FELJTON: Diplomatske bitke hrvatskog bana

Autor:

Wikimedia Commons/Public Domain

Objavljeno u Nacionalu br. 990, 23. travanj 2017.

Ban Josip Jelačić izdao je 19. travnja 1848. okružnicu kojom je sebe proglasio vrhovnim zemaljskim poglavarom Hrvatske, Slavonije i Dalmacije. Kakve su se sve zakulisne igre oko toga vodile, opisano je u knjizi Darka Bekića ‘Povijest hrvatske diplomacije’

Ljudevit Gaj se 24. ožujka vratio iz Beča s proglasom bečkih Hrvata-studenata koji su se obratili hrvatskom narodu s prijedlogom da Gaja, Kukuljevića i Ambroza Vraniczányja prihvate kao „provizorni ravnajući odbor” (tj. Direktorij, op. D. B.). Oni su se sastali navečer i do jutra, na temelju zaključaka s pripremnih skupova od 17. i 22. ožujka, sastavili popis od 30 točaka Zahtijevanja naroda koja su pročitana sutradan, 25. ožujka na velikoj narodnoj skupštini, jednom od najvažnijih događaja u dotadašnjoj političkoj povijesti hrvatskog naroda. Valja, međutim, naglasiti da su većinu Zahtijevanja naroda barun Kulmer i Lj. Gaj u Beču prethodno već raspravili s nadvojvodama Johannom i Ludwigom, pa i sa Samuelom Josikom, vođom ugarskih konzervativaca i velikim protivnikom L. Kossutha.

Među tim Zahtijevanjima naroda – uz već iznesena na skupu 22. ožujka – najvažnija su bila ona da se Jelačić potvrdi za hrvatskog bana, da se provede političko ujedinjenje svih hrvatskih zemalja, da se uspostavi hrvatska vlada, neovisna o ugarskoj, kao i stalni, ali ne staleški već zastupnički Hrvatski sabor te da se ukinu posljednji ostatci kmetstva i feudalnih odnosa. No valja naglasiti da su Zahtijevanja naroda, očito na traženje Beča, ostala strogo u okvirima interesa Monarhije: riječ je bila samo o zahtjevima za uspostavu što cjelovitije i samostalnije hrvatske državnosti u sklopu „monarkie austrianske i deržave ugarske” i to – „pod krunom ugarskom”.

Nekoliko dana poslije Ljudevit Gaj, na čelu velikog izaslanstva koje je izabrala narodna skupština, predao je kralju i caru 30 točaka Zahtijevanja naroda, ali Ferdinand je zatražio da se ona sažmu u 11 točaka. Nakon toga je car i kralj pukovnika Jelačića unaprijedio u rang feldmaršala i vrhovnog zapovjednika vojske u banskoj Hrvatskoj u Vojnoj krajini, pa je 8. travnja Jelačić mogao pred carem svečano položiti bansku prisegu. Deset dana poslije, 19. travnja, novi je ban izdao okružnicu kojom je proglasio da je on vrhovni zemaljski poglavar Hrvatske, Slavonije i Dalmacije te da se politička veza s Ugarskom treba ponovno utemeljiti na načelima slobode, neovisnosti i jednakosti – što je bilo u potpunoj suprotnosti sa zaključcima Ugarskog sabora koji je netom bio okončan u Požunu. Osim toga, u svojoj okružnici Jelačić je naredio: „Dok se ne sazove Sabor združenih kraljevina, ima svako poglavarstvo i svaka općina pod osobnom odgovornošću u svom krugu djelovati, od nikoga i od nikuda službene naloge ne primati (misleći, pri tome, na novu ugarsku vladu, op. D. B.) već se u svemu obraćati jedino i isključivo na mene, kao na postavljenog od Njegova Kraljevskog Veličanstva vrhovnog zemaljskog poglavara.” Tom je okružnicom Hrvatska de facto prekinula sve odnose koje je održavala s Ugarskom gotovo 750 prethodnih godina.

