FELJTON: Okrutni doktor Mengele nikada se nije pokajao za svoje zločine

Autor:

Fotografije objavljene uz dopuštenje izdavača, Profil knjige

Nacional donosi ulomak iz knjige ‘Mengele – Razotkrivanje ‘Anđela smrti” u kojem američki istražitelj David G. Marwell opisuje lik i djelo jednog od najvećih zločinaca modernog doba, njegov bijeg u Brazil i tajni susret sa sinom Rolfom

Josef Mengele rođen je 16. ožujka 1911., a preminuo je 7. veljače 1979. Na gotovo samoj polovici svojega života, u ljeto 1944., duge dane i noći provodio je izvršavajući svoju zadaću na rampi u koncentracijskom logoru Auschwitz II (Birkenau), razvrstavajući novopridošle logoraše i određujući njihovu sudbinu. Veliki napori koje su nacisti uložili kako bi poubijali Židove iz Mađarske, posljednje preostale židovske zajednice koju su uzeli za metu, bili su u punom jeku i naizgled beskrajne procesije vagona stizale su novosagrađenom prugom do glavnog ulaza u samo srce logora, a zatim bi vlakovi bili zaustavljeni na maloj udaljenosti od plinskih komora. Ovaj novi ulaz, završen prije nekoliko mjeseci, zamijenio je neučinkovitu rampu za prijem koja se nalazila između glavnog logora Auschwitza i Birkenaua i bitno je pojednostavio iskrcavanje i obrađivanje dezorijentiranih putnika, osuđenih na propast, nakrcanih u teretne vagone bez zraka u koje su ih utrpali nekoliko dana prije u Mađarskoj. Logor je bio na svojem vrhuncu, radio je punim kapacitetom, između kraja travnja i druge polovice srpnja u njega je deportirano gotovo 430.000 mađarskih Židova, od kojih je velika većina ubijena pri dolasku. Moglo bi se reći da je i sam Mengele dosegnuo slični vrhunac u svojem životu.

Kada bi bilo moguće u tom trenutku ući u njegove misli, zamišljam da bismo tada otkrili nevjerojatno zadovoljstvo putom kojim je njegov život krenuo. U ranoj fazi života – kada je imao samo 33 godine – stajao je na vrhu velikog uspjeha. Njegova vlastita istraživanja i pripreme, kao i težak rad, doveli su ga do dotad neviđenog mjesta u istraživanju znanosti koja je bila strast što ga je obuzimala. I kao što je on na to nesumnjivo gledao, nitko u povijesti nikada nije imao pristup sirovom materijalu koji je ležao prema njima, i nitko nije bio tako oslobođen granica koje su obuzdavale ambicije i ograničavale znanstveni napredak.

Ako je prva polovica života Josefa Mengelea bila obilježena stalnim nizom uspjeha koji su vodili do tog trenutka, druga će polovica njegova života biti obilježena raspadanjem svega onoga što je postigao. Do ljeta te godine Treći Reich bit će vraćen s najdalje točke svojeg napredujućeg carstva na početak. U sljedećih nekoliko mjeseci i dalje će se smanjivati, kao crna rupa koja sama sebe usisava. Istodobno, Josef Mengele, koji je jednom bio u blizini središta tog vrlog novog svijeta, velikom se brzinom kretao prema njegovim rubovima. Vidio je kako se smanjuju mogućnosti te obećavajuće budućnosti, dok je sve ono što mu je bilo važno nestajalo izvan dosega.

Dok se događao taj proces razotkrivanja, započeo je još jedan proces, koji će njegovu reputaciju dovesti do gotovo mitskih visina: za svijet, on će istodobno postati i personifikacija pokreta koji ga je tako animirao i najgori počinitelj njegovih zločina. Mengele, kojeg su neki nazivali “Anđelom smrti”, postao je dobro poznat lik popularne kulture koji kod mnoštva ljudi izaziva noćne more, a i danju ih proganja poput duha. U jednom trenutku pojavio se ne samo kao utjelovljenje samog Holokausta nego i kao utjelovljenje propasti pravde u poslijeratnom razdoblju – a ta je stvorena osoba pomogla da se zamagli svaka prilika da shvatimo tko je taj muškarac stvarno bio i što ga je pokretalo.

