EDO MURTIĆ U NACIONALU 2004.: ‘Živim kako mi se hoće, nema nikakve presije’

Autor:

Davorin Visnjic/PIXSELL, arhiva Nacionala

Objavljeno u Nacionalu br. 451, 2004-06-06

Razgovor sa slikarom koji je od 1935. imao 150 samostalnih izložbi i čija su djela u najvažnijim svjetskim muzejima

Edo Murtić prošli je četvrtak otvorio dvije paralelne izložbe u Poreču. Prije toga izlagao je u Bjelovaru, poslije Poreča izložba ide u Sloveniju, a u studenome će izlagati u Beču. To je dio posla, kaže jednostavno Murtić, poznat po svojoj slikarskoj strasti i energiji što ne popuštaju ni sa 83 godine. Upravo se, kao i svako ljeto, preselio iz Zagreba u svoju kamenu kuću u starom gradu koju njegova supruga, poznata slikarica Goranka Vrus Murtić, obnavlja i dotjeruje 42 godine, otkad je kupljena. No Murtić se još nije prepustio miru, tišini i mirisima Mediterana u velikom vrtu s pogledom na more. Otvorenje izložbi u Poreču promijenilo je uobičajeni početak ljetovanja u Vrsaru. U tek obnovljenoj porečkoj Palači Zuccato iz 13. stoljeća izloženi su na tri kata njegovi gvaševi, a malo podalje u zgradi Sabornice, nekadašnje srednjovjekovne franjevačke crkve, postavljena su ulja velikih dimenzija.

‘U Italiji su mi nudili palaču da smjestim svoju donaciju, ali nisam htio. No vidim da ovom narodu ne treba ništa’Jedan od najznačajnijih hrvatskih slikara, 83-godišnji Murtić, koji je prvu samostalnu izložbu imao 1935. u Zagrebu a potom do danas još 150 samostalnih i tristotinjak skupnih na svim kontinentima, taj dan je dočekivao svoje prijatelje i goste pozvane na porečki vernissage. Iz Venecije je predvečer u Vrsar stigla Jagoda Buić, Vatroslav Mimica iz Pule, Igor Zidić iz Zagreba. Goranka Vrus Murtić brinula se jer pozivnice nisu stigle na vrijeme na neke adrese, užurbano je telefonirala i završavala posljednje sitnice. Murtića smo ujutro zatekli u ateljeu i kad smo potom sjeli za stol u vrtu pod glicinijom, logično je bilo upitati ga slika li i sad svaki dan.

“Uglavnom da. Ovdje mi je jako lijepo, uživam u tišini i koncentraciji koja je nezamjenjiva. Ovo je bila ruševina bez ijednog stabla kad sam kupio tu staru kuću, a sada ne znam bih li igdje na svijetu našao ljepši kutak. Ne dajem sebi nikakve zadatke, živim kako mi se hoće, nema nikakve presije, ali upravo zato ovdje najviše napravim.”

NACIONAL: Tu ste pretežno sami vi i supruga. Dolaze li često vaši sinovi, unuci, prijatelji? – Djeca dolaze kad god mogu, naravno s unucima. Maku je sada 17 godina, puno je crtao kad je bio manji, talentiran je, no sada se bavi drugim stvarima. Mojoj unuci Tomi je sedam godina, ona također izvrsno crta. Ne znam hoće li se netko od njih posvetiti slikarstvu, ne forsiram ih.

NACIONAL: Osim kao veoma produktivni i strastveni slikar, poznati ste i kao čovjek koji voli izražavati svoje političke stavove i poznaje nekoliko generacija hrvatskih i jugoslavenskih političara. Što mislite o hrvatskoj težnji da što prije uđe u Europsku uniju, jeste li možda euroskeptik? – Ne, Bože sačuvaj, daleko sam od euroskeptika. Smatram da se Hrvatska mora dobro i pametno uklopiti, to je naša jedina budućnost. Mislim da je to proces koji čak ni nema veze s političkom situacijom nego sa sposobnošću ljudi.

