Arhitekt Juračić: Budućnost obnove središta Zagreba bit će premrežena idejnim sukobima i sumnjom na korupciju

Mirogojske arkade, Katedrala i nekoliko drugih crkvi, zgrade HAZU, Muzeja za umjetnost i obrt, Pravnog fakulteta, Hrvatskoga glazbenog zavoda, ali i više stotina zgrada u središtu Zagreba oštećene su u potresu i treba se što prije krenuti u obnovu

Koliko god potresi koji su u nedjelju i ponedjeljak nanijeli veliku štetu Zagrebu, posebno gradskoj jezgri, bili snažni, ipak šteta na zgradama nije bila razorna kakva je bila, primjerice, nakon potresa 1880. godine, jačine 6,3 prema Richteru. Taj potres često se spominje kao posljednji jaki koji je pogodio Zagreb. Nakon tog potresa, prema riječima povjesničarke umjetnosti Snješke Knežević, zapravo je procvala gradnja pa je unatoč tragediji koju je prouzročio, donio i dosta toga dobroga i promijenio vizuru glavnoga grada Hrvatske, po kojoj je Zagreb danas prepoznatljiv. Snješka Knežević rekla je da je taj potres bio uzrok formiranja Gornjeg i Donjega grada kakve imamo danas te je podsjetila na fragmente knjige Gjure Szabe u kojima on opisuje deset sekundi potresa 1880. Nevjerojatne su sličnosti s onim što se dogodilo prije koji dan, 22. ožujka 2020.:

“Sve je to kao jučerašnje jasno u mojoj duši: deset je sekunda potresa vječnost: svatko može i sada ogledati na satu i osjetiti što znači deset sekunda jake trešnjave. A trešnja traje polako i dalje kroz mjesece, da, kadšto opet udari jače, pa zatutnji opet i te kako jako. Panika, lutanje ulicama, bijeg iz Zagreba, ali odmah i revan rad: dolazi četa pionira iz Ptuja, nastani se u tvornici parketa, pretražuju se stanovi i kuće, brine se za sve, da ne poskupi, zatvara se plin. I pomalo se sve vraća k radu, pa se sve smiruje, kad se pokazalo da je katastrofa istinabog velika, ali ni stoti dio onoga što se pričalo. A pomalo se pokazalo da je zapravo samo ono propalo što već i onako nije valjalo, pokazalo se da će se kod mnogih sgrada dati izliječiti nevolja s mnogo manje troška. Tako je donekle i u tom bio naš zagrebački potres nekako povoljniji za Zagreb od drugih gdje se na oporavak više i nije moglo pomišljati.”

Opisuje Szabo i objekte koji su stradali u potresu 1880., a neki od njih oštećeni su i u ovom najnovijem: “Još je Gornji grad donekle bolje prošao: mislim da se tu nije ni jedna kuća morala porušiti. Markova je crkva stradala doduše dosta znatno, crkva sv. Katarine izgubila je dio zabata na pročelju i srušilo se nešto svoda, kod nekad. S Generalkomande moralo se odmah odstraniti južno dograđeno krilo. Najgore je stradao Kaptol. Već su godinu dana prije počeli s tzv. restauracijom, a sada im je potres pokazao sve trulo. U taj je čas čitao misu nezaboravljeni Franjo Rački, a ministrirao mu sada već pokojni Rudolf Valdec. Fratarska je crkva ispucala, dvor je nadbiskupski bio raspucan, ali kako se onda slijepo vjerovalo Bolleu čudo je da nije i on porušen, jer je taj sretnik izjavio, da je šteta za opravak dvora potrošiti 50.000 forinta, već ga treba do temelja srušiti… Na Jelačićevom je trgu stradala najjača kuća na uglu, gdje je nekada bila Eskomptna banka, a sada je tamo u prenapravljenoj novogradnji Jugobanka: tu nije bilo više pomoći. Akademija je tek bila dogotovljena, pa je i tu trebalo preko 18.000 forinti za oporavak.

