Prošloga tjedna, 24. veljače, navršila se godina od početka krvave ruske agresije na Ukrajinu. Tim povodom na Generalnoj skupštini Ujedinjenih naroda usvojena je rezolucija o Ukrajini za koju je glasala 141 zemlja, sedam ih je bilo protiv, dok su 32 bile suzdržane.

Ta krvava godišnjica u Moskvi je svečano obilježena koncertom na stadionu Lužnjiki kojem je nazočilo oko 200 tisuća ljudi, a ukazao se i ruski diktator Vladimir Putin. U prigodnom govoru pred oduševljenom masom koja je skandirala „Rusija, Rusija!“ rekao je da je „Rusija ponosna na one koji se bore u Ukrajini za obranu domovine i koje podržava cijela zemlja“. „Specijalna vojna operacija u tijeku je na povijesnim granicama Rusije”, rekao je Putin i pohvalio ruske vojnike koji se “bore herojski, hrabro i odvažno”. Dan prije toga održao je govor o stanju nacije i najavio izlazak Rusije iz nuklearnog sporazuma.

Dotle je američki predsjednik Biden boravio u Kijevu, a onda u Poljskoj, gdje je obećao Ukrajini i svim zemljama na istoku Europe da će NATO braniti svaki pedalj njihovog teritorija, kao i da se SAD nikada neće umoriti od pomoći Ukrajini. Obratio se i ruskim građanima riječima: „Sjedinjene Države i europski narodi ne žele kontrolirati ili uništiti Rusiju. Zapad nije planirao napasti Rusiju kao što je Putin danas rekao. Ovaj rat nikada nije bio nužan. To je tragedija. Predsjednik Putin izabrao je ovaj rat.”

U međuvremenu je pala proeuropska vlada u Moldaviji, za koju analitičari smatraju da bi mogla postati sljedeća meta, a kineski ministar vanjskih poslova posjetio je Moskvu nakon što su Amerikanci oštro upozorili Kinu da ne naoružava Rusiju. Ukratko, nema puno razloga za optimizam i vjeru u skori završetak rata. O tome smo razgovarali s Božom Kovačevićem, bivšim veleposlanikom RH u Rusiji i bivšim ministrom zaštite okoliša i prostornog uređenja u vladi Ivice Račana. Danas je predavač na Sveučilištu za treću životnu dob i na sveučilištu Libertas te suradnik portala Ideje.

NACIONAL: Kako komentirate Rezoluciju UN-a o Ukrajini za koju je glasala 141 zemlja svijeta? Ima li ona ikakvu snagu, može li se Rusiju izbaciti iz Vijeća sigurnosti, može li UN ikako utjecati na Putina? 

Ova rezolucija Glavne skupštine UN-a, kao i ona usvojena prošle godine, potvrđuje da velika većina članica UN-a osuđuje rusku agresiju. No ta rezolucija nije pravna podloga za djelovanje jer o tome odluke donosi Vijeće sigurnosti, u kojem Rusija ima pravo veta. Može li se išta poduzeti protiv Rusije u okviru UN-a? Mislim da bi odgovor na to pitanje trebalo potražiti od vrsnih poznavatelja međunarodnog prava. Kao laik, mogu samo podsjetiti da je Tajvan bio stalni član Vijeća sigurnosti, ali je odlukom Glavne skupštine izbačen iz članstva UN-a, a Narodna Republika Kina preuzela je njegovo mjesto u Vijeću sigurnosti. Sovjetski Savez bio je jedan od osnivača UN-a, a Ruska Federacija preuzela je njegovo mjesto u Vijeću sigurnosti. Ruska Federacija nije bila među zemljama osnivačicama UN-a. Povijest nam govori da bi se možda moglo nešto poduzeti i protiv Rusije, ali pravnici trebaju odgovoriti na pitanje o tome što bi tijela UN-a eventualno mogla poduzeti.

