FELJTON: Dnevnički zapisi o zadnjim susretima Kuharića i Tuđmana

Nacional donosi ulomak iz knjige ‘Franjo Kuharić – Kardinal i vlast’ u kojem Miroslav Akmadža, na temelju kaptolskih dokumenata i privatnog dnevnika zagrebačkog kardinala, opisuje njegova druženja i razgovore s prvim hrvatskim predsjednikom

Biografiju kardinala, temeljenu na kaptolskim dokumentima, dosjeima Udbe i njegovim vlastitim zapisima, objavio je Profil

Početkom listopada 1996. kardinal Kuharić napokon je dobio odgovor od Svete Stolice na njegov zahtjev za umirovljenje. Javljeno mu je kako je Sveta Stolica spremna što prije imenovati njegova koadjutora, ali da on mora poslati papi Ivanu Pavlu II. molbu s prijedlogom kandidata. Istovremeno je trebao predložiti i biskupske kandidate za buduće biskupije Varaždinsku i Požešku.

Uslijedile su i prve vijesti o bolesti predsjednika Tuđmana. Nakon što se Tuđman početkom prosinca 1996. vratio s liječničkih pretraga u SAD-u, Kuharić ga je posjetio u Predsjedničkim dvorima. Na Kuharićev zahtjev razgovarali su bez svjedoka, iako su mediji objavili da su razgovoru nazočili Jure Radić i Ivić Pašalić, koji su zapravo bili samo na početnom fotografiranju. Kuharić je govorio Tuđmanu o potrebi političkoga dijaloga, bez polemike, osluškujući razloge i druge strane. Razgovarali su i o smislu života, moralu i Bogu, a Tuđman je govorio kao vjernik. Dogovorili su i crkveno ozakonjenje braka Ankice i Franje Tuđmana, bez vanjske “pompe”. Kuharić je bio jako zadovoljan razgovorom. Vjenčanje, tj. obnova privole, obavljeno je kod kardinala Kuharića 30. siječnja 1997. u nazočnosti Tuđmanova sina Stjepana i njegove supruge Snježane. Poslije, na večeri, Tuđman je priznao kako je radio kadrovske pogreške jer su na razne preporuke na razne dužnosti dolazili ljudi s osobnim interesima ili nesposobni.

I kardinal Kuharić tih je dana bio lošega zdravlja, pa mjesec dana ništa nije bilježio u svoj dnevnik, kako sam navodi, jer nije bio raspoložen. Nuncij Einaudi 13. siječnja 1997. obavijestio ga je kako je papa Ivan Pavao II. spreman odmah, zbog Kuharićeve životne dobi i slaboga zdravlja, imenovati njegova koadjutora. No Kuharić je zajedno s nuncijem morao mijenjati svoj prijedlog kandidata. Zabrinulo ga je što taj prijedlog mijenjaju informacije koje nuncij dobiva s terena, pa izbor neće biti lak. Uskoro je Kuharić saznao kako je papa, uzimajući u obzir njegovo zdravstveno stanje, ipak odlučio odmah imenovati rezidencijalnoga nadbiskupa, a ne koadjutora. No izbor nasljednika nije bio lak, opet je morao pisati nove prijedloge, ali i za Požegu i Varaždin, a prošli su i predviđeni rokovi.

Početkom travnja kardinal Kuharić išao je s državnom delegacijom u Rim zbog potpisivanja međudržavnih ugovora Svete Stolice i Hrvatske. Tom prigodom predao je papi Ivanu Pavlu II. molbu za beatifikaciju kardinala Stepinca na stotu godišnjicu Stepinčeva rođenja 8. svibnja 1998. godine. Predložio je da to bude u Mariji Bistrici, a Jure Radić pozvao je papu u Split. Tom prigodom Kuharić je odvojeno razgovarao i s kardinalom Sodanom o budućem zagrebačkom nadbiskupu. Sodano mu je priopćio kako bi to mogao biti i netko od biskupa izvan Zagrebačke nadbiskupije jer nije dogma da mora biti iz iste biskupije. Kuharić mu je odgovorio kako nije dogma, ali svaki kandidat iz Zagrebačke nadbiskupije bolje pozna stanje u njoj nego netko izvana. Uslijedio je 12. travnja 1997. posjet pape Ivan Pavla II. Sarajevu. Kardinal Kuharić je u svom dnevniku zapisao kako je papa došao u Sarajevo “da opet u mrak Europe unese poruku Božjega svjetla”. Za podmetanje eksploziva na putu kojim je papa trebao proći, a koji je na vrijeme otkriven, Kuharić je zapisao kako to dokazuje “prisutnost divljih duša koje ne prežu ni pred jednim zločinom”.

Uslijedilo je imenovanje pomoćnoga zagrebačkoga biskupa Jurja Jezerinca vojnim biskupom, čime je napokon riješen jedan od Kuharićevih, ali i Tuđmanovih zahtjeva.

Napokon je 26. lipnja 1997. nuncij Einaudi donio Kuhariću vijest o imenovanju njegova nasljednika. Za novoga zagrebačkoga nadbiskupa imenovan je dotadašnji krčki biskup Josip Bozanić. Istovremeno je za požeškoga biskupa imenovan Antun Škvorčević, a varaždinskoga Marko Culej. Kuharić u svom dnevniku bilježi kako je vijest o svom nasljedniku primio bez uzbuđenja, ali se pribojavao da će Bozanić u nekim sredinama biti hladno primljen. Vjerovao je kako je “Duh sveti prisutan i u tom izboru, premda će biti nekih koji će biti neraspoloženi”. Kuharić je samo želio da se postupak primopredaje što prije provede. U dnevniku spominje i kako je pisao papi Ivanu Pavlu II. što misli o imenovanju osobe izvan Zagrebačke nadbiskupije, ali i da će prihvatiti svakoga koga on imenuje.

No navodi i kako je njegova tajnica, časna sestra Alis, nekoliko dana prije sanjala kako se kardinal Kuharić oprašta od vjernika i pokazuje im svoga nasljednika, upirući prstom u biskupa Bozanića. Nazvao je to “proročkim snom”. Nuncij je predložio da se, s obzirom na to da Bozanić putuje u Afriku, njegovo imenovanje objavi tek u kolovozu, nakon njegova povratka. Međutim, Kuharić je tražio da se to učini što prije jer bi svako odugovlačenje bilo nepovoljno. Predložio je da Bozanić odgodi putovanje pa ide poslije kao nadbiskup te se imenovanje objavi 3. srpnja, a svečanost predaje 27. srpnja 1997. godine. Navodi u svom dnevniku kako je vijest primio smireno, ali kod molitve nije mogao biti potpuno sabran. Bio je svjestan kako ulazi u “predsmrtno vrijeme” i pitao se koliko će ono trajati.

