duše krive su za njegovu smrt kao i policija koja ga nije zaštitila. Pljunuti si mogu u ogledalo”, rekao je Jurdana

Iako je na groblju u Velikoj Gorici bilo jako mnogo ljudi Pukaniću na sahranu nije došao gotovo nitko iz tadašnje Sanaderove vlade, nitko nije uputio poruku sućuti, niti dao neku javnu izjavu u povodu te smrti. Među rijetkima koji su se javili u redakciju Nacionala, došli Pukaniću na sahranu i javno izrazili sućut bili su tek Ratko Maček, tadašnji glasnogovornik Vlade, Dragan Primorac, nestranački ministar u vladi, te potpredsjednica Vlade Đurđa Adlešić iz HSLS-a. Ona je u knjigu žalosti upisala: ‘Žao mi je Puki, trebali smo ti vjerovati’, aludirajući na prvi pokušaj ubojstva iz travnja 2008, u koji zbog medijske hajke na Pukanića nitko nije vjerovao. Oni su ujedno bili i jedine osobe iz tadašnje vlade koje su dale i pisanu reakciju na Pukanićevu pogibiju zajedno s još 43 osobe iz hrvatskog javnog života, koje su objavljene u prvom izdanju Nacionala nakon Pukanićeve pogibije od 28. listopada 2008. To je Pukanićevim suradnicima bilo čudno jer je Pukanić s velikom većinom bliskih Sanaderovih suradnika gotovo bio i osobni prijatelj. To se svakako moglo tvrditi za odnos koji je Pukanić godinama gradio s Božidarom Kalmetom, Ivanom Šukerom, ali i još nekim drugim istaknutim članovima HDZ-a. Pojavile su se tada i sumnje da se nitko iz vladajućeg HDZ-a nije odvažio osobno izraziti sućut i zbog nekih drugih razloga koji su prešućeni, a što se pripisivalo njihovom vjerojatnom strahu od toga kako bi na to mogao reagirati njihov stranački šef Ivo Sanader. Jedan član tadašnje vlade kasnije je ispričao da im je Sanader izričito službeno zabranio da na bilo koji način iskažu javno ili privatno sućut zbog Pukanićeve smrti.

U rujnu 2011. pojavila se još jedna indikativna vijest koja je objavljena u hrvatskim medijima, a koja je kod nekih bliskih Pukanićevih suradnika pobudila nevjericu, ali i neke crne slutnje. Bilo je to vrijeme kada su tiskani mediji objavljivali detalje iskaza bivše blagajnice HDZ-a Branke Pavošević, osumnjičene da je sudjelovala u velikim operacijama ilegalnog tajnog financiranja HDZ-a. Ona je istražiteljima tih dana govorila o tomu kako su se crni fondovi HDZ-a punili iz Carinske uprave, te kakvu je ulogu u tome imao tadašnji šef Carine, bliski Sanaderov suradnik Mladen Barišić. Među ostalim, izjavila je da joj se posebno u sjećanje urezao jedan dolazak u zgradu Carinske uprave kod tadašnjeg ravnatelja Mladena Barišića gdje je trebala prekontrolirati neki novac. Barišić je bio u žurbi. Prema tvrdnjama Branke Pavošević, Barišić joj je rekao da moraju hitno složiti i prebrojati novac koji do 12 sati mora otići iz Carine. Radilo se o iznosu od dva milijuna eura. Branka Pavošević je ispričala sljedeće:

“Sjećam se da je bila prisutna i Sanja Crnković, a Barišić je novac donio u jednoj aktovci. Točnije, čini mi se da je aktovka bila na stolu i da je bila otvorena, pa ne mogu sa sigurnošću tvrditi da je bila crne boje, ali čini mi se da jest. Novčanice su bile u različitim apoenima, od 50 eura pa naviše, a ja sam izravno pitala Barišića koliko tu uopće ima novca, na što mi je on rekao – oko dva milijuna eura.”

Rekla je da je Barišić nju i Sanju Crnković Barišić cijelo vrijeme požurivao da što prije slože te novčanice. Branka Pavošević izjavila je da joj se taj dan posebno urezao u sjećanje “kao jedan vrlo ružan dan” zato što je te večeri – ubijen Ivo Pukanić.

