Već 21 godinu EFP (European Film Promotion) u sklopu projekta „Producers on the Move“  bira mlade i nadarene europske filmske producente s ciljem da ih poveže, pomogne im u traženju  koproducentskih partnera, te tako stvoriti platformu za novu generaciju filmaša. Odabrani producenti okupiti će se digitalno od 17. do 21. svibnja nakon čega, tradicionalno, slijedi okupljanje na festivalu u Cannesu. Ove je godine u to odabrano društvo ušao je Bojan Kanjera, producent filma „Mater“ Jure Pavlovića, koji trenutno radi kao producent filma „Šesti autobus“ Eduarda Galića.  Koliko je to važan odabir govori i činjenica da je među 20 izabranih ove godine i Kasper Dissing, producent Oscarom nagrađenog filma „Još jedna runda“, Bianca Oana, propducentica rumunjskog filma „Touch Me Not“ koji je prije tri godine pobijedio na festivalu u Berlinu,  Marica Stocchi koja je producirala film „The Macaluso Sisters“ prikazan prošle godine na festivalu u Veneciji te Sára László, producentica filma „Natural Light“, koji je nagrađen za najbolju režiju na ovogodišnjem festivalu u Berlinu.

Bojan Kanjera produkcijska znanja stekao je sudjelovanjem u raznim međunarodnim edukativnim programima kao što su EAVE – Producers workshop 2019. i Marketing Workshop 2013., Torino Film Lab, MAIA program, Eurodoc i mnogi drugi. Od 2011. do 2014. radi u produkcijskoj kući Aning Film gdje producira više kratkometražnih, eksperimentalnih i dokumentarnih filmova te kros-medijskih projekata. Krajem 2014. godine osniva vlastitu produkcijsku kuću Peglanje snova te u suradnji s produkcijskom kućom Sekvenca, kao glavni producent razvija kratkometražne i srednjometražne projekte vodećih hrvatskih redatelja mlađe generacije poput Jure Pavlovića (Piknik), Marka Šantića (Sretan put Nedime), Sare Hribar (Pusti me da spavam), Igora Bezinovića (Veruda)… Od dugometražnih igranih i dokumentarnih naslova, u Bojanovom opusu su i Dom Darija Pleića, Lada Kamenski Sare Hribar i Marka Šantića te Jimmie Jaspera Ganslandta, koji nastaje u koprodukciji sa švedskom produkcijskom kućom Fasad.

NACIONAL: Kako je pravnik koji je radio u glazbenoj industriji završio kao filmski producent?

Nekako se to dogodilo spontano, ali s malim odmakom kao da nije moglo puno drugačije. Od malih nogu sam film, odnosno audiovizualnu djelatnost, doživljavao kao neku vrstu strasti. Obzirom da je moja studentska faza potrajala, preko nekih prijatelja sam upoznao kolegu koji je u to vrijeme počinjao sa svojom produkcijskom kućom. Vrlo brzo smo počeli zajednički raditi neke autorske projekte, a i ponešto komercijalnih poslova. Tako da je to sve vrlo brzo iz hobija i strasti preraslo u posao.

NACIONAL: Prije pet, šest godina smatralo da se ne postoji novi val mladih hrvatskih filmskih producenata. Što si ti  morao proći da bi došao do statusa zapaženog producenta?

Vjerujem da je veći problem nedostatak prilika za nova lica na našoj sceni pa je samim time velikoj većini mlađih kolega potrebno nekoliko godina da bi doveli svoje projekte do faze realizacije. Mnogo je više talentiranih autora i producenata nego što je mogućnosti da se  steknu neka prva iskustva neophodna kako bi tek tad bili u prilici pokazati svoj pravi potencijal. Tako da nema druge nego prihvatiti se posla i nadati se da ćeš imati sreće i  surađivati s kvalitetnim ljudima na dobrim projektima. Na žalost, to je proces prepun rizika i neizvjesnosti, a i bez strpljenja i podrške uže okoline teže je savladiv obzirom da nastanak gotovo svakog filmskog projekta iziskuje nekoliko godina rada.

