Jedan od najpoznatijih menadžera na domaćoj estradi svakako je Zoran Škugor, čovjek koji je zaslužan za karijere brojnih glazbenika kao što su E. T., Nina Badrić, Tony Cetinski i Sandi Cenov, ali i stvaranje poznatog cro dancea početkom 90-ih. Iskustva i anegdote s estradne, kao i političke scene odlučio je prije nekoliko godina objaviti u svojevrsnoj biografiji “Moja istina”, međutim, zbog pritisaka, pa čak i prijetnji, odustao je od objave te knjige.

U razgovoru za Nacional otkrio je o kakvim se prijetnjama radilo i od koga su došle te zašto se definitivno povukao s estrade i napustio glazbeni biznis, prisjeća se i dance scene i revolta koji je izazvala među tadašnjim skladateljima zabavne glazbe, a govori i o razdoblju osnivanja Hrvatske glazbene unije, što je Škugor i financijski podržao plaćajući Paola Sfecija.

NACIONAL: Prije nekoliko godina željeli ste ispričati što vam se sve događalo tijekom karijere menadžera i diskografa u svojevrsnoj biografiji “Moja istina”, ali odustali ste od toga jer je ta ideja mnogima zasmetala. Zašto i kome je vaša istina toliko zasmetala?

Htio sam objaviti knjigu koju sam 90 posto završio. Međutim, bilo je u njoj i politike, pa mi je jedan čovjek iz SDP-a, s kojim sam bio dobar i kojem sam pričao o čemu u knjizi pišem, rekao da mi savjetuje da ne objavljujem jer bih mogao imati problema.

NACIONAL: Tko vam je to rekao?

Ivo Josipović. Ja sam iz estrade maknut. Kada nisu mogli milom, išli su silom. Uključili su se i ZAMP i skladatelji.

NACIONAL: Tvrdite da su Josipović i ljudi iz ZAMPA izvršili na vas pritisak?

Neki skladatelji u vrijeme dancea ostali su bez posla i izvođača jer je narod prihvatio novi glazbeni žanr. Izlazak u disko postao je način života. Sve se tamo dešavalo.

NACIONAL: Je li točno da su vam i prijetili ako objavite knjigu?

Dolazili su mi neki tjelohranitelji, kao i nekim izvođačima, bilo je prijetnji i nekoliko vrlo nelagodnih situacija. Ipak sam izdržao.

NACIONAL: Ali pod uvjetom da ne objavite knjigu?

Ne, to je više bilo povezano s mojim micanjem iz estrade. Nisam to smatrao prevelikim problemom sve dok nije bilo nasilja. Vidio sam da je odnio vrag šalu kada je stigla tužba ZAMP-a, uz potpis nekih skladatelja koji su bili uz mene, izgradili karijeru i zaradili novac. Priznajem da su talentirani, ali bez novca taj talent nije mogao isplivati.

NACIONAL: Zbog čega su vas tužili?

Tražili su da im platim autorska prava. Adonis Ćulibrk i Ilan Kabiljo potpisali su da me se tuži. Što je najgore, njih dvojica dobili su novac za pjesme koje su napisali. Radi se o pjesmama za Ninu Badrić. Oni su me tužili, a ja sam na sudu izvadio ugovor s njihovim potpisima, na kojem je pisalo da sam im isplatio novac za te pjesme. Istog dana, u roku od dvije minute, poslali su fax ZAMP-u i meni. ZAMP-u su poslali dokument u kojem je pisalo da me tuže jer žele svoja autorska prava, a meni da sam im dužan tadašnjih 2000 njemačkih maraka po pjesmi plus autorska prava. U dopisu ZAMP-u nisu spominjali te 2000 za njih.

NACIONAL: Tko je do tog trenutka ubirao tantijeme od autorskih prava?

Oni su ih imali, ali sam ja u jednom momentu upao u spor sa ZAMP-om i to je bio problem. Regularnim putem izvozio sam CD-e jer mi je bilo glupo da netko na putu za Australiju u avionu šverca 50 CD-a. Kada bi me netko iz dijaspore tražio neku količinu CD-a, ja bih to sve slao službenim kanalima, uz ugovore i službeno plaćanje preko banaka na firmu. Nisam htio švercati. Uglavnom, nastao je problem zbog kojeg je ZAMP mene tužio za autorska prava koja sam morao plaćati više nego što sam plaćao. Ja sam CD-e izvozio po cijeni od 10 njemačkih maraka, što je bilo oko 35 kuna, a kazete po 10,5 kuna, što je iznosilo oko tri njemačke marke. Osam posto se tada plaćalo ZAMP-u. Međutim, oni su tražili od mene da mi osnovica za obračun bude osam posto na osnovicu od 56 kuna za CD, a za kazetu 24 kune. Dakle, na CD-u 50 posto više nego što sam dobio, a na kazeti skoro 150 posto više.

