Proteklih dana zbila se 70. obljetnica smrti velikog splitskog i hrvatskog slikara Emanuela Vidovića. Teško je reći da je obilježena 70. obljetnica njegove smrti jer službenog obilježavanja nije ni bilo. Nije bilo popratne, retrospektivne ili komemorativne izložbe ni u jednoj hrvatskoj galeriji ili muzeju, ni u jednom hrvatskom gradu, HAZU se nije oglasio priopćenjem, iako je bio hrvatski akademik, ni Grad Split se nije sjetio komemorirati Vidovića, iako je sinonim za Split. Ni javna televizija nije prigodno emitirala ni polusatni film. Splitska Galerija Emanuela Vidovića željela je ovaj jubilej dočekati novom velikom monografijom o Emanuelu Božidaru Vidoviću, ali nažalost nije gotova. Osim jedne emisije Radio Nacionala, koliko nam je poznato, nitko se nije sjetio spomenuti da je 1. lipnja 1953. godine u Splitu, u 83. godini života, umro slikar koji je obilježio jednu epohu hrvatskog slikarstva i hrvatske umjetnosti i kojeg se s pravom, uz Vlahu Bukovca, smatra i naziva ocem hrvatske moderne i začetnikom modernog hrvatskog slikarstva. Emanuel Vidović bio je i pasatist i modernist i značajno je obilježio naše slikarstvo prve polovice 20. stoljeća. „Unatoč, svemu tome, tvrdim da Vidović nije zaboravljen, barem ne u struci. Proteklih nekoliko godina Vidović je, ne prečesto, bio prisutan na respektabilnim izložbama, poput zagrebačke“, kazuje naš sugovornik Božo Majstorović, muzejski savjetnik u Galeriji umjetnina u Splitu, za čije se osnivanje Vidović zalagao još od 1908. „Naš problem je u tome što pristojne izložbe i podsjećanja na velike umjetnike, poput Plančića, Ivančića, Murtića, naravno Vidovića, više ne izazivaju pažnju publike. Mi smo izgubili publiku, a to je jedan od najvećih problem hrvatske kulturne politike. Stara, obrazovana publika je otišla, nestala, ili je u velikoj manjini, a nove publike nema. Zašto?“ izravan je Majstorović kojeg smo zamolili za razgovor o Vidoviću povodom prešućene i zanemarene obljetnice. Dobili smo uvid u mogućnosti, ograničenja, domete i stanje današnje hrvatske umjetnosti, ali i usporedbu između rezultata „razvoja publike“ u hrvatskim kulturnim institucijama i – prinosa u poljoprivredi.

NACIONAL: Zašto se Vidovića rado i sa sjetom sjećaju poštovatelji njegova rada u Splitu, Zagrebu, Hrvatskoj i izvan nje 70 godina nakon njegove smrti?

Što se tiče nas poštovatelja, a što bi ujedno trebalo značiti i poznavatelja Vidovićeva slikarskog djela, to ne treba čuditi. Riječ je o izvanrednom slikaru, a dobrom slikarstvu uvijek se rado vraćamo. Točno je i to da Vidovićeve slike kod mnogih izazivaju sjetu i s njom povezanu nostalgiju, što su dva zavodljiva, a samim time i opasna raspoloženja. Ako s njima nisi oprezan ili ako si im dugo izložen, prijeti opasnost od nekritičkog pasatizma koji parazitira na mahom iskonstruiranoj i izmaštanoj priči o prošlim, daleko boljim vremenima, uključujući i ona umjetnička. U suprotnom, ni sjeta, ni melankolija, ni pasatizam, ni nostalgija, pa ni sentimentalni lokalpatriotizam ne moraju biti problematični. Od toga se, uostalom, nije klonio ni Vidović. Međutim, to što je kroz motivske i tematske izbore evocirao prošlo vrijeme od manje je važnosti. Njegov primarni fokus, što bi onda trebao biti i naš fokus, bio je na likovnom sadržaju koji korespondira s aktualnim umjetničkim trenutkom. Upravo to ga je i promoviralo u prvog našeg modernog slikara.

‘Do početka Drugog svjetskog rata Vidović je priredio sedam izložbi u Splitu, a 1931. javio se s prijedlogom da se nakon iseljenja bolnice iz stare zgrade, u nju smjesti Galerija umjetnina’

NACIONAL: Zašto Vidovića zovemo ocem hrvatske moderne, odnosno ocem hrvatske moderne umjetnosti?

