DOSSIER: NAJCITIRANIJI ZNANSTVENICI: Hrvatske znanstvene zvijezde

Objavljeno u Nacionalu br. 636, 2008-01-21

Kemičar Nenad Trinajstić najcitiraniji je znanstvenik u Hrvatskoj, dok su dva najcitiranija znanstvenika hrvatskih korijena u svijetu Paško Rakić i Joseph Schlessinger s Yalea u SAD-u

Kako odrediti koliko je nečiji znanstveni rad utjecao na znanstvenu zajednicu, pridonio razvoju znanosti u pojedinom području ili cjelini? Jedno od mjerila uspješnosti nečijeg znanstvenog rada je citiranost. Gotovo svakom znanstveniku važno je koliko se drugi znanstvenici u svojim radovima pozivaju na njegov rad. U Hrvatskoj je, međutim, relativno malo visokocitiranih znanstvenika. Ili relativno puno s obzirom na opće stanje u zemlji gdje su ulaganja u znanost 1,22 posto bruto državnog proizvoda, a u što su uključena i izdvajanja za visoko obrazovanje. Proračunska ulaganja u znanost u Hrvatskoj mjerena u dolarima po glavi stanovnika, prema nekim izračunima, čak su 11 puta manja od prosjeka u Europskoj Uniji. Ipak, pojedini su hrvatski znanstvenici uspjeli postići izvanredne rezultate u svom radu i doći do značajnih otkrića, što se odrazilo i na njihovu citiranost.

Znanstvenik s najvećim brojem citata u Hrvatskoj je Nenad Trinajstić, kemičar s Instituta Ruđer Bošković koji je citiran više od devet tisuća puta, dok dva najcitiranija svjetska znanstvenika hrvatskih korijena obnašaju visoke funkcije na Yale University School of Medicine. Joseph Schlessinger, Židov hrvatskog podrijetla, s više od 70 tisuća citata jedan je od najcitiranijih ljudi uopće na svijetu i među prva tri najcitiranija svjetska znanstvenika iz područja biomedicine. Ravnatelj Odjela za neurobiologiju Paško Rakić, Hrvat porijeklom iz Istre rođen u Vojvodini, s brojkom od 30-ak tisuća citata svrstao se među najcitiranije svjetske neuroznanstvenike u povijesti. Njihova imena nalaze se u svjetskim citatnim bazama podataka, poput najpoznatijih Web of Science i Scopus, gdje je moguće pronaći pouzdane podatke o broju i vrsti njihovih radova i broju citata, pri čemu je obuhvaćeno oko 5000 relevantnih svjetskih časopisa, a pristup tim bazama imaju sve znanstvene ustanove u Hrvatskoj. Potvrde o citiranosti izdaju se znanstvenicima isključivo na njihov zahtjev. Jelka Petrak iz Središnje medicinske knjižnice Medicinskog fakulteta u Zagrebu ističe da se sustavna analiza citiranosti hrvatskih znanstvenika zasad ne provodi jer je to izuzetno složena zadaća. “Samo na našem Fakultetu ima više od 350 nastavnika i za svakog bi trebalo napraviti zasebnu analizu, uzimajući u obzir sve specifičnosti područja kojim se bavi i individualnog publicističkog opusa.” No, s ovom se tezom mnogi znanstvenici ne slažu. Milorad Milun, ravnatelj Instituta za fiziku, ističe da mu je s alatima koje nudi baza Web of Science potrebno oko dva sata da napravi analizu za sve znanstvenike sa svog instituta. Znanstvenik Slobodan Vukičević, vodeći hrvatski stručnjak u biomedicini, također smatra da bi na nivou Ministarstva znanosti trebao postojati odsjek koji će se baviti rangiranjem znanstvenika. Zbog čega bi to uopće bila tema od društvene važnosti objašnjava Milorad Milun: “Iz proračuna izdvajamo nekoliko milijardi kuna godišnje za znanost. Dio tog novca ide za izvođenje znanstvenih i drugih istraživačkih projekata. Jača tendencija da se taj novac usmjerava prema najboljim znanstvenim grupama, a za to su nam potrebni kriteriji za procjenu kvalitete naših znanstvenika i institucija. Citiranost je jedan od njih.”

