Franjo Tahy, susedgradsko-stubički vlastelin i pripadnik jedne od najvećih magnatskih obitelji u tadašnjem hrvatsko-slavonskom kraljevstvu, u kolektivnu svijest upisan je kao nasilnik, izrabljivač i gotovo apsolutni negativac čiji su postupci 1573. uzrokovali Seljačku bunu. A što ako on nije bio glavni i jedini krivac za pobunu potlačenih, nego je u naknadnoj interpretaciji poslužio kao model za “idealnog” antagonista? Što ako ga se svelo isključivo na ono najatraktivnije iz ideološko-političkih i nacionalno-romantičnih pobuda, pri čemu se zanemarila složenost njegove pojave i konteksta u kojem je djelovao? Što ako ni potlačeni nisu bili jednodimenzionalne žrtve, a Matija Gubec samo zahvaljujući slučaju postao je junak?

Ovakva pitanja otvara povjesničar Branko Čičko koji će uskoro doktorirati na temi “Vlastelin i vojnik Franjo Tahy (1516.-1573.)”. Svojim znanstvenim radom želi dopuniti i revidirati spoznaje o jednom reprezentativnom predstavniku nekad prezrenog velikaškog staleža, o kojem se u hrvatskoj historiografiji nije istraživalo ni pisalo, velikim dijelom i zbog složenosti i raspršenosti arhivske građe. Tijekom rada na doktoratu istraživao je po arhivima od Zagreba do Budimpešte i Beča te je naišao na vrijedne i nove podatke o političkom i vojnom djelovanju Franje Tahyja.

U razgovoru za Nacional naglasio je da njegova interpretacija Seljačke bune i Tahyjeve uloge ponešto odstupa od uobičajenih prikaza tog događaja, ali da to ne znači njegovu rehabilitaciju, nego nastojanje da se njegovi postupci promotre u širem kontekstu vremena kako bi se na temelju izvorne građe što realnije rekonstruiralo njegovo djelovanje i mjesto u hrvatskoj povijesti. “Namjera je pokazati život i djelovanje Franje Tahyja u kontekstu društvenih, političkih i vojnih zbivanja na prostoru ugarskog i hrvatsko-slavonskog kraljevstva u 16. stoljeću, pri čemu treba naglasiti da je njegova uloga bila mnogo važnija nego što se misli. Tahy je čitav život posvetio vojničkom zvanju koje je u nemirnom vremenu neprestanih osmanskih osvajanja bilo iznimno važno. On je bio vrlo utjecajan čovjek s visokim vojnim dužnostima i osoba koja je imala velikog udjela u stvaranju vojnokrajiškog sustava na širem srednjoeuropskom prostoru. Nadalje, bio je vrhovni kapetan Zadunavlja, zapovijedao je dvjema značajnim vojnim utvrdama, Sigetom i Kanižom kao i granicom između Balatona, Drave i Mure i bio je jedan od rijetkih magnata koji je uživao visoki ugled na carskom dvoru i samog vladara. Iskrivljena slika o Tahyju kakva i danas prevladava proizašla je prvenstveno iz njegove uloge u događajima koji su prethodili velikoj Seljačkoj buni 1573., pri čemu se ta uloga prikazivala toliko izrazito negativno da ga se smatralo glavnim uzročnikom te pobune”, rekao je Čičko.

Čičko tvrdi da Tahy nije bio ništa gori od prosječnog velikaša tog vremena i da su pojedini susjedni vlastelini još gore tretirali svoje podložnike. “Popisi seljačkih podavanja na susedgradsko-stubičkom posjedu, čiji je Tahy bio jedan od suvlasnika, kao i gospodarska struktura tog posjeda, ne svjedoče baš o teškom položaju seljaka na tom posjedu pa se onda pomoću urbara s nekih drugih zagorskih vlastelinstva pokušalo argumentirati težak položaj seljaka koji ih je nagnao da se pobune. Kada iščitavamo šest i pol metara dug zapisnik sa saslušavanja 508 svjedoka protiv Tahyja iz 1567., ne nalazimo iskaze koji bi pokazali da je Tahy od svojih podložnika tražio tlaku koja se smatra jednim od razloga za njihovo nezadovoljstvo. Tahy je proglašen i glavnim krivcem za bunu zbog desetine, iako objavljena građa sugerira da je u tom događaju ključnu ulogu imao Stjepan Grdak koji je u ime vladara upravljao polovicom susedgradsko-stubičkog vlastelinstva. U nastojanju da sakrije svoje malverzacije s desetinom, po svemu sudeći huškao je podložnike protiv Tahyja. To je u historiografiji prikazano kao pobuna seljaka protiv Tahyja, ali kada proučite povijesne izvore i analizirate Grdakovu ulogu u svemu tome, dobivate drugačiju sliku”, objasnio je Čičko.