To da se Vidovića danas uzima za začetnika hrvatskog modernog slikarstva zasluga je Igora Zidića, neupitno najboljeg poznavatelja i valorizatora njegova opusa. Vidovićeva modernost ne počiva samo u stilskoj ažurnosti i osuvremenjivanju likovnog izraza. Prisutna je i u odluci da napusti akademiju u Veneciji, što je bila gesta modernog individualizma usmjerenog protiv svakog autoriteta i tradicije. U ime stvaralačke slobode odbacio je akademske konvencije. Njegove rane slikarske interpretacije kretale su se od realističkih impresija do romantičarske evokacije štimunga, od pleneristički rasvijetljene palete do muklog sutona kolorita. U početku je impresijski zahvaćao motiv hitrim potezima da bi kroz filter talijanskih macchiaiola akceptirao francusko slikarstvo i ovladao novim slikarskim tehnikama. Put ka slikarskoj autonomiji doveo ga je do antologijskog „Angelusa“ iz 1906., najsintetičnijeg, najreduciranijeg i najapstraktnijeg djela hrvatskog slikarstva do Prvog svjetskog rata, kako navodi Zidić. Značajno mjesto u nacionalnoj umjetnosti Vidović nije zavrijedio samo tim pionirskim pothvatima. Strast za slikanjem i potrebu za stalnim preispitivanjem i traženjem zadržao je do kraja života. „Angelusu“ će se s vremenom pridružiti antologijske slike s motivom splitske luke, mrtve prirode da bi, već u ozbiljnim godinama, slikama vlastitog ateljea, vlastitog stana i interijerima splitskih i trogirskih katedrala i crkava, u kojima je demonstrirao vrhunsko slikarsko umijeće, oduševio sve redom.

NACIONAL: Vidović je postao sinonim za Split. Često se čuje da je svojim slikama proslavio Split. Kakav je suživot velikog slikara i grada? Što sve čini njegovu ostavštinu?

Vidović je skoro šezdeset godina bio ne samo prvo ime splitske umjetničke scene, nego i njen pokretač i najagilniji sudionik. Pogotovo u početku, kad je tek trebalo stvoriti uvjete da se umjetnički život pokrene i održi. U svemu što se na tome planu događalo, Vidovićev doprinos je nemjerljiv. Inicijator je i jedan od najagilnijih u pripremi Prve dalmatinske umjetničke izložbe 1908., a jedan je od aktivnijih članova umjetničkog društva „Medulić“. Zalaže se za osnivanje umjetničkog muzeja. Nakon što je 1901. prvi u Splitu izložio karikature u Općinskom kazalištu, 1908. s Antom Katunarićem, Virgilom Meneghello-Dinčićem i Angjelom Uvodićem pokreće legendarni humoristično-satirični list Duje Balavac. Nakon rata rijetko je sudjelovao u kolektivnim pothvatima. Osim školskih obveza, bit će potpuno posvećen svome slikarstvu. Do početka Drugog svjetskog rata priredit će sedam izložbi u Splitu. Ipak, 1931. javio se s prijedlogom da se nakon iseljenja bolnice iz stare zgrade, u nju smjesti Galerija umjetnina. Ideja za koju se godinama zalagao. To se i dogodilo, ali 2009. Do tada je Galerija umjetnina, otvorena početkom 30-ih godina, bila na drugoj lokaciji. Svojom umjetničkom ostavštinom, angažmanom u kulturnom i društvenom životu i pedagoškim radom, Vidović je višestruko zadužio Split u kojem je rođen i u kojem je proveo većinu svoga života. A moglo je biti drugačije. Primjerice, da je Nadežda Petrović uspjela, a on prihvatio državnu službu u Beogradu ili da je Isidor Kršnjavi ispunio obećanje i dodijelio mu, Vidoviću i Meštroviću, atelje u Zagrebu. Iako bi ga to gotovo sigurno trajno vezalo za Zagreb, Split je izražavao ljutnju, ali ne i volju da Vidoviću i drugim umjetnicima sagradi radne prostore. Ta nesretna epizoda s ateljeom bila je razočarenje za Vidovića, ali premija za Split. Nije teško pretpostaviti da bi Vidović i u drugoj sredini bio veliki umjetnik. A, s druge strane, Split bi bez Vidovića bio siromašniji za puno toga, a prvenstveno za svog najznačajnijeg slikara. Splićani su ga na svoj način cijenili i uvažavali. Dokaz tome su njegove uvijek dobro posjećene izložbe, s odličnim kritikama i s puno kupljenih radova po nemalim cijenama. Među kupcima je redovito bila općina, a kasnije Banovina i njena Galerija umjetnina.