Nenad Trinajstić, jedan od pionira moderne matematičke kemije koji je prvi uveo danas standardni pojam kemijska teorija grafova, kaže: ”Citati su jedan od parametara koji vam govori u kojoj mjeri je vaš rad zanimljiv drugim istraživačima. No, nikako nije jedino mjerilo. Netko može objaviti revolucionaran rad, poput Stevena Weinberga koji je dobio Nobelovu nagradu za fiziku 1979., a da godinama prije nitko nije uočio važnost njegova rada. Neka otkrića teško je odmah prepoznati. Ni Einsteinov rad iz 1905. o teoriji relativnosti nije bio odmah priznat. Zgodno je da vas ljudi zapaze, pogotovo vaši suvremenici, ali bit znanosti je unutarnje zadovoljstvo. Ja sam jako zadovoljan što smo nešto važno za znanost napravili ovdje u Zagrebu. Moj najcitiraniji rad napravljen je u suradnji s Miloradom Milunom i Ivanom Gutmanom ovdje na Ruđeru. A jedini razlog zašto sam i ostao u Hrvatskoj je bilo domoljublje.” Trinajstićev novi pogled na stabilnost konjugiranih molekula te teorija o aromatičnim spojevima, ušli su u udžbenike. Tri članka je objavio i u suradnji s Nobelovcem Harryjem Krotom u Americi. Objavio je 12 knjiga, a upravo piše i 13. autobiografsku.

Pored funkcije ravnatelja Odjela za neurobiologiju, Paško Rakić direktor je i Kavli instituta za neuroznanost na Yaleu. Čak 10 njegovih radova pojedinačno je citirano više od 500 puta, dok četiri njegova rada imaju više od tisuću citata, što ih ubraja u klasike. Svjetski priznati znanstvenik nije zaboravio hrvatske korijene, a hrvatski s bunjevačkim naglaskom govori kao da je jučer otišao iz Vojvodine.

”Rođen sam u Rumi u Vojvodini. No, moja obitelj s očeve strane potječe iz istarskog sela Pomer kraj Pule, dok je moja majka Julijana Todorić porijeklom iz Dubrovnika. Kako je moj otac Toma bio šef porezne uprave, obitelj je živjela u raznim gradovima Vojvodine, pa sam srednju školu i medicinski fakultet završio u Beogradu. U neku ruku moja je situacija obratna od Tesline. On je bio Srbin iz Hrvatske, ja sam Hrvat iz Srbije, a obojica smo slavu postigli u Americi“, ispričao je Paško Rakić. Nekoliko njegovih značajnih otkrića napravljenih u teškim uvjetima rezultiralo je pozivom s Harvarda gdje je bio od 1969. do 1978., kad je prešao na Yale i ondje kasnije osnovao Institut za neuroznanost. Svoj život Rakić je posvetio istraživanju moždane kore pri čemu je postavio nekoliko fundamentalnih principa razvoja mozga i evolucije moždane kore gdje su locirane najviše mentalne funkcije čovjeka. Održava stalne veze sa znanstvenicima u Hrvatskoj, posebno s Hrvatskim institutom za istraživanje mozga gdje je član Savjeta i ima zajednički istraživački projekt kao i nekoliko zajedničkih radova s profesorom Ivicom Kostovićem. Na njegovu odjelu na Yaleu uvijek ima nekoliko Hrvata, uključujući uspješnog izvanrednog profesora Nenada Šestana porijeklom iz Zadra. Rakić je dopisni član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti te počasni doktor znanosti Sveučilišta u Zagrebu.