Da bi Hrvatska mogla funkcionirati kao država, na poticaj bana Jelačića i vodstva Narodne stranke već od kraja ožujka počele su se osnovati hrvatske narodne straže i čete, a kako je bilo zamijećeno skupljanje ugarskih jedinica na granici, bila je organizirana i obrana granica, posebno u Križevačkoj županiji. Istodobno s tim zakonitim mjerama bana i političkog establišmenta, Lj. Gaj je srpskog povjerenika u Beču Milivoja Petrovića Bliznavca potajno „zaklinjao u Boga i srpski narod” da Beograd pruži pomoć u novcu za podizanje bune u Hrvatskoj, označujući „održanje Hrvatske i srpstva u Austriji” s pomoću te pomoći kao odlučujuće i za spas Srbije. Na to je potkraj ožujka 1848. srpska vlada poslala u Zagreb svoje tajne emisare Savu S. Herkalovića, P. Čavlovića i M. Bana. Oni su imali uputu da Gaju, a možda i Jelačiću prenesu kako kratkoročni zajednički cilj treba biti „sjedinjenje Srba u Austriji s Hrvatima i njihovo sudjelovanje u vlasti Trojednice”, a dugoročno rješenje je konfederacija Južnih Slavena, ali „pod jednom centralnom upravom”. No ni tada, ni poslije novčanu pomoć Hrvatskoj nisu poslali što je J. Šidak 1973. opravdavao nedostatkom novca u srpskoj državnoj blagajni. Gajevu podzemnu diplomaciju s Beogradom je, naravno, pratila i ugarska tajna policija. Ona je, među ostalim, bila upoznata i s tajnim porukama koje je agent M. Blackwell sa zasjedanja Zajedničkog sabora u Požunu slao britanskom poslaniku vikontu Ponsonbyju, a u kojima je stajalo da hrvatska Narodna stranka (Ilirska stranka) teži da ujedini („sastavi”) hrvatske pokrajine sa slovenskim pokrajinama te Bosnom i Srbijom u „ilirsko kraljevstvo”.

 

Većinu Zahtijevanja naroda barun Kulmer i Ljudevit Gaj u Beču prethodno već raspravili s nadvojvodama Johannom i Ludwigom, pa i sa Samuelom Josikom, vođom ugarskih konzervativaca i velikim protivnikom L. Kossutha

 

Prema svemu sudeći, upoznat sa spoznajama ugarske obavještajne službe, kralj je osporio bansku naredbu i proglas od 19. travnja, ali je idućih dana ban Jelačić ipak osnovao samostalnu hrvatsku vladu pod imenom Bansko vijeće te raspisao izbore za 191 zastupnika u Saboru, s tim da su virilisti bili pozvani posebnim banskim pismom. Bansko vijeće podijelilo je poslove na šest radnih skupina (ministarstava): unutarnjih poslova na čelu s M. Ožegovićem, nastave i bogoštovlja na čelu s Ivanom Kukuljevićem, financija i trgovine na čelu s A. Vranyczányjem, pravosuđa na čelu s B. Lentulajem, obrane na čelu s O. Sermageom (od 2. srpnja 1848.), te za odnose Trojedne kraljevine s drugim zemljama Austrijske Monarhije, dakle – uvjetno govoreći – “ministarstva vanjskih poslova”, na čelu s Ljudevitom Gajem.

