EKSKLUZIVNO ŠKORO NA PANTOVČAK želi kopiranjem ključnih političkih poruka Tomislava Karamarka

EKSKLUZIVNO Otkrivamo kako je Miroslav Škoro preuzeo ključne dijelove političke platforme i programa marginaliziranog bivšeg šefa HDZ-a

Miroslav Škoro počeo se u javnim istupima zalagati za lustraciju, proziva uvozne lobije i kopira desničarske stavove Tomislava Karamarka iz kampanje za parlamentarne izbore 2015. Karamarko o tome kaže: ‘To je ista struktura’

Predsjednički kandidat “suverenističke” desne političke platforme Miroslav Škoro počeo je u kampanji sve više preuzimati glavne odrednice političkog programa bivšeg predsjednika HDZ-a Tomislava Karamarka. Neslužbeno je to Nacionalu potvrdio i sam Tomislav Karamarko kad smo mu postavili pitanje prepoznaje li u Škorinu pozivanju na lustraciju te prozivanju uvoznih lobija elemente svojeg programa. U neformalnoj komunikaciji Karamarko je to potvrdio, rekavši kako je u principu riječ o “istoj strukturi”, no na naš zahtjev da to detaljnije pojasni nije našao vremena za konkretniji razgovor. Na pitanje je li Škoro “kopirao” njegov program, poručio je samo: “To treba njega pitati.”

Sličnosti između Škorine i Karamarkove retorike mogle su se nazrijeti još i ranije, ali najočitije se to moglo vidjeti kad je Škoro u razgovoru za desno orijentirani portal direktno.hr prije dva tjedna prvi put u svojoj kampanji govorio o lustraciji, na kojoj je Tomislav Karamarko temeljio svoju političku agendu.

“Ja jesam zagovornik određene vrste lustracijskog procesa, ali nisam siguran u kolikoj mjeri je to moguće izvesti u odnosu na to kako je to napravila Istočna Njemačka. Lustracijski proces moramo provesti zbog sebe, zbog istine, ali ne tako da bi se nekome svetili ili da činimo ono što su činili nama ili našim roditeljima, svima koji su živjeli u tom režimu, već da ljudima možemo oprostiti i da se za njih možemo moliti”, izjavio je Škoro za direktno.hr odgovarajući na pitanje o tome je li za Hrvatsku prekasno provesti lustraciju.

Lustracija u kombinaciji s borbom protiv “komunističkog naslijeđa”, apostrofiranje zločina komunističkog režima i poistovjećivanje antifašističke borbe sa zločinima počinjenima nakon Drugog svjetskog rata, bez istovremene jasne osude zločina ustaškog režima, te svođenje na “osudu svih totalitarnih režima” – bile su glavne ideološke odrednice koje je proklamirao Karamarko, a koje sada preuzima i Škoro.

No zagovaranje potrebe lustracijskog procesa nije jedina zajednička točka Škore i Karamarka. Osim lustracije, druge dvije okosnice Karamarkove politike bile su borba protiv uvoznih lobija i predstavljanje samog sebe kao političara koji će “služiti narodu”.

Od trenutka kad je stupio na političku scenu kao kandidat za predsjednika države, Škoro se nije prestao pozivati na narod. U svakoj drugoj rečenici spominje se narod. “Hrvatska treba predsjednika koji će biti oruđe naroda za odlučan zaokret”, rekao je Škoro u video-najavi svoje kandidature na Facebooku i predstavio se kao političar koji će, za razliku od sadašnjih političkih elita, slušati želje naroda i služiti narodu. Upravo tako govorio je i Tomislav Karamarko uoči parlamentarnih izbora krajem 2015. kad se kao predsjednik HDZ-a i vođa oporbe borio za pobjedu nad SDP-om na čelu sa Zoranom Milanovićem.

“Spreman sam služiti narodu i boriti se za kvalitetu života svakog pojedinca”, izjavio je Karamarko u velikom intervjuu koji je u rujnu 2015. dao za Dnevnik HTV-a.