Slobodan Vukičević, koji i sam ima gotovo tri tisuće citata, smatra da se oni koji više ne žive u Hrvatskoj mogu zvati onoliko hrvatskim znanstvenicima koliko surađuju s hrvatskim znanstvenicima u zemlji i pomažu razvoju hrvatske znanosti, a ne samo po imenu i prezimenu. Ako je suditi po tome, osim Paška Rakića na tom popisu treba se naći i ime Josepha Schlessingera, kojeg mnogi ističu.

Joseph Schlessinger rođen je 1945., krajem Drugog svjetskog rata u Topuskom. No, njegova je obitelj, budući da su židovskog podrijetla, emigrirala u Izrael 1948., nakon što su gotovo svi njihovi rođaci u Hrvatskoj bili pobijeni. ”Da je moja obitelj mogla birati, siguran sam da ne bismo otišli iz Hrvatske. Roditelji su mi bili u Titovim partizanima, ali nakon rata se nisu slagali s represivnim komunističkim režimom. Moji su preci stotinama godina živjeli u Hrvatskoj. Točnije, otac Imre je rođen u Hrvatskoj, nedaleko Osijeka, dok je majka Rivka Beba rođena u Bugojnom u Bosni i Hercegovini“, ispričao je Joseph Schlessinger. Iako je iz Hrvatske otišao kao trogodišnja beba, a školovao se u Izraelu, Schlessinger je s nama razgovarao na vrlo dobrom hrvatskom jeziku. Koliko je zaslužan za pomaganje hrvatskoj znanosti dokazuje i činjenica da ga je ministar Dragan Primorac predložio za priznanje Red Danice hrvatske. Tijekom karijere surađivao je s mnogim mladim hrvatskim znanstvenicima, a jedan od njegovih najpoznatijih đaka je Ivan Đikić. O pitanju citata Joseph Schlessinger kaže:

”Jako je važno za znanstvenika da bude visokocitiran jer to znači da drugi znanstvenici čitaju vaše radove i da je vaš rad imao utjecaj na njihova istraživanja. Osobno nisam nikad vodio računa o časopisima gdje su radovi koji opisuju moja istraživanja objavljeni jer u konačnici ono što je važno je sadržaj znanstvenog članka, a ne gdje je objavljen.“

Mnogi znanstvenici prilikom odabira časopisa u kojem će objaviti svoj rad, međutim, itekako vode računa o takozvanom impact faktoru odnosno faktoru odjeka koji taj časopis ima. Radovi objavljeni u časopisima s visokim faktorom odjeka imaju veću vjerojatnost postići visoku citiranost. Stipan Jonjić, profesor na Medicinskom fakultetu u Rijeci, koji se više od 20 godina bavi istraživanjem patogeneze virusnih infekcija, kaže da je jedan od razloga zašto su njegovi radovi relativno dobro citirani to što je nastojao objavljivati u časopisima s visokim faktorom odjeka, što je na neki način samo po sebi jamstvo visoke čitanosti. No, ističe da je za znanstvenike jednako važno objavljivanje u specijaliziranim znanstvenim časopisima koje prati stručni krug ljudi. Ivica Kostović, ravnatelj Instituta za istraživanje mozga u Zagrebu, smatra da je strategija objavljivana jednako važna kao i samo objavljivanje. “Treba proučavati tko vas je citirao i zašto. Mene, recimo, zanimaju neurolozi i perinatolozi. Prednost bih stoga trebao dati časopisima poput Dječje neurologije, ali ti časopisi imaju nizak faktor odjeka. No, ako je neki rad dobar, on će biti otkriven bez obzira gdje je objavljen. No, ono što je jako važno, a što se ne ubraja u citate, je da li je vaš rad ušao u vodeće udžbenike. Naše otkriće subplate zone u moždanoj kori ušlo je u vodeće svjetske udžbenike iz neuroznanosti, poput Pediatric Neuroimaging, Pediatric neurology.“, Kostović ističe da je jako bitna i adresa pod kojom je rad objavljen.

