ĐURĐICA OREPIĆ: ‘Mi triatlonci nismo normalni, ne postoji droga koja te tako drži’

Đurđica Orepić se na pragu pedesetih godina odlučila baviti triatlonom, a sada je najbolja svjetska triatlonka u kategoriji od 56 do 59 godina. Trenutno se priprema za odlazak na Havaje, na najtežu triatlonsku utrku na svijetu

Na startu, svi su s jednakim otkucajima srca. Ne čuju ništa osim šištanja vlastite krvi u žilama. Ne znaju hoće li završiti utrku ili poginuti. Čekaju znak za pokret. Kada odjekne, nastane metež, oko tri tisuće ljudi uskače u otvoreni ocean, iznad površine lebdi bjeličasti prah od morske pjene. Čim skoči u olujni ocean, u valove koji najavljuju smak svijeta, Đurđicu vodi poseban adrenalin.

Dok rukom grabi po površini, pljuskajući se i sudarajući s konkurentima, za lice joj se zalijepila ogromna meduza. Ni žarenje ni bol nisu joj poremetili fokus, odlijepila je neželjeno morsko stvorenje i nastavila dalje. Da je tada, na tom mjestu, između tisuća nogu i laktova potonula, nitko je ne bi pronašao. Bilo je to prije sedam godina. Imala je okruglih 50 i sudjelovala je u svom prvom Ironmanu.

Triatlonka Đurđica Orepić iz Poreča kroz sportske se redove uzdigla poput rakete. Iz puke oklade probudio se talent koji je dugo bio na čekanju, a danas ga pokreće motor blistave radosti. Je li moguće da se ova vješta žena, uz toliki napor, može i zabavljati? Čini se da itekako može. Osmijeh je iskren, radost je od srca, primjećujem dok zbog prepunih rasporeda pronalazimo kasne noćne ure za razgovor na Zoomu.

Đurđica Orepić do sada je nastupila na devet Ironmana, najtežih triatlona, a sada se priprema za svoj već treći nastup na Ironmanu u Koni na Havajima. FOTO: Privatna arhiva

Đurđica Orepić odnedavno je prva na svjetskoj rang-listi AWA triatlonki u svojoj dobnoj kategoriji, među 1650 triatlonki od 55 do 59 godina. Prošle godine sudjelovala je na trima utrkama; sredinom kolovoza u Grazu na Ironmanu 70.3 (113 kilometara) osvojila je prvo mjesto u kategoriji, a u listopadu je u Barceloni na punom Ironmanu (226 kilometara) bila druga unatoč teškoj ozljedi. Potom je otišla u Meksiko, na otok Cozumel i nakon 228 kilometara na cilj je stigla za fantastičnih 10 sati i 53 minute.

„Normalno je da nismo normalni čim se time bavimo. Pa kad već nisi normalan, želiš biti još nenormalniji i zato ideš u Konu, gdje je najteži maraton na svijetu. Zašto najteži? Zato što su to Havaji, zahtjevna brda s osam do deset posto nagiba, divlji ocean prepun života i morskih pasa, napornih struja, svega i svačega. Malo koje natjecanje izaziva takvu želju u triatlonca i takvo davanje zadnjeg atoma snage kao što je to Kona na Havajima. Puno ih strada na utrkama, puno ih se utopi, slete u provaliju biciklima, umru na maratonu od napora. Ekstremna priča“, Đurđica nudi široki osmijeh.

Ironman na Havajima je najteži jer su brda zahtjevna, s osam posto nagiba, a ocean je pun morskih pasa i jakih struja tako da puno natjecatelja strada, neki čak i smrtno. FOTO: Privatna arhiva

Kona je mjesto na havajskom Big Islandu kamo dolaze najbolji svjetski triatlonci. Kona je nešto prezahtjevno. Stampedo te istuče, u histeriji dolazi do gutanja mora i utapanja, brda su negostoljubiva, divljaju otkucaji srca i tlakovi. Kona je i nešto predivno, religija. Dok trče autocestom, obrisi krajolika lelujaju u fatamorgani. U tom dijelu Big Islanda nema rasvjete, a noć padne jako rano. Dok satima trče u mraku, oko ruku im tek svjetlucaju fluorescentne trake. Doći u Konu san je svakog triatlonskog fanatika. Natjecatelj potpisuje 15-ak stranica potvrde da sudjeluje na vlastitu odgovornost. Za svjetsko prvenstvo u Koni postoje kvalifikacije. Svi koji dobiju slot prethodno moraju biti najbolji u svojoj dobnoj skupini. Đurđici će ove godine biti treći put, a kažu da manje od jedan posto triatlonaca doživi u svojoj sportskoj karijeri da uopće stigne do Kone. Nijedna Hrvatica nije bila dvaput u toj triatlonskoj Meki, kamoli triput.