Predviđao je kako će Crkva ući u teško vrijeme, “možda teže nego pod komunizmom”, zbog moralnih kriza i “lukavih protivljenja Božjih neprijatelja i neprijatelja Crkve koji se pojavljuju i u samoj Crkvi”. Bojao se “Trojanskog konja” koji kroz protucrkvene pokrete već ulazi u Crkvu u Njemačkoj, Austriji i drugdje. Smatrao je kako će se Bozanić, kao mladi nadbiskup, moći možda lakše nositi s tim problemima, nego bi se nosio on sam, već oslabljenih živaca. Ipak zaključuje kako je “umirovljenje, ‘predsmrtno vrijeme’ milosno vrijeme zahvaljivanja i kajanja, a sve kušnje su uložene u ljubav za Crkvu Božju”. Osjećao je i olakšanje zbog oslobađanja od odgovornosti za Zagrebačku nadbiskupiju jer kao da je već “gubio strpljivost pred problemima”. Zapisao je Kuharić i jednu zanimljivost, tj. nuncij mu je pripovijedao kako mu je ministar Granić u “Vlaku mira” kazao da Culej ne bi bio dobar nadbiskup jer “nije dovoljno impresivan”, ali bi odgovarao biskup Bozanić. S obzirom na to da je, kako navodi Kuharić, nuncij već dulje vrijeme znao tko će biti novi nadbiskup, tu informaciju imao je i Granić, ili je samo, ne znajući, iznio svoju želju.

Sutradan je nuncij izvijestio kardinala Kuharića da je Bozanić odustao od putovanja u Južnoafričku Republiku, ali će objava imenovanja biti 5., a ne 3. srpnja. Međutim, Bozanić je želio nešto kasnije preuzeti upravu Zagrebačke nadbiskupije, dok pripremi sve za predaju Krčke biskupije. Nuncij je predlagao primopredaju čak u listopadu, ali se Kuharić protivio tolikoj odgodi. Kuharić je tu večer nazvao Bozanića, čestitao mu i poželio sve najbolje. Bozanić mu je kazao kako se boji, ali ga je Kuharić umirivao da je to razumljivo i kako će sve biti dobro.

U iščekivanju primopredaje kardinala Kuharića mučila je misao hoće li Bozanić biti “jednodušno i radosno prihvaćen?”. Molio se da tako bude jer bi mu hladan prijem novoga nadbiskupa bio “udarac na odlasku”. Istaknuo je kako granice biskupija postoje, ali granice duhovnoga zajedništva ne postoje, a srdačan doček novoga nadbiskupa “bila bi velika utjeha i radost”. No bojao se i nezadovoljstva koje bi mogli iskoristiti razni protucrkveni elementi.

Imenovanje nadbiskupa Bozanića objavljeno je 5. srpnja 1997., pa je toga dana Kuharić prestao biti zagrebački nadbiskup te je do primopredaje obavljao službu apostolskoga administratora s pravima i dužnostima dijecezanskoga biskupa. Dva dana poslije posjetio ga je Bozanić. Kuharić ga je ohrabrivao, ali i upozorio kako će ga vjerojatno neki hladno primiti, ali će i to proći.

Ministar Jure Radić posjetio je 14. srpnja 1997. kardinala Kuharića i pozvao ga na svečanu prisegu predsjednika Tuđmana. Kuharić je tražio da se pozove i novoga nadbiskupa Bozanića. Radić je pitao Kuharića bi li prihvatio najviše državno odličje koje bi mu predsjednik uručio. Kuharić je to otklonio, ističući kako ništa nije činio za bilo kakvu zemaljsku nagradu, pa ne želi odličje, iako poštuje državu i predsjednika. Time je želio naglasiti “slobodu Crkve u slobodnoj državi”. Znao je kako će takva njegova odluka dovesti do pitanja kako to da drugi biskupi prihvaćaju odličja, ali je ipak ostao kod svoga stava.

 

Nakon što se Tuđman početkom prosinca 1996. vratio s liječničkih pretraga u SAD-u, Kuharić ga je posjetio u Predsjedničkim dvorima. Na Kuharićev zahtjev razgovarali su bez svjedoka

 

Vrijeme do primopredaje, odnosno ustoličenja novoga zagrebačkoga nadbiskupa Josipa Bozanića, kardinal Kuharić provodio je vrlo aktivno, obavljajući razne pastoralne obveze diljem Hrvatske. Svečano ustoličenje nadbiskupa Bozanića obavljeno je 4. listopada 1997. u zagrebačkoj prvostolnici. Tim činom kardinal Kuharić prestao je upravljati Zagrebačkom nadbiskupijom i nastavio djelovati kao kardinal i nadbiskup u miru.

Kada je u svojoj božićnoj poruci 1997. nadbiskup Bozanić spomenuo kako je za stanje u državi kriv i “grijeh struktura”, mediji i politička oporba posebnu su pozornost posvetili tom činu, ističući kako je to otvorena kritika državnoj vlasti i novi govor Crkve. No Kuharić je to u svom dnevniku komentirao kao pokušaj uvlačenja nadbiskupa Bozanića u politiku, izvlačeći jednu rečenicu iz cijeloga konteksta. Nekoliko mjeseci poslije kardinal Kuharić stao je i javno u obranu nadbiskupa Bozanića, kada ga je javno napao Ivo Biondić u ime “Hrvatskoga foruma”. U priopćenju je Biondić hvalio kardinala Kuharića, a nadbiskupa Bozanića optuživao da provodi sasvim drukčiju “masonsko-liberalnu” liniju. Kardinal Kuharić procijenio je kako, iako ne želi s takvim ljudima polemizirati, na takve objede ne smije šutjeti, a dužnost mu je uložiti i svoj autoritet koji, kako navodi, “nadam se još uvijek imam u dobronamjernom svijetu”. Oglasio se javnim priopćenjem, koje je, kako navodi u dnevniku, zaključio riječima:

Zaista ne mogu priznati “Hrvatskom forumu” toliku stručnost i kompetenciju da Crkvi tumači sadržaj “katoličke doktrine striktno prema Bibliji i Kristovu nauku”. Sigurno takvu teološku naobrazbu nisu stekli u prošlom ideološkom sustavu, kojem su neki od njih pripadali. U komunizmu imali smo jasnu liniju napadaja, jedan očit i otvoren izvor. Sada u demokraciji ima više busija iz kojih se udara na Crkvu i ne zna se prave motive i nakane. Sad Crkvu više optužuje tobožnja “desnica” nego “ljevica”, a to ni “ljevici” vjerojatno nije žao.

U javnom priopćenju kardinala Kuharića tekst je nešto drukčiji nego u dnevniku, ali je poruka ista. U njoj on ističe kako svatko tko prati i čita njegove i Bozanićeve poruke može jasno vidjeti sklad iste linije Drugoga vatikanskoga sabora, koju obojica zastupaju. Priopćenjem se oglasio i “Hrvatski forum”, koji se ogradio od Biondićeva istupa, napominjući kako je on to učinio na svoju ruku, bez znanja Foruma. Istaknuto je kako Forum poštuje Crkvu i nadbiskupa Bozanića. Kuharić je u svom dnevniku komentirao kako nema razloga ne vjerovati toj isprici.