Baš kao što piše Szabo te 1880., i nakon potresa koji je prošle nedjelje zatresao Zagreb i okolicu mnoge su zgrade u središtu grada jako oštećene i bit će potrebna njihova obnova. Većina tih zgrada u Donjem i Gornjem gradu spomenici su kulture, a neke od njih predstavljaju i bogatu kulturnu i sakralnu baštinu.

Ovaj potres je znatno oštetio vrijedne sakralne objekte – Katedralu, crkvu Svetog Marka, crkvu i samostan sv. Franje Asiškog na zagrebačkom Kaptolu, baziliku Srca Isusova u Palmotićevoj ulici, na Gornjem gradu oštećena je barokna Crkva svete Katarine te Crkva svetog Marka, crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije u Remetama, kao i pravoslavna crkva Preobraženja Gospodnjeg.

‘Potres u Zagrebu 1880. potaknuo je gradnju i obnovu grada a to ovaj prošle nedjelje neće moći jer se danas nitko ni oko čega povezanog uz gradnju ne može dogovoriti’, tvrdi Dražen Juračić

Potres je oštetio i brojne kulturne spomenike – stradale su mirogojske arkade, zgrade Sabora, Hrvatskoga glazbenog zavoda, Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, zgrada Pravnog fakulteta, Muzej za umjetnost i obrt, Hrvatski prirodoslovni muzej, Hrvatski školski muzej, a oštećena su i kazališta – ponajviše Gavella i Komedija. Osim toga, više stotina starih zgrada u centru Zagreba, također vrijedna kulturna baština, oštećeno je i bit će potrebna njihova žurna obnova.

Ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek najavila je saniranje štete iako nije željela davati konkretne izjave zato što, kako je rekla, najprije statičari trebaju vidjeti kakvo je stanje. Ono što je bilo vidljivo odmah nakon potresa su velike štete na sakralnoj baštini, posebno na Katedrali i crkvi u Remetama, oštećeni su i neki muzeji – Hrvatski školski muzej trenutačno nije uporabljiv, a dio umjetnina Muzeja za umjetnost i obrt morat će se premjestiti na neku drugu lokaciju, a zgrada će trebati obnovu.

Muzej za umjetnost i obrt, smješten u historicističku palaču izgrađenu 1888., pretrpio je u potresu velika oštećenja, ne samo na zgradi, već i na građi koju čuva. Urušen je veliki dio krovišta te su oštećeni predmeti u dijelu stalnog postava na drugom i trećem katu. Stradale su i restauratorske radionice specijalizirane za metal, keramiku i staklo, tekstil, slikarstvo i polikromnu skulpturu. Projekt zgrade, namjenski građene za muzej prvi put u Hrvatskoj, izradio je arhitekt Herman Bollé. Inicijalni muzejski fundus formiran je nekoliko godina prije službenog osnutka muzeja, a prve predmete za budući muzej nabavio je 1875. Izidor Kršnjavi donacijom biskupa J. J. Strossmayera.

U ovom potresu oštećena je i 140 godina stara zgrada Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, ali i njezina knjižnica. Umjetnine su sačuvane, no prava slika štete očekuje se tek narednih dana. Spomenuti Strossmayer razvio je ideju i o gradnji sjedišta Akademije i Galerije slika, nakon ustrojavanja Knjižnice i Arhiva HAZU-a te doniranjem umjetnina 1868. Projekt je izradio glasoviti bečki arhitekt Friedrich von Schmidt, koji je 1877. napravio novi projekt Akademijine palače koji je preradio uz pomoć Hermana Bolléa, svoga učenika i asistenta. Palača je dovršena 1880., a veliki potres koji je te godine zadesio Zagreb znatno je oštetio zgradu i time četiri godine odgodio njenu primopredaju i službeno otvorenje.