Dodatno je pojasnio što se pouzdano zna o vezi Tahyja i Seljačke bune, a što je s vremenom po njegovu mišljenju preraslo u legendu. “Iako se to može činiti kao bogohulna teza, buna nije počela na susedgradsko-stubičkom vlastelinstvu, nego na susjednom cesargradskom, i to napadom na utvrdu Cesargrad. Ljudi oko Ilije Gregorića koji su stvorili planove i organizirali pobunu jako su dobro znali da je za bunu najlakše pridobiti upravo cesargradske seljake, a bili su svjesni i važnosti cesargradske utvrde za naoružavanje seljaka. Nema dokumenata koji bi potvrdili da je Tahy na bilo koji način sudjelovao u Seljačkoj buni kao ni u nekim događajima koji su se zbili na susedgradsko-stubičkom vlastelinstvu prije Seljačke bune. Nije sudjelovao ni u famoznoj završnoj bitci koja se dogodila između Zaboka i Stubičkih Toplica 9. veljače 1573. Unatoč naglašavanju ekonomskih motiva, odnosno klasnog sukoba kmeta i feudalca, što je bilo u duhu marksističke historiografije, uzroci te pobune mnogo su kompleksniji i leže prije svega u nemirnim prilikama na vlastelinstvu i sukobima oko vlasništva nad tim posjedom, što je trajalo čitavo 16. stoljeće, ali su nestabilnosti do izražaja došle još više dolaskom Tahyja 1564. i njegovim sukobima se suvlasnicom Uršulom Henning i njezinom obitelji”, ustvrdio je Čičko. Kako kaže, ljudi koji su pripremali i kasnije vodili Seljačku bunu bili su vojnici koji su vješto iskoristili seljake pričom o staroj pravdi, a zapravo su željeli ispuniti svoj cilj da ratuju. Pritom je, dodao je, zanimljivo to da su pobunjenici namjeravali preuzeti kontrolu nad granicom, mitnicama i porezima, što je upravo ono što su i sami zamjerali plemstvu.

Čičko također smatra da je Matija Gubec, pravim imenom Ambroz, bio slučajni junak. “Zanimljivo je da postoji samo nekoliko podataka o Gupcu, iako se on smatra glavnim vođom te bune. S druge strane, o pravom vođi i organizatoru Iliji Gregoriću postoji mnogo sačuvanih podataka, čak i zapisnici s njegovih saslušavanja. Izmišljena je priča da je Matija Gubec bio okrunjen usijanom krunom i raščetvoren na Markovu trgu, a to je u historiografiju uvedeno u isto vrijeme kad se počela stvarati negativna slika o Tahyju, kako bi se što snažnije naglasila nesretna sudbina seljačkog vođe Gupca. Kuriozitet je da zaista ne znamo kako je završio čovjek koji je jedna od najpoznatijih osoba u hrvatskoj povijesti, dok se za Iliju Gregorića zna da je ubijen 1574.” naglasio je povjesničar i kazao da mu još nitko od kolega nije rekao da to što govori nije točno. Dodao je da i dalje postoji dominantno oslanjanje na radove koje je napisao pokojni Josip Adamček, posebno na njegovu monografiju o Seljačkoj buni iz 1968. koja se često citira i u inozemnim radovima o seljačkim bunama, premda su kasniji povijesni izvori u određenoj mjeri neke njegove teze doveli pod znak pitanja.

Kako je objasnio Čičko, do sredine 19. stoljeća Tahyja se nije puno spominjalo, ali potom je u kontekstu sukoba hrvatskog i mađarskog plemstva i nastojanja Mađara da stvore jaku nacionalnu državu i opravdaju ju povijesnim argumentima, hrvatsko plemstvo bilo primorano okrenuti se snažnijem proučavanju hrvatske prošlosti kako bi se vjerodostojnim činjenicama moglo kontrirati mađarskim nastojanjima. Jedan od povijesnih događaja koji su u tom smislu bili važni bila je i Seljačka buna. U tom trenutku Tahy je ušao na povijesnu pozornicu kao krajnje negativna ličnost i postao je personifikacija mađarskog neprijatelja.

