Redatelj Dražen Krešić posljednjih nekoliko godina na nezavisnoj je sceni napravio predstave o kojima se govori. Predstava ‘’Ubu Ovo Ono’’ koja će se premijerno izvesti 28. siječnja u Teatru &TD ispitna je predstava koja je zbog odličnih kritika uvrštena na repertoar. Nekoliko dana nakon toga, 3. veljače, 36-godišnji Krešić ima još jednu premijeru – ‘’Zvizdan i Stećak protiv Baksuz paše’’ u Zorin domu u Karlovcu, a riječ je o hrvatskoj verziji stripa o Asterixu i Obelixu.

Dražen Krešić rođen je u Neumu gdje je završio osnovnu školu, a u Metkoviću je završio gimnaziju. Preddiplomski studij kazališne, filmske, TV i radio režije završio je 2014. na sarajevskoj Akademiji scenskih umjetnosti, a prošle godine na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti završio je diplomski studij kazališne i radijske režije.

Režirao je nekoliko kratkih filmova, od kojih je posljednji ‘’Anđeo čuvar’’ trenutačno u postprodukciji. Prva kazališna režija bila mu je predstava ‘’Krokodili’’ u HNK u Varaždinu 2017., a odonda je režirao još nekoliko predstava, uglavnom na nezavisnoj sceni. U fokus javnosti došao je prošlog proljeća, kad je radio predstavu ‘’Zagrepčanka’’, prema vrlo uspješnom romanu Branislava Glumca iz 1974., prema kojem se radila danas kultna predstava iz 1976. Krešićeve predstave obraćaju se mlađoj publici, bave se temama koje ih zanimaju, pa su stoga vrlo popularne i tražene.

NACIONAL: Predstava ‘’Ubu Ovo Ono’’ koja će se 28. siječnja premijerno izvesti u Teatru &TD zapravo je ispitna predstava koja je stavljena na kazališni repertoar, kako je došlo do toga?

„Ubu Ovo Ono“ je bio diplomski rad Katarine Krešić koja je tom predstavom završila master studij produkcije. Na predstavi smo radili dvije godine u koprodukciji s &TD-om, a s obzirom na to da smo nakon premijere-ispita svi bili jako zadovoljni, bilo je potpuno prirodno da je uvrste u repertoar.

NACIONAL: Ne događa se često da ispitna predstava uđe na repertoar, tako da svima treba čestitati.

Hvala! Koliko čujem, stalno u &TD stižu upiti kad će se moći pogledati. A i nama kao ekipi se često obraćaju ljudi s tim pitanjem. Jako smo sretni zbog svega što se događa s tom predstavom.

NACIONAL: Često igrate s mladim glumcima, pa i u toj predstavi igraju neki koji su još na Akademiji. Zašto volite raditi s njima, što vam je kod njih interesantno?

U posljednjih nekoliko godina zaista se posložilo da češće radim s mlađom ekipom. Nije se to dogodilo posebno planski. Ne gledam pri podjeli je li netko mlad ili star, pa čak ni je li student akademije, diplomirani glumac ili u specifičnim situacijama možda i naturščik. Obično se zna tko je dobar, tko kako radi. Ja pratim i studentske ispite i kazališne predstave i znam što se događa, tko je na sceni i koliko tko može. To zahtijeva moja vokacija redatelja i tako mi je lakše raditi. Nekad davno, kad sam tek upisao Akademiju, znali su nam profesori reći da su ti prvi odabiri možda i najvažniji – odabir teksta i odabir suradnika. Ako te dvije stvari dobro napravim, već sam polovicu posla odradio. Time se vodim, a ekipa s kojom radim zadnjih par godina u većoj je mjeri satkana od kolega s ADU-a i drugih akademija, pogotovo osječke. Iako sam ja malo stariji, to su sve moji klasići.

NACIONAL: Je li vam lakše tako raditi, kad nekog već poznajete?