Kada je pročitao te novinske tekstove o izjavi Branke Pavošević autora knjige kontaktirao je Ratko Maček i pozvao ga da dođe k njemu. U njegovom uredu povela se potom diskusija o tomu što je Branka Pavošević izjavila. Maček je bio vidno potresen, šokiran. Bilo je neke gorčine i nevjerice u tonu s kojim je razgovarao o toj temi. Više je puta izgovorio kako ne može vjerovati što je Branka Pavošević izjavila. Iako se to nije usudio izravno izreći, bilo je vidljivo da Maček duboko u sebi sumnja kako je taj novac mogao biti namijenjen za plaćanje izvršenja atentata na Ivu Pukanića. Iz iskaza Branke Pavošević koji su prenijeli brojni mediji nije bilo jasno što se toga dana naknadno događalo sa spornih dva milijuna eura. I danas je nepoznato kamo je novac odnijela, tko ga je preuzeo i tko su bili njegovi krajnji korisnici. Jednaka je nepoznanica jesu li istražitelji uopće pokušali dovesti u vezu te tvrdnje Branke Pavošević s mogućim financiranjem ubojstva Ive Pukanića.

Pregled opisanih zbivanja iz tog turbulentnog vremena pokazuje koliko je dubinski Ivo Pukanić bio upućen odnose na hrvatskoj političkoj sceni, koliko je snažno na nju utjecao, ali i kako se ophodio s Ivom Sanaderom i drugim njenim protagonistima čije je aktivnosti i u svojim kolumnama često komentirao.

Ivo Pukanić nije doživio vidjeti koliko je bio u pravu kada je kritički pisao o Ivi Sanaderu, kada je upozoravao na njegovu strahovladu, osvetoljubivost i lukavstvo, te kada je otvarao pitanje porijekla njegove imovine. Nije doživio vidjeti koliki su razmjeri korupcijske hobotnice koju je Sanader predvodio i čije su posljedice ostavile dubok negativni trag po opće stanje u hrvatskom društvu, a koju je Pukanić među prvima detektirao i razotkrivao, što bi činio još i više i temeljitije da nije ubijen. Pukanić nije uspio doživjeti dovoljno dugo niti da otvoreno prizna da je u pravu bio njegov poslovni partner Gabriel Dielacher, koji ga je godinama upozoravao na to koliko je Sanader opasan i korumpiran čovjek. Zbog svega toga neki i danas vjeruju da bi zapravo Ivo Sanader mogao biti ta moćna osoba iz Hrvatske koju su izvršitelji atentata spominjali kao naručitelja Pukanićevog ubojstva ili da je barem znao što se sprema, ali to iz svojih razloga nije spriječio.

U razgovoru koji je vodio s ravnateljem Uskoka Dinkom Cvitanom Robert Matanić, jedan od izvršitelja atentata na Ivu Pukanića, 22. prosinca 2008. upozorio je na mogućnost da se među naručiteljima atentata na Pukanića može nalaziti Vladimir Zagorec, ali i neke druge moćne osobe iz Hrvatske bliske vlasti i samom Pukaniću. Matanić je u svom iskazu Uskoku o tomu rekao sljedeće: ‘Slobodan Đurović mi je u razgovoru spominjao i generala Zagorca i rekao da je on svojevremeno kontaktirao s moćnicima iz Srbije i Crne Gore, dakle sa Sretenom Jocićem, Žarkom Pavlovićem, Branom Mićunovićem, Milom Đukanovićem i s njim (Đurovićem) i da je dogovarao da oni “odrade” ubojstvo Ive Pukanića i Hrvoja Petrača. Rekao mi je da Zagorec ima interesa da Petrač i Pukanić nestanu i da su napokon uspjeli dogovoriti aranžman sa Zagorcem, vezano za ubojstvo Ive Pukanića, ali detalje o tome ne znam. Ja samo znam da je general Zagorec, kako mi je rekao Slobodan Đurović, angažirao ljude za ubojstvo Ive Pukanića, ne znam kada je to točno bilo, ali svakako prije mog saznanja da oni rade na tome. Po riječima Đurovića, Zagorec ili njegovi ljudi, odlazili su k njima, dakle izvan Hrvatske na dogovor o ubojstvu Ive Pukanića, ali nisam uspio shvatiti gdje se točno nalazila lokacija njihovog sastanka. Također sam od Đurovića doznao da su s generalom Zagorcem postigli dogovor da “odrade” ubojstvo Ive Pukanića, međutim Đurović mi ništa detaljnije nije rekao, niti je imalo smisla da ga je ispitujem detaljnije s obzirom da sam na tom istom sastanku odbio sastanak sa Stankom Subotićem odnosno da preuzmem izvršenje ubojstva Ive Pukanića.’

