Objavljeno u Nacionalu br. 1048, 23. svibanj 2018.

‘Počinitelji seksualnog zlostavljanja većinom su najuži članovi obitelji. Najčešći počinitelj je biološki otac, i to u 79 posto slučajeva. Potom slijede očuh, hranitelj, a usvojitelj je na kraju tog lanca’, o rezultatima istraživanja u Srbiji kaže direktorica Incest Trauma Centra iz Beograda, Dušica Popadić

Prošloga petka na tribini SDP-a posvećenoj “zaštiti djece od seksualnog zlostavljanja” uvodničarka je bila Dušica Popadić, direktorica Incest Trauma Centra iz Beograda. Smatra se jednom od najvećih eksperata s međunarodnim referencama u regiji na temu seksualnog zlostavljanja, a 2016. godine bila je dobitnica međunarodne nagrade World of Children Award, koja je u području borbe za dobrobit djece najveće svjetsko priznanje. Studij psihologije završila je na nizozemskim sveučilištima u Amsterdamu i Den Haagu, a na sveučilištu u Pennsylvaniji prošla je program ženskih studija pod nazivom “Silovanje i seksualno nasilje”. U centru Women’s Resource prošla je obuku za savjetnicu žrtava obiteljskog nasilja i seksualnog uznemiravanja pa u Beogradu održava obuku za volontere SOS telefona za žene i djecu žrtve nasilja. Među najdramatičnijim otkrićima njenog Incest Trauma Centra u Beogradu bila je najmlađa žrtva seksualnog nasilja u Srbiji, koja je imala samo šest mjeseci.

NACIONAL: Naziv vaše organizacije Incest Trauma Centar Beograd sugerira da se bavite incestom, dakle seksualnim nasiljem u obitelji, među najbližim srodnicima.

Kada smo 1994. godine osnivali Incest Trauma Centar željeli smo odmah i samim nazivom organizacije povezati jednu od tadašnjih najvećih tabu tema u Srbiji. Otvoreno smo progovoriti o seksualnom nasilju u obitelji, što je i najčešći oblik seksualnog zlostavljanja djece. Najčešće su članovi obitelji počinitelji pa smo zato odmah i postali tema. Čulo se za nas i postali smo vidljivi.

NACIONAL: Jeste li se s tim problemom počeli baviti jer ste poznavali situaciju na međunarodnoj razini ili ste ga detektirali u Srbiji?

Prije no što smo osnovale Incest Trauma Centar volontirale smo na SOS telefonu namijenjenom pomoći djeci i ženama žrtvama obiteljskog nasilja. Tamo sam se suočila s tim fenomenom. Pokazalo se da su počinitelji seksualnog zlostavljanja najčešće najuži članovi obitelji. Nas 10 suradnica, koje smo osnovale Centar, susrele smo se s tom temom u vrijeme kada se o njoj još nije počelo jače govoriti. Znale smo što se događa, ali bile su vrlo rijetke prijave i nije se znalo kako postupati. Danas Incest Trauma Centar kao specijalizirana služba prima u prosjeku sedam slučajeva seksualnog nasilja tjedno, odnosno jedan slučaj dnevno, a to je oko 400 slučajeva godišnje. Najčešći počinitelj je biološki otac. Potom slijede očuh, hranitelj, a usvojitelj je na kraju tog lanca. Došli smo do spoznaje, dakle, da se seksualno zlostavljanje najčešće događa u obitelji, a da je u 79 posto slučajeva počinitelj bio otac.

NACIONAL: Od koje se dobi djeca suočavaju s tom vrstom nasilja?

Naši su podaci reprezentativni pa se na temelju tih podataka u Srbiji kreiraju i nacionalne politike u toj oblasti. Najčešći prosječni uzrast u kojem seksualno nasilje počinje je šest godina. To su podaci na osnovi prijava. Smatramo, međutim, da je ta starosna granica niža. Pitanje je, naime, mogu li to nasilje ranije uočiti i članovi ili prijatelji obitelji. Isto tako, pitanje je jesu li djeca prije tog uzrasta u stanju reći što im se događa tako da bi ih se moglo razumjeti.

