Krenuo sam s dečkom na more. Mislili smo, ponedjeljak, neće bit gužve. Odnosno, ja sam mislio. On je tvrdio da će biti, počela je sezona.

U gužvu smo upali odmah kod Lučkog, nakon naplatnih kućica. A u autu nemamo klime. I još s nama pas koji dahće na zadnjem sjedištu.

Moj dečko odmah počeo prigovarat: “Jesam ti rekao da će bit gužve… Zašto razmišljaš kao prosječni priglupi Hrvat. Čim postane vruće u Zagrebu ti bi na more… Evo ti sad more, kupat ćemo se u moru znoja… U ovakvoj koloni do mora ćemo se dovući sutra! Zašto sam se dao nagovoriti?”

Plakalo mi se od tih njegovih riječi. Tipično za njega, čim nešto krene loše iskali se na meni. “Ti slobodno izađi i vrati se u Zagreb. Ne želim da mi čitavim putem žugaš, dobit ću zivčani slom.”

Nisam mu trebao dvaput govorit. Otvorio je vrata, izašao je zajedno sa psom koji je to jedva dočekao, mahao je vani repom, lud od sreće. Gledao sam ih u retrovizoru kako hodaju prema naplatnim kućicama. Bili su brži od svakog auta koji je krenuo prema moru.

Briznuo sam u plač za volanom. Eto u što se u Hrvatskoj pretvori odlazak na more u jeku sezone. U rasulo i razdor među parovima. Da bar nisam inzistirao da tako naglo bez plana krenemo put Jadrana. Što ću sad kad dođem dolje? Potpuno sam ležat u nekom skupo plaćenom apartmanu i kljukat se antidepresivima da prebolim ovu svađu, nagli rastanak. Dobro kaže ona pjesma što su je boomeri nekad uz gitaru pjevali po plažama: Krivooo je moooreee.

Napomena: Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Nacionala.