Šezdesetak kilometara bolivijske ceste usječene u planinske litice, vijugajući nad kilometarski dubokim ponorima, svake godine uzima nekoliko stotina života

Sjeverna cesta kroz pokrajinu Yungas spaja glavni grad Bolivije La Paz s provincijskim sjedištem Coroico, smještenim u prašumi, šezdesetak kilometara sjeverno od metropole. Ali kakvih šezdesetak kilometara! Cestu koju vijuga obroncima Anda tridesetih su godina izgradili paragvajski zatvorenici, a donedavno je bila glavna regionalna prometnica.

Po izlasku iz La Paza, jednog od gradova na najvećoj nadmorskoj visini na svijetu, put se lagano uspinje do prijevoja La Cumbre, na 4650 metara visine, a onda počinje suludi spust do Coroica, koji je na 1200 metara iznad mora. Vijugava zmija ceste usječena je u planine, nadnoseći se nad provalije koje su na najblažim dijelovima duboke oko 600 metara, a većinom mnogo dublje.

Njom voze kamioni, autobusi, automobili, zaprežna kola, motocikli i bicikli, u promjenjivim vremenskim uvjetima kiše, magle, prašine, blata, odrona zemlje… Širina ceste je rijetko gdje veća od tri metra, tako da je mimoilaženje dva obična automobila napor, a dva kamiona gotovo nemoguća misija.

Ograda nema, a vozi se lijevom stranom ceste, kako bi vozači imali bolju kontrolu nad time gdje im je kraj ceste. Usprkos tome računa se da godišnje između dvjesto i tristo ljudi pogine na Cesti smrti (‘El Camino de la Muerte’), mada je ta brojka zadnjih godina ipak smanjena, nakon izgradnje alternativne prometnice.

Na ovoj se cesti dogodila i najteža nesreća u povijesti Bolivije, kada je 1983. više od stotinu ljudi poginulo pri slijetanju autobusa u kanjon. Ova je cesta u nekoliko izbora proglašavana najopasnijom prometnicom na svijetu (iako neki tvrde da južna cesta kroz pokrajinu Yungas, koja spaja La Paz s Chulumanijem, uopće ne zaostaje za njom), što ju je učinilo turističkom atrakcijom. Glavninu posjetitelja, ali i sve veći postotak žrtava Ceste smrti, čine ljubitelji brdskog biciklizma iz čitavog svijeta.