NACIONAL: Je li ZAMP imao zakonski okvir na temelju kojeg je to zahtijevao?

Ne. Na sud su došla čak dva-tri stručnjaka s Pravnog fakulteta. Ja sam na to ročište došao bez odvjetnika. Doveo sam samo novinara Večernjeg lista da piše o tome jer nisam ništa krio. Rekao sam sucu da ću prihvatiti da ja platim ako tako piše u zakonu. Pitao sam ga je li njemu normalno da na njegovih 10.000 kuna plaće država traži da prijavi 18.000 kn poreza na ukupni prihod građana. On je rekao da toga nema u zakonu. Dakle, ZAMP se bavi nečime čega u zakonu nema. Dokazao sam da sam platio skladatelje koji me tuže. ZAMP je rekao da ga to ne zanima, što znači da štiti kriminalce koji dva puta pitaju za isti novac. Tu su oni krenuli na mene, ali svejedno nisu dobili tu parnicu. Sud je na njihov prijedlog odlučio da mi se zabranjuje izdavačka djelatnost s djelima skladatelja koje štiti HDS ZAMP dok se ne riješi naš spor.

NACIONAL: Na osnovu kojeg zakona su donijeli takvu odluku?

Oni su to predložili, a sud je prihvatio. Nakon mjesec dana predložen je i postupak mirenja. Zatražili su sastanak na kojem smo trebali biti ja, Josipović i još neki iz branše. Međutim, on mi je na potpis donio ugovor u kojem je pisalo da im platim to što su tražili. Ja sam rekao Ivi da ne želim platiti išta što ne piše u zakonu. Čak nisam tražio ni svog odvjetnika jer mi logika nalaže da ako o tome ne piše u zakonu, onda oni ne mogu ni naplatiti. U to vrijeme neke CD-e htio sam prodavati po 10 kuna jer nas je zakon tjerao da rasprodamo robu iz skladišta, zato što je država odlučila oporezovati neprodanu robu. Trebao sam rasprodati sve što sam imao i javio sam im da ću ih prodavati po 10 kuna, samo da postignem proizvodnu cijenu CD-a. Dobio sam od njih odgovor da ih ne zanima po kojoj cijeni ću ih prodavati jer su odlučili da će mi zaračunavati ZAMP od 56 kn. Tada sam shvatio da me se žele riješiti i potpuno izbaciti iz posla. Htio sam objaviti i neke kompilacije u suradnji s Croatiom Records dok je direktor bio Miroslav Lilić. Sve je trebalo ići preko Croatie Records jer sam htio da ZAMP vidi da se čisto radi. Ja sam im samo trebao dati svoje snimke. S Lilićem sam se dogovorio da se prihod dijeli tako da 80 posto ide meni, a 20 posto njima. On je to prihvatio. Međutim, kako se nikakav nosač zvuka bez znaka HDS ZAMP-a ne smije objaviti, Lilić i ekipa iz Croatie Records njihov znak stavili su na sva moja izdanja. Odjednom mi je stigla tužba od DORH-a. Uključili su i Državno odvjetništvo. Bez obzira na to što sam vodio PR Vesni Škare Ožbolt koja je tada bila ministrica pravosuđa, nisam je ni u jednom momentu htio opterećivati svojim problemima koje sam imao s Josipovićem i Mladenom Bajićem. DORH me tužio za nelegalno pravo korištenja žiga HDS ZAMP-a. To su ta industrijska prava. Ja sam valjda bio prvi primjer kako bi pokazali što se događa kada netko prekrši to industrijsko pravo.

NACIONAL: Zar niste rekli da je iza svega stajala Croatia Records?

Oni su to sve tiskali, ali je pisalo na omotu “za izdavača ZG Zoe Music”, kako se zvala moja diskografska kuća. Kako je njihov dizajner radio omot, morao je staviti znak HDS ZAMP-a jer se u Sonyju ne bi ni tiskalo bez njega. Tužili su me i tražili da im za odštetu platim svu dobit koju sam zaradio prodajom tih kompilacija.