NACIONAL: Incest Trauma Centar odigrao je važnu ulogu u formuliranju tzv. Marijina zakona. Što je bilo povod donošenju tog zakona u koji je uvedena i odredba o nezastarijevanju seksualnog zlostavljanja kao kaznenog djela?

U travnju 2013. godine donesen je Marijin zakon, koji se odnosi na prevenciju seksualnog zlostavljanja djece. Pri donošenju tog zakona Incest Trauma Centar bio je zaslužan za uvođenje klauzule o nezastarijevanju delikta seksualnog nasilja. To je važna zakonodavna mjera zato što su do tog trenutka zlostavljači najčešće izbjegavali kazne zbog zastare. Naime, nakon što je dijete bilo seksualno zlostavljano, već nakon šeste godine poslije zadnjeg incidenta počinitelje je bilo nemoguće kazneno goniti zbog zastare predmeta. Konkretno, ako je dijete bilo zlostavljano od pete do osme godine, onda već u trenutku kada je napunilo 14 godina više nije postojala mogućnost za kazneni progon počinitelja. Marijinim zakonom ukinuta je mogućnost zastarijevanja. Seksualni delikt u pravilu se događa u četiri oka i četiri zida. Zbog toga čim prije treba prijaviti djelo zbog teškog dokazivanja. Zakon je, napokon, upozorio da je i faktor vremena vrlo važan da bi netko tko je doživio seksualno nasilje to i prijavio. Zlostavljana osoba treba imati i psihičku snagu i društvenu moć za prijavu počinitelja, što dolazi u starijim uzrastima. To je, po meni, bila povijesna zakonodavna mjera jer osim Srbije, takvu zakonsku odredbu ima samo još Velika Britanija.

NACIONAL: Što, međutim, učiniti s ljudima osuđenima za seksualno zlostavljanje djece nakon njihova povratka s odsluženja zatvorske kazne? Treba li napraviti registar pedofila?

Često se postavlja pitanje treba li uspostaviti registar pedofila, osoba koje su seksualno zlostavljale djecu i treba li taj registar biti javno dostupan. Odgovor je sljedeći: takav eventualni registar ne smije biti javno dostupan iz više razloga. I Hrvatska i Srbija funkcioniraju u skladu s pravilima Vijeća Europe, a ta pravila govore da i sami počinitelji seksualnih delikata trebaju imati zaštitu po standardima Povelje o zaštiti ljudskih prava. Postoji realna opasnost da bi pokušaji da sami riješimo problem zlostavljanja djece mogli proizvesti, figurativno rečeno, Divlji zapad. Ljudi bi mogli uzimati pravdu u svoje ruke, što može skliznuti u situaciju opasnu po život počinitelja. Postoji način da se države brinu o tome kako će osuđena osoba opet prilaziti djeci. U Srbiji se o tome brine Uprava za izvršenje kaznenih sankcija, a to je tijelo pri Ministarstvu pravde. U svakoj državi postoje nadležni organi koji su zaduženi za praćenje osuđenika nakon njihova izlaska iz zatvora.

NACIONAL: Kako surađujete s vama sličnim institucijama u Hrvatskoj?

Prema podacima Hrvatskog državnog zavoda za statistiku, u 2016. godini 204 osobe bile su prijavljene zbog spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djece, procesuirano je bilo 106 slučajeva, a 94 osobe proglašene su krivima, od kojih je 20 počinitelja bilo osuđeno na rad za opće dobro. To je pravosudni dio priče. Što se tiče društvenog i preventivnog djelovanja, u Zagrebu postoji Ženska soba. Incest Trauma Centar u Beogradu i Ženska soba u Zagrebu jedine su specijalizirane službe za tu problematiku na cijelom prostoru bivše Jugoslavije. U Hrvatskoj na državnoj razini postoji i zdravstvena poliklinika, a kod nas u Beogradu Institut za majku i dijete. To su zdravstvene ustanove koje raspolažu s kompetentnim interdisciplinarnim timovima pedijatara, psihijatra, psihologa. Znam da je Hrvatska puno učinila u borbi protiv seksualnog zlostavljanja djece i bila je posebno uspješna u retraumatiziranju djece tijekom kaznenog postupka, jer ima specijaliziranu ustanovu na koju se danas svi u regiji ugledaju.

