Objavljeno u Nacionalu br. 973, 2016-12-23

Ekstremne ideje i najveći izumi 20. stoljeća, genijalci, ozloglašeni osobenjaci i neobične zamisli poput opće teorije relativnosti, podsvijesti, matematike kaosa ili pak psihodelije teme su knjige Johna Higgsa ‘Apsolutno nezamislivo’ iz koje Nacional donosi priču o Marvelu Parsonsu, prvaku raketne tehnike koji je omogućio lansiranje Space Shuttlea i uzlijetanje na mlazni pogon

Dok je kao dječak odrastao u predratnoj Kaliforniji, Marvel Whiteside Parsons volio je znanstvenofantastične priče poput onih u časopisu Huga Gernsbacka Amazing Stories. Posebno mjesto među omiljenima zauzimao je roman Julesa Vernea, Od Zemlje do Mjeseca. Ideja da se raketa može odlijepiti od Zemljine atmosfere i odletjeti na Mjesec držala se jednako nestvarnom kao i vremeplov u današnje vrijeme. Rakete su postojale tisućama godina, otkako su Kinezi izumili barut, i njihovo uključivanje u američku himnu Star Spangled Banner (“…. i crveni odsjaj raketa”) dao im je mjesto u američkoj psihi. No svojim kretanjem nisu mogle omogućiti put u svemir. Težina potrebnog goriva i čvrstina potrebna da obuzda toliku silu bile su nepremostive prepreke. U jednom udžbeniku iz 1931. pisalo je da “nema nade” da će rakete dovesti do svemirskih letova i da “samo oni koji nisu upoznati s povezanim fizikalnim veličinama mogu vjerovati da će takvi pothvati ikad iskoračiti iz područja mašte”. Tek je 1940. godine dr. John Stewart, izvanredni profesor astronomske fizike na Sveučilištu Princeton, napisao da premda put raketom na Mjesec nije teoretski nemoguć, ne očekuje ostvarenje takvog putovanja prije 2050. Nije ni znao da su prethodnoga listopada nacistički raketni inženjeri lansirali raketu na visinu od devedeset pet kilometara, nadomak stotinu kilometara visokoj Kármánovoj liniji, koja označava granicu između Zemljine atmosfere i svemira.

Ne obazirući se na mišljenje stručnjaka, mladi Marvel Parsons izgradit će takvu raketu. Znao je da se podmornica Nautilus kapetana Nema činila nemogućom kada se pojavila u Verneovih Dvadeset tisuća milja pod morem (1869.) i da su slična plovila otad postala stvarnost. Tijekom svojeg kratkog života, Parsons je isprobavao i pronalazio te upornim radom, uz tračak genija, postao prvak raketne tehnike krutog goriva kojom će Ameriku odvesti u svemir. Među najvažnijim su njegovim pronalascima potisnici na kruto gorivo kojima je lansiran Space Shuttle. Izumio je i uzlijetanje na mlazni pogon (Jet Assisted Take OffJATO), kojim je znatno pridonio američkoj logistici u ratu, a bio je i suosnivač Laboratorija za mlazni pogon (Jet Propulsion Laboratory) i korporacije Aerojet. Prema mišljenju njegova biografa Johna Cartera, “sve što danas postoji na području raketa na kruta goriva u osnovi je Parsonsovo djelo, makar malo izmijenjeno”.

Ali Parsons nije bio jednostavna osoba. Potpisao je dokument na kojem za sebe izjavljuje da je Antikrist. Svoj duhovni život posvetio je dozivanju Babilonske kurve, bludne božice koja jaši na zvijeri, predskazane u Knjizi otkrivenja, zato da Ona može preuzeti vlast nad cijelim svijetom. Parsons je rođen. 2. listopada 1914. godine, što je slučajno bio datum na koji je, prema predviđanjima Charlesa Tazea Russella, osnivača Jehovinih svjedoka, trebao nastupiti armagedon.