“Općenito ima puno ideološkog kada je riječ o interpretaciji Seljačke bune, Tahyja i Gupca. Svako vrijeme utisnulo je svoju ideologiju u te interpretacije. Tridesetih godina 20. stoljeća upravo je Hrvatska seljačka stranka Gupca izvukla na povijesnu pozornicu i od njega napravila kult, prikazavši ga kao borca za malog čovjeka i socijalnu pravdu seljaka, nasuprot najvećem negativcu i zatiratelju seljačkih prava Franji Tahyju. To se aktualiziralo u razdoblju socijalizma, ali sada na klasnim osnovama i u skladu s marksističkim shvaćanjem povijesti. Nakon raspada komunističkog sustava interes prema Seljačkoj buni i Gupcu jenjava, ali ne mijenja se slika Franje Tahyja. U svojevrsnom finalu stereotipizacije, Tahy je u javnom diskursu sve više postao sinonimom za kapitalističkog gulikožu pa imate izraze poput ‘tahijevski porezi’ ili ‘tahijevski raspoložena vlada’”, sumirao je Čičko utjecaj ideologija na interpretacije Franje Tahyja. Istaknuo je da je književnik August Šenoa romanom “Seljačka buna” 1877. uvelike pridonio stvaranju nerealno negativne slike o Tahyju, stvorivši jednog od najvećih mađarskih negativaca u hrvatskoj književnosti.

Čičko kao stručnjak angažiran je na skoroj izložbi “Franjo Tahy i Tahyjev grad u Donjoj Stubici”. Izložba se intenzivno priprema u stubičkom Muzeju seljačkih buna koji prikazuje povijest feudalizma u Hrvatskom zagorju od srednjeg vijeka do njegovog ukinuća u 19. stoljeću, a naglasak je stavljen upravo na Seljačku bunu. Ivana Škiljan, autorica izložbe, objasnila je za Nacional kako je koncipirana izložba. “Donosimo najnovija povijesna istraživanja koja se odnose na genealogiju i povijest obitelji Tahy, s posebnim osvrtom na njihovo stjecanje posjeda u Štajerskoj i Slavoniji kao i biografiju ove kontroverzne ličnosti koja obuhvaća zanimljive podatke o njegovu ratnom angažmanu, protestantskom opredjeljenju i realnoj ulozi u Seljačkoj buni. Predstavit ćemo najnovije rezultate arheoloških istraživanja na donjostubičkoj utvrdi koje Muzej hrvatskog zagorja provodi osam godina, kao i rijetke predmete vezane uz bunu koji danas čine jezgru Arheološke zbirke muzeja. Riječ je o vrlo zanimljivom srednjovjekovnom lokalitetu na kojem se sve do 17. stoljeća odvijao život i kojeg mještani i danas nazivaju Tahyjev grad. Pronašli smo preklopni sunčani sat koji ima ugraviranu 1558. godinu. Iako ne znamo vlasnika tog predmeta koji će biti izložen na izložbi, mještani su ga nakon otkrića prozvali Tahyjeva vura, a to također pokazuje da je on obilježio povijest tog kraja i utvrde”, objasnila je Ivana Škiljan. Dodala je da će biti izložene grafike i ilustracije iz 19. i 20. stoljeća, uglavnom iz književnih djela, kao i djela iz fundusa muzeja, portret Franje Tahyja koji je 2002. napravio Antun Boris Švaljek te onaj noviji koji je nacrtao Duje Medić. Publika će se na izložbi imati priliku prisjetiti glumaca koji su oživjeli Tahyja u operi “Gubec-beg” i u filmu ‘Seljačka buna” Vatroslava Mimice, a središnji postav izložbe bit će obogaćen projekcijom u obliku animacije Tahyjeva nadgrobnog spomenika koji se čuva u muzeju.

Izložba je u početku bila zamišljena kao prezentacija arheoloških istraživanja, da bi se kasnije pretvorila u veliki kulturno-povijesni projekt čiji je cilj da se na temelju uvida u historiografiju, ali i književnost, likovne umjetnosti, popularnu kulturu, film i scenske umjetnosti iskristalizira opća slika o Tahyju. Neki od stručnjaka koji su radili na projektu su voditeljica Muzeja seljačkih buna Vlatka Filipčić Maligec koja je obradila Tahyja u popularnoj kulturi i politici, Martin Perković iz Muzeja seljačkih buna koji je analizirao percepciju Tahyja na temelju stripa i kazališta 70-ih godina prošlog stoljeća, Vedran Klaužer iz Hrvatskog instituta za povijest s radom o Tahyjevu gradu, Vlasta Horvatić Gmaz iz udruge Kajkaviana koja se bavila Tahyjem u književnosti i Tajana Trbojević Vukičević s Veterinarskog fakulteta u Zagrebu koja je analizirala životinjske kosti s arheološkog nalazišta.