Razvoj događaja u Zagrebu izazvao je politički šok u Mađarskoj, pa je palatin, nadvojvoda Stjepan uspio uvjeriti kralja, bolje rečeno nadvojvode Johanna i Ludwiga koji su, uz princezu Sofiju, operativno vodili Monarhiju, da pozovu bana Jelačića „na poslušnost”. Tako je 7. svibnja s potpisom kralja Ferdinanda stiglo ljutito pismo banu Jelačiću u kojemu je isticao: „… nikada neću dopustiti da zakonska veza zemalja, sjedinjenih u ugarskoj kruni bude oslabljena samovoljom i jednostranim odredbama. Stoga vam naređujem da se točno pokoravate nalozima mog kraljevskog namjesnika i odredbama ugarskog odgovornog ministarstva.” Riječju, ban Jelačić nije se više mogao predstavljati kao „vrhovni zemaljski poglavar”, odgovoran izravno i jedino kralju, već je bio podređen kraljevu namjesniku za Ugarsku, nadvojvodi Stjepanu i ugarskom palatinu. Kada je ogorčeni ban to pismo pročitao članovima Banskog vijeća među kojima je bio i Ljudevit Gaj, svi su se složili da je ono rezultat spletka koje protiv Zagreba i narodne stranke širi velikomađarski lobi oko Lajoša Kossutha. Već 11. svibnja predsjednik ugarske vlade Batthyány naredio je Jelačiću da opozove odluku o prekidu suradnje te generala Johanna Hrabovskog imenovao kraljevim povjerenikom za Hrvatsku i Slavoniju. Uvođenje svojevrsnog „dvovlašća” u Hrvatskoj bila je velika pljuska banu Jelačiću i Hrvatskom saboru. Ali njihov je odgovor bio kapitulantski: Bansko vijeće povuklo je svoje odluke i u posebnom pismu kralju Ferdinandu prokazalo Mađare kao političke liberale i, samim tim, „neprijatelje našeg naroda”. Oni u Hrvatsku šalju „emisare” da seljake potiču protiv zemljoposjedničke gospode: „…prikazujući tom lakovjernom pučanstvu Mađare kao jedine dobročinitelje koji su ga oslobodili tlake, a ilirce kao natražnjake i ugnjetače naroda”.

Bansko vijeće zatražilo je zaštitu kralja pred nasrtajima Mađara, naglašujući: „Ispunjenje naše tako pravedne molbe povezat će naš narod još čvršćim vezama vjernosti…” Takvim su se postupkom narodnjaci svrstali protiv političke reforme i modernizacije Ugarske zato što su je promicali velikomađarski liberali, isto kao dva i pol stoljeća prije, kada su Hrvati odbili pridružiti se pobuni Stjepana Bočkaja ili stoljeće i pol prije kada su također odbili suradnju s Ferencom Rákóczyjem. I dok su Mađari, navedenim ustancima i upornom internaliziranom diplomacijom prema Beču, ustrajno jačali političke i institucionalne osnove svoje ravnopravnosti unutar Monarhije, Hrvati su – sad na strani Beča, sad na strani Budima – ali uvijek u interesu prevladanih, feudalnih društvenih i političkih struktura, propustili sve prilike da politički i institucionalno učvrste svoj politički i državni suverenitet u sklopu Habsburške Monarhije.

No to je bio samo početak. Mađari su, očito s odobrenjem palatina, počeli skupljati vojsku na hrvatskim granicama. Kada je primijećeno da je oko 3200 pripadnika mađarske nacionalne garde u pograničnom mjestu Csurgo, ban Jelačić je između 21. i 27. svibnja iz Slunja i Petrinje nekoliko bataljuna krajiških pukovnija premjestio bliže granici, u Varaždin, Koprivnicu i u ludbreški kotar. U Zagrebu je također vrilo: na kraju školske godine, 31. svibnja, školarci su na Katarinskom trgu spalili sve udžbenike na mađarskom jeziku, svuda su bile postavljane hrvatske trobojnice, nosile se narodne nošnje i maksimalno počeo rabiti narodni, hrvatski jezik.

Tajni pregovori o uspostavi južnoslavenske države pod Karađorđevićima

Istodobno s dramatičnim događajima u Zagrebu, P. Čavlović je, po ovlasti Lj. Gaja i uz suradnju F. Zacha, već dva mjeseca sa srpskom vladom u Beogradu potajno dogovarao modalitete uspostave zajedničke južnoslavenske države Ilirije na čelu s Aleksandrom Karađorđevićem kao kraljem.