Još u mladosti, odrekao se imena Marvel u korist Jacka ili Johna. Marvel je bilo ime njegova odsutna oca, kojeg je i zamrzio. Parsons je pisao o svojoj želji da “ispolji [svoj] Edipov kompleks”, a postoje glasine o postojanju kućne snimke spolnog odnosa između njega i njegove majke, također i sa psom njegove majke. Jedina osoba koju je Parsons zvao “ocem” bio je Aleister Crowley, kojeg je i obožavao i podupirao novcem koji je zarađivao kao raketni inženjer. Parsons je prije testiranja raketa pjevušio Crowleyjevu Himnu Panu, polako pocupkujući uz riječi:

Drhtaj svjetla slast će te proći

Rana! Moja rano!

U naletu izađi iz noći

Pana! Io Pan!

Danas se na recitacije iz crne magije uoči testiranja raketa gleda prijekim okom, ali ipak dodaje neki začin. Parsonsa je u svijet akademskog aeronautičkog istraživanja uveo proslavljeni mađarski fizičar Theodore von Kármán, po kojem je nazvana granica između Zemljine atmosfere i svemira. Von Kármán je bio na glasu kao čovjek spreman latiti se neizvjesnih projekata i njegovi kolege na Caltechu rado su “astronautske stvari” prepuštali njemu. Parsons nije imao fakultetskog obrazovanja, ali Von Kármán je prepoznao njegovu darovitost i oštroumnost i uključio ga je u istraživačku skupinu koja je radila na traženju jačih raketnih pogonskih goriva. Prirođeno šarmantan i pristao, Parsons se bez poteškoća kretao među učenim inženjerima i istraživačima.

Parsonsova skupina ubrzo je prozvana samoubilačkim odredom, i to nakon niza neuspjelih pokusa s raketnim gorivom koji su uzrokovali zabrinutost za sigurnost na kampusu Caltecha. Stoga su preseljeni na nekoliko jutara zemlje bliže gorju San Gabriel, iznad brane Vrata pakla. Ondje se dan danas nalazi NASA-in Laboratorij za mlazni pogon i svojim službenim trenutkom osnutka smatra pokuse koje su Parsons i takozvani samoubilački odred izveli na Dan vještica 1936. godine.

Sve bliži rat donio je zaokret u sreći odreda, i što se tiče novčane potpore i vjerodostojnosti njegova područja zanimanja. Izbijanje rata u Europi poklopilo se i s Parsonsovim otkrićem Aleistera Crowleyja, premda je dugo gajio interes prema mračnoj strani okultnog. Tvrdio je da je prvi put pokušao prizvati Sotonu u dobi od trinaest godina. Poslije rata, kad mu je tehnička reputacija bila zajamčena, prodao je svoj udio u korporaciji Eurojet i posvetio se proširivanju znanja iz okultnih studija. Počele su kružiti glasine o bezbožnim djelatnostima u njegovoj prostranoj kući u “milijunaškom nizu” u Pasadeni. Njegov je dom postao središte obožavatelja i okultnog i znanstvene fantastike Los Angelesa. Njegovi dobro potkoženi susjedi nisu bili sretni kad je počeo iznajmljivati sobe “nepoželjnima”, kao što su boemi, umjetnici i anarhisti. Parsons je u lokalnim novinama na stranici za najam soba objavio oglas u kojem je pojasnio da potencijalni stanari “ne smiju vjerovati u Boga”. Njegova spavaća soba bila mu je glavni hram, gdje je redovito sa skupinom Crowleyjevih sljedbenika održavao crnu misu u crnim haljama. Jedan se posjetitelj prisjetio kako su “dvije žene u prozirnim haljecima plesale oko usplamtjelog kazana, okružene lijesovima s po svijećom na poklopcu… Tada sam samo razmišljao što bi bi bilo da te haljetke zahvati vatra — cijela bi kuća planula poput bačve baruta”. Seksualna čarolija i droge imaju važnu ulogu u telemičkoj obrednoj magiji, zahvaljujući njihovoj sposobnosti da stvore promjene u svijesti. Parsons je napisao pjesmu Oriflamme, koja počinje ovako: “To ja, Don Quijote, mene drži pejote / marihuana, morfij, i kokain. / Ne spoznah tugu ni boljku drugu, tek ludost što ostavlja bezumnim.”