“Uvjet za dobrog premijera je da uistinu želi služiti svome narodu, a ne vladati, kao što Milanović cijelo vrijeme pokušava. Da ima kvalitetan, konzistentan gospodarski program te želi promijeniti kvalitetu života građana. Da bude vrlo jasan i decidiran u svojim političkim, ideološkim i svjetonazorskim stavovima. I što je najvažnije – da zna kako izvući državu iz neprilika i spriječiti raseljavanje mladih Hrvata”, rekao je, između ostalog, Karamarko, što su sintagme koje je često ponavljao.

To što Škoro koristi iste teze koje je nekad koristio Karamarko, ne treba čuditi ako se zna da u pozadini njegova djelovanja stoji gotovo ista struktura ljudi koja je podržavala Karamarka. Jedan od njih je Radeljić

No Karamarkove riječi u usporedbi s onima koje danas izgovara Škoro, bile su čvršće izrečene jer je, osim pozivanja na narod, spominjao i neke konkretne programe. Karamarko je tako spominjao i borbu protiv uvoznih lobija. Štoviše, nakon što je zbog afere Konzultantica podnio ostavku i izgubio podršku u HDZ-u, u razgovorima s raznim ljudima često je isticao da su ga srušili upravo snažni uvozni lobiji protiv kojih se, kako je tvrdio, borio.

“Bio sam najveća smetnja uvoznim lobijima, zato su me maknuli”, rekao je Karamarko prije godinu dana u jednom užem društvu, a Nacionalu je to prenijela osoba koja je s njima sjedila za stolom.

Karamarko je stalno ponavljao tu svoju priču o uvoznim lobijima. Na primjer, o tome je govorio u rujnu 2015. na tradicionalnom poljoprivrednom sajmu u Gudovcu, koji uobičajeno svi političari vole posjećivati posebno tijekom predizbornih kampanja. Tom prilikom je naglasio:

“Posjetio sam ovaj sajam jer jedna od prvih točaka našeg programa jest oživljavanje poljoprivrede. Vraćanje života na selo, tako da počnemo proizvoditi hranu – ne smije Hrvatska uvoziti 70 posto hrane! To je tragedija! Oko 50 posto obradivih površina u Hrvatskoj je neobrađeno! Znate li da od svih obradivih površina koje su u posjedu hrvatske države – 58 posto stoji neobrađeno? To je sramota koju ne možemo dopustiti! Vratit ćemo hrvatskom seljaku interes i motiv da počne raditi i zarađivati. I napokon, stvoriti od Hrvatske jednu državu koja će biti sila u proizvodnji hrane.”

Četiri godine kasnije, u rujnu 2019., njegovim stopama uputio se i predsjednički kandidat Miroslav Škoro. U objavi na svom profilu na Facebooku od 7. rujna ponovio je gotovo iste poruke:

“Na 27. jesenskom bjelovarskom sajmu u Gudovcu razgovarao sam s nizom domaćih proizvođača koji uspješno posluju unatoč zabrinjavajućem stanju u našoj poljoprivredi. Nijedna vlast dosad nije uspjela izići na kraj s moćnim uvoznim lobijem koji uvijek pronađe način da zadrži utjecaj na one koji donose odluke. Rezultati toga su odumiranje hrvatskog sela i pražnjenje teritorija za koje su ginule generacije Hrvata. Kad shvatimo da je strategija poljoprivrede, koju još nemamo, neodvojivo povezana sa strategijom nacionalne sigurnosti, možda konačno pronađemo i rješenje za spas sela i poljoprivrede.”