NACIONAL: Vas vežu za bivšu vlast, Račanovu vladu, no čini se, po nekim izjavama, da ste njome bili dosta razočarani. Je li to točno? – Ne znam bih li tu stavio krivicu na politiku ili na ljude. Ipak bih više stavio naglasak na ljude. Primjerice, ovo što danas Sanader govori nije se moglo čuti u Tuđmanovo vrijeme. Sanader je bistar i sposoban intelektualac koji zna što smije a što ne. Što se tiče mog ljevičarskog stava, ja se toga ne stidim. Uostalom, mislim da se cijeli niz naših intelektualaca nikad ne bi razvio da nisu živjeli u komunizmu. Ne bi imao tko platiti njihovo školovanje niti štošta drugo financirati. Tvrdim čak da taj politički sustav s komunizmom nije niti imao veze. To je bio vrlo blagi oblik socijaldemokratskog sustava. Znate li kad je Igor Zidić postao direktor Moderne galerije? Za vrijeme komunizma, 1985., a znalo se da nije komunist. Išlo se na to da je sposoban čovjek i znalac umjetnosti. A tako je bilo s mnogim organizacijama, listovima, ljudima koje je ta država podržavala. Osim toga, jeste li se ikada zapitali čije su to kuće i vile na našem Jadranu, ovdje u Vrsaru? Pa to su obični ljudi – kuhari, sobarice, konobari, koji su dobivali zajmove i tako malo-pomalo gradili, a danas imaju otplate u vrijednosti kutije šibica. Ljudi su nekad dobivali i stanove. Što danas dobivaju? Neki misle da je meni tada bilo lako, ali zaboravlja se da sam često bio na tapeti ljudi koji su bili u vrhu partijske vlasti. Sjećam se kad sam početkom šezdesetih dobio veliku nagradu talijanskog predsjednika. To je bilo u vrijeme kad se Tito u jednom svom govoru obrušio na apstraktnu umjetnost. Tražili su čak da se odreknem nagrade. Drugom prilikom, negdje krajem sedamdesetih, nisam mogao u Vatikan k Papi. Talijanski industrijalac, prijatelj pape Pavla VI., kupio je djela najznačajnijih svjetskih umjetnika da bi ih darovao Vatikanu. Među njima bilo je i jedno moje platno. Od Pape sam dobio poziv da s obitelji dođem k njemu na ručak. Kako mi je putovnica bila istekla, otišao sam je produljiti. Goranka nije imala problema s putovnicom, djeca su je dobila, a meni su u dva, tri navrata rekli da dođem za nekoliko dana. Mislim da to čak i nije bila stvar jugoslavenskih vlasti nego službenika u tadašnjoj policiji koji je odugovlačio. Kad sam vidio da neću uspjeti otići u Vatikan na dogovoreni dan, napisao sam pismo i ispričao se da imam strašan išijas. Smučile su mi se takve situacije, pa i politika. Nisam se na primjer uvijek slagao sa Stipom Šuvarom, ali skidam mu kapu na njegovoj principijelnosti. On je bio svoj do kraja.

NACIONAL: Poznajete li premijera Ivu Sanadera? – Poznajem ga preko Petra Selema koji je moj prijatelj tridesetak godina. Sa Selemom sam puno surađivao, on je intelektualac i bliski Sanaderov suradnik. Oni imaju svoje političko mišljenje, ja svoje, ali je važno da se slažemo u moralnim stavovima. Mislim da Sanader ima dovoljno civilizacijske kulture, čovjek je od teatra, doktorirao je na Anouilhu, a to među ostalim znači da imamo o čemu razgovarati.

NACIONAL: Neposredno nakon što je 2000. Račan došao na vlast, u zagrebačkom restoranu “Paviljon” organizirana je neobična svečanost na kojoj ste zajedno s Račanom i Pavićem podijelili priznanja nekolicini ljudi koji su, po vašem mišljenju, bili zaslužni za silazak HDZ-a s vlasti. Čija je to bila ideja, zbog koje su vas jako kritizirali i napali, tko je sastavio popis zaslužnih? – Na dan izbora naslikao sam gvaš, poletan, zgodan, na kojemu je bio datum 3. siječnja 2000., i te nedjelje, nakon što su glasovali, petnaest mojih prijatelja došlo je k meni u atelje. Slika im se jako svidjela i rekli su da bismo joj mogli dati aktualnu svrhu. Na mom popisu su se našli prijatelji koji su cijelo vrijeme javno djelovali, a drugi su očito na svojim popisima učinili propuste. Ne znam zašto se podigla tolika prašina, zbog čega takvi strašni napadi na mene.

NACIONAL: Družili ste se s Račanom. Što je mislio da će se dogoditi na posljednjim izborima. Jeste li o tome razgovarali? – Razgovarali smo, ali neću o tome. Smatram ga sposobnim čovjekom, još je relativno mlad, no i prije i poslije izbora rekao sam mu da će teško uspjeti bez dobrog okruženja.