Pa zapravo je to široka lepeza ljudi, samo što su moji posljednji projekti možda više zahtijevali mlađe glumce. S druge strane, nedavno sam u produkciji FAKin teatra imao čast raditi s doajenima hrvatskog glumišta Almom Pricom i Sretenom Mokrovićem. Radili smo „Španjolski komad“ na Sceni Ribnjak i mogu samo reći da su i Alma i Sreten dvoje zarazno zaigranih glumaca. Nevjerojatna mi je privilegija bila gledati ih i učiti od njih, uživao sam. Sve u svemu, nisam isključiv, u kreiranju podjele sam iznimno pažljiv. Za primjer je svakako podjela „Ubu Ovo Ono“ oko koje smo kao uži autorski tim vijećali mjesecima i tražili balans kakav ta predstava zahtijeva. Tek nakon podjele smo išli u kreiranje teksta.

NACIONAL: Posljednjih godina zaista je velik broj glumaca zbog velikog broja akademija u Hrvatskoj, kako gledate na to? Je li taj velik broj utjecao na kvalitetu?

Citirat ću jednog mog profesora sa sarajevske akademije. On je rekao: ‘’Prije digitalne ere, diljem svijeta, na festivale se prijavljivalo 400-tinjak filmova godišnje, od čega je 20-ak bilo kvalitetnih. Sada, u digitalnoj eri, prijavljuje se 4000 filmova godišnje, ali ih je i dalje 20-ak dobrih i kvalitetnih.“ Nisam siguran jesam li brojke dobro upamtio, ali tu su svakako u ilustrativne svrhe. Dakle, taj omjer se mijenja, ali kvaliteta možda i nema toliko veze s kvantitetom.

NACIONAL: To znači da smatrate da tolik broj akademija nema baš nekog smisla? Niste vi jedini s takvom kritikom, mnogi smatraju da su četiri akademije za Hrvatsku naprosto previše.

A uz te četiri još je i nekoliko privatnih. Ne bih nužno rekao da nema smisla, jer dok god izbace i jednog glumca/dramaturga/producenta/redatelja koji je vrijedan i talentiran, ima nekog smisla. Sigurno postoji hiperprodukcija, to je rezultat i vremena u kojem živimo. A ovaj naš posao je zavodljiv, pogotovo dok se promatra izvana. Svaka akademija je intenziv i pruža osjećaj neprekidnog rada koji nemalo puta antiklimaktično splasne nakon diplome. Stanje na tržištu rada u našem polju je nesrazmjerno surovije u odnosu na broj akademija.

NACIONAL: Kako gledate na to da velik broj tih mladih umjetnika, zato što mjesta u ansamblima nema ni pod razno, osniva svoje umjetničke organizacije, pišu tekstove, igraju, režiraju, produciraju, sve rade. Neki su zaista jako kvalitetni, evo nikad više Nagrada hrvatskog glumišta za nezavisnu scenu nego ove godine. Ali to je sigurno puno teži put nego što su mislili kad su upisivali akademiju.

Daleko teži put, a teži put nije nužno i lošiji. Mislim da je ovako aktivna nezavisna scena krucijalna za kazališni eko-sustav jer to su stepenice koje jako pomažu razvoju mladih ljudi, a i pune odozdo institucionalni mainstream. Ne mora značiti da će svi oni doći u institucije niti to svi žele. Nezavisna scena, i neke kuće poput &TD-a, daju priliku iskoraka u profesionalni rad nakon akademije bez pritiska koji nužno dolazi s velikim i nacionalnim scenama. Pravo na grešku, ili da se bolje izrazim pravo na iskustvo, ono je najvrjednije što nezavisna scena omogućuje. Puno je ljudi zahvaljujući toj tampon zoni na kraju sazrelo u prekrasne umjetnike koje danas poznajemo i u kojima uživamo. Također, prostor je neizmjerne slobode, što je u nekim slučajevima nezamjenjivo. Nezavisna scena nije najbolji način da se plaćaju računi, da se razumijemo, ali po pitanju forme, to je dobar način za ‘’biti u igri’’.

NACIONAL: Vi dosta radite u posljednje vrijeme, i to baš na nezavisnoj sceni. Opterećuje li vas činjenica da morate puno raditi da biste mogli zaraditi? Je li vam to gušt ili ne razmišljate o tome, već jednostavno radite jer morate?

U pravilu je to nužda, ali sretna okolnost je da radim posao koji volim pa mi onda nije teško puno raditi.