Parsonsov veliki okultni projekt bio je uništenje postojećeg svijeta, koji je smatrao odveć patrijarhalnim i iskvarenim, i to tako što će na njega pustiti premoćni val mračne ženske energije. U tu svrhu uputio se u dugi niz obreda s ciljem da prizove biblijsku Kurvu babilonsku (ili “Babalon”, kako ju je zvao). U tim naporima pomagao mu je pisac znanstvene fantastike, L. Ron Hubbard, koji će poslije osnovati Scijentološku organizaciju. Njihov odnos nije dobro završio i Hubbard je na kraju napustio Parsonsa. Sa sobom je poveo Parsonsovu ljubavnicu i golemu količinu njegova novca kojom je kupio nekoliko jahti. Parsons mu se osvetio objavom čarobnoga rata i tvrdio je da je prizvao naglo morsko nevrijeme koje je zamalo potopilo Hubbardov brod. To nesređeno stanje dovelo je do izrazitog zahlađenja u Crowleyjevu mišljenju o njima dvojici. Govoreći o Parsonsu i Hubbardu u pismu upućenom svojem kolegi Karlu Germeru, Crowley je napisao ovo: “Gotovo pobjesnim kad se zamislim nad idiotizmom tih magaraca.”

Parsons je vjerovao da će točno sedam godina nakon njegovih prizivanja, Babalon ustati i zavladati ovim svijetom. Njegovo predskazanje uključivalo je uvjet da će se to dogoditi samo bude li on još živ. No za vrijeme dozivanja Babalon, Hubbard je prenio stravično upozorenje od kojeg je ostao “blijed i obliven znojem”: “Ona [Babalon] je plamen života, moć tame, ona razara pogledom, ona može oduzeti dušu. Ona se hrani smrću ljudi. Lijepa — stravična… Ona će te upiti i postat ćeš živi plamen prije nego što se utjelovi.”

Kućom Jacka Parsonsa prolomila se 17. lipnja 1952. eksplozija. Mogla se čuti tri kilometara daleko. Parsons je bio u njezinu središtu. Desna mu ruka nije ni pronađena — vjerojatno je bila najbliža izvoru eksplozije. Većeg dijela desne strane čeljusti nije bilo, cipele su mu razderane praskom, a ostatak udova bio mu je smrskan. Susjedi su ga pronašli još živog, u ruševinama usred požara. Zrakom su lepršali listovi tehničkih i okultnih časopisa. Umro je trideset sedam minuta poslije, a bilo mu je tek trideset sedam godina. Posljednje su mu riječi bile: “Nisam dovršio.” Možda i prikladno za jednog Antikrista — suprotno od Isusovog: “Svršeno je.”

Parsons, koji je pronašao posao kao izrađivač eksploziva za holivudske filmove, vjerojatno je bio nemaran dok je radio u svojem laboratoriju, gdje je držao znatnu količinu kemikalija i eksploziva. Bilo je tijekom godina i mnogo drugih teorija o njegovoj smrti, kao što bi se i očekivalo s obzirom na njegovu povezanost s vojnim tajnama i okultnim svijetom. Parsonsovo istovremeno zanimanje za rakete i obrednu magiju može se činiti čudnim danas, kad se karijera u raketnom inženjerstvu smatra profesionalnom i časnom. Ali kad se Parsons upustio u tu djelatnost, oba su ta područja bila podjednako sanjarska. Parsonsova volja i osobnost bile su takve da ih je obje provodio bez obzira, u dugoj tradiciji znanstvenika okrenutih magiji, kao što je Isaac Newton ili astronom John Dee iz šesnaestog stoljeća. Htio je prikupiti i kontrolirati kolosalnu količinu eksplozivne energije, i mentalne i kemijske. Oboje je bilo opasno, oboje je moglo biti predmet nepažnje. Da nije imao demone koji su ga tjerali k okultnom, nekako je malo vjerojatno da bi imao toliko uspjeha u području raketnog inženjerstva. Isti ga je poriv tjerao u oba pravca.

Godine 1972. Međunarodna astronomska unija nazvala je krater na Mjesecu “Parsonsov krater” da obilježi njegov pionirski rad na području raketnog inženjerstva. Možda je i prikladno da se krater nazvan u čast Marvela Whitesidea Parsonsa nalazi na tamnoj strani Mjeseca.

apsolutno_nezamislivo_-_naslovnica_veliki_meki_3d

Komentiraj