Upravo temu “uvoznih lobija” eksploatirao je naveliko Tomislav Karamarko, posebno nakon svog odlaska s vlasti. U prvom intervjuu nakon povlačenja s funkcije, koji je u svibnju 2017. dao Jutarnjem listu, Karamarko je, govoreći o ključnim hrvatskim problemima, rekao:

“Najveći problem s kojim se danas suočava naša zemlja je smanjenje broja stanovnika, što je prouzročeno niskim natalitetom, ali i odljevom stanovništva jer čitave mlade obitelji odlaze iz Hrvatske. Uvozimo svašta na svoju štetu, a izvozimo mlade ljude koji su budućnost Hrvatske. Posebno opasni su nestajanje poljoprivredne proizvodnje i izumiranje sela. Hrvatska nema budućnosti bez snažnog sela. Primjerice, od 2008. do 2015. godine proizvodnja hrane se kod nas smanjila 27 posto, dok je u EU-u u prosjeku rasla sedam posto. Imamo veliki deficit od 6,4 milijarde kuna, dakle u tom iznosu više potrošimo nego proizvedemo hrane. Nekontrolirani uvoz hrane upitne kvalitete i često dampiranje cijena gase domaću proizvodnju. Učestali su i primjeri nepoštene trgovačke prakse, gdje su poljoprivredni proizvođači u podređenom položaju u odnosu na velike prekupce. Također, sustav potpore proizvođačima nije učinkovit. Moramo to promijeniti.

Druga bitna tema je, naravno, naša sigurnost. Živimo na prostorima koji su prepuni napetosti u vremenu kada se mijenja svjetski poredak. Naš primarni zadatak je zaštititi svoju zemlju i njezine interese. Osim toga, sigurnost i gospodarstvo su neodvojivo vezani. Bez jakoga gospodarstva nema sigurne zemlje, a bez sigurne zemlje nema jakoga gospodarstva.”

Karamarko je taj intervju dao u povodu osnivanja svog Instituta za sigurnost i prosperitet Hrvatske kao svojevrsnog think-tanka preko kojeg su vrhunski stručnjaci trebali nuditi rješenja za različite probleme, od gospodarskih do sigurnosnih. No dvije godine nakon toga stranica Instituta nije u funkciji i čini se da Karamarko s tom idejom nije predaleko dogurao.

Ipak, u vrijeme dok je kao čelnik oporbe s HDZ-om pripremao politički program, jedan od glavnih aduta tog programa, koji je rađen u suradnji s njemačkim Ifo Institutom, bio je program navodnjavanja Hrvatske, i to po izraelskom modelu, kao i izgradnja odvodnog kanala Dunav-Sava kojim bi se spriječile poplave. Karamarko se u tom smislu trudio prezentirati konkretna rješenja i dovodio je u Hrvatsku pojedine izraelske stručnjake, ali te njegove pozitivne ideje nisu u praksi zaživjele. To da Škoro koristi iste teze koje je nekad koristio Karamarko, ne treba čuditi ako se zna da u pozadini njegova djelovanja stoji gotovo ista struktura ljudi koja je svojedobno podržavala Karamarka. Jedan od ključnih protagonista u toj priči svakako je Mate Radeljić, bivši savjetnik predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović, koji se kao čovjek od Karamarkova povjerenja uključio u njezinu predsjedničku kampanju, a potom je postao i njezin ključni savjetnik. On se, kao dotadašnji direktor Osječke televizije, nadovezivao na moćni interesno-politički lobi koji je predvodio vlasnik te televizije Željko Biloš.

Radeljićev utjecaj na Karamarka proizlazio je iz njihovih neformalnih kontakata, što je iritiralo dio službenih struktura HDZ-a, prvenstveno tadašnjeg glavnog Karamarkova operativca i glavnog tajnika stranke Milijana Brkića. Brkić se s Radeljićem nastavio boriti i oko utjecaja koji je preko svojih ljudi nastojao uspostaviti u Uredu predsjednice, gdje je Radeljić zauzeo najvažnije mjesto savjetnika za unutarnju politiku.

Kad je u konačnici krajem prošle godine bio prisiljen maknuti se s te funkcije, na zahtjev same predsjednice, ali u okolnostima koje je Radeljić sam iznio u javnost, rekavši da ga je predsjednica smijenila preko SOA-e, oko Radeljića se oformila ekipa s ciljem pronalaska novog kandidata za predsjednika koji će srušiti Kolindu Grabar-Kitarović. Ubrzo se kao čovjek s tim zadatkom pojavio Miroslav Škoro. On je otpočetka odbijao jasno reći tko je sve bio uključen u projekt njegove kandidature, pokušavajući to prezentirati isključivo kao vlastitu ideju. U međuvremenu su se iz njegova stožera, u kojem su formalno imenovana tek dva čovjeka, i to glasnogovornik Mate Mijić i estradni menadžer Miljenko Ćurić kao šef stožera, slale neformalne informacije prema kojima Radeljić više nije dio tima.

