FELJTON: Dalaj Lama i Desmond Tutu o vječnom putu ka sreći

Nacional donosi ulomak iz ‘Knjige radosti’ američkog pisca Douglasa Abramsa koji je proveo sedam dana s liderom tibetanskog budizma Dalaj Lamom i nadbiskupom Južne Afrike Desmondom Tutuom te kroz intervjue s njima pokušao naći odgovore na krucijalna životna pitanja

U Dalaj Lamin kompleks stigli smo rano ujutro, dok se sunce tek budilo. Pregledali su nas budni zaštitari, što nas je podsjetilo da prema Dalaj Lami svi ne iskazuju istu ljubav, kakvu on iskazuje svima. Bio sam odlučio vidjeti kako izgleda pretres, sličan onima kakvima smo često izloženi u zračnim lukama, više kao kratka masaža nego kao nasrtaj na moj osobni prostor ili optužba za potencijalnu opasnost. Već sam učio o tome kako čovjekova perspektiva oblikuje njegovu stvarnost.

Prešli smo kratku udaljenost do Dalaj Lamine privatne rezidencije.

Kasnije su nam kazali kako neki od ljudi koji trideset godina rade s Dalaj Lamom nikada nisu ušli unutra. To je bilo njegovo sklonište, jedno od rijetkih mjesta gdje se ovaj veoma javni čovjek mogao prepustiti samoći, i bila je velika čast biti s dobrodošlicom primljen u njegovu utočištu.

Izvana je Dalaj Lamin dom žuto obojena betonska zgrada sa zelenim krovom, poput mnogih drugih u Dharamsali. Dvostruka vrata i zidovi imaju mnogo stakala, kroz koja prodire visinska svjetlost.

Na krovu se nalazi terasa, gdje Dalaj Lama ujutro može malo prošetati i baciti pogled na svoj voljeni staklenik pun ljubičastih, ružičastih i bijelih kokotića i kadifica, koji pršte poput sićušnih sunašaca. Iznad staklenika pruža se panoramski pogled na bujne zelene indijske ravnice, a u suprotnom smjeru nalaze se ledeni tornjevi planina Dhauladhar, čitave godine zabijeljeni snijegom.

Iako daleko manje veličanstven nego Potala njegove mladosti, njegov dom ima skromnu eleganciju i toplinu kakve beskrajno velika palača s tisuću soba, sa svojim pustim prostorijama punih duhova, jamačno nema.

Slijedili smo Dalaj Lamu i Nadbiskupa u kuću dok je sada blještavo svjetlo strujalo unutra kroz staklena okna. Zastori su bili razvučeni i vezani uzicama, a strop je bio obojen u crveno i crno.

U hodniku su visjele žarko obojene thangke, tibetanske slike na platnu ili svili, a hodnik je bio sužen policama s knjigama na kojima su bili nagomilani sveti tekstovi zlatnoga hrpta.

“Dakle, ovo je moj – kako ono kažete – dnevni boravak, prostorija za molitvu”, objasnio je Dalaj Lama. Činilo se primjerenim da njegov dnevni boravak bude i njegova prostorija za molitvu, budući da velik dio svoga života provodi u molitvi i meditaciji.

Kada smo ušli u prostoriju, ugledali smo veliki ostakljeni oltar s kipom pomalo izgladnjelog Bude. Na bokovima te vitrine nalazili su se tradicionalni tibetanski sveti tekstovi, koji su izgledali kao pravokutni blokovi. Ovaj oltar bio je sličan vitrinama s istaknutim središnjim dijelom, kakve se viđaju u zapadnjačkim domovima, a služe za pohranu srebrnine ili porculanskih predmeta. Na ravnoj plohi nalazila se ploča s brojkama, koja je odzvanjala svaki puni sat.

