Prezirem ljude koji na Prvi maj pohlepno jedu grah, pogotovo mi ih je gadno gledat kad to rade iz onih plastičnih zdjela u Maksimiru. I onda mi se dogodi da me uhvati neizdrživa želja za grahom, baš kao trudnicu da jede zemlju. Valjda zato što se posvuda vrte snimke ljudi koji jedu grah. Bilo je kasno da ga skuham. A ionako ne znam kuhati grah. Gdje onda na Prvi maj doći do graha. Na to da idem u Maksimir grebat se za porciju graha na to nikako neću spasti. Iako bi baš taj grah volio, da mi ga nagrabe iz dubokog kazana, kažu da je takav grah i najbolji, koji se kuha na veliko.
Onda sam se sjetio Wolta. Možda oni na Prvi maj dostavljaju bilo koju hranu koju naručiš. Stisnuo sam aplikaciju i naručio grah iz jednog restorana na Trešnjevci. Kao što sam i očekivao, grah mi je dostavio mladi Nepalac, mogao je biti koju godinu stariji od mene. Čim sam ga vidio s onom Woltovom torbom na ramenu u meni je proradio novinarski nerv. Pomislio sam da bih o njemu mogao napraviti tekst za Prvi maj. Pa Nepalci su u Hrvatskoj jedini koji zbilja rintaju takozvane najniže poslove, čak i na Prvi maj.
Ljubazno sam ga pozvao da popije hladnu limunadu. Pristao je. Engleski je govorio prilično dobro, sve sam ga razumio, a i on mene. Ustuknuo je čim sam mu rekao da sam novinar i da bih volio napisat priču o njemu. U očima mu je bljesnuo iskonski strah kakav imaju jeleni kad nanjuše lovca u šumi. Umirio sam ga, rekao sam da ga neću slikat niti neću spominjat njegovo ime, čak ga neću ni snimit. Samo želim malo s njim porazgovarat o njegovom životu u Hrvatskoj. Ponudio sam mu da zajedno pojedemo grah koji mi je dostavio. On uopće nije imao pojma da je danas kod nas praznik rada. Objasnio sam mu da Hrvati na taj praznik imaju običaj jesti grah, pa je pristao.
“Umara li te posao, je li ti preteško radit u Hrvatskoj?”, pitao sam ga dok smo jeli.
Odmahnuo je glavom, odvratio da mu nije naporno, u svojoj zemlji navikao je na puno teži rad.
“A je li bi volio da te više plaćaju? Hrvatske radnike plaćaju puno više nego vas strane. Uopće nije donesen zakon koji bi regulirao vaše plaće.”
Slegnuo je ramenima.
“Što ja tu mogu. Zadovoljan sam i s ovim što dobivam. Dovoljno mi je za život u Hrvatskoj.”, pomirljivo će.
“Danas je jedna naša stranka, Radnička fronta organizirala prosvjed, traže da se povećaju plaće vama stranim radnicima. Zašto nisi otišao na taj prosvjed?”
Opet mu je u pogledu zabljesnuo strah. Rekao je da nije pristojno prosvjedovat u zemljama u kojima si gost.
“Uostalom, moram raditi, nemam vremena prosvjedovat.”
Zanimalo me što radi kad ne radi. Kakav mu je ljubavni život. Ima li u Nepalu obitelj, ženu. Ne, nema.
“A, ovdje u Hrvatskoj? Jesi li ostvario ikakvu vezu s nekom Hrvaticom?”
Ne, nije.
“Hrvatice mi djeluju dosta hladno, rezervirano. Strance kao da uopće ne doživljavaju.”
Da, vas strance iz Nepala sigurno ne doživljavaju, ali vidio sam kako se rascvjetaju kad stignu stranci iz Londona, Amerike, maltene kleče pred njima, prošlo mi je kroz glavu, ali nisam to glasno izgovorio da ga ne povrijedim.
Ispričao mi je kako s mnogo Hrvatica dolazi u kontakt dok im dostavlja hranu.
“Žene kod vas u Hrvatskoj kao da uopće ne kuhaju, sve naručuju”, podijelio je sa mnom svoje zapažanje.
I dodao da su Hrvatice s njim najljubaznije kad im dostavlja hranu. Mnoge mu se ljubazno zahvale, kratko popričaju s njim. U jednu povisoku plavu ženu koja živi tamo negdje ispod Sljemena čak se lagano zaljubio, priznao mi je.
“Uvijek mi se tako lijepo osmjehne, ostavi mi napojnicu. Prelijepa je, kao da je nekad bila glumica. Skoro svaki dan naručuje hranu za svog sina. Vjerojatno je rastavljena… Teško se na motoru popet na brdo na kojem stanuje, ali ja se uvijek javim za dostavu kod nje kad drugi odustanu jer im je previše daleko za vozit. Kad njoj dostavim hranu i kad mi se ona osmjehne, čitav dan se osjećam bolje”, dok mi je to izgovarao lice mu se ozarilo. Shvatio sam koliko je zapravo lijep. Imao je prekrasne bijele zube, lijep tamnoputi ten. Ruke su mi bile žilave, mišićave taman toliko koliko treba. Tek sad sam shvatio koliko sam zapravo usamljen na Prvi maj. Moj dečko otišao je svojima u Kutinu, mene nije ni pitao hoću li s njim. Znam da svojim roditeljima nema hrabrosti reći da je gej i da ima dečka s kojim živi. Ali mogao me bar povesti i predstaviti kao prijatelja. Naglo me obuzela želja da ga kaznim što me nije pozvao sa sobom u Kutinu, nego me ostavio da ovako sam venem u Zagrebu na produženi vikend. Poželio sam koketirat s ovim Woltovim dostavljačem, možda ga i odvući u krevet. Ali on je postao vidno nervozan kad sam svoju ruku stavio na njegovu. Sjetio sam se da su Nepalci veliki katolici, njima je homoseksualnost sigurno težak grijeh. Nisam ga htio izlagat muci i neugodnosti samo zato što me dečko ostavio samog u Zagrebu. Bilo bi to od mene baš odvratno, nekako kolonijalno – izrabljivat Nepalca ne samo za jeftinu dostavu hrane, nego još i za seks. Pustio sam ga da ode nakon što je pojeo grah. On ga je bar pošteno zaslužio.
Komentari