Gaj je odlučio prihvatiti dinastiju Karađorđevića jer su njegove planove u Hrvatskoj srpski prvaci Garašanin, Simić i drugi bili spremni podržati samo pod tim uvjetom. Ali oni su sada postavili i neke nove zahtjeve koje su Gajeve beogradske veze František Zach i P. Čavlović trebali osobno prenijeti Zagrebu: prvo, Gaj mora osigurati teritorijalno jedinstvo Hrvatske, Slavonije, Dalmacije i ugarskih Srba, i to pod Austrijom; drugo, da se u vladi Trojedne kraljevine za prečanske Srbe osigura polovica ministarskih položaja (na zahtjev F. Zacha ta je kvota smanjena na „trećinu”, iako je Zach držao da bi jedno ili dva mjesta za srpske ministre bilo dovoljno, op. D. B.); treće, srpski su prvaci tražili da se buduća zajednička država ustroji kao savezna država ili konfederacija, ali sa središnjom vladom; i četvrto, da će Hrvati moći računati na pomoć Srpske kneževine tek kada budu udruženi s ugarskim (tj. vojvođanskim, op. D. B.) Srbima.

 

Upoznat sa spoznajama ugarske obavještajne službe, kralj je osporio bansku naredbu i proglas od 19. travnja, ali je idućih dana ban Jelačić ipak osnovao samostalnu hrvatsku vladu

 

Zach je potkraj svibnja, samo tjedan dana prije otvaranja sabora, stigao u Zagreb te se odmah sastao s Gajem da mu prenese stajališta Beograda o državnopravnim osnovama buduće južnoslavenske države. Ta stajališta i postavljeni „uvjeti” bili su – kako je to uobičajno u diplomatskim pregovorima – tek „početna pregovaračka pozicija” koja je podložna mijenjanju, prilagođivanju ili djelomičnom povlačenju, ovisno o čvrstoći stajališta druge pregovaračke strane. No Ljudevit Gaj, za razliku od srpskih političara, nije poznavao diplomatsku vještinu, iako je sebe već držao velikim majstorom tajne diplomacije. On je srpska stajališta i „uvjete” glatko prihvatio i o tome upoznao bana Jelačića koji ih je, prema svemu sudeći, također prihvatio – bez ikakve primjedbe. U svojoj prostodušnosti Jelačić je bio spreman ponuditi i više, pa se o tome očitovao u pismu srpskoj vladi, sastavljenu još 16. svibnja 1848.: „Što se mene tiče, ja kao ban hrvatski, uzimam čast uvjeriti praviteljstvo srpsko da ću ja sa svom silom Hrvata u predstojećim nam opasnostima srpski svejedno kao i hrvatski narod zastupati i protiv svakog napadaja inorodnih naroda braniti do zadnje kapi krvi.” Zatim je ban izrazio svoje slaganje sa zahtjevom ugarskih Srba da čim Srpska Vojvodina bude pridružena Trojednoj kraljevini, hrvatski ban i njihov vojvoda budu naizmjence Hrvat i Srbin. Jelačić je napisao i kako prihvaća da i polovica ministara u vladi Trojednice budu Srbi, unatoč tomu što je F. Zach – kako je navedeno – uspio ispregovarati da ih bude samo trećina. Konačno, u istom pismu Jelačić je od Srbije zatražio zajam u iznosu od 30 000 dukata, ali to pismo – iz nepoznatih razloga – posrednik Sava Herkalović nije ponio sa sobom u Beograd. Tih je dana u Srijemske Karlovce pošlo hrvatsko izaslanstvo na čelu s I. Kukuljevićem – na skupštinu vojvođanskih Srba – nakon čega je nastavilo put u Beograd da Garašanina i srpsku vladu upozna s najnovijim razvojem događaja u Hrvatskoj. U „povjerljivim” razgovorima koje je Kukuljević tom prigodom vodio s knezom Aleksandrom Karađorđevićem spominjao se čak i zajednički ustanak svih južnih Slavena – radi uspostave južnoslavenske federacije pod dinastijom Karađorđevića. Kukuljević je i u javnim istupima u Beogradu jasno davao na znanje da su: „Vizant i Rim uspjeli da pocijepaju Srbe i Hrvate ali je sada tako jaka bratska veza da je ništa na svijetu ne će moći pocijepati.” Beogradski gimnazijalci dočekali su te riječi s velikim oduševljenjem i u čast Kukuljevića priredili bakljadu, a mađarski su doušnici sve što su doznali odmah javljali u Budim.

