Blaženka Divjak, bivša ministrica znanosti i obrazovanja gostujući u srijedu uživo u Studiju N1 osvrnula se povodom nove školske godine na stanje u obrazovnom sustavu.

Istaknula je kako se poslije rata bilježi stagnacija, pa onda i pad broja učenika i to oko 15 tisuća u posljednjih pet godina, kaže Divjak o sve manjem broju učenika u školama.

“Manje sredine ne žele da se škole zatvore jer to znači nove demografske rizike”, ističe i dodaje kako  je u Hrvatskoj 1300 matičnih škola s oko 1100 područnih škola, dok  onih s više od 1000 učenika nema više od 10 u cijeloj državi. Komentirala je i obnovu škola rekavši kako ima puno škola u koje treba dalje ulagati, ne samo infrastrukturno. Ne može se, kako kaže, ostati na opremi koja je kupljena prije tri do četiri godine ako se želi ići u korak s vremenom.

Rješavanje tehnološkog viška u obrazovnom sustavu ona vidi kroz podizanje kvalitete cjelodnevne nastave čime  se isti može kompenzirati.

“Nedostaje akcije, ne može se stalno biti u zapećku”

Tijekom gostovanja na N1 osvrnula se na rad sadašnjeg ministra Radovana Fuchsa i rekla: “Svjesna sam da je taj posao vrlo zahtjevan, ali ono što vidim je da se pokušavaju nastaviti neki infrastrukturni projekti koji smo mi počeli, ali ono što mi nedostaje u njihovom radu je akcija. Ne može se stalno biti u zapećku, reakcije kasne. Ili je ekipa preslaba ili se udovoljava onima koji su prije mislili da mi idemo prebrzo”.

Predviđanja su nezahvalna, dodala je, ali treba imati jasne ciljeve – da do 2030. godine škole rade u jednoj smjeni, da to bude organiziran rad i život u školi, da se učenici pripreme za rad u novom okruženju,… “To su sve teme o kojima treba govoriti i napraviti realne ciljeve”, rekla je.

O suradnji sa HDZ-om za vrijeme dok je bila ministrica rekla je kako su neprestano vodili nekakve bitke: “Mislim da je javnost bila svjesna da se borimo za ciljeve u obrazovanju. Suradnja s HDZ-om je bila teška. Za sve što sam htjela napraviti uvijek sam imala dva koraka koja sam prvo trebala napraviti. Prvo je bilo probiti se unutar vladajuće opozicije, a onda u Saboru. Nije mi bilo lako, ali ne očekujete da bude lako već da ostvarite svoj cilj”.

Zaključila je da je previše šutnje koalicijskih partnera i da to je loše za stranke koji su manjinski partneri jer postaju nevidljive.