‘Macron i Scholz nemušto i nekoordinirano pokušavaju pokazati da nisu samo lutke na koncu kojima upravlja Amerika’, smatra Božo Kovačević. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: Prije godinu dana mnogi, pa i vi niste vjerovali da će Putin napasti. Nakon prošlotjedne demonstracije moći u Moskvi – vjerujete li da godinu dana kasnije postoji način da ga se zaustavi? 

Zasad, nažalost, nema izgleda da će se rat zaustaviti. Što je evidentnije da prvobitne ruske zamisli o brzom osvajanju Ukrajine nisu uspjele to je Putin tvrdoglaviji u svojim nastojanjima da pokaže kako je Zapad zapravo napao Rusiju i da se Rusija samo brani. Najjednostavnije rečeno – ratujući protiv Amerike, Rusija ubija Ukrajince i razara Ukrajinu. Putin je zapravo u tom svom obraćanju naciji, pa i u kasnijim obraćanjima, ponovo objasnio što je bit ideologije kojom se on opravdava za agresiju – on tvrdi da Rusija samo brani svoje povijesne teritorije koji se danas nazivaju Ukrajinom. To jednostavno znači i potvrđuje da on danas ne priznaje Ukrajinu kao samostalnu i suverenu državu.

NACIONAL: Putin je najavio izlazak iz nuklearnog sporazuma i masovnu proizvodnju hipersoničnih projektila. Koliko nas to treba zabrinjavati s obzirom na to da od početka agresije prijeti nuklearnim napadima?

Mene, moram priznati, ta najava nije iznenadila. Kao što ste rekli, Rusija je već više puta prijetila upotrebom nuklearnog oružja i ne bi bilo logično očekivati da Zapad nadzire i kontrolira njezine nuklearne potencijale kojima prijeti. Jer tada bi se moglo provjeriti jesu li to samo prazne riječi ili Rusija doista raspolaže odgovarajućim potencijalom. Činjenica da se Rusija svako malo poziva na svoj nuklearni potencijal jasno pokazuje da je ruska elita svjesna vojnog poraza u Ukrajini i to su zapravo potezi očajnika. Ali kada očajnicima na raspolaganju stoje tako razorna sredstva kao što je nuklearno oružje, onda je logično da svijet strepi i ima razloga biti zabrinut.

NACIONAL: Jedan segment Putinova govora bio je možda namijenjen za unutarnju upotrebu, ali je vrlo znakovit – a to je njegovo javno odricanje od oligarha uz čiju se pomoć i ogroman novac godinama održavao na vlasti. Poručio je građanima da ne žale zbog oligarha koji su izgubili imovinu na Zapadu. Kako to komentirate? 

Mislim da je to najveća novost u tom njegovom obraćanju – on se doista javno odrekao oligarha. To znači da osjeća da više nema njihovu podršku. Vi ste u pravu da je glavni adresat te njegove izjave ruska javnost, odnosno, građani Ruske federacije. Jer neki među njima počeli su se sasvim sigurno pitati: zašto bismo mi svoje sinove slali u rat dok oligarsi i dalje uživaju u svom bogatstvu i u svojim vilama i jahtama? Shvaćajući da tu zamrznutu imovinu više ne može vratiti pod svoju kontrolu i osjećajući da ga oligarsi više bezrezervno ne podržavaju, Putin se logično obratio građanima Ruske Federacije, o čijoj podršci na kraju i ovisi opstanak njegove vlasti. Što iz toga možemo zaključiti? Prvo, da ti njegovi govori više nisu tek puka objava njegove carske volje, kao što su do sada bili, već je to ipak poziv kojim se traži podrška širih slojeva naroda. To je, dakako, i najava da će se od tih građana očekivati da i dalje podupiru rat svojim sudjelovanjem. Meni se čini da je Putin pokazao kako je postao svjestan toga da ne može više na vanjskopolitičkom planu raditi sve što ga je volja, a da ipak kakav takav legitimitet ne pokuša dobiti od građana. Na koncu konca, i ta velika predstava na stadionu Lužniki pokušaj je da se pokaže kako režim uživa podršku građana. No ako znamo kako se takvi skupovi organiziraju, uz dovođenje autobusa i nuđenje novca studentima, onda je jasno da je i on sam svjestan činjenice da ne uživa takvu podršku kakvu bi htio.

