Predstava “Zore riđokose” po romanu Kurta Helda, koju je u zagrebačkom Gradskom kazalištu Trešnji postavio redatelj Rene Medvešek, premijerno je izvedena u petak i prvi put pred domaću publiku izvela klasične junake njemačke dječje književnosti u priči je radnja smještena u Senj tridesetih godina prošloga stoljeća.

Priča je to o djevojčici Zori i njezinoj družini, djeci beskućnicima koja pokušavaju opstati u okrutnome svijetu odraslih u Senju u razdoblju između dvaju svjetskih ratova, temeljena na istinitim događajima kojima je Kurt Held osobno svjedočio prilikom posjeta Senju.

Roman, prvi put objavljen 1941., u Njemačkoj je doživio 40 izdanja, prema njemu je snimljena TV serija i film, postavljena je i opera, preveden je na 18 jezika te je objavljen čak i u Japanu, no nikada nije doživio hrvatsko izdanje.

Glavna je junakinja četrnaestogodišnja Zora koja je kao izbjegličko dijete iz Albanije stigla u Senj, predvodnica dječje bande koja hara gradom i krade “ono što im je potrebno da prežive”.

Zora u sebi utjelovljuje mnogo toga: ona je simbol inherentne nemoći “dječje situacije” ali i skrivene snage “čiste, neokaljane duše”; ona je također metafora sve djece prepuštene same sebi – izbjegličke ali i zlostavljane, odbačene; djece koja odbijaju samo tako nestati, postati nevidljivima, kako svojom pojavom ne bi ometala san “ćudorednim pristojnim građanima”.

Zora je moralna snaga i pokretač radnje, no njezin je otponac sudbina dvanaestogodišnjeg dječaka Branka koji, kad mu od tuberkuloze umre majka, ostaje bez doma i bez ikoga svoga – ne žele ga ni otac, “najbolji violinist u čitavom Senju i okolici, i okolici okolice”, ni očeva majka.

Prepušten sam sebi, Branko upada u nevolje iz kojih ga izvlači Zora te ga odvodi u ruševnu tvrđavu Nehaj, k svojoj četveročlanoj družini djece koja sama sebe nazivaju “uskocima”, po čuvenim jadranskim moreplovcima i borcima protiv nepravde.

Dok je Zora junakinja na tragu ženskog Robina Hooda, njezina družina neodoljivo podsjeća na Izgubljene dječake Petra Pana; njihov je ideal borba za pravdu i slobodu, a dječačke želje, postati vrhunski kuhar (Đuro), skakač u vodu (Pava) i bubnjar (Nikola). U tu družinu moguće je pristupiti ako imaš nešto za ponuditi, a Branko ima sposobnost dobrog oponašanja ptičjega pjeva.

Zoru glumi Dubravka Lelas, a Branka Luka Bulović. Đuro je Matija Čigir, Nikola Aleksandra Naumov a Pava Paško Vukasović.

Romantičarskom idealu čistoće dječje duše, koja ostaje neokaljana čak i u takvim ne-uvjetima, suprotstavljena je hladna proračunatost korumpiranog gradonačelnika Ivekovića (Radovan Ruždjak) i bogate građanke Parone Karaman (Daria Knez Rukavina), čija su djeca, poput današnje “zlatne mladeži”, besposleni mali bogataši kojima je jedina zabava maltretirati slabije i siromašnije.

Utjelovljuju ih Jure Radnić, Silvio Mumelaš, Matija Antolić i Ana Vučak.

Priča ima i ljubavni podtekst, i to pravog ljubavnog trokuta: dok se Branko zaljubljuje u dobru gradonačelnikovu kćer Zlatu (Karla Brbić), u njega se zaljubljuje Zora.

Središnja je za komad snažna socijalna poruka, koja se, osim kroz priču o napuštenoj djeci od koje svi okreću glavu, provlači i kroz temu prisilne agitacije seljaka za pristupanje zadruzi. Tu je riječ o ribarskoj zadruzi, a opire joj se još samo ribar Gorjan (Tomislav Rališ), kojemu je prvo zabranjeno prodavati ribu bez dozvole jer nije član zadruge, da bi mu potom bilo rečeno da mora na dozvolu čekati mjesec dana.

Gorjan je jedini koji ima suosjećanja prema djeci te im poklanja povjerenje; zajedno, oni prvo uspijevaju povećati ulov, a potom i nadmudriti propise te u konačnom obračunu na seoskoj zabavi, koja je ujedno i vrhunac predstave, razotkriti zlog gradonačelnika i izboriti se za pravdu.

Pitanje kolektivne krivnje također je jedna od tema te predstave, a Senj između dva rata neka vrsta metafore svijeta u malom. Taj svijet napučuju ljudi koji spremno upiru prstom i imaju mišljenja o stvarima koje ih se ne tiču, ali kad treba nešto poduzeti oko stvari koje bi ih se itekako trebale ticati, okreću leđa.

U predstavi još glume Tvrtko Jurić, Sanja Hrenar i Kruno Bakota.

U dramaturškoj adaptaciji Dubravka Mihanovića tekst povremeno koketira s dijalektom, no većinom je riječ o književnoj prilagodbi, dok se na domicilno senjsko područje nastoji asocirati i glazbom – u svojevrsnim komentarima zbivanja na sceni, glumci se grupiraju u klapskom pjevušenju.

Kostimografkinja Barbara Bourek inspiraciju je potražila u knjigama Charlesa Dickensa, a scenografska rješenja Tanje Lacko temelje se na poigravanju s ljestvama, koje se preobražavaju u zatvor, lijes, kulu.

Humanizam, avanturizam, revolucionarnost; likovi outsidera, odbačenih, zlostavljanih i siromašnih a opet bogatih duhom, u borbi protiv korumpirane vlasti, uspavane zajednice i sveproždiruće moći kapitala – sve je to dijelom višeslojnosti romana čije prvo uprizorenje na domaćoj kazališnoj pozornici ima potencijal likove uz koje su odrastale generacije njemačkih mališana pretvoriti u nove, autohtone hrvatske, dječje junake.

Komentiraj


FOTO:HINA/GK Trešnja/ Damil KALOGJERA/ ik
PODIJELI
Djelatnost je Hine prikup­lja­nje i razaši­lja­nje što potpunijih či­njeničnih i objektivnih novinsko-agencijskih informacija o zbi­va­njima u Republici Hrvatskoj i svijetu za potrebe medija i drugih sudionika društvenoga, političkoga, kulturnog i gospodarskog života.