ANELA BORČIĆ: ‘Moje priče o viškim legendama mogu biti turistička ruta i interaktivni vodiči po otoku’

viška književnica Anela Borčić napisala je knjigu priča inspiriranu nematerijalnom viškom baštinom i otočkom tematikom, legendama otoka Visa i osebujnim povijesnim događanjima na njemu. ‘Zabranjeni gariful’ prodaje se i kao suvenir, a ilustracije je radila njezina kći, slikarica Natalia Borčić

Pisanje je snažan nagon u čovjeku kojim nastoji sačuvati od zaborava ono o čemu pripovijeda. Tu je potrebu imala i nagrađivana viška književnica Anela Borčić koja je nedavno napravila zaokret od fikcije u užem smislu i napisala knjigu priča koja je inspirirana nematerijalnom viškom baštinom i otočkom tematikom, legendama otoka Visa i osebujnim povijesnim događanjima na njemu, a zanimljiva je i djeci. „Zabranjeni gariful“ promovira se po hrvatskoj obali, prodaje se kao „turistički suvenir“ otoka Visa, a čeka se i prijevod knjige na engleski. Zanimljivost je da je na knjizi kao autorica ilustracija surađivala i autoričina kći, akademska slikarica Natalia Borčić. Autorica je u sedam pripovijedaka spojila antičku Issu, Viški boj, mitološka bića, kršćanska vjerovanja, izumrlu endemsku vrstu i zabranjenu ljubav. Kombinirala je povijest i faktografiju, priče i legende kroz fikciju i nastale su priče o izmaštanim ljudima i njihovim izmaštanim međusobnim odnosima. Pripovijetke govore o nekadašnjem životu na Visu, ali i o običajima otoka, vještinama koje izumiru kao što su pravljenje sapuna, soljenje ribe, berba grožđa na tradicionalan način, starinski način ribolova pa joj je za svaku od sedam priča trebao priličan istraživački rad prije pisanja. Trebalo je, primjerice, pisati o predmetima u ilirskom grobu, ili o Jabuci, otoku na kojem nikada nije bila, otkriti kako su u baš određenom vremenu izgledala mjesta na otoku i kuće, što su oblačile žene, od koje su tkanine šile odjeću, što su jeli, upoznati mitska bića i kulturu življenja nestalih stoljeća, a tek onda napisati moguću i čitatelju zanimljivu priču. Skoro svi dijalozi u pričama su napisani na otočkom idiomu, originalnoj cokavici koju je UNESCO proglasio spomenikom nematerijalne baštine Visa i koja ubrzano nestaje. Točnije, u knjizi postoje čak dvije varijante dijalekta, viška i komiška cokavica.

Anela Borčić rođena je 1966. u Splitu. Osnovnu školu pohađala je na Visu, a gimnaziju i Pedagoški fakultet u Splitu. Članica je Društva hrvatskih književnika, djela su joj prevođena. Napisala je zbirku pripovijedaka „Kuća Pupuletovih“ s kojom je bila kandidat Društva hrvatskih književnika za europsku književnu nagradu, roman „Garbin, zao vjetar“ koji je bio u najužem izboru za nagradu Kiklop i nagradu T-portala za roman godine. Autorica je i zbirki poezije „Beračica soli“ i „Blaženstvo trenutka“. Živi i radi u Visu kao ravnateljica u Osnovnoj školi Vis.

 

Svaka od sedam pripovijetki govori o nekadašnjem životu na Visu, ali i o običajima otoka, vještinama koje izumiru – pravljenju sapuna, soljenju ribe, berbi grožđa, starinskom ribolovu

 

Ideju za knjigu „Zabranjeni gariful“, kaže, nosi već godinama u mislima ali, „kako to obično biva, vrijeme prođe, a mi kaskamo za njim“. Tako je od mlade žene začas postala mlada nona i tek je rođenjem unučice shvatila kako ideje za priče treba razraditi, napisati ih i pustiti od sebe što prije. U njoj se tako, ističe, poklopila najveća radost rođenja unuke sa strahom od zaborava kulturne baštine, odnosno od otuđivanja zaboravljanjem, što joj je bio silan poticaj na rad. Knjigu je stoga posvetila Dori, ali i svim drugim unukama otoka, poštujući žensku liniju koja je uvijek dominantna čuvarica ognjišta i baštine.

Kako je objasnila, kao i svakog čovjeka obilježilo ju je djetinjstvo, kvalitetni međusobni obiteljski odnosi, korijeni i dobri učitelji.