NACIONAL: Hoće li Zapad ostati ujedinjen i imati ekonomske i vojne snage za podršku Ukrajinu do kraja? Mnogi analitičari pišu da su skladišta streljiva ispražnjena, da zemlje članice NATO-a loše stoje s naoružanjem?

Kao prvo, to neprestano deklarativno pozivanje na jedinstvo samo po sebi je sumnjivo. Kad bi to jedinstvo zaista bilo tako neupitno i postojano, ne bi trebalo neprestano na njega podsjećati. A što se tiče resursa, Zapad je ipak u ekonomskom pogledu daleko moćniji od Rusije, pa čak i ako se Kinu tretira kao ruskog saveznika. Ove zapadne zemlje koje provode sankcije protiv Rusije kontroliraju više od 46 posto svjetskog GDP-a. Dakle, ekonomski resursi, koji su nužna pretpostavka za jačanje vojne moći, nesumnjivo postoje. Ali naravno da u demokratskim društvima oni koji odlučuju moraju napraviti određenu cost-benefit analizu. I to se, nažalost, katkad provodi na načine koji nisu primjereni određenim prilikama. Naprimjer, jedan premijer jedne članice EU-a rekao je: da, mi ćemo rado Ukrajini poslati tenkove, ali ako nam EU to plati. To baš nije neka junačka solidarnost. No, usprkos tome, sankcije se provode, a Rusija je ipak osjetila posljedice tih sankcija premda pad ruskog GDP-a u 2022. nije onoliki koliko se očekivalo. Taj pad iznosi oko dva posto. Ako tome dodamo i povećane troškove za financiranje rata i održavanja socijalne stabilnosti, možemo očekivati da će Rusija ipak osjetiti te napore kolektivnog Zapada. Što se tiče vojne pomoći, dok su demokrati u Bijeloj kući i dok još mogu isposlovati podršku u Kongresu, ta će pomoć Ukrajini i dalje biti na visokoj razini. Nažalost, to uvelike ovisi o unutarnjim odnosima u Americi i nadmetanju između demokrata i republikanaca, a znamo da su predsjednički izbori blizu.

NACIONAL: Zemlje članice EU-a nisu se mogle dogovoriti oko novog paketa sankcija Rusiji. Orbán sve otvorenije sabotira zajedničke odluke EU-a i sankcije Rusiji, a nedavno je rekao da to nije njihov rat, već rat tamo nekih slavenskih naroda. Koliko je Orbán prijetnja europskom jedinstvu i do kada će to Bruxelles trpjeti?

Orbán je prijetnja jedinstvu EU-a. Ali on je taj koji glasnije govori ono što se neki drugi ne bi usudili reći, ali ga prešutno podržavaju. Na koncu, on zloupotrebljava strah EU-a od moguće daljnje dezintegracije. Taj Bruxelles koji odlučuje – to je zapravo Europsko vijeće u kojem sjede premijeri država članica i u kojem se odlučuje konsenzusom. Mađarski ministar vanjskih poslova održao je na sjednici Glavne skupštine UN-a govor s porukama suprotnim onima koje je izrekao Borrell. Očito to jedinstvo, koje se neprestano prenapadno spominje, i nije baš tako čvrsto.

NACIONAL: Odnosi Kine i SAD-a ozbiljno su narušeni. I dok je kineski ministar vanjskih poslova na Sigurnosnu konferenciju u München došao sa svojim mirovnim planom, SAD je zaprijetio ozbiljnim posljedicama ako Kina počne Rusiji prodavati oružje. Prošloga tjedna započele su i zajedničke kinesko-ruske vojne vježbe u Južnoj Africi. Postoji li opasnost od stvaranja kinesko-ruskog bloka protiv Zapada? 