Idućih su dana svi srpski „uvjeti” bili uvršteni u odluke ili zahtjeve Hrvatskog sabora prema bečkom dvoru. Gajeve tajne diplomatske aktivnosti i dogovore s Beogradom treba promatrati u kontekstu tadašnjega, gotovo anarhičnog stanja u Monarhiji: na ulicama Zagreba već se otvoreno govorilo da su dani Carstva odbrojani, da će uskoro doći do njegova raspada, odnosno do uspostave zasebne austrijske i ugarske republike. U takvim unutarnjim i međunarodnim okolnostima Gajeve veze s dinastijom Karađorđevića predstavljali su legitimne, ali su postignuti dogovori s diplomatskog stajališta bili krajnje nepovoljni za Hrvate, iako oni ni izdaleka nisu bili u slabijem pregovaračkom položaju. Naprotiv, Kneževina Srbija u to je doba također bila samo poluslobodna država, još uvijek ovisna o volji Osmanskog Carstva, ali su, za razliku od dvojice Gaj-Jelačić, knez Aleksandar Karađorđević i njegovi ministri Garašanin, Simić i drugi Kneževinu Srbiju već osjećali kao small power (tzv. „malu silu”) te se ponašali kao odgovorni državnici i diplomati. S druge strane, i Ljudevit Gaj i ban Josip Jelačić u tajnim pregovorima s Karađorđevićima pokazali su se naivni, čak i neodgovorni prema bitnim državnopravnim interesima vlastita naroda.

Ali ni treća strana, tj. Ugarska, nije sjedila skrštenih ruku! Njezini politički vođe pratili su događaje između Zagreba i Beograda te bili potpuno svjesni Gajevih i Jelačićevih priprema za uspostavu Ilirije na čelu s dinastijom Karađorđevića. Da bi poremetili njihove planove, oni su bečkom dvoru dostavljali sve obavještajne spoznaje o Gajevim pregovorima s Beogradom, optužujući i cijelo vodstvo Narodne stranke da se iza njezinih zahtjeva za osamostaljenje Hrvatske u odnosu na Ugarsku zapravo krije glavni, separatistički cilj, tj. odvajanje od Austrijskog Carstva i uspostava jugoslavenske države. Zbog novih nemira u Beču, kralj Ferdinand je 17. lipnja privremeno preselio svoje sjedište u Innsbruck gdje su ga posjetili predsjednik mađarske vlade Batthyány i palatin nadvojvoda Stjepan te ga upozorili da se u Hrvatskoj pripremaju dramatični događaji zbog kojih bi lako moglo doći do potrebe da se umiješa i vojska.

Ugarska vlada namješta Ljudevitu Gaju „skandal Obrenović”

Ugarski ministar-predsjednik Batthyány i nadvojvoda Stje­pan znali su kakvi se dramatični događaji pripremaju u Hrvatskoj jer su ih oni, djelomično, i sami izazvali aktivnostima koje se u suvremenoj politici i međunarodnim odnosima zovu „specijalni rat”. Naime, protjeranom srpskom knezu Milošu Obrenoviću, koji je živio u Beču i otamo potiho rovario ne bi li se vratio na srpsko prijestolje, obećali su pomoći da se vrati na vlast u Srbiji ako izazove pobunu Srba iz Vojne krajine protiv banske Hrvatske. Tom su se pobunom nadali izazvati jaz između bana Jelačića i Ljudevita Gaja i „zabiti klin” u odnose između Hrvatske i Kneževine Srbije.

