Današnji ručak nameće se sam od sebe. Nije važno hoćete li je umijesiti vlastitim rukama ili će vam je iz obližnje pizzerije donijeti, još vruću, simpatični dostavljač s Dalekog istoka

Svjetski dan pizze, jednog od, nedvojbeno najpopularnijih jela diljem ove naše planete pa i šire, obilježava se 9. veljače. Ako mislite da pretjerujem, podsjetit ću vas na video pizza partyja u svemiru koji je na svom Instagram profilu prije tri godine objavio astronaut Thomas Pesquet.

U pošiljci hrane koja je tada stigla u Međunarodnu svemirsku postaju bili su i sastojci za pizzu, a oduševljeni astronauti odmah su se bacili na posao. “Leteće pizze za večeru s prijateljima, zvuči skoro kao subota provedena na Zemlji”, napisao je tada u objavi, ne krijući čežnju za domom, Pesquet.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Thomas Pesquet (@thom_astro)

Prije, no što se vratimo na Zemlju, dodat ćemo i podatak s kojim biste mogli pobjeći lovcu (osvojiti novce na TV kvizu) – prvi astronauti koji je uživao u pizzi u svemiru bio je Rus Yurij Usachov kada mu je 2001. pizzu poslao američki Pizza Hut.

No, znate li kako je nastala pizza i kada kreće njezina planetarana popularnost?

Plosnata, tanka, okrugla lepinja, začinjena mediteranskim začinskim biljem i češnjakom bila je popularno jelo u staroj Grčkoj i Rim, dok su Perzijanci takvu lepinju nadijevali sirom i datuljama.

Prva pizza koja nalikuje ovoj današnjoj napravljena je u Napulju, u 16. stoljeću, nakon što su, pritisnuti glađu, stanovnici juga Italije, počeli jesti rajčicu, tada još egzotičnu biljku iz Južne Amerike, koju su smatrali otrovnom. Lepinja s rajčicom vrlo je brzo postala omiljeno jelo napuljskih seljaka, a u 18. stoljeću narod koji je rođenjem gurman, na rajčicu počinje stavljati slasnu mozzarellu.

Stvara se i potpuno novo zanimanje – pizzaioli – majstori za pizzu. Prva pizzerija na svijetu “Antica Pizzeria Port’ Alba” otvorena je 1830. u Napulju, a još i danas posluje na istoj adresi.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Ole Neis (@oleneis)

Najpopularnija pizza ispečena je prvi put 1889. godine, a legenda kaže da je talijanska kraljica Margarita Savojska na dvor pozvala slavnog pizza majstora iz Napulja, Raffaela Esposita da stvori narodsku, nacionalnu pizzu.

Pizzaiolo Esposito napravio je pizzu u bojama talijanske zastave – od rajčice, mozzarelle i bosiljka i nazvao je po kraljici Margariti. Gastro stručnjaci i amaterska istančana nepca kažu da, želite li testirati neku pizzeriju, naručite upravo margaritu. Ako vas s nogu obori najjednostavnija pizza, znate da je za krušnom peći pravi majstor.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Gökler Kriszti (@krisztigokler)

Odlazak ‘preko bare’ i dalje

Početkom 20. stoljeća pizza postaje poznata u SAD-u zahvaljujući brojnim Talijanima koji su u Ameriku stigli trbuhom za kruhom, a svjetsku popularnost steći će poslije Drugog svjetskog rata. Tada se otvaraju pizzerije diljem SAD, ali i diljem Europe.

Danas pizzu možete pojesti u svakom kutku svijeta, zahvaljujući činjenici da na tijesto može ići nadjev kakav poželite, a i samo tijesto može biti debelo ili tanko, ruba punjenog sirom ili šupljeg, pizza može biti okrugla ili četvrtasta, domaća iz onog crnog pleha koji dolazi s pećnicom ili pak profesionalna iz krušne peći.

Na Kostariki primjerice na pizzu stavljaju kokos, Njujorčani jedu pizza cut, na Siciliji je pizza četvrtasta, malo deblja i hrskava, dok je ona napuljska tanka s debelim, napuhanim rubom. Na Havajima će na pizzu staviti ananas, a naš dostavljač s početka teksta osjećat će se kao doma kada pojede pizzu na štapiću!

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Mavs Faller (@mavsfaller)

Da, dobro ste čuli, Filipinci obožavaju pizzacle – pizzu na štapiću koja izgledom podsjeća na sladoled. Izvana je hrskavo tijesto, iznutra punjenje koje – vrlo praktično, ne može iscuriti.

U Hrvatskoj danas možemo pojesti odličnu pizzu na svakom koraku, no cijene su im odletjele u nebo. S nostalgijom se sjećam kvartovskih pizza koje su stajale tadašnjih 30-ak kuna, istina sa šunkom i rajčicom upitne kvalitete, no mlad organizam probavio bi i željezo!

Još su bolje bile one pizze koje su 80-ih pekle mame. Istina, bilo je tu puno više tijesta, nego nadjeva, no uživalo se u svakom zalogaju, toplom i onom koji bi dočekao jutro. Uz čašu mlijeka ili jogurta, doručak za poželjeti.

I za kraj, podsjećamo vas na legendarnog Cosma Kramera i jednu od njegovih genijalnih poslovnih ideja – restoran u kojem će gosti sami peći svoju pizzu!

Dobar vam tek!