Neočekivanu pažnju glazbenih kritičara posljednjih je dana izazvalo objavljivanje albuma „Tanac za crnega vraga“ glazbenika, skladatelja i producenta Adama Semijalca, na kojem je izveo pet autorskih improvizacija temeljenih na hrvatskoj glazbenoj baštini te dvije varijacije narodnih napjeva s otoka Suska i Paga.

Nakon gotovo 20 godina nastupanja po raznim klubovima, u kojima se nametnuo svojim pristupom bluesu izvodeći ga kao da se početkom 20. stoljeća u Hrvatsku preselio s juga SAD-a, Adam Semijalac, koji pod umjetničkim imenom Bebè Na Volè nastupa od 2005. godine, u vlastitom je izdanju 2015. godine objavio rekapitulaciju svoga dotadašnjeg djelovanja pod nazivom „Time Of Great Depression“, koju je za tržište SAD-a naknadno objavila američka diskografska kuća The What Of Whom iz Houstona. Svi koji ga nisu poznavali niti su imali prilike slušati njegove pjesme na engleskom jeziku su nakon preslušanog albuma pitali kako je moguće da je sve ovo vrijeme ostao u sjeni, kada zvuči kao neka američka blues zvijezda. Recenzije tog albuma osigurale su mu mjesto među pet najboljih domaćih albuma objavljenih u Hrvatskoj te godine po mišljenju većine hrvatskih glazbenih kritičara.

Tri godine kasnije, 2018., ponovno u vlastitom izdanju, objavio je novi studijski album „Hate Is A Wonderful Thing“, s kojim ponovo dolazi na vrh ljestvice najboljih albuma objavljenih te godine u Hrvatskoj. Broj nastupa se povećao, kako u Hrvatskoj tako i u inozemstvu, baš kao i njegov rad na brojnim plesnim i dramskim predstavama. Jedan je od osnivača koautorske inicijative OOUR.

Redatelj Vladimir Gojun o Semijalcu i njegovu specifičnom glazbenom putu i samom poimanju glazbe je 2018. godine snimio dokumentarni film pod nazivom „Times of Great Depression“, koji je premijerno prikazan na Liburnia film festivalu 2018. godine. I baš te dvije posljednje godine Semijalac se sa svojom partnericom Selmom Banich bavio istraživanjem folklornog nasljeđa – narodnog bluesa – i u narodu s njim povezanim običajima te to istraživanje nazvao “Ode zemlja u led’nu, svak ti šuti istinu”.

Da mu takvo nešto ipak nije skroz strano dao je naslutiti još 2015. godine, kada je na YouTubeu objavio pjesmu „Baba Ljuba blues“ na hrvatskom jeziku, odnosno dijalektu, posvećenu njegovoj babi, odnosno babi Ljubi iz zadarskog zaleđa. Nakon istraživanja koje su njih dvoje proveli u sklopu Otvorenog studija Galerije Miroslav Kraljević, preslušavajući dostupnu građu na Institutu za etnologiju i folkloristiku u Zagrebu, te periodički vršeći terenske posjete Lici, sjevernoj Dalmaciji s naglaskom na Zadarsko zaleđe te otoku Pag i Slavoniji, pogotovo Đakovštini, Adam Semijalac je pod vlastitim imenom snimio album „Tanac za crnega vraga“, koji je posvetio babi Stoji. Album je mnogima bio iznenađenje.