NACIONAL: Koji su se skladatelja tada osjetili najviše novčano pogođeni pojavom dance scene?

Pali su zabavnjaci. Tonči Huljić i Đorđe Novković, pa čak i Zdenko Runjić. To su bili veliki poslovi. Desila se jedne večeri tijekom Porina u Makarskoj zanimljiva situacija. Mislim da je to bilo prije 2000. Ja sam bio u Zagrebu. Nazvao me moj tadašnji šef prodaje i rekao da je na putu prema hotelu, hodajući iza jedne grupe ljudi među kojima je bilo puno poznatih skladatelja, čuo kako je Runjić upitao Josipovića: “Ivo, kada krećeš na Škugora?” Tada sam definitivno shvatio da počinje kaos. Nisam više mogao raditi.

NACIONAL: Pretpostavljam da ste o tome pisali i u knjizi “Moja istina”. O čemu ste još pisali? Je li Josipoviću smetalo objavljivanje knjige?

Josipoviću ne, ali je nekim drugim ljudima iz SDP-a koji su bili s njim bliski. Rekli su mi da bih mogao imati s njim problema ako objavim knjigu, a to je bilo taman uoči njegove kampanje za predsjedničke izbore. Kada je on postao predsjednik, odlučio sam se povući. Kasnije sam imao problema zbog Maksima Mrvice jer sam pokušao od njega napraviti veliku zvijezdu, a i on me tražio da mu pomognem.

NACIONAL: Zar Maksim Mrvica nije “proizvod” Tončija Huljića?

Maksim mi je prišao tijekom jedne humanitarne večeri u Lisinskom u organizaciji Rotary Cluba. Nastupao je te večeri s Monikom Leskovar. Kako je on tada imao čupavu kosu i naušnice, meni je izgledao kao neki techno tip. Predložio sam mu da napravim s njim nešto što u tom trenutku u svijetu još nije postojalo. Da spojimo klasiku i house glazbu, a on je to prihvatio. Rekao sam mu da mi mora dati prepoznatljive melodije. Nazvao sam Zvonimira Duspera i objasnio mu što želim, a s njim sam odlično surađivao dok je radio obradu “I’m So Excited” za Ninu Badrić. Iznio sam mu ideju i rekao da ću sve financirati, napraviti i bogati spot, pa možda to ispadne i svjetski hit. Svidjela mu se ideja, ali je tražio da to napravimo tek za šest mjeseci jer mora završiti dva albuma. Mrvici sam predložio da se snimi obrada, što je on prihvatio. Kako je bio plan da obradu radi Dusper, koji je bio zauzet šest mjeseci, Maksim je izrazio želju da mu financiram šest mjeseci vježbanja s jednim pedagogom u Parizu. Mislio sam da je bolje da novac koji bih trebao dati za Pariz uložim u snimke. Kasnije je Mrvica ipak završio u Parizu, mislim da mu je stipendiju dao Vjesnik koji je bio pred gašenjem. Nakon povratka iz Pariza, jednog dana mi je rekao da je dobio ponudu iz Hrvatskog društva skladatelja da snimi album domaćih autora. Rekao je da bi oni sve financirali. Rekao sam mu da može, ali mi nije bilo na kraj pameti da će snimati žive hrvatske autore. Mislio sam da će snimati djela pokojnih jer sam prije toga financirao album Ide Gamulin koja je izvodila djela Dore Pejačević. Rekao sam mu da to snimi i nakon toga ga nisam vidio nekoliko godina. U međuvremenu se dogodio taj njegov “Bumbarov let”. Bilo mi je svejedno drago. Kasnije sam Huljića gledao u jednoj TV emisiji, pričao je kako je to bila Maksimova ideja. Uzeli su oni puno para. Mislim da je obradio i nešto od Josipovića.

NACIONAL: U kojem trenutku ste digli ruke od estrade i zašto ste to napravili?

