FELJTON: Putopis iz zabranjene zemlje velikoga vođe Kim Jong-una

 

Nacional donosi ulomak iz knjige ‘Unutar tajne – Put u Sjevernu Koreju’ u kojem portugalski pisac Jose Luis Peixoto opisuje svakodnevni život najzatvorenijeg društva na svijetu, u državi koju je posjetio tijekom svečanosti stote obljetnice rođenja Kim Il-sunga

U pedesetim godinama, hladni je rat s lakoćom svrstao sjevernokorejski antiamerikanizam u tadašnju međunarodnu političku konfiguraciju. Istovremeno, količina potpore koju je zemlja zbog toga uživala prilično je pogodovala Kim Il-sungu. Čak i danas, dok ovo pišem, ono malo međunarodne potpore koju sjevernokorejski režim još uvijek uživa dolazi na račun socijalističkog imidža i ikonografije. Na zapadu postoji određen broj raštrkanih pojedinaca, ujedinjenih ponajviše Internetom, koji cijene sjevernokorejski jezik i estetiku; no malo je onih koji su spremni braniti nadljudske sposobnosti sjevernokorejskih vođa. Mali broj političkih stranaka s ekstremne ljevice što održavaju odnose sa Sjevernom Korejom imaju običaj relativizirati taj aspekt koji je, po mom mišljenju, najjasniji prikaz i glavna determinanta državne ideologije. Ponavljam i treći put tvrdnju iz drugog poglavlja: Protiv svih sam totalitarnih režima i diktatura. Nemam ni najmanju namjeru braniti sovjetsku diktaturu ili bilo koju diktaturu komunističke provenijencije. Ali važno je ustvrditi kako sjevernokorejska diktatura nije diktatura tog tipa. Naprosto nije. To mi se čini kao osnovna spoznaja o ovoj zemlji. Onaj tko kaže da je Sjeverna Koreja najstroža komunistička diktatura na svijetu, u krivu je. Onaj tko kaže da je Sjeverna Koreja posljednje utočište staljinizma, u krivu je. Sjeverna Koreja jest stroga diktatura, vjerojatno najstroža na svijetu, ali nije komunistička. Sjeverna Koreja jest posljednje utočište nečega, vrlo vjerojatno je i prvo i jedino utočište tog nečega, ali to nešto nije staljinizam. Na Trgu Kim Il-sunga bili su neki mladići na rolama. Nisu bili sinkronizirani roleri. Pet ili šest mladića nesigurno je rolalo, bez ikakvog stila, pokušavajući ne pasti. Knjižara s naslovima na stranim jezicima u Pyongyangu nalazila se nedaleko od trga. Dobra prilika da se malo prošeta ulicama. U Ulici Sangri, koja prolazi odmah ispred podija s kojeg vođa i ostali visoki državni službenici prate svečanosti, gotovo uopće nije bilo prometa. Na putu do knjižare, prošli smo pored jedne od rijetkih trgovina u gradu. Gospođica Kim izgledala je zabrinuto: No pictures, please. Pogledao sam kroz prozor i, kad nitko nije gledao, ušao unutra. Trgovina je bila prostrana, ali gotovo uopće nije bilo robe. Osim otužne hrpice plastičnih vrećica s cvijećem u kutu i tri police s nekoliko staklenki, sva ostala roba bila je na pultu. U kutijama na pultu bilo je luka, mrkvi i ostalog korjenitog povrća, još uvijek prekrivena ostacima zemlje. Bilo je i češnjaka, tikvica, mladog luka, vrećica s kimchijem, rajčica i jedan grozd banana. To su bili svi proizvodi u trgovini. Nije izgledalo kao da će se pojaviti netko i nadopuniti police. U očima prodavačice, koja je stajala s rukama za leđima, vidio sam da je promet vrlo slab. Na pultu je još bila i u crveno obojena starinska vaga. Na svim kutijama bila je istaknuta cijena, ali ja nisam mogao ništa kupiti. Nitko ne zna zasigurno koji je tečaj wona, sjevernokorejske valute. Ima službenu vrijednost, ali na crnom tržištu govori se o potpuno drugačijim omjerima. Strancima nije dopušteno posjedovati ili koristiti won. Stranci koji posjete državu mogu koristiti samo eure ili kineski yuan. Vrlo se brzo može uočiti kako postoji posebna ekonomska simulacija samo za strane posjetitelje. Također se vrlo brzo može uočiti da Sjevernokorejci ne bi mogli kupiti nijedan proizvod po cijeni po kojoj se prodaje strancima. To se pitanje, doduše, ni ne postavlja, s obzirom na to da je većina proizvoda koju stranci kupuju nedostupna Sjevernokorejcima.