Tuđmanova bolest i smrt

S obzirom na to da nakon umirovljenja kardinal Kuharić više nije imao službene uloge u crkveno-državnim odnosima, u ovom ću poglavlju navesti samo neke njegove komentare iz dnevnika, koji se tiču dviju važnih tema. Jedna od njih odnosi se na njegove tadašnje kontakte s predsjednikom Tuđmanom i odnos prema njemu, posebice u vrijeme Tuđmanove bolesti i smrti. Druga je vezana za posjet pape Ivana Pavla II. Hrvatskoj 1998. i proglašenje kardinala Stepinca blaženikom. Ovdje treba naglasiti da je u umirovljeničko vrijeme kardinal Kuharić uglavnom temeljito vodio svoj dnevnik, uz kraće prekide zbog zdravstvenih problema. Međutim, za razliku od prijašnjih godina, on političke i društvene događaje uglavnom bilježi, bez nekih značajnijih komentara. Naime, primjećuje se kako tih zadnjih godina života više pozornosti posvećuje duhovnim razmatranja, što zbog činjenice da ima više vremena, što zbog spoznaje kako mu se život bliži kraju.

Nakon svoga umirovljenja kardinal Kuharić imao je nekoliko prigoda razgovarati s predsjednikom Tuđmanom, koji mu se sve više obraćao, kako zbog sve veće krize u zemlji i slabljenja ugleda HDZ-a tako i zbog sve težega zdravstvenoga stanja.

Jedan od tih razgovora odvijao se 12. veljače 1998. godine. Predsjednik Tuđman pitao je kardinala Kuharića bi li netko od umirovljenih biskupa (Kos, Pavlišić) mogao sudjelovati u radu jednoga posebnoga odbora HDZ-a. Kuharić mu je odgovorio kako nije moguće očekivati takav politički angažman biskupa. Smatrao je to kontraproduktivnim i za vanjsku politiku i za unutarnje političke odnose. Jedino je ponudio mogućnost davanja savjeta o socijalnom nauku Crkve, koje bi mogli unijeti u stranački program. Budući da se HDZ pripremao za svoj redovni godišnji sabor, Kuharić je savjetovao Tuđmanu da pripremi uravnotežen govor u kojem bi priznao i promašaje HDZ-a te najavio takve promjene za budućnost, kojima se ne bi mogla protiviti ni oporba. Prigovorio je Tuđmanu zbog nekih promašaja u privatizaciji.

Upozorio je na sve veću pošast droge među mladima i prigovorio zbog zakona o pobačaju. Razgovarali su i o nekim pojedincima koji su bili bliski Tuđmanovi suradnici. Tuđmana je zanimalo što Kuharić misli o suradnji Jure Radića s Crkvom. Kuharić je odgovorio kako je zadovoljan, uz komentar kako je Radić preoptimističan. Stekao je dojam da Tuđman namjerava smijeniti Radića. Na Kuharićevu primjedbu da dobiva informacije kako je Pašalić preautoritaran i isključiv, Tuđman je kazao kako se dobro razvio. Tuđman je zatim najavio smjenu ministrice Vokić, na koju se jako ljutio, a za ministra Granića ustvrdio je kako je preambiciozan.

Nadbiskup Pavlišić i biskup Kos ipak su bili pozvani na Sabor HDZ-a. Kos je odbio, ali je Pavlišić pristao, unatoč uvjeravanjima Kuharića i Bozanića da se ne odazove pozivu.

Kardinala Kuharića sve su češće pohodili i neki Tuđmanovi bliski suradnici i iznosili mu probleme u kojima se država nalazi, ali i kritike na račun Tuđmana i HDZ-a, kao i prognoze o njegovu mogućem nasljedniku. Tako ga je često posjećivao hrvatski veleposlanik u SAD-u Miomir Žužul. Prigodom posjeta 20. veljače 1998. Žužul je izvijestio kardinala o američkim procjenama kako bi se na sljedećim izborima “komunisti” mogli vratiti na vlast u Hrvatskoj. Također, da se Tuđmanovo zdravstveno stanje sve više pogoršava. Na Kuharićev upit tko bi Tuđmana mogao naslijediti Žužul je kazao kako će to biti onaj koga Tuđman odredi. Trenutačno dominira skupina oko Pašalića, ali međunarodna zajednica podupire Granića. Ustvrdio je kako je novi američki veleposlanik William Montgomery bolji od Galbraitha. Dobro je upoznat sa stanjem u Hrvatskoj, no mora se po uputama svoje vlade susretati s Čičkom, ali ga je prozreo. Kuharić je nekoliko dana prije razgovarao s Montgomeryjem. Žužul je kritizirao i privatizaciju i stanje u HDZ-u. Kuharić je komentirao kako nije dobro što se zabranjuje prosvjed sindikata na središnjem zagrebačkom trgu i da HDZ mora više uvažavati oporbene stavove.

Međutim, sve više je stjecao dojam kako prosvjed sindikata nije imao na prvome mjestu socijalna pitanja, nego rušenje hrvatske vlasti. Iako je i sam imao primjedbi na vlast, smatrao je kako bi nasilno rušenje vlasti značilo srušiti Hrvatsku u “kaos i u naručaj svih neprijatelja” hrvatske države, a tko to čini ne razmišlja demokratski, makar se svi “pokrivali frazom demokracije”. Bojao se da se prosvjed ne pretvori u revoluciju, ali ne socijalnu nego političku. U odnosima oporbe i HDZ-a uviđao je da ne prevladavaju argumenti nego čista mržnja.

Kardinal Kuharić, nadbiskup Bozanić i nuncij Einaudi bili su 30. travnja 1998. na sastanku kod predsjednika Tuđmana. Tuđman ih je izvijestio kako se život ministra Šuška bliži kraju. Dogovoreno je da će sprovod voditi vojni biskup Juraj Jezerinac. Zatim je Tuđman iznio prijedlog da se odlikuje kardinala Stepinca najvišim državnim odličjem jer je bio rodoljub i zastupao pravo hrvatskoga naroda na vlastitu državu. Već prije tog razgovora Kuharić je kazao nadbiskupu Bozaniću da treba otkloniti bilo kakvo državno odličje za Stepinca jer bi to značilo njegovu politizaciju. Bozanić i nuncij kazali su Tuđmanu kako se o odličju ne bi moglo govoriti prije beatifikacije. Međutim, riječ je uzeo kardinal Kuharić i, kako navodi u svom dnevniku, kazao:

Kardinal Stepinac je čovjek Crkve. On je bio rodoljub s moralnog i etičkog stajališta i nije se bavio politikom, nije pripadao ni jednoj političkoj stranci. Postoji bojazan da bi državno odlikovanje bilo tumačeno kao njegova politizacija što sigurno ne bi bilo u skladu s njegovim stavom. […] Blaženik ne pripada samo Crkvi u Hrvatskoj i samo svom narodu, on pripada cijeloj Crkvi. Nije uobičajeno da se blaženicima daje državno odlikovanje, pa se o tome pitanju treba razgovarati sa Sv. Stolicom.