No upitan je li Radeljić i dalje uz njega ili nije, u prošlotjednom intervjuu „RTL-u Danas“ Škoro se izmotavao i odbio decidirano odgovoriti. Umjesto toga govorio je općenito – kako Radeljić spada u ljude koje, kao i mnoge druge, zna dugi niz godina i kako je s njim, kao s čovjekom koji poznaje sustav, razgovarao “na temu kako to sve skupa izgleda, kako je to sve ustrojeno i što bi se moglo napraviti da bude učinkovitije”. Iako je to potpuno neuvjerljivo, Škoro je tvrdio da neće formirati stožer, i to kako zbog ljudi koje bi imenovao u tom stožeru ne bi postao predmet napada, te da će on u kampanji zato raditi sam.

“Nemam namjeru formirati nikakav stožer jer se bojim da bi onda ti ljudi koje bih ja stavio u stožer, a koji možda imaju poštene nakane i nešto znaju, bili samo razlog da se mene dodatno napada. Prema tome, za sada ću raditi sam, kao i u onom vicu kad je Mujo… “ konstatirao je Škoro, uz opravdanje da su ga do sada već dovoljno “izbušili zbog kojekakvih gluposti” te da je “u politici toliko mulja da, što bi rekao pokojni Arsen, ne može niže, nego samo dublje”.

Nije objasnio zašto bi netko napadao ljude iz njegova stožera te postoje li za to neki opravdani razlozi, no sama činjenica da skriva ljude koji mu aktivno pomažu u kampanji otvara niz pitanja, poput onog hoće li im on na račun ne posve transparentnog pomaganja u kampanji biti dužan određene usluge.

Radeljiću se, naravno, ne može pripisati nikakvo autorstvo nad političkim porukama koje su iznosili bilo Miroslav Škoro ili Tomislav Karamarko, ali neosporna je činjenica da su se i jedan i drugi u jednom dijelu svog političkog djelovanja oslanjali na njega kao na savjetnika iz sjene. U tom kontekstu mogu se promatrati i sličnosti u njihovim glavnim političkim porukama.

‘Spreman sam služiti narodu i boriti se za kvalitetu života svakog pojedinca’, govorio je Karamarko 2015. – slično kao danas Škoro koji se predstavlja kao političar koji će slušati želje naroda i služiti narodu

Karamarko se sasvim čvrsto desno pozicionirao, dok se Škoro s jedne strane želi predstaviti kao umjereni kandidat, a s druge je stvorio pakt s krajnje desnim opcijama. Nakon što je u javnosti već proklamirao krajnje problematične poruke o tome kako bi razmislio o zabrani SDSS-a ako se za to steknu uvjeti i da je “za dom spremni” stari hrvatski pozdrav te da se, kako je rekao za Hinu, “inkriminiranjem tog pozdrava, koji čak ni pokojnom Ivici Račanu nije naročito smetao, želi baciti ljagu na HOS, a time i na cijelu Hrvatsku vojsku i Domovinski rat” te da “takvo što ne smijemo dopustiti” – Škoro se u spomenutom intervjuu „RTL-u Danas“ pokušao prikazati kao čovjek koji nije ni lijevo ni desno.