Pet godina nakon Pukanićeva ubojstva žalosna je činjenica da se nikakvi potezi u pravcu rasvjetljavanja tog ubojstva ne povlače sve dok istražiteljima nove indicije doslovno ne padnu u krilo. Trebaju li se u takvoj Hrvatskoj njeni građani osjećati sigurno?

Neprimjereno ponašanje hrvatskih institucija odnosno dvostruki kriteriji u njihovim aktivnostima u slučaju ubojstva Ive Pukanića i Nike Franjića počeli su se otkrivati u veljači 2009. Tada je Državno odvjetništvo odbilo prijedlog odvjetnika Damira Galetovića, punomoćnika obitelji Nike Franjića, da hrvatska država isplati odštetu obitelji Franjić jer je on poginuo kao slučajna žrtva prilikom napada na Pukanića. Državno odvjetništvo napisalo je Galetoviću da se atentat na Ivu Pukanića i Niku Franjića dogodio na mjestu gdje se nije mogla očekivati velika prisutnost građana, te da atentatori nisu imali u cilju izazvati strah, užas i osjećaj osobne nesigurnosti hrvatskih građana. Do prepiske između obitelji pokojnog Nike Franjića i DORH-a došlo je zato što je odvjetnik Galetović, kao punomoćnik obitelji Franjić, 9. prosinca 2008. poslao DORH-u dopis u kojem je u ime Franjićeve obitelji zatražio od države naknadu štete zbog okolnosti u kojima je poginuo Niko Franjić. Kako bi se izbjegla nepotrebna tužba i dodatni sudski troškovi, ali i kako bi se državi pružila prilika da se korektno ponese prema obitelji poginulog Nike Franjića, odvjetnik Galetović predložio je DORH-u nagodbu. Državno odvjetništvo nije imalo sluha za njegov prijedlog.

Galetović je u obraćanju DORH-u napisao da je Niko Franjić poginuo kao žrtva terorističkog akta za koji, u skladu s odredbama Zakona o odgovornosti za štetu nastalu zbog terorističkih akata i javnih demonstracija, odgovara Republika Hrvatska. Prema Europskoj konvenciji pravo na naknadu štete imaju svi oni koji su pretrpjeli teške tjelesne ozljede ili im je narušeno zdravlje kao izravna posljedica zločina, nasilja počinjenog s namjerom, a to pravo imaju i uzdržavani članovi obitelji osoba koje su umrle od posljedica takvog kaznenog djela. Galetović je u prijedlogu DORH-u napisao kako smatra notornom činjenicom da je atentat na Ivu Pukanića izazvao strah, užas i osjećaj nesigurnosti svih građana, posebice novinara, te da se radi o terorističkom aktu, odnosno o aktu nasilja za koje je odgovorna Republika Hrvatska. Galetović je za članove obitelji Nike Franjića ukupno tražio 3,4 milijuna kuna odštete.

U DORH-u su 12. veljače 2009. odgovorili Galetoviću da mu je zahtjev neosnovan. Prema uvjerenju DORH-a zahtjev je neosnovan jer u konkretnom slučaju “nema jednog od osnovnih obilježja akta terora, a to su u pravilu političke pobude”. Potom je Ivan Kani, zamjenik glavnog državnog odvjetnika Mladena Bajića iznio i tu sramotnu tvrdnju da atentatori nisu imali u cilju izazvati strah, užas i osjećaj osobne nesigurnosti hrvatskih građana. Glavni državni odvjetnik Mladen Bajić jednom prilikom u privatnom razgovoru ogradio se od tih stavova, ali se spomenuti spor i dalje vodi bez da je Državno odvjetništvo korigiralo taj neprimjereni opis tog događaja, koji se može smatrati jednom od rijetkih ozbiljnih grešaka Državnog odvjetništva u postupcima do kojih je došlo zbog opisanog atentata.

Može se tvrditi da se Državno odvjetništvo u preostalom dijelu svojih aktivnosti na tom slučaju ponijelo savjesno i odgovorno, te da se, iako sa zakašnjenjem, ponijelo korektno i prema pokojnom Pukaniću. Posebice se to odnosi na eksplicitno iznesene tvrdnje u optužnici, da je Pukanić stradao zbog svog novinarskog rada, što je sutkinja koja je vodila suđenje bespotrebno otklonila tvrdeći da za takve tvrdnje nema dokaza.