„Sjećam se da sam kao djevojčica bila gladna slušanja priča, nona i mama su me pokušavale nahraniti. Mama me je baš dobro osjećala i satima znala pripovijedati, i to skoro svaki dan, iako je bila krojačica i radila naporno u tvornici odjeće pa bi umorna dolazila kući. I otac mi je bio vrstan pripovjedač. Imao je nevjerojatna znanja o povijesti, posebice Europe i Visa, a poslastica mu je bio i Drugi svjetski rat koji je i preživio u izbjeglištvu El Shatta kao dvanaestogodišnjak, s majkom, mladom udovicom. Dao mi je priliku da sudjelujem u svemu, da upoznam otok i tradiciju kroz život i sve probleme koje on nosi. Zajedno smo se tako bojali suše, peronospore i luga, zajedno smo sudjelovali u radovima po konobi koje je donosila jematva i plakali smo kada je jedne godine pred samu berbu grad istukao našu Smokovu, u kojoj je bio dobro rodio plavac mali. I teta po očevoj strani bila je pripovjedačica, svašta je znala, vesela i društvena, komunikativna žena… U školovanju sam imala sreću jer su mi predavali zaljubljenici u jezik i baštinu otoka, prvo pokojna profesorica Ana Linčir, a zatim i filolog i doktor znanosti Joško Božanić, veliki znalac i zaljubljenik u otok i njegovu kulturnu baštinu“, objasnila je autorica.

Njezino je djetinjstvo na otoku Visu, opisuje dalje, izgledalo kao i svako drugo sretno djetinjstvo: imala je obitelj, imali su gdje stanovati, što jesti, bili su zdravi, bila je željena i voljena, čuvana, odličan đak, jedinica. Uz oca i majku, odgajala ju je, kaže, mudra, odana i dobra nona koja je, nagluha, satima znala sjediti na vrhu skala čekajući da se probudi, a uz to je znala narodne viške pjesme i priče kojima ju je učila.

„Osjećala sam se uvijek sigurno, stoga sam se mogla satima igrati po žalima i brdima, primijetiti ljepotu kraja u kojem živim, kao i ograničenja otoka. Jedno od prvih mojih sjećanja je čuđenje jer ne mogu sve što želim, upravo zato što živim na otoku. Sjećam se te mješavine ljutnje i bola, jako frustrirajućeg osjećaja koji sam vezala uz pojam otok, a imala sam četiri-pet godina. Naime, poželjela sam biti balerina jer su nam u vrtiću prikazali balet ‘Ružno pače’. Čim sam došla doma, htjela sam da i mene mama upiše na balet. Nije me odmah odbila, valjda je mislila da ću zaboraviti. No ja sam danima nastavila inzistirati, moliti je. I onda mi je jedno davno kišno jutro, dok me je oblačila za vrtić, rekla kako je to naprosto nemoguće jer živimo na otoku. Kako mi ništa nije bilo jasno, objasnila mi je što je otok i gdje je najbliži grad s baletnom školom, koliko je daleko, spominjala mi je trajekte, sate vožnje i rijetke plovidbe. Mislim da joj se srce cijepalo od tuge jer sam se bila jako rasplakala.“

‘Prepoznajem otok u sebi po odabiru tema koje me privlače u slikarstvu i po paleti boja’, kaže ilustratorica Natalia Borčić. PHOTO: Iluistracije Natalie Borčić

Otok joj, kaže, isprva nikako nije dobro sjeo, a onda je vremenom razvila oko za detalje ljepote u koju je bila uronjena te ga je upoznala kroz težak život oca težaka s jako puno vinograda, obiteljski panični strah od tuče, obiteljske priče o junaku Sklotetu, pretku po majčinoj strani koji je sudjelovao u Viškome boju i pogodio talijanski brod za vrijeme svečanog ručka i otok joj je uskoro golicao maštu svojom burnom poviješću, budio ponos.

„Otok na kojem sam odrasla me obilježio, obilježili su me i svi moji preci koji su živjeli isključivo ovdje, a iz kojih sam istkana. Poštujem ih i puštam da progovore iz mene, vjerujem u kolektivno sjećanje, u gene koji pamte. Radom trebam dekodirati priče, treba im pomoći da se probiju i oslobode da ih čujem, i zato je logično da pišem o onom što mi je najbliže i o čemu najviše znam. Tu sam doma, progovaram iz svojih korijena, pišem male priče koje mogu postati velike. Ovdje sam suverena, mogu s lakoćom progovarati o malim ljudskim iskustvima koja su univerzalna i velika, primjenjiva na sve meridijane i paralele svijeta. Što se ‘Zabranjenog garifula’ tiče, cilj je književni užitak i upoznavanje mladih s baštinom, ali to je ujedno i knjiga za odrasle koji se žele upoznati s finom pređom duše otoka. Ona je nadahnuće i radni materijal za pripovijedanje, za učenje kroz priču i zaljubljivanje u vlastito korijenje jer u mojim pričama djeca nisu pasivni promatrači. Njihovi odnosi sa starijima jako su životni i osebujni, dinamički i intrigantni pa ilustriraju težak, častan, ali i lijep život u specifičnoj insularnoj zajednici koja je opstala daleko od kopna, ali nerijetko je bila naprednija od njega.“

Upitana o njezinu djetinjstvu na Visu, slikarica Natalia Borčić, autorica ilustracija za knjigu „Zabranjeni Gariful“, rekla je sljedeće:

„Moje djetinjstvo na Visu je bilo lijepo, veselo i slobodno. Puno sam vremena provodila u prirodi oko grada Visa. Jedno od dražih mjesta za igru je bilo na predjelu koje se zove Martvilo. Tamo se nalaze ostaci isejskog grada, terme odnosno isejsko kupalište i groblja. Tada smo imali slobodan pristup. U igri bismo nerijetko pronašli ostatke isejskog posuđa i kamenčiće mozaika. Stoga, nije nam bilo teško razigrati i ovako razigranu dječju maštu. Inače, jako je zanimljiva činjenica da je grad Vis nastao oko isejskog grada, a ne na njegovim temeljima. Sada nažalost grad Issa više ne postoji, to jest postoje samo njegovi obrisi. Kamenje issejskih kuća koristilo se za gradnju novih kuća pa je često moguće na građanskoj kući pronaći kameni isječak s latinskim natpisom. Također, svoje djetinjstvo pamtim i po vremenu koje sam provela sa svojim nonama i nonotima. Imala sam sreću da sam odrastala uz njih i njihove priče.“

Što za nju predstavlja viška baština?

„Viška su baština priče starih Višana, otočki običaji, rad u polju i berbe odnosno jematve, arhitektura grada Visa, isejski ostaci… Također, i svaki autohtoni viški nono i nona koji imaju sjećanja na daljnju povijest Visa. Upravo zbog toga, ljeti kada sam na Visu provodim likovne radionice s njima u domu za starije i nemoćne ‘Vis’. To radim iz želje da im upotpunim i razveselim dane, ali i kako bih zabilježila njihove priče, a iz svega toga nastanu i zanimljivi likovni radovi. Upravo sada spremam malu izložbu njihovih radova u gradu Visu. Knjiga ‘Zabranjeni gariful’ predstavlja na jedan način sigurnost da su priče kvalitetno i sigurno spremljene te da su sigurne od zaborava, a priče predstavljaju srž otočkog promišljanja, životne filozofije, načina na koji su se nosili s problemima i kako i zašto su vjerovali.“

 

”Zabranjeni gariful’ je sigurnost da su priče kvalitetno spremljene i sigurne od zaborava, a one su srž otočkog promišljanja, životne filozofije’, smatra Natalia Borčić

 

Odgovorila je i na pitanje što u svojoj umjetnosti i senzibilitetu povezuje s otokom i kako je stvarala ilustracije:

„Prepoznajem otok u sebi po odabiru tema koje me privlače u mom slikarstvu te možda po paleti boja. To su nježni i malo tamniji tonovi, iako bi svi očekivali žarke boje. No otok je poslije ljeta hladan, vjetrovit i siv, a zimsko vrijeme uvijek duže traje nego ljetno. Ilustracije sam stvarala s lakoćom i nastale su relativno brzo čak i u otežanim okolnostima porodiljnog, obaveza koje donosi majčinstvo i korone. Jako sam uživala u njima i imala sam osjećaj da imam materijala za barem tisuću ilustracija, a ne dvadeset koliko je za knjigu bilo potrebno. One su odavno u meni sazrele i ‘prokuhale’. Stoga nije bio potreban dugi misaoni proces kao kad započinjem novi kreativni ciklus slika ili ilustracija. Isto tako, kad s mamom surađujem u ovakvim kreativnim stvarima razumijevanje dolazi samo po sebi. Mislim da je to što smo sličnog senzibiliteta, a ne zato što smo mama i kći, ali sigurno i to doprinosi.“

Anela Borčić smatra da priče iz knjige mogu biti turistička ruta jer dotiču brojna mjesta otoka: od grada Visa, isejskih termi i insula, Arheološkog muzeja u Visu, preko Podselja, odnosno Velog Sela, uvale Ruda i Srebrna u kojoj se nalaze ostaci antičkog kamenoloma, do Svetog Blaža vrh Komiže, Ribarskog muzeja u komiškoj Komuni, crkve Gospa Gusarica na žalu i dalekih otoka Jabuke i Palagruže oko kojih su bogate ribolovne pošte.

„Priče imaju velik potencijal u turističkoj iskoristivosti, samo je pitanje domišljatosti i prezentacije. Mogu se pretvoriti i u digitalni oblik, mogu biti interaktivni vodiči. Htjela bih se okušati u pripovijedanju ovih priča, biti njihovom pripovjedačicom na nekom lijepom prostoru, možda na terasi kakve viške utvrde, možda na vrhu Huma, a možda i u svojoj konobi koja je ostala netaknuta, onakva kakva je bila i prije 300 godina, sa starinskim turnjem i drvenim bačvama, mirisima konzerviranih svjetova i sjećanja, zidovima pokrivenim patinom življenja, vinskih isparavanja i dahom predaka. Apartmanizacija ju je izbjegla, moj otac nije vjerovao u laku zaradu turizma, odgajan da cijeni jedino težak rad, znoj i vino od kojeg je, uostalom, Vis stoljećima živio i cvjetao“, zaključila je ova zanimljiva viška književnica.

Komentiraj