Iz fundusa Galerije Emanuela Vidovića u Splitu: Splitska katedrala, Unutrašnjost crkve sv. Mihovila u Trogiru i Mrtva priroda s Radauševim torzom

NACIONAL: Zašto Vidović iza Drugog svjetskog rata nije bio po volji službenim vlastima?

Iako nije spadao u one koji je htio slikati u socrealističkoj maniri, priča o poratnom Vidovićevom zapostavljanju doima mi se malo nategnuto. Slično kao ona nedavna priča o diskriminaciji i ugroženosti katolika u Hrvatskoj, ili ova aktualna, ispričana kroz projekt „Vidljive“ u Muzeju suvremene umjetnosti. Ako nam je rod toliko važan, onda bi „Nevidljivi“ bio puno aktualniji projekt, s obzirom na gotovo mizeran broj zaposlenih muškaraca u muzejima. Naravno, najvažnije bi nam trebale biti činjenice i razumijevanje konteksta. Iz onodobnih kataloga vidimo da Vidović za života izlaže na svim splitskim poratnim izložbama, osim na izložbi umjetnika partizana jer u partizanima nije bio. U pravilu je među izlagačima s najviše radova, a slika kao i do tada ono što voli i što mu je blisko. Krajem 1945. Galerija umjetnina mu otkupljuje „Staru lutku“, da bi u narednim godinama otkupila još nekoliko radova. U fundusu Galerije je i slika „Konjić“ koju je otkupio i 1947. Galeriji darovao izvršni odbor Gradske narodne fronte. U godini njegove smrti od kćeri Zlate Galerija kupuje dvije njegove slike. Godinu dana ranije izlaže u Modernoj galeriji u Zagrebu i na venecijanskom bijenalu. Dakle, teško možemo govoriti o bilo kakvom, a pogotovo o potpunom zapostavljanju, kako piše Duško Kečkemet, kako za života, tako nakon smrti. Od posmrtne izložbe 1953. Vidovićeve izložbe su kontinuirano priređivane u obljetničarskom ritmu. Dodajmo da je 1959. objavljena prva monografija o Vidoviću kojoj je autor Duško Kečkemet, a povodom desete godišnjice smrti 1963. otkriven je Vidovićev spomenik, rad Frana Kršinića, i danas postavljen u najljepšem splitskom parku Emanuela Vidovića.

NACIONAL: Na Galeriju Emanuela Vidovića dugo se čekalo, čini mi se 46 godina. Što to govori?

Govori da se na sve u Splitu dugo čeka. Pitam vas na što se to u Splitu nije čekalo i koliko je toga urađeno u razumnom roku i do kraja? I ne samo što se kulturnih i umjetničkih institucija ili ustanova tiče. Priča i muke s Galerijom Emanuela Vidovića su trajale 46 godina, ali je 2006. Galerija otvorena, lijepo uređena, bogato opremljena Vidovićevim radovima i uspješno djeluje u sklopu Muzeja grada Splita. Jedino što je u prošlom stoljeću u Splitu napravljeno kako treba i uz mala zakašnjenja vezano je uz državnu vlast, a riječ je o dva arheološka muzeja, Arheološkom muzeju i Muzeju hrvatskih arheoloških spomenika. Priča o Galeriji umjetnina za koju se Vidović zalagao i u kojoj se nalaze brojne njegove antologijske slike započela je 1908. i još nije gotova. Famozna III. faza nikako da se pokrene. Srećom, kad se već činilo da će istu sudbinu imati Galerija Vidović, ipak je nakon teških i dugih porođajnih muka ona otvorena. Sve ima svoje uzroke, ali nažalost i posljedice.

NACIONAL: Ove je godine 70. obljetnica smrti u kojoj se ništa neće dogoditi. Zašto je Vidović zanemaren?