 

 

Onaj tko misli i kaže da je Sjeverna Koreja posljednje utočište staljinizma, u krivu je. Sjeverna Koreja jest stroga diktatura, vjerojatno najstroža na svijetu, ali nije komunistička

 

 

Lokalno stanovništvo ni nema pristup mjestima na kojima stranci kupuju stvari. Ista je stvar što se tiče malog broja stranaca koji žive u zemlji: isključivo diplomati i zaposlenici nevladinih organizacija. U nekim trgovinama, cijene su bile izražene u euro centima. Kad bih plaćao, da olakšam razmjenu, često bih ostavio ostatak od nekoliko centi. Blagajnici bi se zbunili i ne bi znali što činiti. Država iskorištava svaki trenutak prisutnosti stranaca za prikupljanje stranih deviza. Ne može se mnogo toga kupiti, no ono čega ima, skupo je. Ponekad i besmisleno skupo. Ali tijekom cijelog mog posjeta Sjevernoj Koreji, nijednom nisam vidio nekoga da ima novac u ruci ili da plaća nešto. Nakon nekog vremena, počeo sam obraćati pažnju na to. Htio sam vidjeti nekog Sjevernokorejca kako koristi novac, ali nisam uspio. U Knjižari s knjigama na stranim jezicima, većinu naslova u prodaji činila su sabrana djela Kim Il-sunga i Kim Jong-ila, prevedena na razne jezike, ili djela o njima, također na raznim jezicima. Polica s beletristikom bila je vrlo malena. Kupio sam po jedan primjerak svakog naslova s te police: prevedena na francuski, antologija narodnih pripovijetki Legende Pyongyanga; prevedeno na engleski, duga epska poema Planina Paektu, roman More krvi, adaptirana verzija slavne revolucionarne opere, povijesni roman Narod iz junačkog sela, smješten u doba rata, koji je napisao direktor komiteta za prozu Središnjeg udruženja pisaca Koreje, zbirka priča raznih autora pod naslovom Obično jutro, u kojoj prva, naslovna priča govori o tome kako je veliki vođa osobno za samo jedno jutro riješio probleme poljoprivrednog društva i pritom nagradio zaslužnog mladog druga za njegov trud. Kupio sam i jednu knjigu koja me zaintrigirala unatoč tome što nije bila na polici s beletristikom. Zvala se Demokratska Narodna Republika Koreja, raj na zemlji za narod. Čuo sam već mnogo o mjestu kamo smo išli na ručak. Svaki put kada bi gospođica Kim govorila o tom mjestu, bila bi uzbuđena poput školarke, a na licu bi joj se pojavio majčinski osmijeh, gotovo djetinjast, nestašan, kao da je svjesna toga kako jedva čekamo da nas povede onamo. Ta njezina predstava bila je toliko forsirana da bi nas natjerala da uzvratimo istom mjerom, da priznamo, da, jedva čekamo ići onamo. Bio je to prvi restoran s hamburgerima u Pyongyangu. Prije nego što je otvoren, tu se zapadnjačku hranu nije smjelo ni spominjati. Nakon otvorenja, uz dozvolu vlasti, restoran se tretirao kao još jedan od primjera