 

Između travnja i srpnja 1944. u Auschwitz je deportirano 430.000 mađarskih Židova, od kojih je većina ubijena pri dolasku. Moglo bi se reći da je i sam Mengele dosegnuo sličan vrhunac u svojem životu

 

U veljači 1985., dok sam radio u Uredu za posebne istrage (Office of Special Investigations, skraćeno OSI) američkog Ministarstva pravosuđa, dodijeljen sam timu međunarodnih istražitelja čiji je zadatak bio da lociraju Mengelea i izvedu ga pred sud. Osnovan 1979. zahvaljujući zakonu koji je inicirala Elizabeth Holtzmann, borbena i strastvena kongresnica iz New Yorka, OSI je zamijenio anemične napore da se istraže nacistički ratni zločinci koji su živjeli u SAD-u, što je prethodno bio zadatak Službe za imigraciju i naturalizaciju. Taj novi zakon ne samo da je stvorio OSI nego je Ured bio dio kriminalističkog odjela Ministarstva pravosuđa, dobio je dobar proračun i imao je pravni okvir u kojem su se protiv nacističkih kriminalaca mogle podizati optužnice zbog imigracijskih prijevara povezanih s time što su krivo predstavljali svoje podrijetlo i svoje sudjelovanje u nacističkim progonima.

Na početku je Ured bio organiziran kao i drugi uredi saveznih tužitelja – pod vodstvom tužitelja, obučenih kriminalističkih istražitelja koji su vodili istrage, locirali dokazne dokumente i svjedoke. Međutim, vrlo je brzo postalo jasno da su ti slučajevi drugačiji: zločini koji su se istraživali bili su počinjeni s druge strane oceana, dokazi su bili na drugim jezicima, a povijesni kontekst u kojem ih je trebalo tražiti bio je gotovo izgubljen za sve osim za one koji su to proživjeli i za povjesničare koji su ga istraživali.

Kako bi se ti zločini istražili s potrebnom sofisticiranošću, timu istražitelja trebali su novi članovi. Pridružio sam se maloj skupini diplomiranih studenata povijesti i novih doktora znanosti koji su, iako na početku zaposleni za prevođenje dokumenata, uskoro uspješno zamijenili kriminalističke istražitelje u Uredu. S vremenom smo razvili novu disciplinu koja bi se mogla nazvati “povijesnom forenzikom”; prvi put profesionalni su povjesničari bili zaposleni kao punopravni članovi pravnog tima, koji je koristio njihovo znanje i sposobnosti za pomoć u pravosudnim istragama. Našu važnost u misijama OSI-a pokazale su promjene u organizaciji rada: ja sam počeo raditi u OSI-u u ožujku 1980., kao treći povjesničar; pridružio sam se Uredu u kojem je bilo deset ili jedanaest istražitelja iz različitih saveznih agencija za provođenje zakona. Kada sam napustio OSI, devet godina kasnije, u Uredu je bilo deset povjesničara i samo jedan istražitelj.

Radili smo onako kako to čine povjesničari, pregledavali arhive tražeći dokaze, ispitivali pojedince tražeći detalje koji su nam izmicali i savjetovali se sa stručnjacima o kontekstu i kontinuitetu. Ali, bili smo i odvjetnici. I radili smo pod određenim ograničenjima: savezna pravila o dokazima nametnula su nova ograničenja u vezi s onim što smo mogli predstaviti kao dokaz, a mi smo, kao što to čine studenti prve godine prava, napamet naučili iznimke pravila “po čuvenju”.

