EDUARD I DOMINIK GALIĆ: ‘Bitan dio ovog našeg filma o Vukovaru čini beogradsko suđenje za ubojstva na Ovčari’

Objavljeno u Nacionalu br. 1264, 17. srpanj 2022.

‘Šesti autobus’ Eduarda i Dominika Galića dugo očekivani je film o događajima iz Vukovara, kada su zarobljeni hrvatski branitelji potrpani u šest autobusa krenuli put Ovčare gdje su i pogubljeni, ali je jedan autobus netragom nestao i o njemu se pričaju razne priče. Film otvara filmski festival u Puli

Početna scena filma „Šesti autobus“, koji će u subotu, 16. srpnja, otvoriti filmski festival u Puli, odvija se u restoranu u Vukovaru pred početak rata. Nekoliko Hrvata prigovara svom sunarodnjaku jer se druži s prijateljem Srbinom nakon odigrane nogometne utakmice. Narativ je, dakle, drugačiji, jer u filmovima o Domovinskom ratu ponajviše smo gledali agresivne Srbe koji prijete Hrvatima, no sada je situacija drugačija. Nekoliko minuta kasnije rat je već počeo, a hrvatski vojnik, ne znajući rukovati oružjem, raketnim bacačem teško ranjava svog suborca… Eduard Galić, 85-godišnji redatelj filma, rekao nam je da su te scene temeljene na istinitom događaju, a njegov 42-godišnji sin Dominik, producent filma koji je s ocem i napisao scenarij, dodaje: „Kako se moglo očekivati da ljudi znaju rukovati takvim oružjem? Pa tko nas je branio? Obični ljudi koji nisu oružje držali dotad u rukama.“

„Šesti autobus“ je dugo očekivani film o događajima iz Vukovara, kada su zarobljeni hrvatski branitelji potrpani u šest autobusa krenuli put Ovčare gdje su i pogubljeni, ali je jedan autobus netragom nestao i o njemu se pričaju razne priče. Temelji ovog filma nastali su još 2008. godine, kada su Eduard i Dominik Galić za Hrvatsku televiziju snimali serijal „Heroji Vukovara“ koja je na kraju imala tri sezone po 10 epizoda. „U trenutku kada mi je otac prvi put rekao za šesti autobus, upalila mi se lampica da bi to mogla biti nit vodilja filma“, prisjetio se Dominik Galić.

‘Autor ima slobodu, ali da smo mi uzeli slobodu pri pisanju ovog scenarija, to bi mnogi tumačili kao nacionalnu izdaju’, tvrdi Dominik Galić. FOTO: PROMO

Da odmah razjasnimo, film ne otkriva što se dogodilo sa šestim autobusom. „Nemoguće je doći do krajnje istine“, smatra Eduard Galić, a njegov sin dodaje: „Kada gledamo kako danas ljudi komentiraju taj šesti autobus, vidimo da ima nekoliko istina.“

Eduard Galić kaže kako su imali ogromnu količinu informacija o događajima u Vukovaru, toliko da bi mogli snimiti seriju od 50 epizoda, uz napomenu: „Mi smo u svom filmu maksimalno iskoristili ono što smo znali o Vukovaru.“ Ističe da bitan dio filma čini beogradsko suđenje za ubojstva na Ovčari. „Neke dijaloške scene, poput one iz sudnice, napravljene su prema sudskim transkriptima. Imao sam sreće da mi je pokojni odvjetnik Dragoljub Todorović, koji je zastupao obitelji žrtava na suđenju u kojem se sudilo zločincima s Ovčare, dao transkripte iz kojih se vidjelo što su govorili Spasoje Petković Štuka, Božo Latinović i ostali. Oni su bili jedni od najgorih. Da ne bi odgovarali za ono što su tamo radili, Štuka i Latinović postali su zaštićeni svjedoci i mogli su optužiti bilo koga. Njih dvojica su znala tko je što radio. Prepisao sam njihove izjave tako da svaka njihova rečenica iz filma odgovara transkriptu“, tvrdi Galić stariji.

