Filmska i televizijska glumica Dušica Žegarac rođena je 15. travnja 1944. godine.. Glumom se počela baviti 1960. godine, pojavivši se u filmu Franca Štiglica ‘Deveti krug’, za koji je osvojila Zlatnu arenu za najbolju glumicu na Pulskom filmskom festivalu. Riječ je o jednoj od najdojmljivijih ratnih drama jugoslavenske kinematografije.

Ta dirljiva priča o mladom Zagrepčaninu kojeg otac privoli da se oženi kćeri svojih susjeda Židova kako bi je spasio od nacističkog progona, a potom se između njih javlja i ljubav, bio je glumački debi za tada 15-godišnju Dušicu Žegarac i 20-godišnjeg Borisa Dvornika. “Deveti krug”, koji je postigao velik uspjeh u zemlji i inozemstvu te bio kandidat za Oscara, za Dušicu je značio mnogo više: promijenio joj je život usmjerivši ga – na glumu – o čemu nije nikad razmišljala.

“Dogodilo se to sasvim slučajno, iako danas više ne znam što je slučaj, a što se ipak moralo dogoditi. Moja sudbina se zvala Krešo Golik, poznati hrvatski redatelj, koji je tada bio pomoćnik Francea Štiglica i došao je u Beograd tražiti glumicu za ulogu Ruth. Bilo je zimsko popodne 1959. Vraćala sam se, noseći harmoniku, s glazbene probe u jednom malom orkestru na Terazijama. Prolazeći kroz Pionirski park prišao mi je sredovječni čovjek i ljubazno me zapitao: “Bi li voljela glumiti u jednom filmu? Bi li došla na probno snimanje u Zagreb?” Bila sam potpuno zbunjena. U Zagrebu nikad nisam bila, a u kino sam odlazila nedjeljom: svijet na platnu činio mi se nestvarnim, bez ikakve veze s mojim. Ljubaznom gospodinu sam rekla da se obrati mojim roditeljima. Ja sam bila još potpuno dijete. Boris Dvornik mi je bio veoma simpatičan i sladak, ali ništa više od toga. Ne, nisam se zaljubila u njega.”

U svibnju 1960. “Deveti krug” je prikazan u službenoj konkurenciji na festivalu u Cannesu: – “U Zagrebu su me dotjerali za festival. Šivali su mi haljinice, izgledala sam kao bijeli i ružičasti sladoled. Stalno su me pokušavali staviti na visoke štikle, a ja nisam znala na njima hodati. Kako da opišem boravak u Cannesu? Sve mi je izgledalo prirodno, a opet spektakularno. Bila sam fascinirana svim tim divno odjevenim i fantastično našminkanim glumicama. Upoznala sam Brigitte Bardot i iznenadila se kako je to sićušna, filigranska ženica, pa Jeanne Moreau i Melinu Mercouri koje su podijelile Zlatnu palmu kao najbolje glumice: Moreau za “Moderato cantabile”, a Mercouri za “Nikad nedjeljom”. Kasnije sam čula da bi Zlatna palma vjerojatno otišla meni da nisam bila dijete.”