Suradnik na izložbi, povjesničar umjetnosti Feđa Gavrilović, tekst “Franjo Tahy u likovnoj umjetnosti – od sveca do tiranina i natrag” započinje citiranjem književnika Miroslava Krleže koji je u dodacima na kraju svojih “Balada Petrice Kerempuha” napisao da su tristopedeset godina nakon Tahyjeve smrti stubičke seljakinje ljubile čizmu na reljefu njegove nadgrobne ploče iz uvjerenja da će im to povećati plodnost, a taj podatak potvrdila je i povjesničarka Marijana Schneider. Toj činjenici suprotstavlja ilustracije Vladimira Kirina i Andrije Maurovića za roman “Seljačka buna” koje donose prikaz Tahyja kao gotovo demonske ličnosti te stripove Ivice Bednjanca i Željka Lordanovića, film “Seljačka buna” i rock operu “Gubec-beg”, umjetničkih ostvarenja koja ga pokazuju u nešto blažoj varijanti: kao antipatičnog feudalca. Gavrilović se pita treba li povjerovati viziji Šenoina devetnaestoga stoljeća u kojoj je Tahy utjelovljenje sveg zla feudalizma ili stubičkim seljakinjama koje su njegov kameni lik, paralelno s oblikovanjem njegove demonske predodžbe u društvu, štovale kao sveca. Za njega je umjetnost moćno sredstvo spoznaje koje umjesto konačnih odgovora nudi nova i poticajna čitanja i upisivanja značenja, a ona opet stvaraju fascinacije, ovisne o senzibilitetu, stavovima i potrebi promatrača. “Demonizacija kojoj je bio podvrgnut Franjo Tahy, nekoliko stotina godina po svojoj smrti iako je svoje leno eksploatirao po svim pozitivnim zakonima feudalnoga društva, svjedoči o stalnim promjenama osnovnih postavki ekonomije, društva i morala, te nam nameće pitanje: koji će se suvremeni moćnici naći, poput Tahyja, osuđeni u nekoj budućnosti? Možda će djela na koja smo najponosniji biti zazorna našim praunucima, a ljudi koje danas držimo za zločince možda će služiti kao moralni uzori budućim generacijama. Neprestano smo, kroz povijest, suočeni s promjenama vladajuće društvene paradigme i novim iščitavanjima prošlosti sukladno njoj, pri čemu jučerašnji idoli padaju kao muhe. Sve što znamo o ovom velmoži samo su interpretacije njegova djelovanja, fabulacije koje su donijela društva različitih ustroja, a one govore puno više o sustavu vrijednosti tih društava, negoli o njemu”, napisao je Gavrilović koji smatra da cjelina velikog platna Krste Hegedušića “Anno Domini 1573.”, naslikanog povodom četiristote obljetnice Seljačke bune, potencijalno sugerira da sva građanska prava koja imamo danas dugujemo podjednako revolucionarnom žaru potlačenih, kao i visokoj kulturi tlačitelja.

I Ivana Škiljan kaže da se percepcija Tahyja u historiografiji, umjetnosti i popularnoj kulturi može zavrtjeti oko intrigantnog pitanja: tko je iz današnje perspektive najveći gubitnik? “Cilj izložbe nije rehabilitacija jedne povijesne osobe. Iako će on ostati vječni zlikovac, zanimljivo je pokazati kako se kroz vrijeme mijenjala naša percepcija o njemu. Ideja je potaknuti na razmišljanje o Seljačkoj buni koja je bila korištena u ideološke svrhe, a ostavlja prostora za dileme i nove spoznaje. Uvijek imamo samo fragmente pojedinih događaja na temelju kojih stvaramo određenu sliku. Ti djelići podložni su reviziji kada se nađu novi dokumenti i rezultati istraživanja i zbog toga je važno osvijestiti da povijesno znanje nije zadano jednom za svagda, nego da se ono može preispitivati”, zaključila je Ivana Škiljan.