Naš standardni posao u OSI-u odnosio se na slučajeve protiv niže ranigranih, nenjemačkih pomoćnika koji su, u službi svojih “gospodara” bili uključeni u progone nevinih žrtava. Nijemci su se u velikoj mjeri oslanjanjli i na lokalne stanovnike za pomoć – radili su kao prevoditelji, policajci i čuvari u logoru – tijekom njihove okupacije osvojenih zemalja, a starosjedioci su imali snažnu motivaciju da se poveže s njemačkim osvajačima. Kako se plima okretala protiv Nijemaca, prisiljavajući ih na povlačenje, njih su pratili i njihovi pomagači, znajući da bi povratak kući značio pravdu na sovjetski način. Oni su se stopili s velikim morem raseljenih osoba koje su preplavile njemački teritorij jer nisu imale kamo otići. Ti su ugnjetači, boraveći pokraj svojih žrtava, koristili pomoć Saveznika i pronašli put za svjetliju budućnost u Americi na istim brodovima koji su prevozili one kojima je uz njihovu pomoć bilo naneseno zlo. Nakon što su došli u Ameriku, oni su svoju prošlost ostavili za sobom i započeli nove živote. Trebala su proći četiri desetljeća, uz učinkovit pritisak požrtvovnih pojedinaca, da bi se skrenula pozornost na grotesknu ironiju da je SAD postao ne samo utočište za žrtve nacističkih progona nego i za one koji su pomagali u tim progonima.

 

U jednom trenutku Josef Mengele se pojavio ne samo kao utjelovljenje holokausta, nego i kao utjelovljenje propasti pravde u poslijeratnom razdoblju

 

U ožujku 1983. William French Smith, prvi ministar pravosuđa predsjednika Ronalda Reagana, proširio je polje djelovanja OSI-a dodjeljujući nam zadatak da istražimo optužbe o tome da je američka obavještajna služba nakon rata regrutirala bivšeg oficira Gestapa Klausa Barbieja. Ovi su navodi izazivali posebnu uzbunu s obzirom na to da je Barbie, koji je bio stacioniran u Francuskoj, bio uključen u uhićenja i deportacije Židova i Francuzi su mu u odsutnosti sudili i osudili ga na smrt. Tadašnji direktor OSI-a Allan A. Ryan Jr. objavio je detaljan izvještaj u kojem se kronološki navodilo kako su Sjedinjene Američke Države regrutirale Barbieja kao obavještajni izvor te ga time svjesno zaštitile od francuskih progona i tajno ga otpremile iz Europe u Južnu Ameriku, koristeći tzv. Štakorski put, kopneni put za bijeg preko talijanskih luka. Ryan je dospio na naslovne stranice kada je ministru pravosuđa predložio da Francuzima uputi ispriku zbog uzrokovanog odgađanja izvršavanja pravde.

Nakon Barbiejeve istrage zanimanje javnosti privukla je puno zloglasnija osoba: Josef Mengele. Mengeleova dvostruka osobnost – utjelovljena i u Holokaustu i u neuspjehu pravde – odigrala je ulogu na političkom i moralnom planu triju naroda koji su ga odlučili pronaći 1985. Za one najotvorenije Amerikance koji su tražili istragu, radilo se čisto o politici, strategiji dobivanja mjesta pod reflektorima i dobivanju bodova. Za Nijemce, pak, bio je to kompenzacijski napor da se pomire s nedjelovanjem u prošlosti. A za Izraelce, to je bila začuđujuća mješavina politike i emocija zbog koje su odbijali zatvoriti slučaj sve dok su to mogli. Za mene, iako ne znam ni za jednog člana moje obitelji kojem je Mengele nanio zlo, bila je to duboko osobna stvar. Tijekom istrage posjetio sam njegov rodni grad i mjesto na kojem se skrivao, razgovarao sam s njegovu obitelji, prijateljima, kolegama i žrtvama, pregledao sam mjesta njegovih zločina i čitao njegovu privatnu korespondenciju i intimna razmišljanja, i konačno, na kraju, držao sam njegove kosti u rukama.