Na izjavu da će kineska vlada odabrati sljedeću reinkarnaciju Dalaj Lame, on kaže da bi Kinezi prvo trebali priznati reinkarnaciju Maa Tse Tunga, a potom se baviti njegovom reinkarnacijom

Kasnije smo ugledali još jedan puno veći oltar, koji je također bio ostakljen. “Evo, ovaj je kip”, rekao je Dalaj Lama, predstavljajući Nadbiskupu stojećeg Budu u središtu, “iz sedmoga stoljeća. Jesam li u pravu?” upitao je Dalaj Lama, osvrćući se prema Jinpi.

“Tako je, iz sedmoga stoljeća”, potvrdio je Jinpa.

“On je bio pripadnik samostana u kojem je ovaj kip nekoć stajao”, rekao je Dalaj Lama, pokazujući na Jinpu. Poznat kao “Kyirong Jowo”, doslovce brat iz Kyironga, ovaj kip Bude štuje se kao jedno od najdragocjenijih religijskih blaga tibetanskoga naroda. Bio je odjeven u tradicionalnu tibetansku halju i okrunjen zlatnom, draguljima optočenom dijademom. Bio je okružen desecima manjih kipova Bude i drugih svetih likova te uokviren bijelim i ljubičastim orhidejama. Kip je bio izrađen od krasno izrezbarene sandalovine, a lice mu je bilo obojeno zlatnom bojom. Oči su bile široko razmaknute, obrve tanke, usne povijene, a cijelo lice spokojno.

Desna ruka kipa bila je ispružena, s dlanom nagore, u nježnoj kretnji dobrodošlice, prihvaćanja i velikodušnosti.

“Čudesno”, rekao je Nadbiskup.

“Izvorno su postojala dva slična kipa, oba izrezbarena iz istog komada sandalovine. I od vremena petoga Dalaj Lame, jedan od njih bio je smješten u palači Potala”, objasnio je Dalaj Lama. Veliki Peti, kako ga često zovu, živio je u sedamnaestom stoljeću i ujedinio je središnji Tibet, okončavši time brojne građanske ratove.

On je tibetanski Karlo Veliki – dobro, možda Karlo Veliki i papa u jednom. “Dok je jedan kip bio u Potali”, kazao je, “ovaj je kip bio u zapadnom Tibetu. Bili su kao dva brata blizanca. Tako da je, kada je kineska vojska razorila Potalu, jedan bio ubijen.” Možda je to bila pogrešno odabrana riječ, ali njegovo personificiranje kipa i pogibija kipa činile su se prilično dirljivima. “Onda su redovnici iz zapadnog Tibeta prokrijumčarili ovaj kip iz Tibeta u Indiju. Pa se otvorilo pitanje treba li ga otpremiti zajedno s redovnicima toga samostana u južnu Indiju, kamo su se preselili, ili da ostane ovdje sa mnom. Odgovor sam potražio mističnim putem – proricanjem – a mislim da ga imate i vi u afričkoj kulturi. I onda je ovaj kip, kako to kažete…?”

Obratio se Jinpi na tibetskom, koji je potom preveo: “Proricanje je otkrilo da bi kip radije ostao s onim tko je slavniji.”

Svi su se nasmijali.

“A sada ću vam odati jednu tajnu, nešto jedinstveno. Svakoga jutra, vidite, ja se molim ovom kipu. I vidim kako mu se mijenja izraz lica.” Dalaj Lamino lice izgledalo je nestašno i bilo je teško raspoznati šali li se on to s Nadbiskupom.

“Stvarno?” zapitao je Nadbiskup, pokušavajući ne zvučati odviše nevjerno. Dalaj Lama je zanjihao glavom lijevo-desno, kao da želi reći: Možda se mijenja, a možda i ne. A onda je Nadbiskup upitao:

“Smiješi li se?”

“Da, stvarno se smiješi, kao ti”, rekao je Dalaj Lama i nagnuo se kako bi čelom dotaknuo Nadbiskupovo čelo. Zatim je, prijeteći mu kažiprstom, brzo dodao: “O, ali ne kao ti s tim velikim, okruglim očima.” Dalaj Lama je razrogačio oči, a izraz lica mogao je iskazivati iznenađenje, strah ili ljutnju. “Okej, a sada naša seansa.”