 

Kuharić u svom dnevniku bilježi da je vijest o svom nasljedniku primio bez uzbuđenja, ali se pribojavao da će Bozanić u nekim sredinama biti hladno primljen

 

Na kraju je ostalo na tome da se čuje stav Svete Stolice. Zatim se raspravljalo o izručenju ustaškoga dužnosnika Dinka Šakića Hrvatskoj. Tuđman je smatrao kako bi taj proces mogao biti koristan za rasvjetljavanje istine o Jasenovcu. Svi su se s time složili. Potom je Tuđman predložio da se odlikuje nekoliko umirovljenih visokih crkvenih dužnosnika, među kojima i kardinala Kuharića, spominjući kako je kardinal već odbijao takve prijedloge. No Kuharić je i ovaj put ostao pri svom stavu, otklanjajući tu mogućnost.

Istaknuo je kako je sve što je činio činio iz moralnih pobuda ne očekujući i ne želeći nikakvo zemaljsko odličje. Istaknuo je kako tu ponudu ne otklanja zbog nepoštovanja predsjednika ili države, nego zbog svoga uvjerenja i osjetljivosti kako njegova služba treba biti shvaćana samo kao crkvena i duhovna. Budući da je Tuđman ustrajavao na odličju, Kuharić je izrazio spremnost prihvatiti samo ono odličje koje će biti povezano s beatifikacijom kardinala Stepinca, kao svjedočanstvo za sve ono što je činio “svjedočeći za Slugu božjega da javnost upozna istinu o njegovoj nevinosti”. Bio je spreman prihvatiti samo tako motivirano odličje. Osim toga, Kuharić je inzistirao da mu ono može biti uručeno tek nakon beatifikacije kardinala Stepinca. Ostatak razgovora vođen je o tehničkim pitanjima glede posjeta pape Ivana Pavla II., koji je u međuvremenu bio dogovoren za početak listopada 1998. u Mariji Bistrici i Splitu.

Novi susret s predsjednikom Tuđmanom kardinal Kuharić imao je 26. rujna 1998. prigodom zajedničkoga polaganja cvijeća pred spomenikom kardinalu Stepincu u Krašiću. Prije odlaska u Krašić Tuđman je želio kratko razgovarati s Kuharićem. Kazao mu je kako vanjski svijet želi promjene u Hrvatskoj i da sve ide k odluci, HDZ ili komunisti. Smatrao je kako bi u takvim okolnostima i Crkva trebala razmisliti jer je ipak u samostalnoj Hrvatskoj dobila slobodu djelovanja. Kuharić mu je savjetovao da se osobno sastane s predstavnicima oporbe i razgovara s njima argumentirano. Tuđman je kazao kako se razgovara, ali uzalud. Ustvrdio je i kako 15% hrvatskih građana ne želi hrvatsku državu. Kuharić je u svom dnevniku konstatirao kako Tuđman zaista ima tešku situaciju.

Dana 27. listopada 1998. Kuharić je u dnevniku pribilježio kako politika Europe ide ulijevo, što bi se moglo dogoditi i u Hrvatskoj. Bojao se kako bi to moglo ugroziti slobodu Crkve, makar bi lijevo-liberalne vlasti to činile ublaženo. Za takvu mogućnost odgovornim je smatrao i HDZ jer je bio previše samouvjeren i isključiv. No smatrao je kako Hrvatsku ne treba poistovjećivati ni s jednom političkom strankom ni s konkretnom vlašću jer je ona vrijednost za sebe, bez obzira na sve drugo. Smetalo mu je političko ozračje, koje je više nalikovalo na “opću posvađanost i optuživanje nego na odgovorno raspravljanje u traženju općeg dobra, isključivši sve osobne interese”. Ocijenio je kako je društvo “bolesno”.

Krajem 1998. Čičak je optužio kardinala Kuharića kako je lagao i ništa nije poduzeo glede slučaja obitelji Zec i paljenja srpskih kuća nakon “Oluje”. Kuharić je u svom dnevniku komentirao kako je u oba slučaja iznio jasnu osudu i nije ništa lagao, ali ne može ulaziti u kompetencije sudstva. Zapisao je kako mu je savjest mirna i ne osjeća zbog Čičkovih optužbi nikakvih duševnih boli, a Čičku iskreno oprašta i moli se za njega.

Predstojnik Ureda predsjednika Tuđmana Ivica Kostović posjetio je 16. prosinca 1998. kardinala Kuharića i zatražio od njega savjet kako prebroditi krizu i suočiti se s unutrašnjim i vanjskim protivnicima. Kuharić mu je kazao kako je to moguće riješiti samo iskrenim dijalogom i obrazloženjem uspjeha i neuspjeha u nastajanju i uređenju države. Ustvrdio je kako treba priznati promašaje, izložiti uspjehe i ne ulaziti u polemiku s oponentima, nego izložiti razloge mirno i argumentirano. Smatrao je kako narodu treba jasno reći što je moguće, a što nije bilo moguće, kao i što se nije smjelo dogoditi u uređenju države. Nakon svega toga predsjednik Tuđman može postaviti hrvatskom narodu iskreno pitanje:

Hrvati i Hrvatice: bili ste svi složni u domovini i u tuđini kad je trebalo stvoriti hrvatsku državu, u nju su ugrađeni životi i tolike patnje. Hoćete li je slogom sačuvati i urediti da bude u njoj moguć dostojan život? Kuću imamo, a kako ćemo je sada iznutra urediti, ili ćemo radije srušiti? Izbor je opet pred vama.

Savjetovao je Kostoviću neka se Tuđman brani istinom, a oponentima obraća razložno, a ne s emocijama. Predsjednik treba otvoreno reći kako nije važan on, nego sloboda hrvatskoga naroda, koju joj može jamčiti samo njegova država. Što se tiče odnosa sa svjetskim moćnicima, ponovio je svoj stav kako ne treba s njima razgovarati “na koljenima”, ali Hrvatska mora imati “čiste ruke i čistu savjest”. Također, treba zadržati razum, a ne pasti u emocije. Što se tiče stanja u Hrvatskoj, smatrao je potrebnim sputati gramzljivost nezasitnih, koji imaju često pokriće u političarima i rade što hoće, a zakoni moraju štititi slaboga i ograničiti jakoga kada mu nije do pravednosti.

Predsjednik Tuđman očito je poslušao neke Kuharićeve savjete, što se očitovalo u njegovu izvješću o stanju nacije 20. siječnja 1999., kada je objavio obračun s kriminalom i birokracijom, a nije ni polemizirao s oporbom. Međutim, kardinal Kuharić procijenio je kako će sljedeći izbori za HDZ biti vrlo upitni. Smatrao je kako oporba ima dovoljno materijala za optuživanje HDZ-a, što joj je jedini program. Također, da se HDZ neće lako obraniti od odgovornosti za neke negativne stvari koje su se događale, pa bi narod, u svom nezadovoljstvu, mogao lako povjerovati demagogiji ili apstinirati od izbora. Smatrao je kako je iz ateističkoga odgoja naslijeđeno “bolesno društvo, bolesno u savjesti i zavedeno u izvrnuti red vrijednosti”.