U razgovoru s njim pokušali smo doznati odakle nakon posvećenosti izvornom američkom bluesu ta ljubav spram hrvatske glazbene baštine:

„Zanimalo me istražiti koji su zapravo moji korijeni, je li ih uopće imam. ‘Baba Ljuba blues’ i obrada pjesme ‘Đakovo, Đakovo’ bile su prvi impuls koji je pokrenuo sve ostalo. Je li moguće spojiti blues i naš folklor? Je li naš folklor blues? Možemo li se odmaknuti od kockastosti hrvatskog folklora? Nakon ovog procesa moj zaključak je da to i nije bitno. Bitniji je taj neki intimni odnos koji stvoriš spram izričaja te ljubav koju razviješ ne bi li ga što uvjerljivije utjelovio i izvodio. Odnosno na njemu gradio nešto svoje.“

Semijalac je objasnio kriterije odabira dijela Hrvatske i glazbenog nasljeđa koji je proučavao i obrađivao:

„Po tome otkuda su nam starci, odnosno mjesta gdje smo Selma Banich i ja najviše vremena proveli u djetinjstvu. S obzirom da mi je tata iz Gorjana kod Đakova, a mamini iz Posedarja, te Selmini iz Istre, gledali smo prvo ta podneblja. Gorjani su kao i Istra izuzetno bogati folklorom dok s Posedarjem to baš i nije slučaj. Međutim, Posedarje ima taj posebni mentalitet i dijalekt koji je završio na ‘Baba Ljuba bluesu’ i na ovom albumu. Ono što nisam još objavio su obrade tradicionalnih gorjanskih pjesama u blues maniri. Još me to čeka. Uglavnom, kad smo počeli prekopavati arhiv Instituta za etnologiju i folkloristiku naišli smo na nekoliko vrlo interesantnih snimaka od kojih želim izdvojiti paške na kanat ‘Naranče’ i ‘Vidi majko’, ‘Ajmo doma’ s otoka Suska te ‘Daj, Čuna, daj’ iz Koprivnice. Pjesme ‘Vidi majko’ i ‘Ajmo doma’ su zvučale mračno i melodično pa su me valjda zato i privukle da se s njima poigram. U mojoj verziji ‘Vidi majko’ nedostaju kitice, dok je iz ‘Ajmo doma’ izašao kompletno novi tekst. Bilo bi lijepo kad bi građa s Instituta za etnologiju i folkloristiku bila redovno štivo glazbene naobrazbe u osnovnim i srednjim školama.“

Album je izuzetno težak i mračan, poput prvih tonskih zapisa bluesa berača pamuka s početka 20. Stoljeća, pa smo Semijalca pitali koliko mu je za proučavanje tih starih hrvatskih tonskih zapisa značilo poznavanje američkog bluesa i usporedba s njim:

„Mimo usporedbe, gledao sam je li me neki zvučni zapis inspirira ili ne. Ima li potencijala za daljnju transformaciju. Cijeli istraživački proces i terenski rad bili su jako inspirativni. S obzirom da sam u sebi već odavno podomaćio blues izričaj, sve gledam kroz taj filter pa je samo trebalo spojiti to dvoje. Američki blues i hrvatski čemer.“

Album je u cijelosti vokalan, bez poznatog zvuka njegove blues gitare, ne računajući ovdje specifičnu ulogu gitare na dvije pjesme na albumu. Inače je gitara tek pozadinski instrument njegovom vokalu. Pitali smo i koliko je bilo teško ponovo otpjevati te teške, turobne pjesme i dati im jedan novi život.

„Nije bilo ponavljanja niti napisanih tekstova. Zapravo nikakve pripreme. Svari su nastale u dva jednosatna sessiona. U jednom sam uzeo mikrofon i improvizirao, a u drugom se poigrao otočkim napjevima. To je ono što je izašlo iz mene kao rezultat intenzivnog istraživačkog iskustva. Ne bih to mogao ponoviti ni da sad idem analizirati što se zapravo desilo. Ono što će mi ostati u lijepom sjećanju su susjedi u stanu do nas koji su, nakon što sam završio, kroz zid vikali: ‘Ti si luuud! Hoćemo još!’“

On sam pjesme opisuje kao svojevrstan tok svijesti jer su, kako ističe, unutra svi koje voli. Spominje pri tom životna odricanja njegovih bake i djeda, djetinjstva njihove djece te svoje viđenje povijesti nekoliko obitelji koje su zapravo jedna obitelj.