Ali, koračajući prema svojem stolcu, zaustavio se kod još jednog oltara u sredini prostorije. Na okruglom stolu nalazilo se vrlo životno raspelo, isklesano u bijelom mramoru, s crnim čavlima koji su virili iz dlanova. Ondje je stajao i kip Djevice Marije. “Dakle, ovo je crna Bogorodica iz Meksika.” Bio je to Marijin kip u zlatnoj halji, s krunom na glavi te zlatnom zemaljskom kuglom. U krilu je držala malog Isusa.

“Marija je simbol ljubavi”, kazao je Dalaj Lama, pokazujući dlanom okrenutim nagore isto onako kao i Buda od sandalovine.

“Čudesna je.”

Bio je tamo i tamno plavi globus ugniježđen na zlatnom stalku, sveti simbol možda neke druge vrste, i opipljiv podsjetnik na budističko shvaćanje međuovisnosti. Dalaj Lamine molitve i briga, kao i Nadbiskupove, obuhvaćale su cijeli svijet. Dalaj Lama je odveo Nadbiskupa do bogato ojastučenog bež stolca s visokim naslonom. Nadbiskup je bio odjeven u mornarski plavu tibetansku košulju s gumbom u kutu, blizu ramena, zbog čega je košulja izgledala kao torbica u koju je Nadbiskup udobno smješten. Vješti krojač, Lama Tenzinov otac, bio ju je napravio upravo za njega kao dar. Nadbiskup je sjeo, a njegovo se sitno tijelo gotovo utopilo u velikom stolcu.

Mi ostali počeli smo sjedati na pod, a Dalaj Lama nas je upitao želimo li stolce, ali mi smo mu odgovorili da nam je udobno i ovako.

“Ranije sam i ja običavao sjediti na podu”, kazao je Dalaj Lama.

“Ali počela su me mučiti koljena. Tako da mi je bolje ovako.”

Rukom je mahnuo prema širokom stolcu ogrnutom crvenom baršunastom tkaninom. Malo je zadigao svoju halju i sjeo. Iza njega su na zidu visjele žuta, crvena i zelena thangka. Pred njim se nalazio niski drveni stolić s hrpom budističkih tekstova u obliku vodoravnih književnih kocaka. Dvije visoke i tanke svjetiljke, poput stražara s obje strane stolića, vjerojatno su osvjetljavale stolić i duge tibetanske svete tekstove u rana jutra kada bi Dalaj Lama započinjao sa svojom molitvom i meditacijom. Tegla s ružičastim tulipanima i zlatno obojena zdjela za obredno bacanje riže dodavale su malo boje. I, na kraju, dva tanka tableta također su stajala na pretrpanom stolu; jedan je pokazivao kakvo je vrijeme, a na drugom je slušao vijesti BBC-a.

U Dalaj Laminoj sobi je Marijin kip u zlatnoj halji, s krunom na glavi te zlatnom zemaljskom kuglom. U krilu drži malog Isusa. ‘Marija je simbol ljubavi’, kazao je Dalaj Lama

“Radi našeg programa, jutros sam počeo s meditacijom u 2:30.”

“Hmm”, zamumljao je Nadbiskup, možda se još uvijek čudeći ovom vrlo ranom ustajanju.

“Potom, kao i obično, tuširanje pa nastavak meditacije. Dakle, svi ste okej? Temperatura je okej?” Dalaj Lama je širio ruke, iskazujući brigu.

Nadbiskup se nasmiješio i pokazao mu palac gore. “Hvala ti”, rekao je Nadbiskup, dok se Dalaj Lama smještao do njega.

“Ovaj dio je meditacija čiste svjetlosti smrti”, kazao je Dalaj Lama, kao da nas kani odvesti u meditaciju usredotočenu na disanje, a ne na nestanak našeg tjelesnog oblika. “Vježbamo svoj um prolazeći kroz prilično podroban postupak onoga što ćemo doživjeti u trenutku naše smrti.”