U ožujku 1999. pripremao se dolazak patrijarha Pavla u Zagreb i razgovor s nadbiskupom Bozanićem i predsjednikom Tuđmanom. Predsjednik Tuđman tražio je od nadbiskupa Bozanića da i on bude na razgovoru s patrijarhom u Predsjedničkim dvorima. Bozanić je tražio od Kuharića savjet što učiniti. Kuharić mu je savjetovao da taj poziv odbije jer predsjednik prima patrijarha kao državni poglavar, a nadbiskup u ime Katoličke crkve, i ne mogu zajednički primati predstavnika jedne Crkve. Smatrao je kako nadbiskup ne može biti posrednik u susretu državnoga poglavara s predstavnikom druge Crkve. Nadbiskup Bozanić kazao mu je kako i on tako misli, ali ipak je htio znati i njegovo mišljenje, kako bi bio sigurniji. Tako je nadbiskup Bozanić 16. ožujka 1999. primio patrijarha na zasebni razgovor, kao i predsjednik Tuđman.

Nedugo zatim počele su se u medijima pojavljivati informacije kako bi se u Haagu moglo suditi i predsjedniku Tuđmanu. Takve najave Kuharić je 14. travnja 1999. u svom dnevniku komentirao riječima:

Suditi Tuđmanu znači suditi cijelom narodu i vrijednostima za koje je taj narod ginuo, i to u trenutku dok je Zapad s Miloševićem radio kompromise unatoč njegovim zločinima po Hrvatskoj i BiH (Vukovar, Srebrenica…).

Početkom lipnja nadbiskup Bozanić prenio je kardinalu Kuhariću kako ga je jedan sugovornik uvjeravao da je Kuharić odlučio da Tuđman bude predsjednik HDZ-a, a ne Marko Veselica. Kardinal Kuharić u svom dnevniku 9. lipnja 1999. bilježi, “radi povijesne istine”, kako s time nije imao nikakve veze. Ističe kako su to priče Hrvoja Šošića, koje nemaju nikakvoga temelja u stvarnosti i pokušaj su manipulacije.

Kardinal Kuharić u svom je dnevniku komentirao i najavu parlamentarnih izbora za kraj 1999. godine. Procijenio je kako će HDZ-u biti teško zadržati nekadašnje povjerenje birača. Osvrćući se i na pritiske iz inozemnih političkih krugova koji podupiru političke promjene u Hrvatskoj, navodi kako je HDZ kao nositelj vlasti imao teških promašaja u svojoj unutrašnjoj politici, ali ne može se Hrvatska poistovjećivati s bilo kojom političkom strankom.

Na zajedničkom ručku u Rimu krajem listopada 1999., u povodu otvaranja izložbe “Hrvati – kršćanstvo, kultura i umjetnost”, kardinal Kuharić sjedio je do predsjednika Tuđmana. Tuđman mu je kazao da bi se Crkva trebala jasno uključiti u izbore, kako “komunisti” ne bi opet došli na vlast. To je Tuđman kazao i kardinalu Sodanu i nunciju Einaudiju, ali su mu oni jasno dali do znanja kako se Crkva ne može na takav način uključivati u politiku. Kuharić je u svom dnevniku zabilježio kako je Tuđmanovo zdravstveno stanje vrlo loše.

Nedugo nakon povratka iz Rima, predsjednik Tuđman završio je u bolnici. Budući da mu se stanje pogoršavalo, kardinala Kuharića je 12. studenoga 1999. posjetio predsjednikov savjetnik Ivić Pašalić. Zamolio je kardinala da predsjedniku podijeli svete sakramente. Kuharić je ipak tražio privolu Tuđmanove obitelji. Sutradan mu se javila Tuđmanova supruga Ankica i složila se s podjelom sakramenata predsjedniku, čim to odobri konzilij liječnika. Nakon nekoliko odgađanja zbog pogoršanja predsjednikova zdravstvenoga stanja, kardinal Kuharić napokon je 22. studenoga posjetio Tuđmana u bolnici. Tuđman nije bio u stanju komunicirati, a kardinal je nad njim molio i udijelio mu svete sakramente. Zamolio je liječnike da ga pozovu ako se predsjednikovo stanje popravi. Nekoliko mjeseci poslije Kuharić je pitao časnu sestru Beatricu, koja je bdjela uz Tuđmana u bolnici, misli li da je predsjednik bio svjestan njegove nazočnosti. Odgovorila mu je kako je sigurno znao. Kuharić je u dnevniku zapisao kako se nada da je predsjednikova duša spašena. Navodi i kako je obećao Isusu da će za Tuđmanovo spasenje svaki dan moliti “Tebe Boga hvalimo” jer se on ipak žrtvovao za slobodu hrvatskoga naroda u koju je bila uključena i sloboda Crkve.

U javnosti su počele kalkulacije što i kako će biti nakon Tuđmanove smrti. Neki dužnosnici Haškoga suda komentirali su kako će s Hrvatskom biti lakše surađivati glede izručenja optuženika. Pojedini predstavnici međunarodne zajednice komentirali su kako će nakon Tuđmanove smrti i mogućim dolaskom oporbe na vlast biti lakše rješavati postojeće probleme u Bosni i Hercegovini. Kardinal Kuharić u svom je dnevniku komentirao kako takve izjave samo potvrđuju da se nisu mogli nametnuti Hrvatskoj dok je predsjednik bio na svome položaju.

U međuvremenu zahuktala se i predizborna kampanja za parlamentarne izbore koji su raspisani za 3. siječnja 2000. godine. Kuharić se čudio što sindikati potpisuju ugovore o potpori s pojedinim oporbenim strankama. Komentirao je u svom dnevniku kako to znači da sindikati nisu apolitični, nego su stranački privjesci. Smatrao je kako bi i HDZ trebao postaviti pitanje svojoj savjesti, kolika je i na njemu odgovornost za tolika protivljenja protiv njegove vladavine.

Kardinalu Kuhariću javljeno je 10. prosinca 1999. iz Ureda predsjednika Tuđmana kako je Tuđmanova obitelj zaželjela da kardinal moli zajedno s njima kad predsjednik umre. Kuharić je kazao kako će to učiniti, ali bi radije molio uz njega dok je još živ jer je to važnije. Molitva je dogovorena za sutradan ujutro. Međutim sutradan ujutro javljeno mu je kako je predsjednik Tuđman preminuo tijekom noći, tj. nešto prije ponoći. Kuharić je odmah održao misu za pokoj predsjednikove duše. Iz Ureda predsjednika javljeno mu je kako se odustalo od molitve u bolnici. Kuharić je tog dana bio u Splitu, a sutradan, 12. prosinca, vratio se u Zagreb, kako bi nazočio komemoraciji za predsjednika Tuđmana u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog. Papa Ivan Pavao II. odredio je kardinala Kuharića za svoga posebnoga izaslanika na misi zadušnici za predsjednika Tuđmana.

