Aleksa Šantić je jedan od najpoznatijih pjesnika novije lirike. Rođen je 27. svibnja 1868. godine u Mostaru, gradu u srcu Hercegovine, gdje je proveo veći dio svog života. Otac Risto mu je rano umro pa je staranje nad njim preuzeo stric. Imao je četiri brata – Peru, Jeftana, Savu i Jakova, kao i sestre Soku, Persu (koja se udala za pjesnika i Aleksinog prijatelja Svetozara Ćorovića) i Zoricu koja je umrla kao beba. Živio je u trgovačkoj obitelji u kojoj nisu imali razumijevanja za njegov talent, pa se, poslije završetka trgovačke škole u Trstu i Ljubljani vraća u rodni Mostar.

Stvarao je na razmeđu dva vijeka i više nego drugi pjesnici svog naraštaja povezivao je idejne i pjesničke patnje 19. i 20. stoljeća. U njegovom pjesničkom stasavanju najviše udjela su imali srpski pjesnici Vojislav Ilić i Jovan Jovanović Zmaj, a od stranih najvažniji uticaj je imao Heinrich Heine koga je i prevodio. Svoju najveću pjesničku zrelost Šantić dostiže između 1905. i 1910. godine kada su i nastale njegove najljepše pjesme. Šantićeva poezija je puna snažnih emocija, ljubavne tuge a i bola i prkosa za socijalno i nacionalno obespravljen narod kome je i sam pripadao. Njegova muza je na razmeđi ljubavi i domoljublja, idealne drage i napaćenog naroda.