”Gdje je hrvatska adresa, to je naš rad. Kod mojeg rada mora pisati Hrvatski institut za istraživanje mozga. No, kad sam sudjelovao u međunarodnim projektima, morao sam se znati za to izboriti jer su oni željeli da stoji adresa njihova instituta. A jako je važno jeste li svojim radom pridonijeli ugledu Instituta za koji radite.“

Katica Biljaković, znanstvenica s Instituta za fiziku u Zagrebu, ističe da je nužno povezivanje s najboljim svjetskim laboratorijima želi li se raditi vrhunska znanost. Dobra ideja mora se što prije realizirati jer će to u protivnom napraviti netko drugi. Krešo Kadija s Instituta Ruđer Bošković, kaže da bi mu bez odlaska u švicarski CERN bilo nemoguće raditi na projektima eksperimentalne fizike, istraživanju svemira i projektima teškim milijarde dolara u kojima se rekonstruiraju uvjeti kakvi su vladali u trenutku stvaranja svemira. ”U opremu i eksperimente koje radimo na CERN-u ulaže cijeli svijet jer nitko nema toliko novca da bi sam izgradio takve uređaje. Samo jedan detektor stoji 500 milijuna švicarskih franaka, no istraživanja su pokazala da se svaki franak uložen u CERN peterostruko vraća kroz razvoj novih tehnologija. To su zajednički međunarodni projekti i stimulativno je raditi u sredini gdje postoji i taj kulturološki faktor i izmjenjuju se ideje. Kad radite na takvim projektima, logično je da morate imati i visok broj citata jer imate zajednički uspješni rad.“ Iako je imao mogućnost odseliti se u inozemstvo, Krešo Kadija ostao je u Hrvatskoj, gdje je nakon povratka s CERN-a morao početi od nule i gdje su mu primanja neusporedivo manja nego što bi bila vani. No, kaže: ”U životu ima vrednijih stvari od novca. Znanstveno je dokazano da je sreća u malim stvarima. Da je stvar u novcu, onda bi i Britney Spears i Michael Jackson bili sretni.“

I Milorad Milun, ravnatelj Instituta za fiziku, odlučio je ostati u Hrvatskoj, a na Institut je došao 1982. sa zadatkom da uspostavi eksperim­e­­­ntalni laboratorij fizike površine i nanostrukture. Također smatra da je odlazak na institute poput CERN-a jako važan u karijeri znanstvenika.

”Kad ste na institutu gdje u sobi do vas sjede ili nobelovci ili oni koji čekaju Nobelovu nagradu, koje možete i osobno pitati sve što vas zanima, u takvoj interakciji se rađaju i nove ideje i nove teorije. No, ono što je bitno je da ljudi koji odu van imaju tendenciju da se vrate i da dio te kulture istraživanja donesu ovdje“, kaže. No, suradnja na velikim projektima otvara i pitanje autorstva.

”Danas je postalo normalno da u laboratorijskim istraživanjima imate od pet do 12 koautora. Kome se pripisuje citiranost u tom slučaju? Kao i broj radova, citiranost tada govori da ste bili marljivi i surađivali s kvalitetnim ljudima. No, ako ocjenjujete nečiju citiranost važno je i je li radio samo vani ili je i ovdje osnivao vlastite laboratorije.“ Guy Paić, uvaženi znanstvenik na CERN-u koji je pokrenuo novi projekt na Institutu za nuklearnu znanost na Nacionalnom sveučilištu u Meksiku, kaže: ”U mojem slučaju broj stečenih citata rezultat je sudjelovanja u dinamičnom znanstvenom području gdje ima mnogo sudionika, više od tisuću, što rezultira time da se eksperimentalni rezultati uspoređuju i citiraju, teoretičari pokušavaju usporediti svoje račune s eksperimentalnim rezultatima i opet citiraju pa se tako skupi paket citata. Ponosan sam na svoje citate, ali onaj dio mojih radova koji nije među mojim top citiranim možda je za mene osobno imao više vrijednosti.“