 

Predsjednik Tuđman poslušao je neke Kuharićeve savjete, koje mu je prenio Ivica Kostović, što se očitovalo u njegovu Izvješću o stanju nacije 1999., kada je objavio obračun s kriminalom i birokracijom, a nije ni polemizirao s oporbom

 

Kuharić je na misi zadušnici istaknuo kako je Tuđman “spoznavši velike nepravde i laži, odijelio se iz svoje karijere i izabrao put žrtve, progona, sve do tamnice u borbi za slobodu hrvatskog naroda i istinu. Mogao je živjeti udobno, s privilegijama i ugledom, ali sve to on napušta. Znači da je slijedio svoju savjest u kojoj svjetluca vjera djetinjstva”. Istaknuo je kako će o Tuđmanu biti i nečovječnih komentara i neobjektivnih analiza, koje će biti često plod subjektivnoga opredjeljenja, koje može ići čak do mržnje. Na drugu godišnjicu Tuđmanove smrti 10. prosinca 2001. kardinal Kuharić je u svom dnevniku ponovio Tuđmanove zasluge, napominjući kako je imao i pogrešaka, posebice u gospodarskoj politici i izboru kadrova, ali se mora priznati kako mu je “Hrvatska bila prva ljubav”.

U svom je dnevniku komentirao i odnos zapadnih državnika prema umrlom predsjedniku Tuđmanu. Istaknuo je kako je bila riječ o odsutnosti ljudske pristojnosti, a neki su njegovu smrt radosno dočekali jer nije odgovarao njihovim planovima. Primijetio je kako novonastalo stanje koriste i za utjecaj na predstojeće parlamentarne i predsjedničke izbore u Hrvatskoj jer očekuju novu vlast koja će im biti prilagodljivija. Komentirao je kako svojim postupcima “politiziraju smrt predsjednika jedne suverene države da joj pokažu nesklonost”.

Parlamentarni izbori održani su 3. siječnja 2000., a na njima je pobijedila oporbena koalicija šest stranaka. Kardinal Kuharić u svom je dnevniku komentirao kako Crkvi ne preostaje ništa drugo nego prihvatiti volju naroda, a odnose s novim vlastima razvijati na temelju prijašnjih iskustava, što će ovisiti i o postupcima vlasti. Svidio mu se prvi nastup vođe koalicije Ivice Račana, koji mu je dao nadu kako se neće vratiti na stari stil vladanja.

I kardinala Kuharića, kao i većinu javnosti, iznenadilo je uvjerljivo vodstvo Stjepana Mesića, kao i ispadanje Mate Granića nakon prvog kruga predsjedničkih izbora. U svom je dnevniku komentirao kako ti rezultati pokazuju da je zaista bilo veliko nezadovoljstvo u narodu politikom HDZ-a. Konačnu pobjedu Mesića nije komentirao jer se na duže vrijeme razbolio, pa nije mogao bilježiti u svoj dnevnik.

Prvi put je negativno komentirao predsjednika Mesića kada je u rujnu 2000. umirovio skupinu hrvatskih generala, koji su mu uputili prosvjedno pismo zbog odnosa prema Domovinskom ratu. Kuharić je u svom dnevniku komentirao kako nije trebao tako reagirati jer ta odluka neće naići na simpatije hrvatske javnosti. Posebno mu je smetalo Mesićevo obrazloženje odluke, koje ga je podsjećalo na govor diktatora. Komentirao je kako se tako ne govori o ljudima koji su bili zaslužni u Domovinskom ratu, te se zapitao nije li to uvreda Domovinskog rata.

Posjet pape Ivana Pavla II. Hrvatskoj i beatifikacija kardinala Stepinca u listopadu 1998.

Posjet pape Ivana Pavla II. Hrvatskoj i njegova povezanost s beatifikacijom kardinala Stepinca bili su potaknuti molbom kardinala Kuharića godinu dana prije. Jedino nije bilo moguće udovoljiti njegovoj molbi da to bude u svibnju, na 100. godišnjicu Stepinčeva rođenja, jer do tada nije bilo moguće završiti postupak beatifikacije. Zato je papa izabrao listopad, mjesec pobožnosti Blaženoj Djevici Mariji. Kada su konačno potvrđeni papin dolazak i beatifikacija, kardinal Kuharić u svom je dnevniku 8. svibnja 1998. zapisao:

Ovom beatifikacijom je nagrađena i pobožnost hrvatskih katolika koju je Božji narod (i hrvatski narod) njegovao prema Sluzi Božjem vjerujući u njegovu nevinost, štujući ga ne samo kao sveca nego i kao mučenika. Ovdje se zaista ostvaruje: Vox populi, vox Dei! [Glas naroda, glas Božji!]

Uvjeren sam da božja providnost proslavom Sluge Božjega želi utješiti Crkvu u Hrvata i hrvatski narod zbog svih nepravda i nasilja koja su izvršena u ovom stoljeću nad hrvatskim narodom baš zato jer je katolički narod koji je zbog toga imao mučnu povijest. […] Svemu tome je simbol i znak mučenik kardinal Alojzije Stepinac, najnevinija među svim nevinim žrtvama. Bog u svojoj božanskoj mudrosti ima vječnost da ispravlja sve nepravde, ali On i u vremenu ima načina da obori s prijestolja silne i uzvisuje ponizne.

Dakle, Božje nam milosrđe priređuje utjehu, a to nas obavezuje da se obratimo. Uzalud bismo častili Blaženika s neobraćenim srcem. To nam neka On moli: obraćenje!

Kada je 3. srpnja 1998. papa Ivan Pavao II. potpisao Dekret o proglašenju blaženim Sluge Božjega Alojzija Stepinca, kardinal Kuharić dao je niz izjava za medije. U svom se dnevniku prisjetio svoga ređenja 1945. te je zapisao: “Kako je iznenađujući i poseban doživljaj i osjećaj da me je za svećenika zaredio jedan svetac – mučenik kojega mogu štovati na oltaru!” Prisjetio se i kako mu je Silvio Oddi pričao da mu je kardinal Stepinac, kada ga je posjetio u zatočeništvu u Krašiću, spomenuo i njegovo (Kuharićevo) ime kao mogućega njegova nasljednika na čelu Zagrebačke nadbiskupije, ali tada to nije bilo moguće. Navodno je Stepinac kazao kako ne bi htio Kuharića tako mladoga izložiti.

 

Ivan Zvonimir Čičak je 1988. optužio kardinala Kuharića da je lagao i ništa nije poduzeo glede slučaja obitelji Zec i paljenja srpskih kuća nakon Oluje. Kuharić je u dnevniku napisao da je u oba slučaja iznio jasnu osudu

 

Papa Ivan Pavao II. stigao je u Zagreb 2. listopada 1998. godine. I kardinal Kuharić bio je među onima koji su ga dočekali u zagrebačkoj zračnoj luci. Primijetio je kako je papa prilično oslabio te mu je, rukujući se, kazao neka “Bog blagoslovi njegovo zdravlje i njegov dar koji nam donosi – beatifikaciju Sluge Božjega”. Zapisujući u dnevnik svoje dojmove o papinu posjetu, navodi kako je sve doživljavao “skoro kontemplativno”. Kada je u Mariji Bistrici papa proglasio kardinala Stepinca blaženim, sunce je obasjalo oltar, pa je Kuharić kazao kako “nam se novi blaženik Alojzije nasmiješio”. Nakon Zagreba papa je posjetio Split. Nakon svečanoga misnoga slavlja u Splitu, Kuharić je prigodom zajedničkoga objeda s papom kazao kako se tih dana događao misterij povijesti jer “poniženi, mrženi, osuđeni nadbiskup danas je pred cijelim svijetom i Crkvom uzdignut na čast oltara”. Primijetio je kako Bog tako mijenja povijest. Prigodom ispraćaja pape u zračnoj luci Kuharić je primijetio kako je papa opraštajući se, nakon što mu se obratio predsjednik Tuđman, govorio “tronutim glasom, sa srcem”. Kuharić je u dnevniku zapisao kako su papi Hrvati tih dana ipak bili “utjeha, podrška i iskrena odanost”. Zaključio je kako je Hrvatska papinom ljubavlju opet unesena u pozornost svijeta, a “svetošću blaženoga Alojzija Stepinca položena je i u misli cijele Katoličke crkve”.