Izjavio je da računa na glasove svih ljudi koje je susretao na svojim koncertima te da on ne zna jesu li oni lijevo ili desno, jesu li HDZ ili SDP. Na pitanje novinarke Damire Gregoret zašto mu smeta kad se za njega kaže da je kandidat desnice, Škoro se opet počeo izmotavati pa je najprije pokušao skrenuti temu:

“Koliko mi imamo minuta? Nisam odgovorio na ono prošlo pitanje.” Potom je nastavio govoriti o tome kako ljudi na čije glasove računa nisu ni lijevo ni desno, dodavši: „Mi nemamo legitimiranje ljudi kada dolaze na moj koncert.” Rekao je i da računa na glasove onih koji su bili na dočeku nogometne reprezentacije, kao i na glasove svih ljudi koji nisu zadovoljni te da je takvih sve više i više. O tome je li on desno ili lijevo, potom je rekao:

“Onoga trenutka kada budemo definirali što je desno a što lijevo, ja ću se vrlo lako prikloniti. Ja sam ekonomist i za mene lijevo znači rad, desno kapital. Pa sad, kad su u pitanju nacionalna sigurnost i interes države, ja sam apsolutno desno, no kad su u pitanju rad, radnici i odnos prema radnicima, onda sam apsolutno lijevo. To možete najbolje provjeriti kod onih ljudi kojima sam poslodavac.”

Nije posve jasno ni zašto je Škoro smatrao problematičnim odgovoriti na vrlo konkretno pitanje o tome hoće li, ako postane predsjednik, vratiti bistu Josipa Broza Tita na Pantovčak. Za nekoga tko smatra da je “za dom spremni” pozdrav koji ne treba inkriminirati, to bi pitanje trebalo biti vrlo jednostavno, ali Škoro je na njega odgovorio ovako:

“Moram vidjeti ako tamo ima bista Nikole Tesle. Zadnji put sam tamo bio kad je bio predsjednik Tuđman.” Damira Gregoret inzistirala je na odgovoru, rekavši “Ali znate da je tamo bila Titova bista. Biste li je vratili?” pa je Škoro nastavio u dvosmislenom tonu:

“Slabo vam ja to pratim. Kad god sam došao voditi poduzeće, zamolio sam ljude da uzmu A4 papir i napišu što rade. Možda nedostaje ljudi, možda su neki viška, ali generalno svaki ured mora biti učinkovit. Pantovčak mi nije važan. On je samo simbol da dođemo u poziciju, pod ‘mi’ mislim na one koje ja predstavljam u ovom trenutku, da dođemo u poziciju da napravimo promjene. A za to možda ne trebamo biti na Pantovčaku. Možemo to i iz moje garaže. Nužno je da napravimo promjene koje će sustav učiniti učinkovitijim. U Županji je ove godine upisano 500 djece manje u srednje škole.”

Iz tog intervjua bilo je očito da Škoro sebe pokušava prikazati kao čovjeka koji se ne zamara ideološkim podjelama i koji se želi posvetiti pravim problemima koji muče građane, ali cijela njegova dosadašnja kampanja, glavne poruke i nastupi bili su usmjereni prvenstveno biračima desnice.

Kad je, pak, Karamarko u pitanju, on se nakon tri i pol godine koje je proveo u političkom zaleđu odlučio ponovno politički angažirati i iako se zapravo očekivala njegova kandidatura za predsjednika države, najavio svoju vjerojatnu kandidaturu za predsjednika HDZ-a.

No nakon što je svoju kandidaturu za predsjednika HDZ-a najavio čak i Ivan Penava, kojeg je upravo Karamarko politički lansirao, Karamarko je odbio dati bilo kakvu izjavu o svojoj kandidaturi, ali i o tome što misli o kandidaturi vukovarskog gradonačelnika koji je zapravo bio njegov izbor nakon što je srušen SDP-ov gradonačelnik Željko Sabo kojeg su vukovarski HDZ-ovci tajno snimili kako im nudi određene položaje u zamjenu za podršku u Skupštini grada. Sabo je zbog toga morao otići s mjesta gradonačelnika i osuđen je, a HDZ je kandidirao Penavu koji je pobijedio na izborima za gradonačelnika. Iako je Penava prije nekoliko tjedana izjavio da se ne čuje s Karamarkom, ubrzo nakon toga njih su dvojica viđena zajedno u jednom kafiću u centru grada, nedaleko od Karamarkova stana, o čemu je Nacional i pisao. No nema nikakvih naznaka da bi Penavina iznenadna najava kandidature bila rezultat dogovora s Karamarkom, iako ni to ne treba posve isključiti.

 

 

Komentiraj