razvijenosti i modernosti Sjeverne Koreje. Za vrijeme ručka, u restoranu nije bilo ni jednog jedinog gosta. Zato je iza pulta, zauzvrat, bilo i previše zaposlenica, prostor je bio zakrčen mnoštvom djevojaka u uniformi. Poput zečeva u visokoj travi, sve su iznenađeno podigle glave kad smo ušli. Nas dvanaest. Stao sam u red među posljednjima. Na narudžbu sam čekao sat vremena. Restoran je imao sve što takva mjesta obično imaju, ali je sve bilo jako jednostavno i s onim daškom prošlih vremena koji je prisutan svugdje u Sjevernoj Koreji. Imao je neonske panele s nazivima i fotografijama hrane, jelovnik na pultu na kojem se moglo pokazati što se želi naručiti, prženi krumpirići posluživani su u papirnatoj vrećici, piće je dolazilo sa slamkom. Ali fotografije hrane bile su izblijedjele i amaterske, vrećica za krumpiriće bila je od grubog papira, slamka je bila od debele, tvrde plastike. Svaka narudžba bila je zapisana rukom, savršeno urednim rukopisom, s cijenama svakog artikla posebno, pa zatim sve zbrojeno. Odjednom su sve zaposlenice počele raditi najbrže što su mogle, ali bilo je očito da su nevješte u tome što rade. Nije bilo Coca-Cole. Bilo je umjetnih voćnih sokova. Još probavljajući hranu od ručka, stigli smo u jedan od dva velika trgovačka centra u gradu. Trgovački centar broj 1 i Trgovački centar broj 2. Ne znam u kojem od njih smo bili. Sumnjam da postoji neka velika razlika. U prizemlju je bila trgovina sa živežnim namirnicama, higijenskim proizvodima, cigaretama itd. Na prvom katu moglo se kupiti odjeću, posteljinu, uredski materijal, igračke, kućanske aparate itd. Sve je dolazilo iz Kine. Nikako mi nije legao taj posjet, nisam znao što da radim sa sobom. Vodiči su nas odveli onamo kako bismo se zajedno pretvarali. Bilo je posve očito da, unatoč tomu što je govorila gospođica Kim, prosječni Sjevernokorejci ne zalaze u ove trgovine. Jedini ljudi u prizemlju i na prvom katu bili su zaposlenici. Činilo se da smo neke od njih probudili dok smo prolazili. I gospođica Kim i gospodin Kim bili su jako aktivni, malo nervozni, stalno su provjeravali da netko slučajno ne fotografira i napadno glumili da su dobro raspoloženi. To plastično veselje dobro se slagalo sa slatkastim vonjem u zraku. Baš ništa me nije zanimalo u toj prejako osvijetljenoj trgovini. Ono što je drugdje u svijetu samo trgovina jeftinim proizvodima, škart robom, ovdje je bila blještava sinteza svega onoga za što većina Sjevernokorejaca nije znala ni da postoji. Police te trgovine bile su ružan prikaz neukusnog privilegija manjine. Obična laž. Rastužilo me to. Činjenica da gospođica Kim, s istim nevinim izrazom kao kad govorimo o kojekakvoj gluposti, može bezočno i bez kajanja lagati.