Beatifikacijom kardinala Stepinca ostvaren je jedan od najvažnijih snova u Kuharićevu životu. Srušen je komunizam, Hrvatska je postala samostalna i slobodna, papa je posjetio Hrvatsku, a kardinal Stepinac, čiju je nevinost ustrajno dokazivao cijeli život, proglašen je blaženim.

Predsjednik Tuđman 20. listopada 1998. uručio je odličja članovima crkvenoga i državnoga odbora za doček pape Ivana Pavla II. Tako je i kardinal Kuharić napokon pristao primiti prva državna odličja, ali kao zaslužnik u povodu beatifikacije blaženoga Alojzija Stepinca, kako je to i uvjetovao.

Nakon svih tih događanja počeo se osjećati zdravstveno lošije, pa je počeo razmišljati kako mu se približava vrijeme smrtnosti. Pitao se kako će to biti kada se “osvijesti u vječnosti”: “Potresni susret! Lako bi bilo da sam išao kroz mučeništvo, ali nije bila volja Božja! Ali Milosrdna Ljubav čeka s onu stranu!”

Takve je misli često ponavljao u svome dnevniku, no to nije tema ove knjige, pa to prepuštam teolozima.

Kada su NATO-ove snage u ožujku 1999. počele bombardiranje vojnih ciljeva u Srbiji, a zbog odbijanja Miloševića da prekine oružane napade na Kosovu, kardinal Kuharić u svom je dnevniku zapisao:

Pa kakav odjek ima to u dušama žrtava nasilja prošlih godina? Ljudskom psihologijom žrtvama je drago da se i nasilniku dogodilo zlo. To je ljudski. Kažu da su u Iloku na vijest o bombardiranju neki slavili. To možemo razumjeti, ali opet ne možemo odobriti.

I u meni su se sukobile misli i rodili osjećaji suprotni: ljudski i kršćanski. Božja riječ ne dopušta da se veselimo nesreći drugoga pa bio nam i neprijatelj. Odbijam ljudske osjećaje i nastojim da u meni pobijede kršćanski stavovi. Stoga suosjećam s onima koji trpe. To su ljudi koji ne mogu biti odgovorni za ono što rade njihovi političari. Molim se za pravedan mir i molim se za poginule Srbe. Kršćanski je suosjećati sa svakim koji trpi.

S tim u svezi komentirao je i promjenu u politici međunarodne zajednice:

Sada su konačno reagirali na takav način sile povodom Kosova i sada priznaju da su znali što se događalo u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Sada su skloni da Jugoslavija, država s tim imenom, sasvim nestane, jer simpatiziraju i osamostaljenje Crne Gore. Kako se to u povijesti mijenjaju odnosi. I to treba biblijski čitati. Činiti zlo drugima nikada ne donosi dobro. Zlu sjetvu uvijek slijedi zla žetva. Ono što neodgovorno čini vodstvo jednoga naroda plaća cijeli narod. Ako pak jedan narod takvo vodstvo bira i slijedi, onda ne može biti bez odgovornosti. Ali opet mogu stradati zbog toga nedužni ljudi koji nisu odgovorni za učinjena zla. […] Tragedija je to i za srpski narod, duboko poniženje. Do toga je dovela politika isključivosti, mita Velike Srbije, ideologije da je srpski narod pozvan da bude dominantan narod u ovim prostorima, da živi nadmoćno u odnosu prema drugima oko sebe.

Kardinal Kuharić je 9. svibnja 1999. u svom dnevniku komentirao proslavu Dana pobjede nad fašizmom sljedećim riječima:

Danas Europa slavi Dan Europe i Dan pobjede nad fašizmom. I naši komunisti to slave. Naglašavaju svoj antifašizam kao da se odriču svoga komunizma, svoje crvene zvijezde, srpa i čekića pod kojima su vodili rat kličući Staljinu. A kad su osvojili vlast, vladali su još čvršće totalitaristički i nametali bezbožnu ideologiju tolikim nasiljem, uz tolike žrtve koje su kosili, pa bi trebali biti svjesni da narod pamti. Bila je to borba da Partija osvoji vlast i provede svoju ideologiju. To su povijesne činjenice. Koliko su ljudi pobili kad je već pao fašizam zajedno s nacizmom? U ime koje to slobode? U ime koje slobode su punili Jazovku, ubijali u Macelju i svuda, u Jasenovcu do 1947. godine? Zato bi trebali biti šutljiviji u izvikivanju svoga antifašizma. Zar je trebalo pobiti preko 400 svećenika u borbi protiv fašizma? Zar je trebalo pobiti desetke tisuća mladih ljudi koji nisu imali baš ništa s fašizmom.

Pobjednici mogu pisati svoju crno-bijelu povijest u kojoj su oni anđeli a oni drugi đavli, ali prije ili kasnije progovara istina.

Smrt kardinala Kuharića

Iako se ova knjiga ne bavi previše duhovnim razmišljanjima kardinala Kuharića, ipak je, radi razumijevanja njegove osobe i konteksta vremena, bilo potrebno povremeno spomenuti i neke njegove duhovne misli. U tom kontekstu ovdje ću spomenuti i jedno njegovo razmišljanje prvoga dana zadnje kalendarske godine svoga života. Tu je godinu započeo mislima u kojima postavlja pitanje je li to njegova zadnja godina života. U svom dnevniku na prvi dan nove 2002. godine, kardinal Kuharić, među ostalim, piše:

Hoću li preživjeti ovu godinu ili neću, to me ne zabrinjuje, sve prepuštam volji Božjoj. Samo jedno molim od Gospodina, po zagovoru Majke božje i mojih svetih zaštitnika i zaštitnica, da budem pripravan u Božjoj milosti prijeći iz ovog vremena u susret s milosrdnim Sucem koji je i za mene umro na križu. To je bitno! Znam da su moji dani odvijeka odbrojeni u Božjim odlukama, pa se ne treba brinuti jer bdije nad nama Ljubav! Moram moliti oproštenje za prošlost a budućnost neka bude vjernija Božjim zapovijedima!