NACIONAL: Kako je to kod redatelja? Pretpostavljam da je do institucija teško doći.

Potrebno je imati puno preporuka, ako me razumijete. Inače, imao sam i iskustvo rada u nekim institucijama poput HNK Varaždin, u kojem sam i postavio svoj prvi profesionalni rad, predstavu ‘’Krokodili’’ 2017. godine. Iako sam u pravilu češće na nezavisnoj sceni, trenutačno se najbolje osjećam u Teatru &TD koji je neka hibridna kombinacija nezavisne scene i institucije. Otvoren sam, naravno, i za sve druge izazove.

NACIONAL: Radite predstave u kojima se dosta vidi vaša osobnost, to neko naslijeđe, pop kultura na kojoj ste odrasli. U predstavi ‘’Gard’’, zapravo vašem autorskom projektu, bavite se boksačkim filmovima, u Zorin domu radite hrvatsku verziju Asterixa i Obelixa. Na nezavisnoj sceni, ipak, možete raditi neke stvari koje su baš prema vašem guštu, to u institucijama ne biste mogli. Ili griješim?

Pa ne bi bilo nemoguće, ali institucije imaju svoja očekivanja. Nisam pretjerano sklon razmišljanju da je meni kao autoru ili redatelju potreban potpuno slobodan izričaj, iako razumijem kolege kojima je to od presudne važnosti. Meni su ponekad ograničenja, okviri, granice iznimno poticajni za rad, ali mogu se složiti da sloboda nezavisne scene pruža veće mogućnosti istraživanja vlastitih interesa i granica. Na kraju svih krajeva, svaka od novih umjetničkih organizacija sama kreira svoj program, raspored i estetiku, za to se u instituciji teže izboriti.

NACIONAL: Kad govorimo o neuspjehu, vi ste u fokus javnosti došli na proljeće prošle godine zbog režije predstave ‘’Zagrepčanka’’. Kazališna adaptacija romana Branislava Glumca 1976. bila je ogroman hit, baš kao i sam roman. Međutim, vaša adaptacija nije bila uspješna, što nije nikakav problem jer ne mora svaka predstava biti hit. Ali kako se osjećate u takvim situacijama, jeste li opterećeni neuspjehom ili ste svjesni toga da ne može sve što radite biti jednako uspješno?

Neuspjehom sam definitivno opterećen, ali kazalište volim baš zbog toga što nije definitivno i nije reproduktivno u suvremenom smislu te riječi. Sutra je novi dan, nova proba, novi proces. Iz tog konkretnog procesa izvukao sam puno iskustva i neka divna poznanstva i suradnje kojima se često vraćam. Sigurno će sad mnogi reći da je to kazališna floskula, ali naglasak uvijek stavljam na proces, skidam pritisak s izvedbe. Uostalom, tko radi taj i griješi, nemam problema s tim konceptom, dapače.

NACIONAL: Što vam je fokus kad režirate?

Prvo i prije svega, fokus su mi ljudi. Tehnička podrška, autorski tim, glumci, svi ljudi koji čine kazalište. Ljudi su kazalište i radimo ga zajedno. U post, post, post svijetu u kojem živimo dekonstrukcija nas ponekad zna navesti da tome nije tako, ali ja sam jedna duša puna klišeja i jako volim ljude. Često se vraćam i na frazu igra je igra, kazališta se moramo igrati. Poetikom ili stilom se ne zamaram možda koliko bih trebao, ali mislim da to nekako nužno proizlazi iz rada, da se time ne treba opterećivati.

NACIONAL: Napokon su institucionalna kazališta počela davati prilike mladim redateljima, dugo je postojao neki vakuum. Je li to prirodni proces, odnosno zašto se to sad događa, a prije toga nije bilo?

Veliki broj mojih mlađih kolega u zadnje vrijeme se etablira u institucionalnim kazalištima i zaista sam jako sretan zbog njih. To se događa nekim prirodnim putem i uglavnom je povezano s novim ljudima u upravi, iako ne isključivo. Posebno veseli i ta ideja da uprave nisu vječne i da povremeno, tu i tamo, na fotelje sjednu neke mlađe/svježije kolege. Kako se promijeni uprava, tako se osvježava i program i suradnici. Dobra se energija osjeća trenutačno, ima ljudi koji su spremni žrtvovati vlastiti komfor nauštrb rada u kazalištu, jako su željni dokazivanja i prezentiranja te igre publici. Rezultat je šarolika lepeza umjetnika koja pokriva sve između pučkog i artističkog pristupa, mislim da od toga svi beneficiramo.