NACIONAL: U posljednje vrijeme svjedoci smo eksplozije problema pedofilije u Crkvi. Zašto se taj problem pojavljuje i u crkvenim krugovima?

Problem seksualnog nasilja i zlostavljanja djece nije fenomen koji je ograničen na bilo koju društvenu skupinu ili obrazovni status. U seksualnom nasilju nad djecom počinitelj može biti bilo tko neovisno o svom društvenom statusu, obrazovanju ili konfesiji. U tom smislu ne možete napraviti profil, foto-robot klasičnog počinitelja. Jedina zakonitost koju su istraživanja uočila glasi: tajna o seksualnom nasilniku dulje traje u urbanim sredinama i višim obrazovnim slojevima društva. Dakle, seksualno nasilje može se dogoditi u bilo kojoj sredini, a počinitelji mogu biti bilo koje profesije. Nema ekskluzivne socijalne kategorije pa zbog toga često cijeli problem prolazi kao neprepoznat. Ne postoje znaci upozorenja, nešto što je upadljivo. Zanimljivo je da ni odrasli nisu naviknuti prepoznavati znakove upozorenja da postoji seksualno zlostavljanje.

NACIONAL: Ipak, sve češće ukazuje se na taj problem među svećenstvom u Katoličkoj Crkvi.

I u Srbiji postoji više slučajeva pokretanja optužnica za seksualno zlostavljanje, ali ne protiv svećenika Katoličke Crkve, nego protiv svećenika Srpske Pravoslavne Crkve. Incest Trauma Centar o tome već godinama govori, a organizirali smo i različite prosvjedne akcije. Napravili smo i jednu videoigru za djecu u svrhu prevencije seksualnog nasilja. Po uzoru na videoigre sa strip junacima Batmanom i Supermanom, napravili smo videoigru s PAHMAN. Asocijacija je bila na vladiku Pahomija, velikodostojnika Srpske Pravoslavne Crkve, koji je i najpoznatiji slučaj zastarijevanja seksualnog delikta nad maloljetnicima u Srbiji.

NACIONAL: Koji je bio krimen vladike Pahomija?

Više mladića optužilo je vladiku Pahomija da ih je godinama seksualno zlostavljao, a bila je riječ o čovjeku na visokom položaju u hijerarhiji Srpske Pravoslavne Crkve. Godinama je trajao pravosudni postupak, slučaj se prebacivao s jednog suca na drugog, a mladići su bili izloženi zastrašivanju. Postupak je trajao jako dugo, a u jednom trenutku vladika Pahomije bio je imenovan i u službeni pregovarački tim Srbije za Kosovo. Postalo je jasno da je on potpuno nedodirljiv, a slučaj je završio u zastari. Tada još nije bilo Marijinog zakona koji bi onemogućio zastaru slučaja. Tako je vladika Pahomije i danas aktivan, ali zabilježeni su i drugi slučajevi seksualnog zlostavljanja djece od svećenika Srpske Pravoslavne Crkve.

NACIONAL: Suočavate li se s pritiscima u svom djelovanju?

Tko god se time bavi unaprijed mora računati da će biti izložen pritiscima. Ako u Srbiji govoriš o diskriminaciji žena i djece i dolaziš iz nevladinog sektora, moraš unaprijed znati da situacija za tebe ne može biti povoljna. A Incest Trauma Centar 90-ih godina bio je i dio antiratnog pokreta, potom, zalagao se za LGBT prava pa postoji i čitava povijest javnog govora mržnje protiv nas u Srbiji. To su teme koje ljudi ne vole, smatraju da je bolje da se uopće ne otvaraju pa su česti i otpori.