“Mmhmm”, promrmljao je Nadbiskup širom otvorenih očiju, kao da su ga upravo bili pozvali da se zagrije za duhovnu Olimpijadu jednim kratkim maratonom.

“Prema psihologiji Vajrayana budizma, postoje različite razine svjesnosti”, kazao je Dalaj Lama, misleći na ezoterijsku budističku tradiciju, kojoj je cilj pomoći bavitelju da otkrije konačnu istinu.

“Postoji poništenje koje se događa kada čvršće razine naših tjelesnih i duševnih stanja dođu svome kraju, i kada se počinju ispoljavati sve finije i finije razine. Potom se na najdubljoj ili najfinijoj razini, pojavljuje stanje čistoga svjetla u trenutku umiranja. Ne smrti. Umiranja. Tjelesni osjeti potpuno zamiru. Prestaje disanje. Srce prestaje kucati. Mozak također prestaje funkcionirati. Ostaju još fine, veoma fine razine svijesti, koje se pripremaju za drugo odredište života.”

Svijest u trenutku smrti koju je Dalaj Lama opisivao oslobođena je dvojnosti i sadržaja te prebiva u obliku čistoga sjaja. (U popularnoj holivudskoj komediji Luda partija golfa ima jedan prizor u kojem lik kojeg glumi Bill Murray, Carl, prepričava izmišljenu priču o tome kako je nosio štapove za golf dvanaestom Dalaj Lami na ledenjaku. Carl je zatražio napojnicu nakon igre, a Dalaj Lama je navodno odgovorio: “O, neće biti nikakve napojnice u novcu, ali kada umreš, na samrtnoj postelji, steći ćeš potpunu svijest.” Možda su scenaristi bili na tragu nečemu i znali ponešto o meditaciji čiste svjetlosti smrti.)

“Dakle, u budističkoj misli”, objasnio je Dalaj Lama, “govorimo o smrti, prijelaznom stanju, i ponovnom rođenju. U mom slučaju, ovom se vrstom meditacije bavim pet puta na dan; dakle, svakodnevno na neki način prolazim kroz smrt i ponovno rođenje – pet puta odlazim i pet puta se vraćam. Dakle, pretpostavljam da ću”, nastavio je Dalaj Lama, “kada doista umrem, biti potpuno spreman!” Izgovorivši to, njegove iskričave oči i nestašni osmijeh postali su zamišljeni i blagi. “Ali ne znam. Kada smrt doista dođe, nadam se da ću biti kadar djelotvorno primijeniti ovu vježbu. Ne znam. Dakle, trebam vaše molitve.”

“Kinezi kažu da nećeš odlučiti tko će biti tvoja reinkarnacija”, rekao je Nadbiskup, vraćajući se na izvor humora tijekom čitavoga tjedna. Jer Nadbiskup nije propuštao priliku da poveže molitvu s politikom i meditaciju s aktivizmom – ili dobrom šalom. A izjava da će kineska vlada (koja ne odobrava niti prihvaća religiju) odabrati sljedeću reinkarnaciju Dalaj Lame, bila je svakako materijal za još dobroga smijeha.

“Radije bih da nakon moje smrti”, kazao je Dalaj Lama kroz smijeh, “ti potražiš moju reinkarnaciju; da ti provedeš istragu, a ne protuvjerska, ateistička, komunistička vlada.”

“Da”, rekao je Nadbiskup nakon stanke, možda se pitajući kako bi on to proveo istragu u potrazi za sljedećim Dalaj Lamom.

“Ja obično kažem”, nastavio je Dalaj Lama, “pola u šali, pola u zbilji, kako bi prvo Kineska komunistička partija trebala prihvatiti teoriju ponovnog rađanja, onda bi trebali priznati reinkarnaciju predsjednika Maa Tse Tunga, potom reinkarnaciju Denga Xiaopinga, pa se tek onda imaju pravo baviti Dalaj Laminom reinkarnacijom.”