Mislim da Vidović nije zanemaren, sigurno ne od struke, galerista i muzealaca, a reći ću i zašto. Nisam upoznat s programima institucija i ustanova. Možda nešto i bude. Ako se pokaže točnim da nitko ne obilježi ovu obljetnicu, bit ću malo iznenađen jer mi volimo obljetnice. Ne može se reći da Vidović zadnjih godina nije vidljiv. Priređeno je relativno dosta izložbi, samostalnih i skupnih, manjih i većih. Trebalo bi izdvojiti retrospektivnu Vidovićevu izložbu u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu 2018. koju je postavio Igor Zidić, a napravljena je u suradnji s Galerijom Emanuela Vidovića, odnosno Muzejom grada Splita. Šteta je što u ovoj godini nije gotova i promovirana planirana sveobuhvatna monografija koju je Galerija Emanuela Vidovića naručila od Zidića, kao planirani doprinos u ovoj obljetničkoj godini. Ako monografija bude skoro dovršena i prezentirana, to će nadomjestiti ovo sušno iskustvo ove godine. Što se Splita tiče, Vidovićeva djela su permanentno dostupna u stalnim postavima Galerije Vidović i Galerije umjetnina. Međutim, tu ipak dolazimo do puno važnijeg problema, a to je publika. Više ni imena poput Jurja Plančića, Ljube Ivančića ili Ede Murtića ne izazivaju pažnju, ne plijene pozornost. Ni na takve reprezentativne izložbe recentnih hrvatskih slikara nema odjeka, nema publike. Moramo se suočiti s time da smo izgubili publiku. Stara, obrazovana, znalačka, zainteresirana publika je nestala, a novu publiku ne odgajamo. Nove generacije nisu zainteresirane, a ne znamo ih zainteresirati. Uz ovakvo stanje, mislite da će nova publika posjećivati i Vidovićeve izložbe? Čija je to krivica? Nas stručnjaka, povjesničara umjetnosti, kustosa i galerista, ili medija ili obrazovnog sustava? Ili nedostatka smislene hrvatske kulturne politike koja treba odgajati, ali odgajati bez „fige u džepu“. Ako se izuzme godišnji stampedo tijekom „Noći muzeja“, izvan turističke sezone muzeji nam zjape prazni. Rezultati „razvoja publike“ slični su onima u poljoprivredi: što više poticaja, to manje prinosa. Evo jedna ad hoc ideja koja bi možda mogla utjecati na promjenu trenda, a ništa ne košta. Do kraja ove jubilarne godine proglasimo jedan mjesec Vidovićevim mjesecom i pozovimo, molimo, „natjerajmo“ naše sugrađane i goste da posjete Galeriju Vidović i Galeriju umjetnina kako bi se uz stručno vodstvo upoznali s tim sjajnim opusom besplatno.

NACIONAL: Zašto se Grad Split nije sjetio Vidovića kao što se sasvim opravdano sjetio 100. obljetnice rođenja Miljenka Smoje koju Split obilježava cijelu godinu?

Miljenko Smoje i njegovo djelo, njegov doprinos Splitu i puno šire, sigurno zaslužuje pozornost. I dobro je da je Grad Split stao iza obilježavanja te obljetnice. No što se Smoje tiče, trenutno svjedočimo demonstraciji moći mediokracije. E sad, je li ponuđeni program obljetnice na razini njegova značaja ili je prilagođen i skrojen po mjeri organizatora, to neka svatko sam procijeni.

NACIONAL: Gdje je Vidović danas u Splitu? Gdje je njegovo mjesto u hrvatskom slikarstvu?

„Svakom vremenu njegova umjetnost, umjetnosti njena sloboda“, piše na zgradi bečke Secesije. To je i krilatica pod kojom je i Vidović krenuo u svoju umjetničku avanturu da bi postao jedan od ključnih protagonista naše umjetnosti. Uvijek mu se treba vraćati, proučavati ga, ali i biti svjestan da pripada povijesti, svojem, a ne našem vremenu. Emanuel je veličina koju treba poštovati, ali bi bilo besmisleno doslovno ga slijediti. Današnja umjetnost mora biti dio današnjeg vremena i slijediti njegove potrebe. U tome smislu pitanje je kome se obraćaju i što nam žele poručiti oni koji danas slikaju kao Emanuel Vidović ili pišu kao Marko Uvodić.