O još jednoj zgradi govorilo se nakon što je potres poharao središte Zagreba. Riječ je o zgradi na glavnom gradskom Trgu bana Josipa Jelačića, u kojoj je danas Društvo hrvatskih književnika. O gradnji te zgrade, poznate još kao Kuća Kolmar, odnosno o gradnji čitave sjeverne strane Jelačić placa, Snješka Knežević piše u novoj knjizi “Zagrebački povijesni trgovi, parkovi i neke ulice”:

“Iako su 1893. postavljeni temelji za uređenje trga iz kojega bi u budućnosti bilo isključeno tržište, a on dobio reprezentativni metropolski karakter, promjena će se zbivati postupice, kako se budu gradile nove kuće. Još 1889. sinovi Gjure Gavele, Nikola i Gjuro, sagradili su na mjestu svoje stare kuća u sredini sjeverne strane trgovačku kuću-palaču (br. 6) u tada modnom neobaroknom stilu prema projektu osobito cijenjenog arhitekta Kune Waidmanna. U jeku priprema za gradnju željeli su otvoriti široki prolaz prema Dolcu, za koji je najavljena regulacija i na većem dijelu starog naselja predviđeno novo tržište s tržnicom. No ideju Gavelinih ostvarit će tek 1931. zubar i poduzetnik dr. Žiga Herzog, novi vlasnik nakon propasti trgovačke kuće Gavela. Od 1904. do 1905. niknut će na sjevernoj strani trga dvije reprezentativne trokatnice: br. 5, zubara i poduzetnika dr. Eugena Rada, i br. 7 Roberta Kolmara, koju će tek što je sagrađena kupiti industrijalac Žiga Stern, vlasnik kožare i veletrgovac drvom Filip Deutsch. Obje kuće projektirane su u čuvenom atelijeru Hönigsberg & Deutsch, no dok Kolmarovu obilježava spoj različitih stilskih oblika, tipičan za pozni historicizam, kuća dr. Rada unosi na Jelačićev trg secesiju, zaslugom tada mladog suradnika atelijera Vjekoslava Bastla.”

U novom potresu srušen je i južni toranj zagrebačke katedrale koji je sada ostao i bez križa na vrhu koji je probio krov Nadbiskupskog dvora. Snješka Knežević u novoj knjizi piše i o početku gradnje katedrale:

“Pošto je Friedrich Schmidt 1879. izložio nacrte za obnovu katedrale i održao javno predavanje u Narodnom domu u Opatičkoj, podignuta je u listopadu, sa sjeverne strane katedrale, klesarska radionica. Obnovu, započetu u ljeto 1880., prekinuo je 9. studenog katastrofalni potres koji je teško oštetio katedralu nakon čega je program morao biti izmijenjen, a na scenu stupa Schmidtov suradnik Hermann Bollé koji sudjeluje u neophodnim zaštitnim radovima: statičkom učvršćenju, skidanju kupole i lanterne tornja, postavljanju provizorne drvene kape te priprema restauraciju. U prvoj fazi obnove od 1881. do 1884. težište je na istočnom dijelu katedrale. Glavni oltar posvećen je 8. studenog, dan prije pete obljetnice potresa. Nakon otvaranja za javnost izgrađen je ulazni dio s korom za orgulje. U dvije godine, 1886. i 1887., uređene su bočne strane, sjeverna i južna. Glavno, zapadno pročelje doživjet će golemu transformaciju: postojeće je trebalo uskladiti s dva nova tornja. Tornjevi su se najprije gradili prema Schmidtovoj osnovi, ali 1895. Bollé će izraditi novi projekt za njih. Tornjevi će 1895. i 1896. na posljednjim etažama dobiti satove, 1897. kape, a 1899. dosegnut će s križevima visinu od 105 metara.”

‘Donji grad je opterećen vrlo lošim uvjetima života u prizemnim i u dijelu ostalih stanova pa se sada, na početku velike akcije obnove, otvaraju prilike za modernizaciju’, smatra Juračić

Važni sakralni objekti i zgrade u zagrebačkom središtu u kojima se nalaze važne kulturne, političke i gospodarske institucije, sve su redom kulturna baština koja se mora što prije početi obnavljati, smatra arhitekt Dražen Juračić. Bio je redoviti profesor i voditelj doktorskih studija na Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, autor je brojnih izložbi i dobitnik mnogih nagrada te je član Hrvatske komore arhitekata, ovlašten od Ministarstva kulture za projektiranje na nepokretnoj kulturnoj baštini.