“Da”, razmišljao je Nadbiskup. “Jako mi je to zanimljivo, jer oni tvrde da su ateisti i sve to, ali kažu i da će oni odlučiti hoćeš li se reinkarnirati. To je baš proturječno.” Nadbiskup se smijuckao i tresao glavom razmišljajući o apsurdnosti kineske vlade koja pokušava ograničiti Dalaj Lamino kretanje čak i u sljedećem životu.

Uoči meditacije sjeli smo na pod, a Lama nas je upitao želimo li stolce. Odgovorili smo da ćemo ostati na podu. ‘Ranije sam i ja meditirao na podu dok me nisu počela mučiti koljena’, kazao je Dalaj Lama

Zatim su riječi zamrle, a razgovor i pošalice utonule su u tihu kontemplaciju.

Dalaj Lama je s nosa skinuo naočale. Njegovo lijepo lice bilo je poznato, a opet iznenada potpuno drugačije, dugo i oblo, širokog čela, trokutastih obrva i blago otvorenih očiju, do njegova ravna, široka nosa i istaknutih jagodica koje su bile kao isklesane, poput litica nekog himalajskog vrhunca šibanog kišom i vjetrom, do njegovih pravilnih i napućenih usana i, na kraju, meke, zaobljene brade. Gledao je dolje, kao da su na njegov um navučene zavjese, i sada se brinuo samo oko svog unutarnjeg putovanja.

Dalaj Lama se počešao po čelu, i ja sam osjetio olakšanje što on nije strogi isposnik koji bi nijekao svoje svrbeže i svoje boli. Svoj je ogrtač čvršće omotao oko ramena i prepustio se tišini, s rukama položenima u krilo.

Najprije su mi glavom počele jurcati misli, i bilo mi je teško usredotočiti se, jer sam razmišljao o svim pitanjima koja bih mogao postaviti, video kameri kojom sam snimao, drugim ljudima u prostoriji, i je li sve onako kako bi trebalo biti te imaju li svi sve što im treba. No, dok sam promatrao Dalaj Lamino lice, moj vlastiti zrcalni neuronski sustav rezonirao je, izgleda, sa stanjem uma kojem sam svjedočio. Zrcalni neuroni omogućuju nam da oponašamo druge i doživljavamo njihova unutarnja stanja, i stoga mogu igrati važnu ulogu kod empatije. Počeo sam osjećati škakljanje u čelu, a potom izoštrenje usredotočenosti dok su se različiti dijelovi moga mozga počeli stišavati i smirivati, kao da se aktivnost počela koncentrirati na ono što duhovni učenici zovu trećim okom, a neuroznanstvenici srednjim prefrontalnim korteksom.

Daniel Siegel mi je bio objasnio da neuralna integracija koju stvara ovo ključno područje mozga povezuje mnoga različita područja i tu je smješteno svašta: od upravljanja emocijama do moralnosti.

Meditacija, kako smatraju on i drugi znanstvenici, pomaže u ovim procesima. Objasnio je da izgleda da integrativna vlakna razboritog srednjeg prefrontalnog korteksa dosežu i smiruju reaktivnije emocionalne strukture mozga. Naslijedili smo reaktivnost ovog dijela našeg mozga, a posebice osjetljivu amigdalu, od naših ćudljivih bori-se-ili-bježi predaka. Pa ipak, velik dio toga unutarnjeg putovanja znači oslobođenje od ovog evolucijskog odgovora, tako da ne puknemo kao kokica ili prestanemo razborito razmišljati kada se suočimo sa stresnom situacijom.

Prava tajna slobode možda je jednostavno u rastezanju ovog kratkog prostora između podražaja i odgovora. Čini se da meditiranje produžuje ovu stanku i pomaže proširiti našu sposobnost da odaberemo svoj odgovor. Primjerice, možemo li produžiti trenutnu stanku između ljutitih riječi naše partnerice/našeg partnera i vlastite ljutite ili povrijeđene reakcije? Možemo li promijeniti kanal na duševnom sustavu emitiranja, od samouvjerenog pravičnog gnušanja – kako se usuđuješ tako razgovarati sa mnom – do sućutnog razumijevanja – sigurno je jako umoran/umorna. Nikada neću zaboraviti trenutak kada sam vidio da Nadbiskup čini upravo to – zastaje i bira svoj odgovor – tijekom jedne oštrije rasprave u kojoj smo se nas dvojica našli nekoliko godina ranije.

