PREDSTAVLJENA KNJIGA O ISLAMSKOJ ARHITEKTURI U HRVATSKOJ

Knjiga ‘’Islamska arhitektura i umjetnost u Hrvatskoj – osmanska i suvremena baština’’ arhitekata Zlatka Karača i Alena Žunića rezultat je gotovo desetogodišnjeg terenskog, arhivskog i bibliografskog istraživanja. U knjizi je obrađena gotovo nepoznata, a vrlo vrijedna islamska baština u Hrvatskoj koju su autori cjelovito istražili i interpretirali, kako u povijesnome sloju osmanskih spomenika 16. i 17. st., tako i u sloju moderne i suvremene islamske arhitekture 20. i 21. st.

Kako kaže Zlatko Karač, ponekad se najbolje stvari dogode gotovo slučajno, kao što je to bilo i s ovom knjigom. Svojevremeno je radio doktorat o osmanskoj reurbanizaciji i izgradnji Vukovara u ‘’tursko doba’’ i da bi mogao kontekstualizirati i bolje razumjeti što se događalo u njegovu rodnom gradu tijekom 16. i 17. stoljeća, morao je otvoriti znatno širu frontu istraživanja islamskih umjetničkih utjecaja u našim krajevima: „Prvi sažetak tih doista novih i egzotičnih znanja objavio sam 2010. kao stilsko poglavlje u monografiji ‘Hrvatska umjetnost – povijest i spomenici’ Instituta za povijest umjetnosti, a kasnije i u drugim prigodama, što je pridonijelo daljnjem razvoju teme i pribavljanju nove građe. Ipak, ključni trenutak dogodio se te iste godine, kada mi se priključio moj tadašnji student, danas doktor znanosti Alen Žunić, kojemu sam preporučio da za jedan ispitni referat obradi modernu i suvremenu islamsku arhitekturu u Hrvatskoj, o čemu nisam znao ništa. I on je napravio sjajnu znanstvenu studiju za koju je dobio Rektorovu nagradu, a naša je knjiga postala konkretni projekt na kojem smo desetak godina intenzivno radili.“

Alen Žunić opisao je tu knjigu i rekao da je čine tri velike cjeline, svaka sa svojom zaokruženom bibliografijom, specifičnim izvorima i bogatom ilustracijskom dokumentacijom. Prvi dio posvećen je povijesnoj osmanskoj baštini uglavnom nastaloj tijekom 16. i 17. stoljeća, kada je gotovo dvije trećine Hrvatske bilo pod turskom okupacijom, no uključeno u svijet islamske civilizacije i orijentalnih umjetničkih strujanja:

„U drugoj cjelini obrađena je novija džamijska arhitektura koja se nakon puna dva stoljeća diskontinuiteta i neprisutnosti islama u našim krajevima ponovno gradi od kraja 19. stoljeća, kroz razdoblje moderne do danas, kada pokazuje sjajne kreativne domete. Treća cjelina sadrži detaljnu obradu urbanog razvoja i tursko-islamske arhitekture Vukovara – grada zbog kojeg je istraživanje i započelo – kao svojevrsni metodološki case study koji smo razvili kao model obrade primjenjiv i na druge naše gradove slične povijesne sudbine. Knjiga je nastajala u okviru znanstvenog projekta Heritage Urbanism akademika Mladena Obada Šćitarocija, pa je takav ‘žanrovski’ prosede bio zadan. Naša ciljana publika su arhitekti, povjesničari umjetnosti, konzervatori, ali i turkolozi, etnolozi, povjesničari. No najviše će nas veseliti bude li knjiga dobro primljena u islamskoj zajednici koja u Hrvatskoj broji više od 63.000 muslimana jer ovo je primarno njihova baština“.

Okvirno, kaže Karač, u knjizi je spomenuto i opisano oko 200 građevina i zbirki osmanske ostavštine u Hrvatskoj, no najveći broj tih objekata danas više ne postoji, iako su dokumentirani u pisanim i grafičkim izvorima, na fotografijama, u arheološkim izvješćima, pa i u literarnim opisima. Dominantan korpus islamske arhitekture nalazio se u Slavoniji i Dalmatinskoj zagori te u pograničnim područjima Like i Korduna, na svim onim područjima koja su dugo vremena bila pod osmanskom vlašću. Danas je nova džamijska arhitektura prije svega pojava većih gradova poput Zagreba, Rijeke, Osijeka, Siska i Pule, gdje su nedavno projektirani, ponegdje već i izvedeni suvremeni islamski centri:

„Fizički još postoji 50-ak islamskih građevina različitih namjena, ne nužno samo religijskih, već i onih fortifikacijskih ili profanih koje nose jasan kôd islamske stilistike i orijentalne likovnosti. Nemoguće je reći koliko ih je bilo u tursko doba, no evo za ilustraciju: dosta točno smo uspjeli rekonstruirati popis od oko 220 džamija i molitvenih mesdžida zabilježenih u tapu-defterima, putopisima, crkvenim vizitacijama i sl. Od toga ogromnog broja bogomolja danas još postoje samo tri osmanske džamije koje su preživjele zahvaljujući prenamjeni u katoličke crkve – u Đakovu, Drnišu i Klisu – a sve su iz sredine 16. stoljeća. Stanje očuvanosti i konzervatorske brige za ono što još postoji je dobro i većina je turskih spomenika u zadnjih dvadesetak godina obnovljena; primjerice nedavno hamam u Iloku, Maškovića-han u Vrani, džamija na Klisu i arheološka prezentacija Kasim-pašine džamije u Osijeku“.