Počeci triatlona, inače, bili su oko 1920. godine u Francuskoj, kada ga nazivaju „Les trois sports“, tri sporta – plivanje, vožnja biciklom i trčanje. Utrke su se održavale po lokalnim selima. Pola stoljeća kasnije ponovno su ga „izmislili“ Amerikanci te je 1974. na močvarnoj obali Mission Baya u Kaliforniji rođen moderni triatlon.

Iz oklade, polupijana, prihvatila je izazov istrčavanja najpoznatijeg vinskog maratona u Bordeauxu. Pripremala se pet mjeseci i istrčala ga

Četiri godine kasnije plivačka utrka na Havajima „Waikiki Rough Water Swim“ dobiva dugu biciklističku dionicu preko otoka i završava s Honolulu maratonom. Ukupna dužina te staze bila je oko 226 kilometara – 3,8 kilometara plivanja, 180 kilometara bicikla i 42,2 kilometra trčanja – rođen je Ironman! U slobodnom prijevodu, čelični čovjek, s aluzijom na snagu i čvrstoću koju traži ova utrka.

U kasnim 80-ima triatlon se bori s krizom identiteta. Pomno ga je pratio legendarni američki novinar Mike Plant, gnjavio je i gunđao nazivajući ga nadobudnim sportom, spremnim za samouništenje, kojeg će eventualno pogledati netko iz mornarice, spasilac bez posla na bazenu i pokoji direktor koji u penziji ne zna kamo bi sa sobom. Triatlon je, međutim, kako će se pokazati, pronašao svoj put do srca publike. Kroz vrijeme u kojem se na triatlonce gledalo kao da su bogovi ili žešće budale, triatlon je polako postajao globalni fenomen. U program Olimpijskih igara ušao je 2000. godine.

Đurđica Orepić nije se bavila sportom do 47. godine, nije ga ni voljela, u ormaru nije imala tenisice, bila je žena u štiklama. FOTO: Privatna arhiva

Otkako zna za sebe, Đurđica Orepić nije voljela sport. U tenisice je ušla s 47 godina i ubrzo postala velika inspiracija mnogima. Sportaše je dotad, ne skriva, doživljavala kao skučene ljude koji se time bave jer ništa drugo ne znaju. Jedini kontakt sa sportom bile su joj aktivnosti svojih troje djece.

A onda je u veselom vinskom društvu prihvatila okladu i izazov da istrči najpoznatiji vinski maraton na svijetu u francuskom Bordeauxu. Prijatelj, dobar poznavatelj bordoških vina, te je večeri izjavio „da vi stvarno volite vina, trčali biste vinski maraton“. Pripito, glasno, veselo društvance prihvatilo je okladu, koja je već idućeg dana isparila s mamurlukom. No, iz nekog razloga, Đurđici je ostala u uhu. Ni sama ne shvaćajući zašto se u to upušta, pripremala se pet mjeseci i zaista istrčala spomenuti maraton. Kad je prešla preko crvenog tepiha i kad su joj „uvalili onu kutiju s vinom i medalju“, iznenadila ju je jedna nova Đurđica. Od uvijek dotjerane žene u štiklama pretvorila se u sportski tip. S 50 godina ponovno se rodila, to je ono što voli u raznim susretima naglasiti ženama i muškarcima bez štetnog ega i zbog čega joj mnogi povratno javljaju da im je postala nevjerojatna motivacija i inspiracija. Nikad nije kasno, poruka je koja ljudima treba.

Utrka Ironman počinje s plivanjem u dužini od 3,8 km, kada je Đurđica Orepić nastupila u Klagenfurtu plivalo se u jezeru pa je natjecateljima mulj ulazio u usta. FOTO: Privatna arhiva

„To je svijet prožet mislima o besmrtnosti kroz Ironman. Ne znam, na utrkama uživamo, kao da smo omađijani neki prahom“, opisuje Đurđica. Njihova se tijela lome, ne štede ih vjetrovi, plime, morski psi, ozljede i ostale patologije. Spremni su iz sebe isisati samu srž. Nije čula da je na Ironmanu nekoga napao morski pas, ali ima tu nezgodnih ribetina, meduza i napornih koralja. A najgore su jake struje koje nose i uzmu svu energiju, a upravo ih čeka 180 kilometara biciklom. Treba sjesti na bicikl s aero-barovima i odguliti kilometre vraškog terena tako da bradom skoro grebu po cesti, sami protiv vjetra.