Čak i nakon što je slučaj Mengele službeno bio okončan, Mengele je ostao sa mnom. Govorio sam o istrazi u sklopu javnih predstavljanja u SAD-u i u inozemstvu. Publika koju sam susretao i dalje je bila fascinirana Mengeleom i onime što je predstavljao. Uz njegovu smrt i dostupnost novih izvora o njegovu životu, Mengele je i dalje bio predmet brojnih ozbiljnih znanstvenih i novinarskih istraživanja, i dalje prepoznata i stalno prisutna figura u popularnoj kulturi. I stvarno, čak i danas, Google alerts gotovo svakog dana navodi da se ime “Mengele” traži i spominje u vrlo širokom rasponu tema, od povijesti do znanosti, često kao mjerilo za zlo. Godine 2017. ugledna francuska nagrada za književnost Renaudot bila je dodijeljena romanu o Mengeleovu poslijeratnom životu, La disparition de Josef Mengele autora Oliviera Gueza, a godinu dana prije toga priča o Mengeleu u Auschwitzu, roman Mischling autorice Affinity Konar bio je objavljen u SAD-u uz hvalospjeve kritike.

 

‘Šteta je da je tako malo od veličanstvenog vremena ostalo u sjećanju čovjeka kojem je bilo dozvoljeno igrati igru na tako povlaštenom položaju’, pisao je Mengele sinu o memoarima nacista Roberta Speera

 

Nastavio sam čitati i razmišljati o Mengeleu tijekom godina te sam prvih mjeseci 2016. počeo pisati knjigu o istrazi i mojem sudjelovanju u njoj. Obilni novi dokazi o tom jedinstvenom međunarodnom naporu bili su objavljeni i dostupni u arhivima u Njemačkoj, Izraelu i SAD-u. Dosje CIA-e, s kojeg je oznaka tajnosti skinuta 2000., govorio je o dotad nepoznatom dijelu istrage, a izraelska obavještajna služba Mossad je u rujnu 2017. objavila dugačko izvješće na hebrejskom, uz puno novih otkrića, na temelju svojeg tajnog dosjea o Mengeleu. Sav taj materijal, s mojim vlastitim sjećanjima, pružio je bogatu osnovu za razumijevanje toga kako su i zašto Njemačka, Izrael i SAD odlučili 1985. udružiti snage kako bi pronašli Mengelea.

Moj originalni plan da pišem jedino o istrazi pokleknuo je pod težinom intrigantne, nedavno objavljene literature i znanstvenih radova na koje sam naišao tijekom istraživanja. Do tančina sam pročitao sve o Mengeleovu znanstvenom obrazovanju, iskustvu i radu te sam saznao iznenađuje kontekste i detalje. Taj materijal, većinom napisan na njemačkom, bavi se aspektima Menegeleova života i karijere koji su meni bili nepoznati. Upućen i zaintrigiran, odlučio sam proširiti svoju temu izvan istrage tako da proučim čovjeka, njegov život i karijeru, to kako ga se drugi sjećaju i kako ga zamišljaju. Premda su karikature Mengelea, oživjele zahvaljujući ulogama koje je dobio u filmovima, knjigama i time što ga se često spominje kao simbol zla, dobro znane, on kao čovjek u puno je manjoj mjeri poznat.

Susret oca i sina

Neposredno prije svoje smrti Mengele je došao u sukob kojem su se nadali mnogi: sa svojim sinom Rolfom, koji je od oca zahtijevao odgovore o onome što je učinio. Puno je toga bilo na kocki za mladog Rolfa, koji nije mogao izbjeći biološku povezanost s tim muškarcem, koji je bio i otac i bjegunac. Rolf je bio talac svojeg naslijeđa, i to je naslijeđe nad njim imalo temeljnu i neželjenu emocionalnu moć, iako je uglavnom odrastao bez toga da je njegov otac utjecao na način na koji je razmišljao ili kako je sagledavao svijet.

Kao odrasla osoba, Rolf Mengele se s ocem suočio tek kada je imao 33 godine i bio iste dobi kao Josef Mengele u ljeto 1944. Susret koji se dogodio 1977. bio je dugo planiran i uslijedio je nakon što je Mengele preživio udar. Bit će to njihova prva i vjerojatno posljednja prilika da se sastanu kao otac i sin te da porazgovaraju kao muškarac s muškarcem.