Taj kinesko- ruski blok protiv Zapada već postoji na jednoj razini. To, doduše, nije vojni savez i sasvim sigurno, barem u skoroj budućnosti, Kina neće biti spremna na takve poteze. Odnosno, pokušaje da na vojnom planu izazove sukobe sa Zapadom. U tom smislu Kina je do sada bila prilično rezervirana. Kinezima je više stalo do toga da Zapad ne pobijedi u Ukrajini nego do toga da Rusija postane puno snažnija nego što je bila. Naime, i u Strategiji o nacionalnoj sigurnosti, i u Izvješću o stanju nacije, i u nizu strateških dokumenata koje su donijeli bilo Bijela kuća ili Kongres, Kina je proglašena strateškim suparnikom, a u nekima i neprijateljem. To baš nije mudro, osobito ako SAD očekuje od Kine da podrži američku politiku prema Rusiji. Zašto bi Kina to učinila ako se Amerika tako odnosi prema Kini? Putin se stalno poziva na to da se NATO širi na istok, čime se ugrožava nacionalna sigurnost Ruske Federacije. Ne treba zaboraviti na to da je NATO svojom odlukom na Summitu 2020. godine svoj djelokrug s Atlantika proširio i na Pacifik. U Južnom kineskom moru patroliraju ratni brodovi NATO-a. To je razlog zbog kojeg Kina ima sličnu percepciju opasnosti od Zapada kao i Rusija. No, s druge strane, do sada je kineska ekonomska i tehnološka ovisnost o Zapadu bila tolika da si Kina ne može priuštiti samo zbog prijateljskih odnosa s Rusijom do kraja ugroziti svoje odnose za Zapadom. S druge strane, američke ekonomske elite shvatile su da je globalizacija najviše koristila Kini i omogućila joj streloviti ekonomski i tehnološki napredak. I sada kada je Kina, uživajući sve prednosti otvorenog svjetskog tržišta, počela dostizati, pa i prestizati SAD, Amerika zapravo želi onemogućiti daljnji kineski ekonomski rast uvođenjem trgovinskih sankcija i što je još važnije, tehnoloških sankcija, odnosno, zabranom izvoza čipova najnovije generacije u Kinu. Ako se takva politika SAD-a prema Kini nastavi, Kina na kraju neće imati drugog izlaza nego da uže surađuje s Rusijom.

NACIONAL: Erdoğan se lani nudio kao posrednik, međutim, danas je Turska ranjena katastrofalnim potresima koji su uzdrmali i Erdoğanovu vlast. Kakva je danas uloga Turske i postoji li neka zemlja koja bi mogla posredovati u eventualnim mirovnim pregovorima? Možda Kina, koja je ponudila mirovni plan? 

Doista, Turska je u početku bila prilično uspješna posrednica u tim pregovorima oko izvoza žita. No sada je teško predvidjeti tko bi mogao preuzeti tu ulogu. Meni se ipak čini da bi Amerika mogla učiniti sve da kineska mirovna inicijativa ne bude uspješna. Mi zasad ne znamo sadržaj te inicijative, ali je sasvim sigurno da ta inicijativa ne podrazumijeva strateški poraz Rusije, što je deklarirani američki cilj u ukrajinskom ratu. Ne vidim doista tko bi mogao biti posrednik, tim više što ni Rusija ni Ukrajina ne pokazuju ni najmanje znakove spremnosti za pregovore. Još uvijek očekuju da će ratna sreća odrediti povoljniju poziciju za jednu ili drugu stranu, na temelju koje će se ti pregovori voditi. Za Putina pregovori s Ukrajinom, kako ih on vidi, nemaju smisla. Jer jedina pregovaračka strana koju je on spreman uvažiti jest Amerika.

NACIONAL: Iako pružaju podršku Ukrajini i namjeravaju slati tenkove, a možda i avione, Macron telefonira Putinu, a Scholz je dugo bio vrlo oprezan s najavom slanja tenkova. Boje li se odmazde ili kalkuliraju? 