Da citati ne reflektiraju uvijek punu kvalitetu ili originalnost istraživanja smatra i Krešimir Krnjević, profesor emeritus s Odjela za fiziologiju na Sveučilištu McGill u Montrealu. Na objavljivanje i citate, kaže, može utjecati i činjenica iz koje zemlje dolazite kao i važnost originalnog rada. Dario Vretenar, profesor Prirodoslovno-matematičkog fakulteta u Zagrebu, kaže da će znanstvenik iz Hrvatske u prosjeku biti manje citiran nego njegov kolega iz neke visokorazvijene zemlje, osim ako je riječ o zaista relevantnom radu. No, ističe i da je većina radova njegove grupe nastala u Zagrebu što smatra i mjerilom kvalitete znanstveno-istraživačkog rada koju je moguće postići u Hrvatskoj.

Mladen Vranić, profesor fiziologije i medicine na Sveučilištu u Torontu kaže da je objavljivanje u prestižnim znanstvenim časopisima uvijek bilo teško i još uvijek je teško.

”To je životna bitka. Bez sumnje znanstveniku je veliko zadovoljstvo znati da je visokocitiran. No, taj indeks je relativan jer citati također ovise i o popularnosti određenog znanstveno-istraživačkog područja. Znanstvenika se može procjenjivati jedino ako se u obzir uzima više kriterija, kao što su prepoznavanje, nagrade, pozivi na predavanja, utjecaj na područje kroz organiziranje simpozija, prijevodi kliničkih aplikacija, njegovi studenti koji su postali vodeći znanstvenici.“ Željko Ivezić, uvaženi astrofizičar sa Sveučilišta u Washingtonu i jedan od osnivača studija astrofizike u Splitu, tom bi popisu dodao i nove istraživačke ideje te uspješnost u osiguravanju sredstava za istraživanje. Luka Milas, profesor i zamjenik predstojnika Odjela za radijacijsku onkologiju na Sveučilištu u Texasu, kaže da se prava slika o vrijednosti nečije znanstvene ideje i dobiva tek kad se razmotre sva mjerila, a kao važan kriterij ističe i održavanje visoke citiranosti kroz dulje razdoblje istraživačkog rada.

Prosječna godišnja citiranost kroz dulji vremenski period pokazuje akumulaciju vrijednih otkrića u prošlosti i novih otkrića koja su brzo prepoznata u tekućem razdoblju, kaže profesor Ivan Đikić s Instituta za biokemiju na Goethe University School of Medicine u Frankfurtu. On ističe da je u posljednjih 10 godina njegov prosječni broj citata rastao od 120 u 1996. do 680 u 2007. godini. No, mladi znanstvenici nemaju uvijek sreće biti odmah prepoznati. Akademik Slaven Barišić, profesor na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Zagrebu, ističe primjer otkrića visokotemperaturne supravodljivosti iz 1987., što je izazvalo opću skepsu, dok su danas ti istraživači dobitnici Nobelove nagrade i među najcitiranijim fizičarima.

Milan Randić, profesor emeritus s Drake Universityja u Iowi kaže da su citati ponekad bitniji administratorima nego samim znanstvenicima. ”To su ljudi koji misle da znanstvenika možete mjeriti prema jednom broju, poput visine i težine. I rad koji nije visokocitiran može isto tako biti dobar, ali ga razumije malo ljudi.“ Kad je riječ o razlici o uvjetima rada u Hrvatskoj i razvijenih zapadnim zemljama Milan Randić kaže da je istina da su uvjeti bolji u SAD-u, Velikoj Britaniji, Švicarskoj, Njemačkoj i Japanu. ”To se odnosi najviše na eksperimentalne znanosti, gdje su kritični faktori moderna i skupa instrumentacija. Za većinu teoretičara uvjeti rada svugdje su manje ili više isti.“ Kemičar Egon Matijević, s Clarkson Universityja u Potsdamu u SAD-u, smatra da nešto zasigurno ne valja s radom koji nikog ne interesira ili nije dovoljno dobar da bi ga drugi citirali. No, područja od širokog interesa s velikom financijskom podrškom očekivano će biti statistički više citirani od manje popularnih područja koja mogu biti znanstveno značajnija. profesor Goran Ungar, iz Odjela za materijale u inženjerstvu Sveučilišta u Sheffieldu, smatra da broj objavljenih radova kao mjerilo produktivnosti nije nužno i mjerilo kvalitete rada.