NACIONAL: Mislite li da je propustio svoju veliku šansu, da je izgubio osjećaj za stvarnost poput mnogih političara na vlasti? Zašto se nije obračunao s HDZ-ovskim kriminalom? – Nije dovoljno vjerovati da će nakon četiri godine ponovo dobiti izbore. To je velik posao i odgovornost. Kod nas se dugo nije prihvaćalo da je politika jedno a kriminal drugo. Kad je Račan došao na vlast, smatralo se da bi čišćenje kriminala u HDZ-ovskim redovima bilo revanšizam. To nije tako. Neke je samo trebalo priupitati kako su došli do prvog milijuna: vozača koji je razvozio mlijeko i preko noći postao vlasnik najveće mljekarske industrije ili unuka koji je odjednom postao veliki bankar. To zbilja ne razumijem. U civiliziranoj demokratskoj zemlji mora se položiti račun kako se do čega došlo. Čestitam svakome tko uspije, ali ne nezakonito.

NACIONAL: Vratimo se likovnoj sceni. Je li točno da otkupljujete vlastite slike iz ranijih razdoblja, koje će također ući u vašu privatnu kolekciju što je namjeravate darovati državi odnosno Zagrebu? – Točno je, moja je supruga saznala za ljude koji su prodavali pojedine slike. Nedavno smo otkupili neke stvari u Francuskoj, neke su stigle iz Amerike, i to ne baš za jeftin novac. Prema Unescoovim podacima, kolanje novca na tržištu umjetnina u svijetu mjeri se u milijunima dolara. A što se tiče moje donacije, ništa se nije promijenilo. Prvi put sam gradu ponudio donaciju 1970., no do danas nisam dobio odgovor.

NACIONAL: Do sada ste o tome razgovarali sa svim ministrima kulture. Jeste li o tome razgovarali i s ministrom Božom Biškupićem? – Da, i Biškupić misli da bi to trebao riješiti grad jer ministarstvo nema novca. Ja mislim da je to zadatak i grada i države. Bivši ministar Tonči Vujić smatrao je da bi donaciju trebalo smjestiti u zgradi blizu Muzeja suvremene umjetnosti, koja se tek počela graditi. To ja vjerojatno ne bih doživio. Pitam se što bi uopće u tom muzeju izložili. Nemaju ništa. Kad bi htjeli kupiti nekoliko kapitalnih djela, to stoji više nego izgradnja muzeja. Imaju nešto grafika i crteža, to skupim sam za dva mjeseca od mojih prijatelja. To je jad i bijeda. Od naših umjetnika nije kupljeno ništa barem četrdeset godina, ni od mene, ni od Glihe, Šimunovića. Našao sam svoje slike koje su posuđivali iz Muzeja suvremene umjetnosti kako vise u Saboru i drugim institucijama u Osijeku, Slavonskom Brodu i tko zna gdje još.

NACIONAL: Niste se baš slagali s bivšim ministrom Antunom Vujićem? – Prije svega ne razumije puno toga čime se bavi. O likovnim problemima i praksi ne zna ništa, a imao je savjetnike koji imaju neke svoje ideje i razloge. Kad bi se počelo čačkati koliko je novca u posljednje četiri godine potrošeno za besmislice, došlo bi se do čudnih rezultata. Primjerice, kad uzmete prostor u Veneciji za Bijenale koji stoji stotine tisuća eura a izlažete tamo amaterske fotografije, na čije otvorenje dođe trideset ljudi i poslije više nitko, nameće se pitanje čemu to.

NACIONAL: Ipak, ministar kulture ima vašu sliku u kabinetu. – Vujić je posudio jedan sjajan “New York”, koji je u vlasništvu Muzeja suvremene umjetnosti, kupljen od mene 1950., i poslije je tu sliku vratio. To ministarstvo lani je nakon preseljenja na novu adresu svečano otvoreno bez ijednog mog crteža. Vujić me nije pozvao ni na otvorenje. Kad je u kabinet ušao Biškupić, posudio je od mene novu sliku.