 

 

Ono što je drugdje u svijetu samo trgovina škart robom, ovdje je bila blještava sinteza svega onoga za što većina Sjevernokorejaca nije znala ni da postoji. Neukusni privilegij manjine

 

 

Sljedećega jutra, probudio sam se dobro raspoložen. Doručkovao sam, jaje na oko i malo marmelade kojoj je istekao rok trajanja. Kada sam prvoj osobi poželio dobro jutro, već sam to bio u stanju učiniti uz osmijeh. Nedugo nakon što smo izašli iz Hamhunga, uz cestu sam vidio cijelu obitelj kako okopava zemlju: otac, majka, sin i malena kćer. Putovali smo u smjeru planine Okryon, u pokrajini Pujon. Sjever zemlje bio je najnedostupniji strancima. O većini sjevernih pokrajina zna se vrlo malo. Izvan Koreje, jasno, smatra se da se u tom dijelu zemlje vjerojatno nalaze zatvorenički kampovi koji su, prema pričama onih koji su uspjeli pobjeći u Južnu Koreju, pravi koncentracijski logori. Iz istih se izvora mogu čuti priče o okrutnosti i nasilju koje često nadilaze i one iz nacističkih logora. Pokrajina Pujon bila je najsjevernija točka našeg puta. Bili smo među prvim posjetiteljima u toj pokrajini još od rata, tj. u posljednjih šezdeset godina. Dok smo prolazili pored mjestašca koje se sastojalo od nekoliko kuća, uz cestu je stajao dječačić od tri ili četiri godine. Čim nas je vidio, duboko se naklonio i ostao u tom položaju sve dok se nismo udaljili. Zbog tog prizora malenog tijela u naklonu, pomislio sam da je prolazak automobila ovdje tolika rijetkost da se smatra važnim događajem. Cesta je bila jako loša. Najgora od svih koje sam vidio u Sjevernoj Koreji. Sela su izgledala još siromašnija nego drugdje. Drvene, neoličene kuće. Sela obično nisu bila uz cestu, nego na određenoj udaljenosti od nje. Uz ovu cestu bilo je više naselja, vjerojatno zato što smo prolazili uz široku rijeku, s obalama od krupnih bijelih stijena. Sela su uvijek bila okružena zidom i s ceste se nije moglo bogznašto vidjeti. No toga smo jutra putovali tako lošom cestom da nas je u nekoj točki vojnik poslao zaobilaznim putem koji je prolazio kroz jedno selo. Mogao sam vidjeti da je svaka kuća u dvorištu imala obrađen vrt, neke kuće bile su u izgradnji, ljudi su nezainteresirano hodali ulicama kojima su prolazili svaki dan. Uzimajući u obzir katastrofalno stanje zaobilaznog puta – u nekom trenutku naletjeli smo na toliko veliku rupu da smo gotovo morali izaći van i pogurati autobus – ne mogu ni zamisliti u kakvom je stanju bila glavna cesta. Krajolik je bio sumoran. Opustjela stabla koja su se stapala s bojama zemlje, rijeke i s bjelinom kamene obale. Jedna djevojka iz naše grupe morala je na WC. Gospođica Kim i gospodin Kim sazvali su krizni stožer. Odlučeno je da ćemo stati kod pilane za nekoliko kilometara. Gospodin Kim išao je s njom. Gledali smo ih kako se udaljavaju. Nekoliko biciklista nedaleko od nas zaustavili su se i sišli s bicikla nakon što su nas ugledali. Djevojčica od maksimalno tri godine naslonila se na zidić pored mosta. Bila je sama, u potpuno zakopčanom kaputu. Nije se micala s mjesta, kao da joj je netko rekao: Budi tu i ne miči se. Tišinu su razbijali šum vode i pjev ptica. Dvije figure približavale su se autobusu, sve bliže i bliže. Kad su stigli, bili smo spremni nastaviti s putovanjem. Pokrenuo se motor vozila. Djevojka koja je bila na WC-u šaptom je prepričavala kako su se muškarci u pilani uspaničarili kada su ih vidjeli kako se približavaju. S jedne strane ceste samo zemlja i krave koje vuku plugove. S druge strane rijeka i, na nekoliko mjesta, grupice muškaraca u punoj opremi, potpuno odjeveni. Vojnici. Prenosili su nešto s jedne strane rijeke na drugu. Također smo prolazili pored velikih skupina žena i muškaraca koji su preslagivali kamenje na obali rijeke i postavljali