Dominik Galić, producent filma ‘Šesti autobus’, i njegov otac Eduard Galić, redatelj filma. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

Bez obzira na količinu informacija kojima su raspolagali, Dominik Galić kaže da im je bilo jako teško pisati scenarij za ovaj film: „Želiš napraviti dramaturšku priču ostajući u okvirima iz kojih ne možeš izaći. Obično autor ima neku slobodu, ali da smo mi uzeli neku slobodu pri pisanju ovog scenarija, to bi mnogi tumačili kao nacionalnu izdaju. S duge strane, postoje fascinantni elementi koje želiš staviti u film.“ Za njega i oca problem je bio što „ljudi uvijek žele jednostavno objašnjenje gdje se zna što je istina, a što laž“.

„A zapravo uvijek imaš nekoliko razina priče i što više ulaziš u rat, to više ulaziš u relativizaciju rata. Što više istine znaš, to ona postaje relativnija, a to ljude zapravo plaši“, smatra Dominik Galić. Stoga su željeli, kako kaže, „pokazati da rat ima dva lica, da je bilo ljudi koji su se neobjašnjivo ponašali“.

‘Problem naših filmova o Domovinskom ratu jest crno-bijela banalizacija priče. Pod pritiskom si zbog povijesne istine koju moraš ispričati. To film guši’, kaže Dominik Galić

„Dramaturški je bilo teško objasniti zašto je jedan Srbin spasio Hrvata, a prije toga ih je ubijao. A to je činjenica“, dodaje uz napomenu da je sve u filmu bazirano na činjenicama. Njegov otac naveo je primjer dvojice hrvatskih vojnika koja su se izgubila prilikom proboja iz Vukovara, naišla na srpskog vojnika i odlučila se predati, a on im je kazao da ih ne želi zarobiti te im pokazao put kojim trebaju ići kako bi napustili grad. “Problem naših filmova o Domovinskom ratu jest crno-bijela banalizacija cijele priče. Ne znam kome je to zanimljivo. U Hrvatskoj je teško raditi filmove o Domovinskom ratu jer si pod pritiskom zbog povijesne istine koju moraš ispričati. To film guši, nemoguće ga je tako snimiti. A ako se snimi, onda nije zanimljivo“, smatra Dominik Galić.

Za glavne uloge u „Šestom autobusu“ odabrani su 34-godišnji Marko Petrić i 26-godišnja Zala Đurić Ribič. Petrić je glumio i u prethodnom filmu Eduarda Galića „Za dobra stara vremena“ iz 2018. godine, nakon čega je postao poznat po ulogama u TV serijama i nastupu u „Plesu sa zvijezdama“. On glumi ratnog veterana Josipa koji je preživio srpski pokolj. Zala Đurić Ribič slovenska je glumica, kći glumca Branka Đurića i glumice Tanje Ribič. Oboje su znali malo o ratu u vrijeme kad su počeli snimati film. „Petrić je razgovarao s braniteljima, vodili smo ih u Vukovar, oni su im pričali kako je sve to bilo. Zali Đurić Ribič smo dali da čita knjige, da se informira o problemu nestalih. Ona na početku ništa nije znala“, rekao je Eduard Galić.

‘Dramaturški je bilo teško objasniti zašto je jedan Srbin spasio Hrvata, a prije toga ih je ubijao. A to je činjenica’, kaže Dominik Galić. FOTO: PROMO

„Petrić je mlad i njemu nije bilo jasno da su tada postojali ljudi koji su bili spremni umrijeti za Hrvatsku. Ali nakon što je razgovarao s braniteljima, promijenio je mišljenje“, otkrio je Dominik Galić, a njegov otac se nadovezao: „Primjerice, jedan od istaknutih branitelja došao je reći roditeljima da im je sin poginuo. Majka je počela plakati, a muž joj je rekao ‘Nemoj plakati, zašto plačeš, on je poginuo za Hrvatsku’. Znali smo da tu rečenicu ne možemo staviti u film jer bi ljudi rekli da je to užasno. Ljudi to danas ne mogu shvatiti, ne mogu ući u tu psihologiju.“

Na filmu su radili još neki ljudi koji su povezani s događajima 1991. godine u Vukovaru, među njima i kompozitor Ante Gelo. Kada ga je kontaktirao radi glazbe za film, Dominik Galić nije znao da su članovi Geline obitelji stradali boreći se u Vukovaru. Slično se dogodilo i s angažmanom montažerke filma Ivane Fumić, koja je iz Vukovara i sjećala se događaja iz tih vremena.