Bila su to puna dva dana iscrpljujućih intervjua za vrijeme kojih smo gajili nadu da ćemo stvoriti projekt koji će ostati kao naslijeđe, a ticao se njegova pionirskog rada u Povjerenstvu za istinu i pomirbu u Južnoj Africi. Proveli smo duge sate razgovarajući s filmskom ekipom i on je bio vidno umoran te, iskreno rečeno, pomalo mrzovoljan.

Jedan od najtežih životnih trenutaka Desmonda Tutua i njegove žene Leah, koji je umalo uništio njihov brak, bila je nadbiskupova odluka da se cijela obitelj iz sigurne Engleske vrati u tadašnju rasističku i ugnjetavačku Južnu Afriku

Nije bio lak posao pokušati sustavno opisati proces istine, oprosta i pomirbe koji je on učinkovito, ali često nagonski, koristio kako bi iscijelio svoju zemlju.

U jednom naročito napetom trenutku bio sam mu postavio pitanje o njegovoj odluci da se vrati iz Engleske u Južnu Afriku, jer je ta odluka imala duboke implikacije za pokret protiv apartheida i oslobođenje njegove zemlje, ali također i vrlo bolne posljedice po njegovu ženu, Leah, i njihovu djecu. Ne samo da su napuštali zemlju u kojoj su bili slobodni i ravnopravni građani kako bi se vratili u ugnjetavačko i rasističko društvo, već su također odabrali razdvojiti svoju obitelj. Apartheidska vlada bila je stvorila Bantu obrazovanje za crnce i druge obojene; obrazovni sustav kojemu je specifični cilj bilo školovanje učenika za fizičke poslove. To je bilo namjerno mentalno podjarmljivanje čitavih naraštaja učenika.

Nadbiskup i Leah to nikada nisu mogli tolerirati i znali su da će morati poslati svoju djecu od kuće u internat u Swazilandu.

To je bio jedan od najtežih trenutaka u njihovu braku, i gotovo ih je slomio. U svakom slučaju, njegovoj je ženi zadao silnu bol.

Nakon što sam rekao da su rijetke bračne razmirice koje je povijest opravdala, upitao sam Nadbiskupa je li se ikada bio ispričao Leah zbog boli koju joj je prouzročila njegova odluka. Branio je svoju odluku s istinskom pravičnošću stvari za koju se borio i možda s malo prava koje je stekao svojom životnom dobi. Ustrajno sam ga gnjavio pitanjem zašto se nije ispričao za bol koju je nanio supruzi, čak i ako je ta odluka bila ispravna.

Kada je moj verbalni napad postao oštriji i izazovniji, vidio samkako je glavom trgnuo unatrag, možda i u obrani. Većina nas bila bi žustrija u prepirci, ili bi krenula u protunapad u jednoj takvoj raspravi, ali kao da sam vidio Nadbiskupa – u stanci koja je trajala djelić sekunde – kako se sabire, kako razmišlja koje mogućnosti ima i odabire svoj odgovor, promišljen i angažiran, a ne reaktivan i odbijajuć. Bio je to jedan od najdubljih primjera toga što nam meditativan život pun molitve može dati – tu stanku, tu slobodu da odgovoriš, umjesto da reagiraš. Nekoliko tjedana kasnije napisao mi je da je razgovarao o tom bolnom iskustvu s Leah i ispričao joj se. Ona mu je rekla da mu je već odavno bila oprostila. Brakovi, pa i oni najbolji – možda osobito oni najbolji – tekući su proces izgovorenih i neizgovorenih oprosta.

Komentiraj