ga tako da sve bude u istoj liniji. Odjednom smo se počeli uspinjati uz planinu. Mali autobus sav se tresao dok je prelazio preko izbočina na zemljanoj cesti. Uzbrdo smo napredovali jako sporo. S desne strane, pružao se lijep pogled. Slijeva snijeg i led. Bilo je sve bjelje. Stigli smo do točke u kojoj je i sama cesta bila zaleđena. Vozač je imao dovoljno hrabrosti. Vozili smo se sve dok nismo naišli na visok, zaleđeni snijeg. Vozilo nije moglo dalje. Dalje smo nastavili pješke. U daljini su se vidjele skupine muškaraca i žena s lopatama i pijucima, pokušavali su raščistiti put. Bilo je mnogo leda. Zaleđene kaskade potoka koji se spuštao s vrha planine. Dio ljudi pobjegao je prije nego što smo se približili. Većina je žurno otišla netom prije nego što smo stigli do njih. Dok smo prolazili, bili su zakukuljeni, skriveni iza grmova i nepovjerljivo nas gledali. Čekala nas je djevojka u odori. Bila je jako niska, jako mršava i jako blijeda. Stajala je ispred sirotinjske kuće u kojoj smo trebali objedovati. Pogledao sam kroz prozor i ugledao ženu koja se kretala po različitim razinama kuhinje poput pauka. Tradicionalne kuhinje u ovoj regiji sastoje se od nekoliko razina različite visine i žene koje pripremaju hranu moraju se snalaziti u jako niskom i malenom prostoru, stalno pognute. Vatra na kojoj se priprema hrana loži se na podu i žene se premještaju s jedne klupice na drugu klupicu različitih veličina. Djevojka koja nas je dočekala lakim se korakom kretala po ledu. Odjednom smo se našli iznad Kamene rijeke. Dobro da nam ništa nisu rekli. Dobro da nitko nije progovorio. Kamena rijeka zahtijeva tišinu. Nije joj se vidio ni početak ni kraj. Činilo se da počinje na vrhu planine, prolazi pored nas i spušta se prema podnožju. Kamena rijeka na planini Okryon golemo je riječno korito prekriveno ogromnim kamenjem. Komadi stijena naslagani su jedan preko drugoga, sve okruženo borovom šumom sa svih strana. Čak i hodajući po tom kamenju ne može se vidjeti što se događa između, led je prekrio sve pukotine. Samo se mogao čuti zvuk vode koja teče. Vrijeme je proletjelo uz taj zvuk vode. Dok sam slijedio vojnikinju malom stazom, kao da sam se svakim korakom sve više razbuđivao. Odvela nas je do podnožja velikog bora. Dio debla bio je zaštićen nekim tipom drvenog zaštitnog ormara. Približila se i otvorila vrata. Unutra, dio debla bio je oguljen i na njemu su bile urezane, odozgora prema dolje, neke riječi. Ne znam kamo je nestala gospođica Kim. Gospodin Kim s poteškoćom je pokušavao prevesti ono što je vojnikinja govorila. Riječi su u deblo urezane 1937. godine. Bilo je to ime pokreta za oslobođenje pokrajine, nisam uspio uloviti kako su se zvali. Nakon udivljenja koje je izazivala Kamena rijeka, ovo ispisano deblo bilo je potpuno razočaravajuće. I prije nego što sam stigao u Sjevernu Koreju, čitao sam o „stablima sa sloganima“. Prema knjigama koje sam čitao, od 1958. godine nadalje, režim je počeo javnosti otkrivati stabla na kojima su borci protiv Japanaca ispisivali razne slogane. Ova stabla poslužila su režimu kao „dokaz“ službene verzije i interpretacije povijesnih događaja. Trenutno se spominje broj od trinaest tisuća ovakvih stabala s natpisima diljem Sjeverne Koreje. Za ručak su posluženi kuhano i sirovo povrće, kolačići s okusom kestena, riža i, naravno, kimchi. Za piće smo dobili sok od nekih bobica. Povratak u Hamhung trajao je isto koliko i dolazak, ali činilo mi se da traje kraće jer sam se naviknuo na poskakivanje, računao sam s tim. Dok smo prolazili uz obalu rijeke, vidio sam grupu vojnika u zaštitnoj opremi kako prelaze rijeku noseći leš. Nosili su ga na ramenima, na nekom tipu platna ili improviziranih nosila. Bio je prekriven bijelom plahtom.