Vjerojatno pokušavaju doći k sebi nakon iznenađenja koje im je Putin priredio 24. veljače 2022. godine. Nakon toga EU je kao zrela kruška pao u naručje SAD-a. Morali su šutke otrpjeti miniranje plinovoda Sjeverni tok I i Sjeverni tok II i složiti se s time da se ne provodi nikakva istraga tog incidenta. Nemušto i nekoordinirano pokušavaju pokazati da nisu samo lutke na koncu kojima upravlja Amerika.

NACIONAL: Postoji li način da se Rusiju sasvim ne ponizi, ali da Ukrajini ne bude oduzet teritorij i da tako završi rat? Može li Krim opet postati ukrajinski? 

Rusija se već osjeća poniženom. Putin je uvrijeđen time što je SAD 2021. godine odbio prihvatiti ruski prijedlog o novoj sigurnosnoj arhitekturi Europe prema kojoj bi se odnosi vratili na stanje prije 1997. godine, dakle, na stanje prije nego što je počelo proširenje NATO-a. Zapravo, Putin i njegovi suradnici uvrijeđeni su i poniženi time što Amerika i kolektivni Zapad ne pristaju na to da današnju Rusiju tretiraju onako kako su tretirali SSSR za vrijeme hladnog rata. Putin je vjerojatno zamišljao da s Trumpom određuje granice interesnih sfera u Europi onako kako su to činili Roosevelt i Staljin. Putin se postavlja tako da mi se ne čini mogućim da rat završi drukčije nego vojnim porazom Rusije. Zasad je nemoguće predvidjeti kad bi se to moglo dogoditi.

NACIONAL: Počela je nova ruska ofenziva, što će Putin pokušati zauzeti i ima li se Ukrajina snage braniti? 

Ukrajina neprestano vapi za pomoći. Opstanak Ukrajine, odnosno, uspješna obrana ovisi o vojnoj pomoći Zapada. Ako sam dobro razumio Putinove poruke, on će nastojati okupirati cijeli teritorij onih četiriju ruskih pokrajina koje je anektirao prošle godine. No budući da opetovano prijeti upotrebom nuklearnog oružja, čini se da je u sve većoj mjeri svjestan dosadašnjih vojnih neuspjeha i da strahuje da bi ih moglo biti još.

NACIONAL: Sve one koji su glasali protiv sudjelovanja Hrvatske u misiji obuke ukrajinskih vojnika, premijer Plenković naziva proruskim igračima. Kako komentirate tu odluku Hrvatskog sabora, je li ona bila ispravna ili kukavička, a kako komentirate neprestane premijerove optužbe? 

Nedonošenje te odluke posljedica je bahatog premijerova ponašanja. Najprije je odbio obratiti se predsjedniku Republike na Ustavom propisan način. Da je ta komunikacija postojala, možda problem uopće ne bi ni došao do Sabora. A kad se već odluka našla pred Saborom, premijer je – ako je doista htio da odluka bude donesena – trebao pregovarati sa zastupnicima o njezinoj konačnoj formi. On je to, u maniri pravog autokrata, odbio učiniti. Na kraju se pitam je li on, zapravo, uopće htio da ta odluka bude donesena. U konačnici, odluka je zbunjujuća za partnere u NATO-u i EU-u. S druge strane, neki su u Saboru iskazali zapanjujući izostanak solidarnosti s Ukrajinom, koja je danas žrtva agresije kao što je to devedesetih bila Hrvatska.

NACIONAL: Kako komentirate stavove predsjednika Milanovića o Ukrajini, zbog kojih ga u EU-u smatraju „Putinovim korisnim idiotom“? 

Da, kada ste predsjednik jedne države, onda se svaka vaša riječ važe. Sve što javno govorite, može imati posljedice za vašu državu. Zato čovjek na takvoj funkciji mora prije svakog istupa dobro promisliti kada će što i zašto reći. Kod javnih istupa Zorana Milanovića nije vidljivo da on takve kriterije poštuje i stoga su te njegove izjave često šokantne, pa i zbunjujuće. I naravno – najčešće negativne sa stajališta interesa Republike Hrvatske.