Na utrci jednog Ironmana je dvije i pol do tri tisuća natjecatelja. Od toga je prosječno 60 muških i oko 40 žena profesionalaca, sve ostalo su ljudi po dobnim skupinama – age grouperi – kojima to dođe nešto kao hobi. Ironman ima jako dobru organizaciju, stroge kontrole su posvuda. Prate ih na motorima, helikopterima, biciklima. U bicikliranju nije dopušteno takozvano draftanje, što znači da ne smiju voziti jedan iza drugoga, u zavjetrini, nego moraju imati minimalno deset metara udaljenosti. Svakih 25 kilometara su okrepne stanice s divnim volonterima koji im dodaju vodu, izotonična pića, banane ili gelove. Natjecatelj sve lovi u hodu, nema stajanja. U moru se ne smije odmoriti uz splav, na kopnu se ne smije ni na što nasloniti. Ironman utrka, naime, nije poput onih individualnih ekstremnih trailova u kojima se ljudi odmore, odspavaju, masiraju se, jedu topli obrok i idu dalje. Triatlonci to nemaju. Kada završe bicikl, trče tranziciju koja se također mjeri, ostavljaju bicikl pod budnim okom sudaca, sve mora biti ostavljeno na točno označenom mjestu, skidaju kacigu, između tisuću vrećica brzo pronalaze svoju, presvuku se i nastavljaju ubojiti tempo. Čeka ih maraton.

Jednom ju je na Havajima vjetar podignuo u zrak s biciklom. Samo je vrtjela pedale i govorila si da ostane na cesti. Zavitlao ju je i vratio na cestu

Šarena natjecanja pratio je niz anegdota i nevolja. Jednom je u Koni Đurđica na okrepnoj stanici uzela oguljenu bananu koju je, zbog visoke temperature, zahvatila bakterija. Banana je bila skroz kuhana, a njoj je ubrzo pozlilo. Platila je očajnim naporom da završi svjetsku utrku i zbog toga nije ušla među prvih deset. U Klagenfurtu su plivali u jezeru. U jednom trenutku ulazi se u plitki kanal, izbije tuča u pokretima i naočale za plivanje, zahvaćene nečijom rukom, lete iznad glava, a mulj ulazi u usta. Jednom ju je na Havajima vjetar podigao u zrak skupa s biciklom. Samo je vrtjela pedale i govorila „ostani na cesti, ostani na cesti“. Zavitlao ju je i vratio na cestu.

U Barceloni je puhalo olujno jugo. Grupa biciklista je pala, zahvatili su i nju, rastrgala je lakat i ozlijedila nogu. Bilo je to na 15. kilometru, trebalo je odvoziti još 165 kilometara biciklom i istrčati cijeli maraton. Kiša je padala, sunce je peklo, blato pod nogama. Noga je sve više oticala, na kraju se na nju nije mogla ni osloniti. Šepala je i nadljudskom snagom izvukla priču. „Ti si svemir“, rekla je sebi. Kada tijelo potpuno posustane, nastupa glava. Kada više ne može ni piti vodu, gutati gelove ili cuclati naranče, onda počinje glava koja čini čuda. Ona stvori nevidljivi gladijatorski adrenalin, svijest se pomalo odvaja, noge se same vrte. „I onda krenu hormoni sreće, udaraju sa svih strana. Ne postoji ta droga koja te može tako dugo držati. Spoznaš još nešto što je u tebi, kao neki paralelni životi. Ali za to treba jako puno raditi. Mislim da je droga jednostavnija“, prasnula je u smijeh. A svima koji traže savjet kako postići tu snagu, fizičku i mentalnu, poručuje: „Fuck the talent, work hard!“

Za tako naporne utrke Đurđica Orepić se priprema po osam mjeseci i pobjeđuje triatlonke koje se time bave cijeloga života. FOTO: Privatna arhiva

Iza nje je devet punih Ironmana. Osvojila prvo mjesto na svijetu ispred profesionalki koje su se bavile sportom i triatlonom cijeloga života. Drži je inat.

„Spremam se po osam mjeseci. Psujem sebe kad padam, onda si krenem tepati da sam super, zvjerka i da ja to mogu. A onda kad prestaneš misliti da si živ, počinješ s mantrama koje nikada nisi čuo. Sjetim se i Ivice pa ga psujem, jer me je on na to nagovorio“, kaže Đurđica. Putem su i gledatelji koji ih bodre, navijaju, polijevaju ih vodom ili bacaju na njih led da se osvježe, puštaju muziku. Organizator također postavlja punktove s bendovima, da ih glazba održi.