 

 

Kao da nikada nije ni umro, Kim Il-sung slavio je svoj stoti rođendan. Recepcija hotela Yanggakdo u centru metropole bila je puna stranaca i njihovih vodiča koji su pušili poklonjene cigarete

 

 

Kao da nije ni umro, Kim Il-sung slavio je stoti rođendan. Recepcija hotela Yanggakdo bila je puna stranaca i njihovih vodiča koji su pušili poklonjene cigarete. Golemi aranžmani kimilsungija i kimjongilija okruživali su natpise na korejskom na kojima je uvijek bio istaknut broj 100. Dio stranaca bili su novinari koji su došli izvještavati s događaja toga dana, većina stranaca bili su sudionici dvadeset i osmog izdanja Proljetnog festivala prijateljstva i umjetnosti. Na ulici je bilo mnogo više vozila nego inače. Starinski Mercedesi i dvije pravilne kolone novih bijelih Volkswagena, kao da su upravo sišli s proizvodne trake. U prepunom dizalu, začuđeno sam gledao Slavene, Afrikance i Arape. Vlastito čuđenje pomagalo mi je da bolje shvatim zaprepaštenje s kojim su me gledali Sjevernokorejci posljednjih par tjedana. Ja sam gledao određen broj stranaca svaki dan u prethodnih petnaest dana, dok su Sjevernokorejci na ulici, čak i u Pyongyangu, vrlo rijetko imali prilike vidjeti stranca, a neki od onih koji su živjeli izvan Pyongyanga vidjeli su stranca po prvi put u životu. Sunce koje je granulo toga jutra bilo je jasna stvar za gospođicu Kim. Na isti način, ono nije iznenadilo nijednog Sjevernokorejca. Na kraju krajeva, Kim Il-sung bio je poznat kao „Sunce čovječanstva“ i nitko nije ni dvojio da će mu elementi biti poslušni na njegov vlastiti dan. Na izlasku s otoka Yanggak vidio sam ploču na kojoj je stajala zabrana prelaska mosta na biciklu. Toga jutra, stotine biciklista sišle su s bicikala i prehodale tu udaljenost pješke. Nogostupi su bili prepuni ljudi. Kada bi postali premali za mnoštvo koje je njima hodalo, ono se prelijevalo na cestu. Javni prijevoz bio je potpuno zakrčen, autobusi i tramvaji nisu mogli primiti tu količinu putnika. U mnogo slučajeva, dijelovi tijela ljudi virili bi van kroz otvorene prozore. Noge i stopala bili bi u tramvaju, ali trup i ostatak tijela od pojasa nagore naginjali bi se kroz prozor. Svi su bili u svojoj najboljoj odjeći. Neki su u rukama nosili bukete plastičnog cvijeća. Ulice su bile okićene crvenim zastavama i zastavama Sjeverne Koreje. Prometne policajke, inače poznate pod nazivom „cvijeće Pyongyanga“, bile su još ljepše i energičnije nego ostalih dana. Gestikulirale su i činile savršene pokrete rukama po zraku. Kada bi nas zaustavile na križanjima s malom cirkulacijom prometa i motor autobusa se utišao, čuli smo glazbu koja je svirala sa zvučnika postavljenih posvuda po gradu. Bez nekog konkretnog plana, zaustavili smo se u parku u kojem je mnoštvo uživalo u lijepom vremenu. Pola ljudi u parku bili su stranci, sudionici Proljetnog festivala prijateljstva i umjetnosti, druga polovica bili su Sjevernokorejci. Park se zvao Taesongsan i nalazio se na krajnjem sjeveroistoku grada. Ispred velikog spomenika Vrata Nam bio je smješten komorni orkestar s desecima djevojaka koje su sve izgledale identično, iste dobi, vjerojatno dvadeset dvije ili dvadeset tri godine, sve s identičnom frizurom i identičnom bijelom uniformom. Bilo ih je barem pedesetak i svirale su plesnu glazbu. Sjedile su na stolčićima, udarale petom o tlo i njihale se. Ispred grupe, u istoj uniformi, četiri djevojke s palicama izvodile su skroman, jednostavan ples. Na travnjaku, okružene stotinama ljudi, skupine djece naizmjence su izvodile raznorazne koreografije. Neke su bile tradicionalne, poput seoskog plesa Pungmul, u kojem su razni plesači imali na kapama pričvršćene vrpce, vrtjeli bi glavom punom brzinom, a vrpce bi proizvodile razne oblike u zraku; ali neke su bile prilično udaljene od tradicije, poput slučaja nekolicine djece odjevene u pande koja su izvodila predstavu za djecu. Stranci su pljeskali na sve i vjerujem da ne griješim kada kažem da su se umnogome