Koje je razdoblje bilo najgore, odnosno kad je većina islamskih građevina u Hrvatskoj uništena, pojasnio je Alen Žunić. To su prvi dani ili prve godine kršćanske reconquiste, u Dalmaciji nakon Kandijskoga rata, u Slavoniji nakon 1683., kada se osmanska vojska povlači iz naših krajeva; često tada i sami pale napuštene gradove, poput Vukovara, a austrijske i hrvatske trupe iz osvete i u slavu pobjede nepovratno razaraju turske tragove.

Koliko je važno znati da je Hrvatska prostor u kojem se može naći autentična islamska umjetnost i arhitektura? Žunić kaže da se o tome do sada znalo vrlo malo i da svijesti o postojanju i bogatstvu te baštine, osim možda u najužim stručnim krugovima, nije bilo. I sami su, dodaje Žunić, krenuli gotovo od nule, ne znajući gotovo ništa o našim islamskim spomenicima, no opsežna terenska rekognosciranja i arhivska istraživanja donijela su fascinantne rezultate koji će Hrvatsku snažno uvrstiti na kartu osmanske, ali i suvremene islamske baštine u Europi.

Hrvatska je posljednja zapadna zemlja koja je povijesno ‘’dotaknuta’’ islamskom arhitekturom, umjetnošću i uopće civilizacijskim okruženjem. Kako kaže Karač, Hrvatska je prostor u kojemu se Osmansko Carstvo i islamska kultura najdublje usjekla u svijet kršćanskoga zapada:

„Primjerice, najzapadnija turska granična stražarnica u Europi duže od jednog stoljeća nalazila se iznad Otočca, što je – kada bismo na karti povukli vertikalu meridijana – čak 160 km zapadnije od Beča, koji je nama pojam Zapada. Upravo na hrvatskom ozemlju dogodio se nevjerojatno bliski i istovremeni dodir, ponekad i preklapanje, islamske likovnosti sa zapadnom renesansom i ranim barokom na slobodnim područjima s druge strane granice – ponegdje tek na dogled ili puškomet udaljenosti – kako je to bilo u primjerice zaleđu Dubrovnika, Splita i Šibenika, gdje je granica Osmanskog Carstva počinjala praktički u predgrađu gradova. Splitski je nadbiskup nakon 1537. iz svoga vrta na solinskoj rječici Jadro slušao ezan i gledao minaret kliške džamije; iznad remek djela naše renesanse – dubrovačke palače Sponza i Kneževa dvora – osmanska je granica tekla na samo 3,5 km udaljenosti, a u zaleđu Biograda pojas venecijanske renesanse prema turskoj Vrani bio je širok tek nekoliko stotina metara uz more. Na samom sjevernom ulazu u Vodice, koje su bile slobodni teritorij, i danas je sačuvan toponim turske badžhane“.

Na pitanje zašto je potisnuta svijest da je Hrvatska bila pod osmanlijskom vladavinom, Karač odgovara da ne smatra da je to tako, nego da je ta osmanlijska vladavina i u narodu i u klasičnoj historiografiji oduvijek bila gotovo mitski sinonim za strašna vremena tuđinske okupacije. No Karač kaže da se posve potiskivala činjenica da su Turci u naše krajeve donijeli i novi vrijedni sloj izrazito estetizirane islamske umjetnosti i umjetničkog obrta:

„Potiskivala se i činjenica da su hrvatske gradove unaprijedili nekim elementima urbane kulture koju nismo imali. Primjerice, osim Dubrovnika jedini naš grad koji je u 16. stoljeću imao komunalni vodovod bila je turska Požega, a svaka je kasaba imala javno kupalište hamam; izgradili su nenadmašnu cestovnu infrastrukturu, osobito mostove, među kojima se isticao veliki osječki most dug 8 km kao najveći u Europi. Naravno da je sve to palo u zaborav kao posljedica religijskih i političkih antagonizama i nesnošljivosti, no riječ je povijesnim stoljećima nakon izgona Turaka, a ne o novom vremenu hrvatske neovisnosti kada se reafirmacija islamskih tema pa i nove vrsne arhitekture događa s uglavnom pozitivnim predznakom“.

Alen Žunić osvrnuo se i na politiku i odgovorio na pitanje je li politika, kada je riječ o islamskoj baštini, ušla i u arhitekturu:

„Osim spomenute negativne valorizacije ‘turskoga doba’, pa i svekolike islamske ostavštine toga vremena koja se protezala do kraja 19. stoljeća i u politici i u historiografiji, zanimljivo je ukazati na potpuni politički obrat koji inaugurira Frankova Stranka prava 1908., zagovarajući izgradnju džamije u Zagrebu i priznanje islama službenom religijom, što će se u Hrvatskom saboru i dogoditi 1916. Na istoj liniji političkog posvajanja muslimana kao ‘cvijeta hrvatskog naroda’ upravo će Ante Pavelić urediti prvu posttursku džamiju u Hrvatskoj koju je 1944. u Zagrebu i osobno otvorio u dotadašnjem Domu umjetnosti, čime je – opet uz jasne političke konotacije – ujedno htio poništiti neželjenu činjenicu da je taj Meštrovićev paviljon bio podignut kao spomenik u čast kralju Petru Karađorđeviću. Politizacija arhitekture odvija se i dalje pa komunističke vlasti 1948. devastiraju tu ‘poglavnikovu’ džamiju i ruše minarete, a prostor prenamjenjuju u Muzej revolucije. Desetljećima nakon toga islamska zajednica u Zagrebu nije mogla dobiti ni lokaciju, ni dozvolu za izgradnju džamije, a prijepori oko smještaja novih džamije i visine minareta koji uvijek nekome smetaju, u blažem su se obliku događali i u najnovije vrijeme prilikom projekata za novi Islamski centar u Rijeci, i nedavno u Puli“.