 

Razvoj događaja u Zagrebu izazvao je politički šok u Mađarskoj, pa je palatin, nadvojvoda Stjepan uspio uvjeriti kralja, bolje rečeno nadvojvode Johanna i Ludwiga koji su, uz princezu Sofiju, operativno vodili Monarhiju, da pozovu bana Jelačića ‘na poslušnost’

 

Potaknut od Budima, Miloš Obrenović je 21. svibnja stigao u Zagreb i smjestio se u gostionici „Jaegerhorn”. U njegovoj je pratnji bio već spomenuti Sava Herkalović koji je kneza Miloša zapravo nadzirao prema nalogu kneza Aleksandra Karađorđevića. O njegovu dolasku i tajnim planovima za ustanak Krajiških Srba, odnosno za ponovno preuzimanje vlasti u Beogradu, Herkalović je odmah obavijestio Ljudevita Gaja, pa je Gaj to smjesta prenio banu Jelačiću. Njih su se dvojica dogovorili da ga protjeraju iz Zagreba. Ali Gaj je promijenio odluku, držeći da će Miloš Obrenović biti manje opasan ako ga uhite i na neko vrijeme pritvore. Osim toga, on je računao da će zatvaranjem Obrenovića – kojemu Mađari nude pomoć za povratak na vlast u Srbiji – bitno ojačati i njegov pregovarački položaj prema knezu Karađorđeviću. Gradski sudac Kamauf Obrenoviću je odredio kućni pritvor, ali mu nije oduzeo ni dokumente ni znatnu količinu novca koji je knez imao uza se. Gaj je odmah u Beograd poslao Herkalovića s uputom da prenese slaganje Zagreba da se stvori jedna „jedinstvena država svih Južnih Slavena”, ali je zatražio i novčanu pomoć od 20 000 dukata, tj. trećinu manje od zajma koji se spominjao u nikada odaslanu Jelačićevu pismu od 16. svibnja. Dodao je, međutim, da bi se u prvom trenu „zadovoljio i s 5000 dukata”. Čim je čuo te prijedloge, Garašininu je bilo jasno da to nije poruka bana Jelačića, već Gaja te da je riječ o njegovu osobnom zahtjevu – da ne kažemo ucjeni – da mu se pošalje 5000 dukata kao nagradu za uhićenje i držanje u pritvoru kneza Miloša Obrenovića. Ali saznavši da Milošu Obrenoviću u pritvoru nije oduzeta velika svota novca koju je imao uza se, Gaj se polakomio i za tim novcem, pa je – gradeći se zabrinutim – prosvjedovao kod bana Jelačića da: „… nije dovoljno da se njega straži, jer on toliko novaca ima da svu gardu podmazati i nas uništiti može”. Nakon tog „upozorenja” ban Jelačić je naredio da se Obrenovića – pod pojačanom stražom i strogom zabranom bilo kakvih posjeta – premjesti u jednu zgradu u Mletačkoj ulici, u blizini Banskih dvora. Kada je Garašanin prenio Gajevu poruku, knez Aleksandar Karđorđević odlučio mu je osobno zahvaliti na usluzi koju mu je učinio, pa je Herkaloviću dao 1000 dukata da ih preda kao dar Ljudevitu Gaju, a njegova kneginja poslala je po Herkaloviću najljepšu srpsku narodnu nošnju za gospođu Gaj. No nakon povratka u Zagreb Herkalović je Gaju predao samo 500 dukata, a s preostalih 500 odmah je otputovao na zabavno putovanje u Pariz za što je Gaj saznao tek znatno poslije.

Unatoč kraljevoj naredbi, ban Jelačić je 5. lipnja otvorio zasjedanje Hrvatskog sabora na kojemu je bio i formalno postavljen na banski položaj, s tim da je vjerski dio instalacije obavio srijemsko-karlovački patrijarh Rajačić.

Komentari

Morate biti ulogirani da biste dodali komentar.