razlikovali od stranaca koji su doputovali ovamo sa mnom. Dok smo mi pokušavali vidjeti što više aktivnosti i uloviti što više stvari, diveći im se i pokušavajući shvatiti o čemu se radi, oni su bili puno opušteniji, pili su pivo, igrali se frizbijem ili sudjelovali u igrama koje su se odvijale u pauzama od plesa i glazbe: gađanje lukom i strijelom, lovice, trčanje u vrećama itd. Većina njih dolazila je iz zemalja bivšeg Sovjetskog Saveza i svi su imali plave ili zelene kape. Neki su bili važniji od drugih i osigurana su im bolja mjesta za promatranje priredbi. Ispred svakoga od njih bio je maleni platneni suncobran i ispod njega postavljen stol s kikirikijem, slatkišima, kruhom, jednom jabukom, bocom piva i bocom jabukovače. Malo sam se udaljio od grupe. Šetao sam nekoliko stotina metara u smjeru Zabavnog parka Taesongsan. Bio je to najstariji zabavni park u zemlji, puno drugačiji od onoga koji smo bili posjetili. Atrakcije, unatoč tome što su bile svježe prebojane, izgledale su prestaro da bi još uvijek bile u upotrebi. Bilo je starinskih brodića u malom umjetnom jezeru, pričvršćenih na stazu koje je prolazila ispod nekoliko mostova. Jedan vojnik meo je staze parka i gledao u tlo. Park su čuvale betonske životinje koje su svirale harmonike i smijale se u prazno. Nastavio sam šetati i udaljavati se od zvukova mnoštva. Prošao sam pored vrtuljka na koji su bile pričvršćene stolice za ljuljanje. Prošao sam pored autića na udaranje oslikanih mačjim glavama, mačkama na udaranje. Malo dalje, naslonio sam se na ogradu. Neki čovjek popravljao je sjedala u malenim avionima i svemirskim brodovima. Skinuo je podstavljene sjedalice s drvenog okvira i, prije nego što će ih zamijeniti, počeo je ispravljati čavle. Bili su to čavlići koje je očito izvukao iz nečeg drugog, nije ih se smjelo potratiti. Zato ih je pažljivo, jednog po jednog, izravnavao. Buka je bila tamo u daljini, sada već na finoj udaljenosti. Čula bi se samo onda kada bih obratio pozornost na nju. Radije sam gledao pažljiv i precizan rad ovog čovjeka koji je primao iskrivljene čavle vršcima prstiju, izravnavao ih, pozorno proučavao par sekundi te premještao na hrpicu ispravljenih čavala. Ondje, odakle je dolazila buka, bilo je svega previše i nije mi to trebalo u ovom trenutku moga putovanja. Više su mi se sviđali pjev ptica i delikatni udarci čekićem. Kao da je čuo kako dišem ili o čemu razmišljam, čovjek je podigao glavu, pogledao me i nasmiješio mi se. Kada sam se vratio nazad, računao sam da bi moglo biti vrijeme da idemo dalje, gospođica Kim inzistirala je na tome da me fotografira s djecom u satenskoj narodnoj nošnji. Svi ostali su to već učinili. Djeca su nezainteresirano gledala u mene. Kao i ja, i oni su znali da ne vrijedi opirati se. S mojim fotoaparatom, gospođica Kim napravila je nekoliko fotografija. Neka žena, možda profesorica ili trenerica, povela je djecu za ruke i razmjestila ih oko mene. Toga dana, djece mi je bilo navrh glave. Ušao sam u autobus razmišljajući o tome kako smo toga dana, na Kim Il-sungov stoti rođendan, trebali biti negdje drugdje, na nekom manje insceniranom mjestu. Gospođica Kim preko mikrofona nas je podučavala kako se kaže „sretni blagdani“. Bila je u euforiji, smijala se dok su neki to pokušavali izgovoriti, smijala se sama sebi, smijala se svemu. Primijetio sam da na ulicama nema gotovo nikoga. Za razliku od ranije, ulice su bile prazne. Povremeno bi se na nekom uglu moglo vidjeti policajca, i to je bilo to. Svi ti ljudi morali su biti negdje. Pyongyang je imao oko tri milijuna i tristo tisuća stanovnika. Nije trebalo dugo da počnemo nailaziti na njih. Odjednom, tisuće i tisuće ljudi koji svi koračaju u istom smjeru. Autobus je napredovao kroz more glava, ispod nathodnika koji su vrvjeli pješacima svih dobi koji su se kretali i u jednom i u drugom smjeru. Ispred i iza nas otvoreni kamioni puni ljudi koji su dolazili iz drugih gradova. Svi dobro odjeveni, u svojoj najboljoj