Shvatio sam da ljudi iz ZAMP-a kontroliraju i klasičnu glazbu. Drugi album Zagrebačkog kvarteta, koji je dobio odlične međunarodne recenzije, nije dobio Porin zato što ga je te godine dobio album koji se nije ni pojavio u trgovinama, nego se samo mogao dobiti kod njih u HDS-u. Kada sam ih ja pitao kako je moguće da Porin dobije album koji se ne prodaje u trgovinama, nego se nalazi samo na policamaHDS-a, odgovorili su mi da u pravilniku nigdje ne piše da album mora biti u prodaji. Definitivno sam shvatio da je kraj kada sam tužio jednog proizvođača i distributera piratskih izdanja. Javili su mi jednog dana da se na zagrebačkoj tržnici Dolac, na štandu s natpisom “Prvi barjak Matić”, prodaju moja izdanja. Dođem do štanda i želim kupiti četiri svoje kazete, ali tražim i račun. Prodavač me pošalje na prvi kat u obližnju zgradu, u kojoj je njegov gazda koji će mi izdati račun. Odem gore i tu sjedi njih četvero, petero, a među njima jedan veliki, debeli čovjek. Tražio sam ga račun, a taj veliki kaže prvom do sebe da mi ga izda. Taj mi na neki komad papira udari žig, napiše cijenu i potpiše se. Uzmem ja taj papir, platim, ali i odmah podignem tužbu. Dobijem poziv na sud za parnicu koja je bila zakazana u pola deset. Stigao sam u devet i dvadeset i vidim otvorena vrata sobe u koju smo pozvani, a unutra već sjede taj veliki, debeli čovjek koji je zapovijedio svom čovjeku da mi izda račun i sudac. Razgovaraju njih dvojica srdačno. Sudac se zvao Tomislav Radočaj, a taj se zvao Matić. Kada je počelo ispitivanje, Matić je ustvrdio da na računu nije njegov potpis, na što je sudac zaključio da treba platiti nekoliko tisuća eura vještačenje grafologu da se ustvrdi čiji je potpis. Rekao sam da ne želim to platiti jer znam da račun nije potpisao Matić, nego njegov čovjek. Nakon te parnice više me nitko nikada nije nazvao.

NACIONAL: I kako je završila parnica?

Radočaj je postao direktor ZAMP-a. Međutim, nekoliko godina nakon te parnice, zove me Hrvoje Markulj, tadašnji šef Hrvatske diskografske udruge, i kaže mi da je stiglo rješenje od suda da sam izgubio parnicu te da moram platiti kaznu tome Matiću, piratu, a iznosi 72.000 kuna. I kaže mi još da ne mogu doći do računa, pa su tog jutra nazvali firmu “Prvi barjak Matić” da nam da račun kako bi prebacili novac s računa diskografa na račun te firme. Naime, u to vrijeme počela su se naplaćivati producentska prava, novac je išao na Diskografsku udrugu, a ona je to obračunavala i slala diskografima. Na telefon se javila žena kojoj su objasnili o čemu je riječ i da im treba broj računa. Ona je odgovorila da zna za firmu jer je to bila firma njezina pokojnog oca. Dan kasnije ponovo me nazvao Markulj da mi kaže kako na mom računu nema novca jer je ZAMP neovlašteno prenio tih 72.000 kuna na svoj račun. Dakle, cesija je provedena bez moga pečata i potpisa. Kako su proveli papire? Kako je moj novac s računa Diskografske udruge završio na ZAMP-u bez pečata i potpisa? Tada sam odustao od diskografije i sve prodao Branku Pajiću.

NACIONAL: Nedavno ste javno izjavili da ste s Vladimirom Mihaljekom početkom 90-ih iz vlastitog džepa plaćali Paolu Sfeciju 1000 njemačkih maraka, kada je prosječna plaća bila oko 300 maraka, kako biste mu pomogli da pokrene i organizira Hrvatsku glazbenu uniju. O čemu se zapravo radi?

Mislim da je to bilo 1992. ili 1993. Sjedili smo na sastanku glazbenih menadžera i Sfeci je u jednom trenutku izjavio da bi osnovao udrugu izvođača. Pomislio sam da je on pravnik po struci jer ipak treba to pravno urediti. Kada sam ga pitao što bi mu bilo potrebno da to napravi, rekao je da treba financijsku pomoć kako bi sve pokrenuo. Shvatio sam kako želi da mi menadžeri to financiramo, na što smo i pristali, ali je naš uvjet bio da u udruzi budu i producenti i menadžeri. Mihaljek i ja dogovorili smo se da mu svatko od nas daje po 500 njemačkih maraka mjesečno, dok on to registrira i pokrene.

NACIONAL: Koliko je dugo trajalo to plaćanje?