Juračić kaže da se oštećenja na zgradama u središtu izgrađenima u 19. te početkom 20. stoljeća, nastala nakon potresa prošle nedjelje, mogu svrstati u nekoliko grupa:

“Prvi problem su zabatni zidovi, često šest, sedam metara visoki, građeni uzdužno slaganom opekom debljine samo 15 centimetara. Vrlo su vitki i znaju popustiti od vjetra, a kamoli od potresa. Drugi problem su dimnjaci koji su katkad i osam metara visoki stupovi od cigle nepovezani s konstrukcijama koje bi ih mogle efikasno pridržati kad se zaljuljaju. Dimnjaci su bili izvor velikih šteta i prilikom potresa 1880. godine. Treća vrsta oštećenja je na arhitektonskim ukrasima, tornjićima i dekorativnim kupolama, kao što je bio slučaj na kući Kolmar. Četvrta i najozbiljnija oštećenja su na nosivim elementima, zidovima i stropovima, stubištima. Ta mogu biti procijenjena kao nepopravljiva dosežnim sredstvima.”

Zgrade u središtu Zagreba, kao i ostale oštećene zgrade – Kuća Kulmer, zgrada MUO-a, HAZU-a, Hrvatskoga glazbenog zavoda, Pravnog fakulteta i Sabora – građene su otprilike u isto vrijeme. Juračić je siguran da je njihova obnova moguća – riječ je o oštećenjima koja se mogu efikasno sanirati suvremenim tehnikama:

“Ono što valja reći kod obnove stambenih zgrada jest da bi sve zidane dimnjake trebalo srušiti i zamijeniti metalnima. Potkrovlja bi trebalo prispodobiti za stanovanje – ali pritom se otvaraju dosta složena pitanja liftova i parkinga.”

Napomenuo je da je jako teško prije snimanja stanja naslutiti koliko bi mogla stajati obnova oštećenih starih zgrada u zagrebačkom centru, ali sigurno se radi o stotinama milijuna kuna. Juračić smatra da postoji mogućnost da će se neka od tih starih zgrada morati srušiti, ali je ta mogućnost mala. Donji grad je, prema njegovu mišljenju, opterećen vrlo lošim uvjetima života u prizemnim i u dijelu ostalih stanova pa se sada, na početku velike akcije obnove, otvaraju prilike za modernizaciju i u tehničkom i u sadržajnom smislu.

“Zagreb ima definiranu sliku koju konzervatori, a i šira javnost, nastoje očuvati. Drugi gradovi često vlastite povijesne potke ponešto slobodnije interpretiraju od nas. Kako pristupiti obnovi, teško je reći, osobito na temelju recentnih iskustava Cvjetnog trga, Muzičke akademije i Ban centra. Uviđam da konzervatori ne vide mnogo osnova za povjerenje prema arhitektima. Razumijem ih i donekle podržavam. Potres 1880. pokrenuo je gradnju i obnovu – to se nakon ovog koji nas je zadesio prošle nedjelje teže može očekivati. Zagreb je nakon potresa 1880. sagrađen u slozi oko vrijednosnog sustava koji su dijelili investitori, arhitekti, urbanisti i javnost tog vremena. Svi su svima vjerovali. Danas, međutim, nitko se ni oko čega povezanog uz gradnju ne može dogovoriti. Imate mnogo raznovrsnih mišljenja, svih donekle utemeljenih, pa stoga ne vidim da se može doseći efikasni dogovor. Mislim da će budućnost obnove središta Zagreba biti dosta kaotična i premrežena raznim idejnim sukobima i sumnjama u korupciju koje se često čine utemeljenima. Zgrade se moraju obnoviti, alternative nema. S ovim gradskim strukturama nemam previše optimizma da će obnova proći jednostavno i dobro”, zaključio je Dražen Juračić.

Komentiraj