Kada je 2015. godine film prošao na natječaju HAVC-a te mu je odobreno 3,8 milijuna kuna, spominjalo se kako postoji mogućnost da glavnu žensku ulogu dobije Emilia Clarke, britanska glumica koja se proslavila ulogom Daenerys Targaryen u TV seriji „Igra prijestolja“. Dominik Galić potvrđuje nam istinitost te priče i dodaje: „Bilo je i glumaca iz Tarantinovih filmova, neću ih imenovati, koji su htjeli glumiti. No mi, jednostavno, nismo za njih imali financijske mogućnosti.“ Proračun ovog filma iznosi 800 tisuća eura, što je Dominik Galić usporedio s projektima koji su bili od državne važnosti Srbiji i Bosni i Hercegovini. Pod tim je mislio na srpski film „Dara iz Jasenovca“ čiji je proračun bio tri milijuna eura, dok je proračun filma „Quo Vadis, Aida“ iznosio 4,5 milijuna eura, ali je zbog nekoliko međunarodnih koproducenata bosanski udio bio 15 posto. „Kada u Hrvatskoj počneš raditi nešto što ljudi misle da je za ovu državu, svi ti krenu ‘bušiti gume’“, primijetio je Dominik Galić koji tvrdi da će svi film smatrati državnim iako od države nije bilo takve financijske pomoći kakva bi se očekivala. Što se tiče mogućnosti međunarodne suradnje, Dominik Galić je objasnio: „Ako imaš film koji se bavi nečim hrvatskim, što ‘Šesti autobus’ jest, na inozemnom producentskom tržištu za to nemaš partnere. Ljudi misle da s takvim filmom stalno dobivaš vjetar u leđa. Misle da smo dobili novac zbog teme filma i da ćemo dobiti nagrade zbog teme filma. Reći će se ‘opet Domovinski rat…’“

Kada u Hrvatskoj radiš nešto što ljudi misle da je za državu, svi ti krenu ‘bušiti gume’. Svi će film smatrati državnim, a od države nije bilo velike financijske pomoći’, kaže Dominik Galić

Dominik Galić želio je izbjeći bilo kakvu politizaciju u filmu te ističe: „Ono što prezirem u Hrvatskoj jesu termini ljevičar i desničar. Školovao sam se u Americi, ali meni to nije jasno. I nisam vjerovao da će u Hrvatskoj vladati toliki populizam.“ Galić mlađi bio je, naime, plivač koji je nastupio na Olimpijskim igrama 1996. u Atlanti te se školovao na Berkeleyju u Kaliforniji.

„Tko god da je gledao film ili pojedine njegove dijelove, rekao mi je da je to drugačiji film. Svi su ostali zatečeni. Ja i nisam želio da publika dobije ono što je očekivala. Nadobudno vjerujem da će se s ovim filmom stvari pomaknuti barem malo naprijed umjesto da nas ostavi u istom rovu“, zaključio je Dominik Galić.

Njegov otac Eduard ponešto je umjereniji: „Mi smo htjeli napraviti film koji nam se sviđa. Želio bih da film uspije jer mislim da to svi koji su na njemu radili doista zaslužuju, jer to zaslužuje istina kakva god ona za koga bila, jer to zaslužuje i Dominik koji je tu doista mnogo toga uložio i pokazao ono što doista treba vidjeti. Ja sam zaokružio svoju karijeru, bilo bi dobro da je lijepo završim, ali meni je najvažnije da i Dominik dobije potvrdu svog rada.“ I to kaže redatelj s bogatom filmskom i televizijskom karijerom koji je još 1967. godine debitirao u Puli filmom „Crne ptice“, a osamdesetih se proslavio režijom šest od 14 epizoda serije „Nepokoreni grad“, uključujući i epizodu „Crna kožna torba“ upamćenu po štakoru Karlu koji izjeda uhićenog ilegalca.

 

Komentiraj