Uz nju je cijelo vrijeme partner Ivica Matošević, poznati istarski vinar. On je skroz u utrci, mjeri vrijeme, pozna konkurenciju koja joj je bitna, iznajmi neki bicikl ili romobil, sustiže je i bodri, viče „ajde, Dju, možeš ti to“.

Ivici je to i hobi, uživa, obožavaju putovati, cijeli svijet su obišli. Ako on, primjerice, ima promociju vina u Singapuru, onda Đurđica pogleda ima li kakva triatlonska utrka u tom dijelu svijeta pa odradi Half Ironman u Kini. Spretno se spakiraju, bicikl je spreman. „Nabildani policajci na carini pitaju ‘who is the Ironman here?’ Kada ugledaju ženu visoku metar i šumska jagoda, čestitaju“, kaže Đurđica Orepić.

Ivica Matošević, poznati istarski vinar, životni je partner Đurđice Orepić koji je prati na svim utrkama. FOTO: Privatna arhiva

Ona svoju sportsku priču spretno usklađuje s poslom. Već 30 godina ima poslovnice optike u Poreču i Rovinju.

„Optika je jako zahvalan posao. Bio je period u kojem je to trebalo stvoriti i uhodati. Danas, da ne čuje zlo, nemam nekih posebnih turbulencija. To nije tako riskantno kao Ivičin posao s vinom i vinogradima. Vinogradarstvo je divna umjetnost, ali i zahtjevna, kada ti doslovce jedna tuča uništi sve što si cijelu godinu dizao poput djeteta. To je isto jedna vrsta Ironmana“, smatra Đurđica.

Inače, redovito trenira u Polarima u Rovinju i na bazenu u Puli. Koristi objekte i usluge hotela Valamar. Trenira svakoga dana. Vodi je Željko Bijuk iz Pule, kao profesionalni trener triatlona, a odnedavno ima i plivačkog trenera. Ne voli trenirati samo po Istri, jednom je otišla na otok Lanzarote, u specijalizirani klub za triatlonce. Njezinu fantastičnu sportsku priču prije šest godina dokumentirala je novinarka Nevena Rendeli sa svojom ekipom u filmu „Ironwoman“. Film prati tadašnju utrku u Klagenfurtu i pripreme za svjetski Ironman triatlon u Koni te je postao nevjerojatna inspiracija mnogima.

„Film je snimio HRT, bili su uz mene cijelo vrijeme, mislila sam da će ga pogledati moja rodbina i par ljudi koji ne znaju što će sa sobom. Na kraju je to ispao jako gledan dokumentarac. Motivirala sam veliki broj ljudi i to meni daje motivaciju da budem što bolja“, kaže Đurđica. Posebice je potaknula i ohrabrila žene, kojima je položaj zbog obiteljskih i društvenih očekivanja još uvijek otežan u odnosu na muškarce.

Uz nju je sve vrijeme partner Ivica Matošević, poznati istarski vinar. On mjeri vrijeme, poznaje konkurenciju, iznajmi neki bicikl ili romobil i bodri je

„Nije to samo motivacija za sport, puno ih je našlo motivaciju za neku svoju borbu u životu, bilo da im je zapeo fakultet, posao ili nešto treće. Uskoro ću navršiti 58 godina, nisam tipični sportaš i ljudi su to prepoznali kao inspiraciju. Ništa nije nemoguće u Ironmanu, zato im glavni slogan i glasi ‘Anything is Possible’. Sve je moguće“, ističe Đurđica.

Kao majka troje djece nije posesivna, podrška im je, ali ih pušta da sami nađu svoj put. Trenira naporno, ali, kaže, nekad joj se i ne da.

„Tada sjednem, uzmem veliku šalicu kave i ništa ne radim, mirujem. I onda naša čivava legne na strunjaču i počne lajati, zove me da krenem vježbati. Rekoh, je l’ ima ovdje kakvoga Boga da me spasi“, glasno se nasmijala.

Nekad je bila nestrpljiva, sport ju je izmijenio nabolje.

„Sport je najbolja stvar na ovoj planeti, uz rock’n’roll i književnost. Sport, knjiga i dobra muzika, to su tri stvari koje ovu planetu drže u ravnoteži“, uvjerena je Đurđica Orepić, žena koja o svom životu trenutno piše knjigu, našla se na listi elitnih triatlonaca, neumorno planira i mnogima je ogromna inspiracija.

Komentiraj