Nedugo zatim u bolnici je posjetio generala Janka Bobetka. Nakon što su dugo vremena razgovarali o svemu, dogovorili su i ispovijed i crkveno vjenčanje za generala i njegovu suprugu, što je tih dana i učinjeno. Budući da je kardinal Kuharić u svom dnevniku naznačio kako je to svjedočanstvo važno pribilježiti, i ja sam ga odlučio u ovoj knjizi spomenuti jer je ipak riječ o svjedočanstvu jednoga vremena, u kojem još jedan komunist i partizanski general, nakon Tuđmana, u spletu povijesnih okolnosti, koje su mijenjale njihov život, mijenja i svoj svjetonazor, odnosno odnos prema vjeri.

Kardinal Kuharić idućih je dana temeljito bilježio u svom dnevniku sve vjerske i društvene događaje, bez opširnijih komentara. Sve to vrijeme redovito je u bolnici posjećivao teško bolesnu svoju dugogodišnju tajnicu, časnu sestru Alis. Zbog sve težega zdravstvenoga stanja, sve je manje nazočio javnim događajima. Zadnje bilješke u svom dnevniku kardinal Kuharić zapisao je 8. ožujka 2002. godine.

Preminuo je tri dana poslije, 11. ožujka 2002. u 4 sata i 20 minuta u Nadbiskupskom dvoru u Zagrebu. Dan prije imao je bolove u prsima, ali je ipak održao misu. U noći, sat prije smrti, s obzirom na to da se nije osjećao dobro, pozvao je svećenika Jurja Jerneića, ispovjedio se i primio druge potrebne sakramente, nakon čega je preminuo.

Prije smrti napisao je svoju duhovnu oporuku, iz koje ovdje izdvajam neke naglaske:

Želim umrijeti u vjeri, nadi i ljubavi. Ne znam ni gdje ni kako ću umrijeti, ali molim od svoga Spasitelja milost da moja smrt bude posljednji čin ljubavi prema Bogu, Crkvi i hrvatskom narodu iz kojeg sam nikao te prema svakom čovjeku. […] Moleći oproštenje od milosrdnoga Boga, molim oproštenje od svakoga koga sam povrijedio i ražalostio bilo riječju bilo postupkom bilo lošim primjerom. Ako pak netko misli da mi je učinio što god nažao, od srca mu opraštam. Život moj rado polažem i za sve one koje bi možda netko smatrao protivnicima mojoj službi i mojoj osobi.

Moje tijelo neka se u jednostavnom lijesu na što jednostavniji način položi za očekivanje uskrsnuća tamo gdje to želi Majka Crkva. Neka se moje tijelo nipošto ne balzamira! Obredi moga pokopa neka budu prožeti vjerom u život Vječni, u uskrsnuće tijela. Uvijek sam čvrsto i radosno vjerovao u tu Božju istinu o čovjeku. To je najsvetija, najpotresnija i najsudbonosnija istina o postojanju čovjeka. Posljednje stvari – novissima [posljednje] – stoje pred svakim čovjekom kao konačna stvarnost pred kojom stoji naš posljednji izbor: prihvatiti zauvijek Božju Ljubav ili je zauvijek odbaciti. Uvijek sam o toj istini rado razmišljao; rado sam je propovijedao. U tome je sav smisao i bit našeg postojanja. Zato je smrt sveti trenutak rađanja za vječnost. Kad budete čitali ovu oporuku, ja ću već proći kroz iskustvo toga otajstvenoga prijelaza i susreta s božanskim Sucem. Kakva spoznaja! Nova i vječna! Ljudima na zemlji nepriopćiva! Istina je otkrivena! Prijatelji, samo to je važno.

Kardinal Josip Bozanić na misi u Zagrebačkoj katedrali u povodu 14. godišnjice smrti Franje Kuharića. PHOTO: Davorin Visnjic/PIXSELL

 

O tome neka se govori, a ne o meni! Samo Bog je istina! Bog! Bog! Bog! […]

Braćo i sestre, prijatelji! Svima nam bio radostan susret s Bogom našim u nebeskoj Crkvi! Tako neka bude! Tako neka bude!

Pogrebni obred održan je 14. ožujka 2002. ispred zagrebačke prvostolnice, u nazočnosti brojnih crkvenih veledostojnika, svećenika, redovnika i redovnica, predstavnika raznih vjerskih zajednica, inozemnih i domaćih političkih, javnih i kulturnih izaslanstava i više od četrdeset tisuća vjernika. Papin izaslanik bio je slovački kardinal Jozef Tomko, koji je predvodio pogrebnu misu. Nadbiskup Bozanić u oproštajnom je govoru kazao:

Kardinal Kuharić bio je nadasve čovjek vjernik, i to vjernik koji je iz duše vjerovao u Boga Oca i Sina i Duha Svetoga i u Božji svijet; vjernik informirane i formirane vjere koju je stalno, sve do svoje smrti, proučavao – ali ne samo zato da o njoj bude poučen, nego da sve više i više živi po vjeri. Bio je dakle vjerujući vjernik; u svagdanjoj i blagdanskoj svetoj misi i u cjelini svoga života i djelovanja.

Iz te vjere on, čovjek Crkve i čovjek molitve koji je urastao u sakramentalnu zbilju, progovara kao zagovornik malenih i obespravljenih, kao neposredan i blag sugovornik koji je pozorno slušao tuđa mišljenja, kao odlučan i neslomiv navjestitelj spasenja, kao neumorni branitelj istine i slobode, kao odgojitelj savjesti i kao iskreni hrvatski domoljub.

Nakon saznanja o smrti kardinala Kuharića stigli su brojni izrazi sućuti nadbiskupu Bozaniću i cijeloj Crkvi u Hrvata, od kojih sam ovdje izdvojio samo onu, vjerojatno njemu najvažniju, od pape Ivana Pavla II. On je zapravo u svojoj sućuti, u samo nekoliko rečenica, sažeo Kuharićev život, kojom se potvrđuje sve ono što je napisano u stotinama stranica ove knjige. Papa piše:

Primivši vijest o preminuću kardinala Franje Kuharića, očitujem Vama, pomoćnim biskupima i kleru te redovnicima, redovnicama i svim ostalim vjernicima drage Crkve zagrebačke svoje prisno dioništvo u boli zbog odlaska toga cijenjenog i velezaslužnog pastira koji je znao velikodušno, mudro i vjerno biti u službi narodu Božjemu povjerenu njegovoj dušobrižničkoj skrbi. On se je – kako u vrijeme komunističke vladavine tako i u nedavnom mučeničkom razdoblju nacionalne povijesti – svim svojim silama zalagao za obranu slobode i dostojanstva hrvatskog naroda, spojivši blagost ljubavi i postojanu odlučnost pastira koji je odgovoran za stado. Kao čovjek posve predan Evanđelju, on je dosljedno svjedočio za Krista i vjernicima je u vrijeme teških iskušenja, kojima su bili izloženi hrvatski krajevi, neumorno ulijevao pouzdanje i hrabrost. Smjerno moleći Krista, Dobroga Pastira, da primi svoga revnog slugu i dade mu vječnu nagradu, od srca udjeljujem apostolski blagoslov Vama i cijeloj Zagrebačkoj nadbiskupiji.

Komentiraj