NACIONAL: Na koji način si se povezao s mlađom generacijom hrvatskih redatelja kao što su Sara Hribar i Matko Šantić za „Ladu Kamenski“ i sa Jurom Pavlovićem za „Mater“? Postoji li nešto zajedničko među vama što bi mogao označiti novi val hrvatskih filmaša?

Imao sam sreću da sam relativno rano upoznao nekoliko iznimno talentiranih mlađih autora i kolega s kojima sam ubrzo i realizirao neke od naših prvih zajedničkih filmova. Tako smo Jure Pavlović i ja producirali naš prvi dugometražni igrani film „Lada Kamenski“ u režiji Sare Hribar i Marka Šantića te smo se ubrzo nakon toga upustili u produkciju Jurinog debitantskog igranog filma „Mater“ odnosno cijelog niza zajedničkih projekata. Definitvno postoji jedan cijeli val mlađih autora i producenata koji imaju energije, elana i što je najbitnije svježih priča.

NACIONAL: Trenutno se dovršava film „Šesti autobus“ redatelja Eduarda Galića. Radi se o istinitoj priči iz vremena pada Vukovara. Godinama se postavlja pitanje zašto hrvatski filmaši nisu snimili dobar film o padu Vukovara. Imaš li ti odgovor na to pitanje? Smatraš li da je odabir ovakve teme rizik ili poticaj za tebe?

Općenito vjerujem da je kategorija ratnog filma podosta zanemarena u modernoj hrvatskoj kinematografiji iako je javna percepcija gotovo sigurno drugačija. Često se može čuti – to je još jedan hrvatski ratni film. Uistinu, svega je nekoliko naslova ratne tematike koji se mogu smatrati ratnim filmom. Nedostatak financija sigurno je jedan od faktora koji doprinosi tome, ali obzirom da su se navike gledatelja značajno promijenile vjerujem da je tu uvelike i kriv pristup samih autora koji, ako se i upuštaju u takve projekte, to rade na dosta tradicionalan način te uz puno zadrške i/ili propagande. Rad na Šestom autobusu za mene je bio veliki izazov i prilika da se u vrlo ograničenim financijskim i operativnim okolnostima realizira ovako ambiciozan projekt. Rad s Edom Galićem je isto tako ovdje odigrao veliku ulogu u mojoj odluci. Prilika da budem na setu s redateljem koji iza sebe ima gotovo 100 redateljskih credita od čega su mnogi klasici jugoslavenske kinematografije („Putovanje u Vučjak“, „Nikola Tesla“, „Nepokoreni grad“, „Crne ptice“) je bilo nešto što se ne propušta. Film je trenutno u zadnjim fazama post-produkcije pa će ovisno o raspletu situacije s covidom i kakvoj-takvoj naznaci oporavka kino distributera ugledati i svijetlo dana. Kao i sa svakim drugim filmskim projektom tek tada ćemo objektivno moći sagledati jesmo li napokon uspjeli napraviti jedan pravi ratni film. Definitnivno smo imali mnogo izazova i poteškoća na tom putu, zasigurno više nego što sam mogo i zamisliti u najgorim predviđanjima. No, s druge strane uz Edu i odličnu glumačku podjelu (Živko Anočić, Andrej Dojkić, Marko Petrić, Aleksandra Balmazović) nesebično se u film ugradio i veliki broj izvrsnih autora i filmskih radnika bez kojih ovaj projekt vjerojatno ne bi bilo moguće relizirati.

NACIONAL: Ušao si već i u međunarodne koproducentske vode pa si tako koproducirao dva švedska dokumentarna filma „Jimmie“ i „Tiny Tim: King for a Day“. Kako si se uspio povezati s švedskim filmašima i započeti suradnju s njima?