sirotinjskoj odjeći, zvjerali su pogledima svuda oko sebe. Divili su se toj ljudskoj bujici, koja uistinu i jest bila nevjerojatna. Gospođica Kim bila je toliko uzbuđena da je jedva dospijevala disati. Zamolila nas je da se ne udaljavamo previše jedni od drugih i da dobro zapamtimo mjesto na kojem je parkiran autobus. U nedostatku nečeg drugog o čemu bi nam govorila, ponavljala je ove kratke upute. Imala je razgaljen osmijeh na licu koji joj je usporavao govor. Činilo se kao da se taj osmijeh svakog trena mogao pretvoriti u plač. Od sreće. Izašli smo usred tog mnoštva. Svirala je glazba iz zvučnika. Muškarci su bili u odijelima ili u onome što su već smatrali svojom najboljom odjećom. Većina žena bila je u tradicionalnim korejskim haljinama. Sva djeca i adolescenti bili su u pionirskim uniformama. Bilo je impresivno vidjeti toliko ljudi u njihovoj najboljoj odjeći. Mnogi su u rukama držali plastično cvijeće. Takvo se cvijeće preporučivalo za velike manifestacije i masovna okupljanja. Na televiziji je izgledalo fantastično. Uokolo su bile postavljene žičane strukture prekrivene laticama izrezanim od plastičnih vrećica crvene ili ružičaste boje. Te plastične latice često su bile malčice uprljane, vjerojatno od dugotrajne upotrebe. Ali ta se prljavština na televiziji nije vidjela. Mnogo je ljudi nosilo naprave koje su mijenjale boje i koje su se koristile za izradu golemih mozaika na Masovnim igrama. Ljudi su ih često nosili u ručno izrađenim platnenim vrećicama, očito namijenjenima baš za prijenos tih sprava. To su važne, često korištene stvari u Sjevernoj Koreji. Siguran sam da na korejskom postoji posebna riječ za to. Bujica mnoštva protezala se cijelom širinom ogromne ulice. S obzirom na to da sam bio mnogo viši od gotovo svih Korejaca, mogao sam vidjeti da se količina ljudi ne smanjuje sve do križanja na kraju ulice. Poznavao sam to raskrižje. Nalazio sam se u Ulici Tongdaewon, zdesna mi je bio most Okryu, a ispred mene je bio Toranj Juche. Ispred mnoštva koje je čekalo stajali su vojnici u novim odorama. Bili su ondje kako bi osigurali organiziran protok ljudi po nogostupima, ali to nije bilo potrebno. Ljudi su se sami organizirali. S nama je čekala i skupina mladića i djevojaka s instrumentima komornog orkestra. Kao i toliko drugih stvari u Sjevernoj Koreji, instrumenti su bili prastari, ali dobro očuvani. Imali su na sebi oznake vremena, neizbježnih nezgoda, ali bili su očišćeni, uglancani, i funkcionirali su više-manje dobro. Iza mene, prestala je svirati glazba sa zvučnika postavljenih na stupove. Minutu ili dvije čuli su se samo glasovi i žamor tog nepreglednog mnoštva. Odjednom je odnekud iza mene počela dopirati glazba. Okrenuo sam se i ugledao skupinu koju su činili trombon, dvije trube, saksofon, bubanj i harmonika. Glazbenici su bili u vojnim odorama, sjedili su na tronošcima i imali su rastvorene note na nečemu što je izgledalo kao improvizirana školska klupa. Par metara ispred njih bila su postavljena četiri mikrofona. Kada su završili sa svirkom, žene u ogromnoj sjajnoj haljini približila se mikrofonima i održala kratak i srčan govor. Dotad je mnoštvo već formiralo krug oko njih. Dvije žene u opravama identičnima kao u žene maloprije došle su do mikrofona i glazba je krenula ispočetka, ovaj put popraćena visokim glasom dviju žena i jekom mikrofona. Uslijedile su mnoge muške i ženske pjevačke skupine. U prostoru između pjevača i stupova obližnje zgrade, nekoliko je ljudi plesalo balansirajući na improviziranoj strukturi od zahrđaloga željeza, najuočljivija je bila djevojčica od nekih šest godina, bilo je očito da je vrlo dobro uvježbana. Ostali su pratili pjesmu i ples pljeskom. Prošlo je možda pola sata. Glazba je utihnula. Pjevači su otišli. Svirači su ustali sa svojih rasklopnih tronožaca. Čuo se glas sa zvučnika i svi su se počeli razmicati prema rubovima ceste. U oba smjera počeli su prolaziti propagandni kamioneti sa zvučnicima na krovu.

Komentiraj