Branko Bauer – jedan od najvećih naše kinematogafije

Bio je prvi naš autor koji je sustavno i nadasve kompetentno primjenjivao poetiku klasičnog (američkog) narativnog filma. Već u prvim ostvarenjima – dječjim i omladinskim filmovima ‘Sinji galeb’ (1953) i ‘Milioni na otoku’ (1955), njegovo je umijeće neosporno.

Sljedećim filmom, ratnom akcijsko-trilernom melodramom ‘Ne okreći se, sine’ (1956) o ocu komunistu koji pokušava uspostaviti kontakt s maloljetnim, ustaštvom indoktriniranim sinom, dosiže kreativne vrhunce; istovremena vrhunska tragika i emocionalna utjeha, kad otac u završnici spozna da ga sin svim bićem voli, ali i da je fizički kraj blizu, može se uvrstiti u svjetsku antologiju najpotresnijih filmskih svršetaka. Narednim filmom ‘Samo ljudi’ (1957) Bauer se okušao u ljubavnom filmu o ženi i muškarcu, s tim da je ovdje muškarac čovjek bez noge, a žena slijepa djevojka. Potom u makedonskoj produkciji snima krucijalan film ‘Tri Ane’ (1959) koji predstavlja anticipaciju jugoslavenskog crnog vala. Slijedila je ljubavno-socijalna urbana komedija ‘Martin u oblacima’ (1961), još jedan klasik hrvatske kinematografije. Poslije iznimno popularne komedije ‘Prekobrojna’ (1962), ostvarene u srpskoj produkciji, ostvaruje još jedan prekretnički uradak ‘Licem u lice’ (1963), jedan od prvih jugoslavenskih filmpva koji (relativno) provokativno propituje socijalističko društvo iz ozbiljne dramske perspektive.

Sedamdesete autoru donose možda najveći uspjeh kod široke publike – TV seriju ‘Salaš u malom ritu’ situiranu u ratnu Vojvodinu (u filmskoj kino verziji serija je bila podijeljena u dva filma, ‘Salaš u malom ritu’ i ‘Zimovanje u Jakobsfeldu’), da bi 1978. zaključio opus partizanskim filmom ‘Boško Buha’ o istoimenom maloljetnom narodnom heroju.

Branko Bauer rođen je 1921., a umro 11. travnja 2002. godine.

Komentiraj