Iako se Rolf još prije bio sastao s Josefom Mengeleom, kada je imao dvanaest godina, poznavao ga je kao zabavnog i poletnog “ujaka Fritza” koji dolazi iz Južne Amerike, a ne kao svojeg oca, koji je – kako je vjerovao – bio ubijen za vrijeme rata. Tek tijekom Eichmannova suđenja, kada se ime Mengele počelo pojavljivati u medijima, njegov mu je očuh otkrio pravi identitet ujaka Fritza.

Bio je to dvostruki šok za Rolfa. Saznao je ne samo da je njegov otac živ, nego i da je optužen za užasne zločine.

Kada je Mengele doznao da je Rolf obaviješten o njegovu pravom identitetu, u svoj je dnevnik zapisao:

Bolno je to što nemam ni najmanju ideju o R. reakciji na “prosvjećenje”… Kada zamišljam zloban i pseudokozmopolitski svijet u kojem moj sin koji raste sada mora živjeti, vrti mi se u glavi od pomisli na “prosvjećenje” u ovom trenutku.

Obitelj je Rolfu rekla da optužbe o tome da je njegov otac ubojica nisu točne. Kao što je on poslije objasnio Geraldu Posneru: “Nije bio ubojica u smislu da je osobno ubijao, vlastitom rukom… Rekli su mi da je bio zupčanik u sustavu, u mašineriji, i tada – imao sam 15, 16 godina – to sam prihvatio”. Ali, naravno, to je otkriće utjecalo na mladoga Rolfa, koji je započeo neobičnu korespondenciju s muškarcem za kojeg je sada znao da je njegov otac, primajući i šaljući pisma Mengeleu kroz razrađeni sustav koji je Sedlmeier razvio s Mengeleovim zaštitnicima u Brazilu.

Dobivao sam pisma od njega, i moja me majka prisiljavala da odgovaram na njegova pisma. Nisam to volio. I tako sam mu pisao onako kao što pišete nekome tko je zatvorenik. Jednostavno sam mu pisao… kako mi je moja majka kazala, da mu pomognem. Na neki način, imamo te ljudske osjećaje… za mene je to bila obaveza.

Rolf je imao blizak odnos s Ireneinim drugim suprugom, a u njegovu “nevoljkom” dopisivanju s Mengeleom, tijekom dva desetljeća koliko su se po prilici dopisivali, nije bilo puno topline.

Na Rolfov podvojeni stav prema njegovu ocu utjecala je njegova emocionalna povezanost na osnovnoj razini, a njegova odbojnost bila je poticana intelektualnim razumijevanjem zločina koji su se pripisivali njegovu ocu. Rolf, rođen 1944., odrastao je u Njemačkoj koja je bila odlučna u tome da se suoči sa svojom nacističkom prošlošću. Ta borba s razumijevanjem prošlosti i utjecaj koji je ta prošlost imala na generacije koje su odrastale nakon rata stvorile su posebnu književnu vrstu – Vaterliteratur. Rolf i njegova priča igrali su neočekivanu ulogu kao jedan od primjera te izrazito osobne kategorije. Nakon što je pročitao petodijelnu seriju članaka objavljenih u časopisu Bunte u ljeto 1985. u kojoj je bio prikazan Rolf i njegov odnos s ocem, Peter Schneider, njemački pisac, napisao je priču koja je do te mjere preslikavala okolnosti i jezik priče iz časopisa Bunte da je Schneieder bio tužen zbog plagiranja. I stvarno, “Vati” (Tata) priča priču o mladom muškarcu koji kao tinejdžer otkriva da je njegov otac optužen za užasne zločine. Otac iz te priče je pobjegao u Južnu Ameriku i pronašao utočište u Brazilu, gdje ga sin odlučuje posjetiti. Iako se ne otkrivaju imena, potpuno je jasno da se priča bavi Josefom Mengeleom i Rolfom. Schneider je čak koristio i isti književni pristup koji je Mengele koristio u svojoj autobiografskoj noveli kao oružje da se istraže šire i univerzalnije teme. A onda je prema Schneiderovoj priči 2003. snimljen film u kojem je Charlton Heston, u svojoj posljednjoj ulozi, glumio Mengelea a Thomas Kretschmeier je glumio Rolfa. Film My Father, Rua Alguem 5555, uključio je također i lik kojeg je glumio F. Murray Abraham, koji je podsjećao na mješavinu Geralda Psnera i Marvina Hiera.