Većina europskih filmova su u pravilu koprodukcije više zemalja tako da smo zapravo konstantno u svojevrsnoj potrazi za novim projektima i kolegama s kojima bi mogli surađivati. Producent „Tiny Tima“, je kolega, zapravo već i višegodišnji prijatelj više nego kolega, kojeg sam upoznao na jednoj od filmskih radionica te smo vrlo brzo počeli maštati o projektima koje bi mogli zajedno realizirati. „Tiny Tim“ je uskočio malo neočekivano,ali desila se odlična suradnja s Markom Meštrovićem koji je radio animirane dijelove filma, a ubrzo se ekipi priključio jedan od najboljih direktora fotografije mlađe generacije Damir Kudin. Tako je „Tiny Tim“ vrlo brzo postao punokrvna hrvatska koprodukcija. „Jimmie“ je nastao nešto malo drugačije, ali sa jednako sretnim završetkom. Naime, producenti su imali prilično velik problem s proračunom i jednostavno nisu mogli realizirati film u Švedskoj. Kolega Jure Pavlović i ja smo to vidjeli kao priliku da se film u potpunosti snimi u Hrvatskoj, a i priliku za rad s jednim iznimno zanimljivim redateljem kao što je Jesper Ganslandt. Film, na žalost, osim premijere na Rotterdamu nije postigao veći festivalski uspjeh, ali je otvorio mnoga vrata drugim suradnjama.

NACIONAL: Što je, po tebi, najveći problem za hrvatskog producenta u Hrvatskoj? Je li to manjak novaca? Antonio Nuić je lani rekao – dajte nam novac i Hrvatska će imati osvajača Oscara. Koje je tvoje mišljenje?

Financije su uvijek jedna od glavnih prepreka,ali vjerujem da je prije svega potrebno stvoriti okruženje u kojem će se kroz praksu educiriati veći broj autora i filmskih djelatnika. Odnosno, stvoriti sustav u kojem se na godišnjoj razini proizvodi veća količina audiovizualnog sadržaja. Koliko god potražnja za audio-vizualnim sadržajem nikad nije bila veća Hrvatska je i dalje podkapacitirana u proizvodnji te kaska za zemljama u regiji. Najveći kamen spoticanja ovdje je zasigurno trom i često nepredvidiv HRT. Na stranu kvaliteta, za koju isto smatram da bi u 21.stoljeću morala biti veća, osnovi problem je volumen proizvedenog sadržaja. Tako faktički glavnina teret razvoja i proizvodnje audiovizualnog sadržaja pada na HAVC koji se godinama junački nosi sa svime zahtjevima i očekivanja koja su pred njih stavljene.

NACIONAL: Kada se u srpnju nađeš na festivalu u Cannesu s kolegama izabranima u „Producers on the Move“, od koga ćeš tražiti savjete i što ćeš ih tada pitati?

Prije svega iznimno se veselim mogućnosti održavanja Cannesa uživo te prilici da se nakon gotovo dvije pune godine sastanem s kolegama, od kojih su mnogi postali i stvarno bliski prijatelji kroz godine. Cilj svakog događanja ovog tipa je da razmjenimo projekte na kojima trenutno radimo i pokušamo pronaći načine kako bi mogli zajednički surađivati.

NACIONAL: Ako bi prikupio dovoljno novaca, koju bi temu odmah pretočio u igrani film?

Naoko najlakše,ali zapravo najteže pitanje za kraj. Trenutno surađujem s Borisom Mitićem na jednom zaista posebnom dokumentarnom filmu, dovršavam dugometražni dokumentarni film s kolegama iz Mađarske za koji smo financiranje i priliku čekali nekoliko godina te radim na razvoju scenarija jedne splitske trilogije s jednim od najboljih pisaca mlađe generacije Antom Marinom. Tako da stvarno mogu reći da već radim na projektima koji me istinski vesele i u koje vjerujem da će postati izvanredni filmovi. No, kad bi imao neograničene financijske  mogućnosti razmislio bi o nekim zahtjevnim povijesnim temama ili u nešto „skromnijim“ financijskim okvirima o žanrovskoj mini seriji.