NACIONAL: Na Vujića ste ljuti i zbog nekih neostvarenih projekata? – Kad sam imao izložbu u Trstu, u Modernoj galeriji, otvorio ju je gradonačelnik Trsta i smatrao sam da bi bilo dobro da dođe i zagrebački gradonačelnik. Pozvali su Milana Bandića i još nekoliko ljudi iz Zagreba. Bandić mi je na izložbi ispričao kako je dogovorena suradnja između Zagreba i Moskve, da tamo ide jedna izložba za koju će, bude li je išao organizirati, trebati puno novca. Smatrao je da bi bilo najbolje, ako ja to dopuštam, da moja izložba iz Trsta ode u Moskvu. Složio sam se s time. Vujić to nije htio i u Moskvu je otišla druga izložba, a moja je odgođena. U međuvremenu iznio sam ideju koja me mučila otkad je umro Jure Kaštelan. Želio sam napraviti hommage svom prijatelju, s kojim sam cijeli život surađivao i ilustrirao sve njegove pjesme. Napravio sam mu spomenik, veliki keramički kubus, s prijedlogom da se postavi u parku Ribnjak. Tamo već postoji Bakićev spomenik Goranu Kovačiću pa sam mislio da Ribnjak postane park pjesnika. Kaptol je čak dao odobrenje. Vujić nije podržao ni ideju o spomeniku. Kad sam imao veliku izložbu u Španjolskoj, nitko iz Ministarstva kulture nije došao. Primjerice dobio sam ponudu od velikog talijanskog i svjetskog izdavača Mondadorija za veliku monografiju u tri toma. Mondadori naravno zahtijeva da mu predam sav materijal, a to znači nekoliko tisuća fotografija i druge stvari, i ne mogu tražiti da to plati ta kuća. Tražio sam financijsku pomoć i dobio je od grada, ali Ministarstvo kulture koje je trebalo dati identičnu sumu do danas je nije odobrilo.

NACIONAL: Zvonko Maković odabrao je Knifera za Bijenale u Veneciji. Je li ikad bilo govora da vi predstavljate Hrvatsku u Veneciji? – Ne, no nisam to ni očekivao. Imao sam izložbu na Bijenalu 1958. u vrijeme kad je Bijenale bio nešto sasvim drugo.

NACIONAL: Jeste li s ministrom Biškupićem razgovarali o smještaju vaše donacije? – Zasad od toga nema ništa iako ima dobronamjernih ljudi koji bi htjeli da se to ostvari. Sve mi se smučilo, ali i sam sam kriv. Svojedobno su mi u inozemstvu, u Italiji, nudili da će mi dati palaču da smjestim svoja djela, no nisam htio. S druge strane vidim da ovom narodu ne treba ništa.

NACIONAL: Povući ćete donaciju? – Ne, ali ne znam što da o tome mislim. Sjećam se kad je Mimara darovao svoju zbirku Zagrebu, godinama se tražio prikladan prostor. Rekao sam mu: “Ante, nemojte govoriti da je to neprocjenjiva zbirka jer to nikome ništa ne znači. Navedite da kipić iz 11. stoljeća stoji toliko i toliko, da kineski tepih stoji toliko i toliko, da slika stoji… vidjet ćete da će to imati efekta.” Tako je i bilo.

NACIONAL: Jeste li i vi to učinili, naveli koliko vrijede vaše slike? – Ne, nisam, to mi se ne da. Svi se prave ludi. U ministarstvu kažu da nemaju sredstava i da je to pitanje grada. Prostor nije lako naći jer su platna jako velika i puno ih je. Osim toga tu bi trebao biti i jako dobar depo u kojemu bi se čuvale slike kako bi se postav mogao djelomično mijenjati. Osim toga, to bi trebala biti galerija u kojoj bi bilo mjesta da se, kao i u svijetu, priređuju i druge izložbe, da se okupljaju umjetnici i intelektualci, mjesto koje bi Zagrebu dalo i društvenu vrijednost. Vlastu Pavić ne može se nikad dobiti na telefon niti odgovara na poruke, Morana Paliković kaže da je sve pod kontrolom, a tako govore već tri, četiri godine i ne vidim što je pod kontrolom kad se ništa nije našlo.

NACIONAL: Imate li vi kakvu želju gdje da vaša zbirka bude izložena? Svojedobno se govorilo o prostoru iza Muzeja Mimara uz srednjoškolsko igralište. Što je bilo s tim? – Bilo bi još gore kad bih ja iznosio svoje želje. A prostor iza Mimare nisu htjeli dati. Bila je ideja da bi se tamo smjestile dvije donacije, moja i Džamonjina, no to nikad nije prošlo. Nedavno je bilo predloženo da moja zbirka dobije palaču na Gornjem gradu, gdje se sada nalazi dječji vrtić. To je vlažan prostor koji nije adekvatan za vrtić i direktorica je htjela da se vrtić preseli u neki uređeni, moderni prostor. No onda se u novinama pojavio članak s naslovom kako djeca moraju van da bi Murtić smjestio svoje slike. Zbilja ne kanim nikoga tjerati, a najmanje djecu.

NACIONAL: Koja je vrijednost zbirke? – Uzmete li samo 300 ulja kojima je danas u svijetu prosječno cijena od 25 do 30 tisuća eura, a uz njih gvaševe i druge stvari, te da sam se obvezao i svake godine dati nova platna, mislim da nije mala. Goranka to najbolje zna, ona sve sama skuplja.