NACIONAL: Kako je tekao vaš put, je li želja da budete redatelj dugo sazrijevala u vama ili je to bila neka nagla odluka?

Nekad davno, u srednjoj školi, donio sam odluku da ću biti filmski redatelj, ne imajući ni približnog pojma što to zaista znači. Danas, kad razmišljam o tome, mislim da nisam donio lošu odluku. Svašta sam radio – građevina, geodezija, ugostiteljstvo, korporativni turizam – dok sam pokušavao upisati akademiju. Naposljetku mi je to pošlo za rukom u Sarajevu. S obzirom na to da je studij režije u Sarajevu multimedijalan, dakle film, kazalište, TV i radio, kroz vrijeme sam se po prirodnoj inerciji odmicao od filma, a primicao kazalištu i sad sam u fazi gdje se rijetko bavim filmom. Odgovara mi tempo rada u kazalištu. Odgovara mi priroda tog medija koja je fokusirana na potragu i proces, i u tom kontekstu pozdravlja grešku kao metodu. Odgovara mi toplina koju samo ljudska prisutnost može pružiti. I na kraju svih krajeva, odgovara mi beskompromisna otpornost izvedbe na digitalnu reprodukciju. Kazalište je sada, tu i nikada više. Kakvo divno osvježenje u odnosu na prezasićenost digitalne reprodukcije u kojoj živimo.

‘Često se vraćam na frazu igra je igra, kazališta se moramo igrati’. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: Što vas pokreće, što vas najviše može inspirirati, kako birate tekst koji ćete raditi?

Imam neke tekstove koji su sa mnom još od djetinjstva, važno je da uvijek nešto čitamo, gledamo, pišemo. Neki tekstovi, pak, pronađu nas. A neki nisu ni jedno ni drugo, dakle stvarno ima svakakvih kombinacija i nemam šprancu koje se držim. „Kralj Ubu“ me recimo već dugo intrigira i Katarinina ideja me je odmah kupila.

NACIONAL: Ali u ovoj produkciji u &TD-u radite parodiju?

Radimo pirandelovski koncept u kojem putujuća trupa Ovo Ono pokušava odigrati dramu „Kralj Ubu“, a mi svjedočimo njihovu veličanstvenom neuspjehu. To je zapravo hommage tim srednjovjekovnim trupama. Dinamika trupe i teksta „Kralj Ubu“ međusobno se ukrštavaju i komentiraju.

NACIONAL: Volite na takav način raditi – u ovoj predstavi trupa radi predstavu, a u ‘’Gardu’’ se miješaju film i predstava.

Glumcima je to zanimljiv zadatak, a meni otvara prostor komentara i odmaka od narativa.

NACIONAL: To što radite je, već smo spomenuli, odraz vašeg odrastanja, te pop kulture na kojoj ste odrasli. Kako ste odrastali, koji su vam utjecaji bili najvažniji?

Rodom sam iz Neuma, jedinog BiH grada na obali. Odrastao sam u postratnim vremenima i tad se dogodilo nešto jako neobično. Prije nego što je internet u potpunosti zavladao, u Neumu se moglo kupiti apsolutno sve piratske CD-ove i DVD-ove. Neum je stoga postao meka pop kulture, posebno glazbe. Pola današnje kazališne scene tada sam susretao u tom malom, a velikom CD shopu u kojem sam visio na magistrali u Neumu. Sjećam se da sam neke albume kupio pola godine prije nego što su došli u Velikoj Britaniji. To je jako utjecalo na mene i ‘’Gard’’ je nastao baš iz tih utjecaja. To je neka kombinacija filmova ‘’Rocky’’ i ‘’Birdman’’, to je kombinacija tragedije i komedije. U to područje ja gađam, negdje između životne realnosti i duhovitog pomaka. To je zlatna sredina u kojoj volim boraviti i koja ne docira publici.