”Zato danas Science Citation Indeks objavljuje i takozvani H-faktor koji sadrži komponente i produktivnosti i kvalitete znanstvenika ili institucije. U Britaniji, a vjerujem i u SAD-u taj faktor danas predstavlja značajnu komponentu u vrednovanju istraživačkih ustanova, a naravno i njihovom financiranju. Broj citata i H-faktor treba koristiti obzirno jer način publiciranja ovisi od discipline do discipline. Tako na primjer biomedicinske pa i kemijske publikacije imaju u prosjeku više citata nego na primjer fizičke, i pogotovo matematičke.“ Maja Jokić iz Nacionalne sveučilišne knjižnice, koja je o pitanju citiranosti napisala knjigu ”Bibliometrijski aspekti vrednovanja znanstvenog rada”, kaže da broj citata koje pokazuju baze treba uzimati s određenom rezervom jer su moguća odstupanja u točnosti i do 10 posto. Također, kao posebnu kategoriju kod mjerenja citiranosti treba uzeti u obzir i broj i vrstu samocitata. No, oko značenja termina samocitat ne slažu se svi znanstvenici. Jer, samocitat nije samo to kad neki znanstvenik sam sebe citira odnosno u novim se radovima poziva na neki svoj prijašnji rad, već se kao samocitati mogu računati citati dobiveni od suradnika ili grupe autora koja je s njim radila, iz vlastite institucije ili zemlje. Milorad Milun objašnjava da se znanstvenik često mora naslanjati na svoje prijašnje radove, ako ništa drugo da drugima ukaže gdje mogu naći određene podatke, a razumnim omjerom smatra kad znanstvenik ima 30 do 40 posto samocitata.“ Taj je omjer vidljiv kod većine znanstvenika koje smo izdvojili u ovom članku.

No, u problematici citiranosti postoje i takozvani negativni citati. Pogrešan citat proizvest će lavinu citata u kojima se dokazuje da je dotični rad bio pogrešan, kaže Guy Paić te navodi slučaj hladne fuzije s kraja osamdesetih godina: ”To ‘otkriće’ je bilo tako važno da su znanstvenici diljem svijeta, uključujući i Zagreb, pokušavali ponoviti rezultat. Bez uspjeha, ali uvijek citirajući izvorni rad.“ Sve su to razlozi zbog kojih citiranost treba gledati kao samo jedno od mjerila uspješnosti pojedinog znanstvenika. Pogotovo što pri pozivanju na citate, svatko ističe parametre koji upravo njemu najviše odgovaraju ili pak umanjuje vrijednost tuđih citata. Netko će reći da teoretičari imaju puno citata, ali njihovi citati nisu toliko vrijedni kao kod eksperimentalnih fizičara. Drugi će istaknuti kako je rad napravljen u Hrvatskoj vredniji jer je napravljen u težim uvjetima. Netko će pak reći kako više znači imati jedan rad sa 500, 600 ili tisuću citata nego 30 radova s 10-ak citata. Ni sa zaključkom Ivice Kostovića vjerojatno se neće svi složiti. No, on kaže: ”Treba se zapitati, jesam li ja stvarno nešto otkrio u svom radu. Svi to kažu, ali pitanje je i je li netko radio sam. Uvijek će biti različitih komentara jer ‘svatko svoga konja hvali’.“

Komentiraj

Source:Orhidea Gaura