 

Rolf, rođen 1944., odrastao je u Njemačkoj koja je bila odlučna u tome da se suoči sa svojom nacističkom prošlošću. Kada je postao tinejdžer, njegov otac i njegovi zločini postajali su šire poznati i s vremenom su postali simbolom holokausta i mjerilom zla

 

Iako tijekom njegova djetinjstva nacističkim zločinima u Njemačkoj nije bio davana velika pozornost, u trenutku kada je Rolf postao tinejdžer, njegov otac i njegovi zločini postajali su šire poznati i s vremenom su postali simbolom holokausta i mjerilom zla. Dok je politički pedigre njegova oca uključivao i članstvo u desničarskoj i nacističkoj organizaciji, Rolf je odrastao 1960-ih u doba napredne i radikalne politike koja je izbjegavala konvencije i svjesno (i nesvjesno) odlučila biti protutežom generacijama koje su iznjedrile nacističku državu. Odnosi očeva i sinova, čak i u nerazvrgnutim obiteljima, bili su nategnuti zbog tih snažnih sila, i nije čudno da su se Mengele i Rolf suočili s olujnim vjetrovima kada su pokušali učvrstiti svoj odnos na daljninu.

Mengele je, kroz njihovu napetu korespondenciju, bio upoznat s Rolfovim aktivnostima. Gotovo sva preživjela i dostupna pisma, većina pronađena u Brazilu nakon što je otkriveno Mengeleovo tijelo, potiču iz posljednjih šest godina Mengeleova života i uključuju samo Mengeleovu stranu dopisivanja, u obliku kopija pisama koje je on poslao Rolfu. Prema Rolfu, ranija korespondencija, započeta 1956., spaljena je u međusobnom dogovoru. Jasno je da je ostarjeli Mengele bio muškarac koji je imao slobodnog vremena i imao je duboku potrebu da se poveže s Rolfom, a taj je trud često bio obilježen nespretnom iskrenošću. Mengele, koji se doima ožalošćen i neupućen u novosti, je napisao:

Ipak želim dati još jedan mali doprinos na tvom novom početku: zaboravit ću bol i ogorčenost, izazvane neobjašnjivom činjenicom da sam bio ignoriran i da me se godinama ni o čemu nije obavještavalo.

Prva vijest koju sam dobio o tvom (vjenčanju) bila je od Ha (Sedlmeier) i onda je nakon toga došla vijest o ceremoniji od KH (Karl-Heinz)… Sada sam morao čekati nekoliko mjeseci (7) da od tebe dobijem pismo.

Uz to što je izrazio bol i žaljenje zbog nedostatak bliskosti među njima, Mengele je ponudio i očinski savjet:

Tvoj profesionalni razvoj me i dalje zabrinjava s obzirom da ne mogu vidjeti nikakav napredak i ne vidim nikakvo sistematsko planiranje tvog daljnjeg razvoja. Sumnjam da bi odvjetnička praksa u Freiburgu, koji nema dovoljnu količinu industrije vrijedne da je se zabilježi (hvala Bogu!), mogla biti za tebe financijski isplativa! Možda bi trebao otvoriti ured u malom gradu Badenu.

Na taj je način, Mengele tražio ulogu u životu svojeg sina, nudeći komentare na neke događaje u njegovu životu, ispravljajući gramatiku, dajući mišljenje o obiteljskim odnosima, i pružajući novosti o svom zdravstvenom stanju te kompliciranim odnosima koje je održavao sa svojim brazilskim prijateljima i zaštitnicima.

Komentari

Morate biti ulogirani da biste dodali komentar.