NACIONAL: Publika vaših predstava je mlađa, ciljate li da to budu baš mladi? Jer važno je dovesti ih u kazalište i ponuditi im sadržaj koji ih zanima.

Za ‘’Gard’’ sam bio sebičan, moram priznati. A što se tiče stava prema publici, mislim da se iz fokusa javnosti izmakla činjenica da je kazalište zabavno. U kazalištu se događa život, a publika izvana to nije uvijek u prilici prepoznati. Zato se trudim da nekako probamo komunicirati nešto prema mlađoj publici koja će zbog nekih stvari – primjerice glazbe koja im je bliska – doći na predstavu, doći u kazalište. Ako izgubimo mladu publiku, jednog dana ćemo izgubiti publiku u cjelini.

NACIONAL: Kako gledate na politiku u kazalištu? Treba li kazalište imati političku poruku ili treba biti isključivo zabavno? Vaše predstave, čini mi se, odmaknute su od politike.

Mislim da smo javni prostor zagadili politikom. Izlizalo se to sve. I ako ja sad nešto proklamiram sa scene, to skoro pa nema vrijednost. Najčešće se dogodi da neke stavove proklamiramo publici koja te stavove ionako dijeli s nama, tako da ti zapravo svojim istomišljenicima govoriš da misle ono što već ionako misle. Dakle, to je suludo i ne da mi se baviti takvim stvarima. Ako je neka priča ili izvedba dobro i kvalitetno posložena, svi elementi su unutra i ne mora politička poruka biti primarna. To volim, jer u životu je sve izmiješano i sve mora imati mjeru. Mjera mi je važna stvar. Kada dođem gledati neku predstavu koja mi docira, pogotovo moralizatorski ili politički, u meni izazove otpor a ne produhovljenje. Ne dozvoljava mi vlastito razmišljanje i to ne volim. Trudim se da takve predstave ne radim.

NACIONAL: Kako gledate na humor u kazalištu? Često se u kazalištu može čuti prizeman i prvoloptaški humor koji zapravo odvlači publiku.

Humor je iznimno važan. Postoje virtuozi koji kroz humor mogu poručiti svašta, nema ih puno. Malo ljudi razumije koliko je teško baviti se komedijom, vrlo je nezahvalna na mnogo načina i malo tko nađe taj balans. Ja sam ga izbjegavao, da budem iskren, ali dolaskom u Zagreb prije nekoliko godina shvatio sam vrijednost humora i koliko je teško zadržati kvalitetu takvim načinom izražaja.

NACIONAL: Koji su vam planovi?

Jako mi je gust raspored za ovu godinu. Nakon premijernog povratka ‘’Ubu Ovo Ono’’, bit će premijera predstave ‘’Zvizdan i Stećak protiv Baksuz paše’’ u karlovačkom Zorin domu, čiji ansambl slavi deset godina. Vrijeme radnje smješteno je u 15. stoljeće i navalu Turaka koji idu prema Beču, a jedno malo selo na mjestu Karlovca pruža veliki otpor. To je autorski rad po motivima Asterixa i Obelixa, a ideja je bila njihova i ja sam to odmah prihvatio jer jako volim strip i odrastao sam na strip kulturi. Premijera je 3. veljače, pa pozivam sve da dođu.

NACIONAL: Što još pripremate?

U sklopu organizacije Ovo Ono pripremamo monodramu ‘’Zmiulja’’, autorski projekt. Neću previše otkriti, ali recimo da je Ovo Ono koncipiran kao Marvel universe i „Zmiulja“ nam donosi jedno novo lice iz tog svemira, Zlatana Bekriju Španera. Premijerna bi trebala biti u ožujku. Sa Sanjinom Španovićem radim jedan projekt, političku satiru, ali ću isto tako pričekati s nekim detaljnijim najavama.

NACIONAL: Kakav je osjećaj kad vidite da je publika dobro reagirala na predstavu?

To je odličan osjećaj, to je ono zbog čega radim ovaj posao. Teško se to može opisati riječima, možda je to lakše shvatiti kad stvari krenu po zlu. Ali energija publike, kad znaš i vidiš da prepoznaje ono što smo napravili, to je dopamin koji te drži danima.