NACIONAL: Oni koji imalo prate hrvatsku likovnu scenu vide da na tržištu umjetnina vlada prilična zbrka. Tko određuje kriterije? – Tržište umjetnina ne postoji jer se kriteriji određuju kako se kome sviđa. Na prste možete nabrojati ljude koji znaju što žele kupiti i koliko to vrijedi, možda pet, šest kolekcionara.

NACIONAL: Koji su to? Jesu li to velike kolekcije? – Ne znam sve, ali među njima je sasvim sigurno Ante Vlahović koji je nevjerojatan ljubitelj i nepogrešivo kupuje najbolje komade. I Nino Pavić ima poseban senzibilitet za dobre stvari. Ima mojih slika, Babića, dosta klasike. To su ipak, u odnosu na privatne kolekcije u inozemstvu s nekoliko stotina umjetnina, još male kolekcije koje broje dvadesetak, tridesetak djela. Ima ljudi kod nas koji znaju što je dobro, no nažalost nemaju sredstava da kupuju umjetnine. S druge strane ima i onih koji imaju novca ali ne mare za slike nego skupljaju automobile. Znam jednoga koji kupuje samo Ferrarije.

NACIONAL: Je li prijateljstvo s Ninom Pavićem počelo s časopisom Cicero koji je bio vaša ideja? – Ne, znao sam ga puno prije, površno iz Vjesnika gdje je radio, a poslije smo se sreli kad je njegova mati ležala je s Gorankom u bolnici u istoj sobi. Tu smo se, dolazeći u posjet, sprijateljili. Nismo imali nikakvih interesa, nisam imao pojma da kupuje slike, nisam čak ni znao da se bavi izdavaštvom. To sam saznao tek poslije. Cicero sam mu ja predložio. Rekao sam mu da kad već daje novac za kojekakve listove, neka ga da da napravimo časopis za intelektualce. Pristao je.

NACIONAL: Zašto časopis nije uspio? – Nije bio u rukama pravog čovjeka. Slobodan Novak kao glavni urednik nije to dobro radio. Preporučio mi ga je Čedo Prica kojemu sam vjerovao smatrajući ga prijateljem. No razočarao me je među ostalim i kad je napisao dramu “Atelje” koja je bila prikazana u HNK. Nisam mogao vjerovati da je to mogao smisliti čovjek koji je sa mnom proveo tolike godine.

NACIONAL: Koliko je prijatelja ostalo? – Nitko nema puno pravih prijatelja, no bilo ih je u Zagrebu, Beogradu, Sloveniji, po svijetu. U posljednje doba puno se družim sa Zlatkom Dizdarevićem, Slavenkom Drakulić koja mi je susjeda u Istri, s Mirkom Kovačem, Borom Ćosićem, Jagodom Buić, Žarkom Puhovskim, da nabrojim samo neke. Nerazdruživih prijatelja poput Steve Luketića i Jure Kaštelana više nema. Žao mi je što Kaštelanova žena sada pravi velike probleme. Talijani su htjeli tiskati knjigu njegovih pjesama, tražili su od mene da za to napravim ilustracije, deset grafika, ali ona to ne dopušta. Kao što je bila i protiv spomenika na Ribnjaku, iako je to moj hommage, a ne njezin. Cijela zemlja pjevala je njegove pjesme, ona ih je prije posvuda recitirala, a sada ništa ne da. No kad me pitate za ljude, moram reći da sam spletom i sretnih i nesretnih okolnosti kao vrlo mlad upao u neke strukture. Recimo, moj prvi susjed bio je Rade Končar, a njegova nećakinja išla je sa mnom u školu. Bili smo bliski, ali nisam niti znao tko je on, nego tek kad je strijeljan. Hebranga sam znao od 1940. Bili smo zajedno u Topuskom. Moja profesija je takva da su se ljudi vezali. Kroz moj atelje prošlo je strašno mnogo ljudi. Veliki prijatelj bio mi je i Moša Pijade koji je bio slikar. Cijeli je život žalio što se bavio politikom i dolazio je k meni nesretan što ja slikam a on ne. Krležu sam znao od svoje 16. godine, s Babićem sam radio prvu scenografiju za “Glembajeve”. Babić bi pušio, bile su to cigarete “Drina”, i slikao i meni govorio što da nacrtam. Kad je rat završio, postavili su me za načelnika propagande predsjednika hrvatske vlade. Bilo je i poslije puno prijedloga i situacija koji su me mogli odvući u druge vode, ali nisam se dao. Sretno sam ostao u svojoj profesiji.

OZNAKE: edo murtić

Komentari

Morate biti ulogirani da biste dodali komentar.