Pa, jedno godinu dana. Nije mi bilo žao zbog toga. Požalio sam kasnije, nakon otprilike osam mjeseci. On je jednog dana javio da mora izbaciti iz te svoje Hrvatske glazbene unije menadžere jer smo u sukobu interesa s pjevačima. Složio sam se s njim jer mu ne možemo zakonski zabraniti da nas izbaci, ali zašto nismo bili u sukobu interesa kada smo trebali dati novac? Zašto nisu tada pjevači ili glazbenici dali novac? Oni su nas istjerali. Mene je to stvarno tada iznenadilo.

NACIONAL: U to vrijeme pokrenuli ste dance scenu koja je zagospodarila medijskim prostorom. Jeste li još koga plaćali kako biste lakše promovirali svoje izvođače?

Da prvo pojasnim zašto se uopće pojavio dance jer su mu se ljudi jako čudili. Kada je počeo rat, zvali su me iz Ureda predsjednika i objasnili mi da život mora teći dalje i da zabave mora biti, pa da razmislim malo o tome. U to vrijeme bilo je jako teško ući u sportske dvorane jer je netko morao dati dozvolu za javni skup. Tko će odgovarati ako padne granata? Znači, izgubili smo 90 posto sportskih dvorana u Hrvatskoj koje su bile spremne pod uzbunama primiti ljude. Nije se moglo živjeti od nekoliko gradova: Zagreba, Rijeke, Pule i možda Varaždina. Dakle, pop, rock i izvođači zabavne glazbe u dvorane nisu mogli ući. Nekada su se po hotelima organizirale večeri, na kojima su gostovali izvođači zabavne glazbe. Međutim, hoteli su se pretvorili u izbjegličke centre. Tko će u petak navečer reći tim ljudima da napuste dvoranu jer će doći Doris Dragović ili Mišo Kovač i treba naplatiti ulaznice? Znači, izgubili smo i hotele. Počeo sam vrtjeti u glavi koji prostori mogu raditi, a da im ne treba posebna dozvola. Normalno, pao mi je na pamet disko klub. U tom trenutku postalo mi je normalno da počnemo stvarati dance scenu. Sam sebi rekao sam da bi trebalo pokrenuti cro dance. Našli smo se potom Mihaljek i ja i dogovorili se da počnemo stvarati dance scenu. Zaključili smo da bi se desio takav jedan pokret, treba nam puno izvođača. Hvala Bogu, zahvaljujući talentu E.T.-ja, Mire Buljana i Guida Minea te još nekoliko ljudi, krenula je ta priča. Prva pjesma koja je prošla kao dance bila je “Sunny Day” Nene Belana. Dogovorili smo se da je poguramo jer je to bilo taman pred proljeće i dolaze sunčani dani, pa će radijski urednici pred početak programa svako jutro puštati tu pjesmu. Tako je ta pjesma postala hit. On je bio i prvi koji mi je javio kako je na gažama primijetio da je pjesma “Tek je 12 sati” ET-ja postala veliki hit jer bi se svi raspametili kad bi je čuli. To je bio glavni razlog što mi je dance uopće pao na pamet. Zbog stanja u državi.

Komentiraj

FOTO:Nacional
PODIJELI
Slobodni novinar, urednik, promotor i pisac. Dvadeset godina iskustva u organizaciji rock koncerata (preko 500 koncerata hrvatskih i inozemnih izvođača), press konferencija, izložaba i modnih revija. Jedan od osnivača Hrvatske novinarske rock nagrade Crni mačak i član Savjetodavnog tijela nagrade (Predsjednik Savjetodavnog tijela 1998.). Dugogodišnji radijski urednik i voditelj (Radio 101, Radio 1, Plavi radio), te rock kritičar (Radio 101, Plavi radio, Slobodna Dalmacija, Vip Music, Tportal.hr, Rolling Stone). Redovan član Hrvatskog Novinarskog Društva. Prvi roman (Dolce Vita) objavila je nakladnička kuća Fraktura u ožujku 2004. 2005. kao autor i redatelj potpisujem dokumentarni tv film "Kad muzičari šokiraju" u produkciji nezavisne producentske tvrtke Trezor idea. 2010. od HGF-a (Hrvatski glazbeni festival) primam nagradu za životni doprinos razvoju i unaprjeđenju demo scene i dugogodišnji kontinuirani rad na promicanju urbane i alternativne glazbene kulture. U svibnju 2103. pokreće web portal www.spotdepo.hr.