Predstavnici beogradskog Fonda za humanitarno pravo (FHP) priopćili su da dokumenti srbijanske vojske i policije, izjave očevidaca i drugi izvori snažno upućuju na to da su u ubojstvu 68 albanskih civila u kosovskim selima Rezala i Staro Čikatovo na području Drenice 1999. sudjelovali vojnici 37. motorizirane brigade, čiji je zapovjednik bio sadašnji načelnik Generalštaba Vojske Srbije Ljubiša Diković.

[quote_box_center]

  • Više od 70 albanskih civila ubijeno je 1999. godine u zoni djelovanja 37. motorizirane brigade
  • Tadašnji zapovjednik tada je bio Ljubiša Diković, danas načelnik Generalštaba Vojske Srbije

[/quote_box_center]

DIREKTORICA ZA PRAVNA PITANJA FHP-a Milica Kostić prošlog je tjedna na konferenciji za novinare izjavila da je u travnju i svibnju 1999., u vrijeme zračnih udara NATO-a na Srbiju, ubijeno više od 70 albanskih civila u zoni odgovornosti 37. motorizirane brigade, na području Drenice, u selima Rezala, Staro Čikatovo, Donji Zabelj i Gladno Selo.

Pod komandom 37. brigade provedeno je više akcija čiji je cilj, prema vojnim dokumentima, bio “uništenje šiptarsko-terorističkih snaga”. Prema riječima Milice Kostić, u Rezalu i Starom Čikatovu pripadnici srpske vojske i policije primijenili su “uobičajen obrazac djelovanja” – ušli su u selo, opljačkali mještane, protjerali žene, djecu i neke starce, a ostale muškarce strijeljali.

U Rezalu je 5. travnja 1999. ubijeno 39 civila, među njima i tri dječaka. Prema vojnim dokumentima, 37. brigada tog je dana provodila akciju u Rezalu. Nakon tri mjeseca pripadnici te brigade hvalili su se u intervjuu listu Vojska da su bili u akciji “čišćenja sela”, izjavila je Milica Kostić.

ONA JE REKLA DA JE FHP, kad je, po Zakonu o pristupu informacijama, od Ministarstva obrane Srbije zatražio borbene izvještaje 37. brigade od 4. i 5. travnja 1999., dobio odgovor da bi se davanjem na uvid tih dokumenata “nanijela šteta operativnoj i funkcionalnoj sposobnosti Vojske, odnosno njihovim odavanjem bi se nanijela šteta interesima obrane Republike Srbije, koji pretežu nad interesom za slobodan pristup informacijama od javnog značaja”. Prema vojnim dokumentima, Diković je 4. travnja 1999. izdao “zapovijed za uništenje šiptarsko-terorističkih snaga i borbenu kontrolu teritorija” na području gdje se nalazi i selo Rezala. Početak akcije bio je određen za sutradan u 9 sati. Diković je 5. travnja 1999., kad je počinjen zločin u Rezalu, naredio “asanaciju bojišta” u tom selu, odnosno prikupljanje i ukop leševa, navela je Milica Kostić.

Ona je izjavila da je 17. travnja 1999. ubijeno 27 civila u Starom Čikatovu, gdje su, prema vojnim dokumentima, toga dana bile u akciji 37. motorizirana brigada, 15. oklopna brigada i 86. odred Posebnih jedinica policije. Prema riječima Milice Kostić, četiri dana prije Diković je naredio da se zauzme to područje. U FHP-u tvrde da u Bazi sudskih dokumenata Haaškog suda ne postoji borbeni izvještaj 37. motorizirane brigade od 17. travnja 1999.

PUNIH 15 GODINA POSLIJE posmrtni ostaci 48 kosovskih Albanaca ubijenih u Rezalu i Starom Čikatovu pronađeni su na jugu Srbije, u masovnoj grobnici u starom kamenolomu Rudnica, 12 kilometara od gradića Raške, gdje je bila kasarna 37. motorizirane brigade. Za razliku od tri prethodno otkrivene masovne grobnice s tijelima kosovskih Albanaca na teritoriju Srbije, Rudnica se nalazi na, kako je rečeno, “potpuno javnom mjestu”, 10 metara od magistralne ceste.

Informacija o Rudnici stigla je s albanske strane, s Kosova. U toj grobnici pronađena su tijela 53 kosovska Albanca, stara od 14 do 87 godina, ubijena u četiri sela – Rezalu, Starom Čikatovu, Donjem Zabelju i Gladnom Selu, u zoni odgovornosti 37. motorizirane brigade.

TA JE BRIGADA POSLIJE RATA NA KOSOVU odlikovana Ordenom narodnog heroja, deset njenih pripadnika odlikovano je medaljom za hrabrost, 175 medaljom za zasluge u obrani i sigurnosti, dok su 132 izvanredno unaprijeđena. Odlikovanja i “slava” 37. motorizirane brigade vezuju se za tvrdnje da je Drenica bila “uporište Oslobodilačke vojske Kosova (OVK)” i “leglo terorista”. Tijekom angažmana 37. brigade, međutim, na tom je području stradalo oko 180 “terorista”, odnosno pripadnika OVK, a više od 1400 civila, navode u FHP-u. Dodaju da imaju dojam kako srpske institucije nakon otkrivanja leševa u Rudnici smatraju da je njihova uloga okončana, premda bi država trebala odgovoriti tko su žrtve, tko ih je ubio i tko je 15 godina skrivao tijela.

Pred Haaškim sudom utvrđeno je da je, uz srpsku policiju, i Vojska Jugoslavije sudjelovala u skrivanju leševa pronađenih u tajnim masovnim grobnicama u Srbiji. Ministarstvo unutrašnjih poslova Srbije utvrdilo je da je 1999. tadašnji šef države Slobodan Milošević davao upute da se tijela ubijenih Albanaca uklone s Kosova, “jer ako nema leša, nema ni zločina”. U toj operaciji sudjelovao je velik broj ljudi jer je bilo potrebno iskopati tijela, utovariti ih u kamione i prevesti nekoliko stotina kilometara.

MJV_4637 - Copy
Predsjednik Tomislav Nikolić ocijenio je da Diković (desno) častan oficir i da su napadi na njega pokušaj destabilizacije vojske i poniženja Srbije, a ministar obrane Bratislav Gašić (lijevo) rekao je da je krajnji cilj napada premijer Aleksandar VučićFoto: Ministarstvo odbrane Republike Srpske

U ČETIRI OTKRIVENE MASOVNE GROBNICE – u policijskim bazama u Batajnici (blizu Beograda) i Petrovu Selu (kod Kladova blizu rumunjske granice), u jezeru Perućac (na granici s Bosnom i Hercegovinom) i Rudnici, pronađeni su posmrtni ostaci više od 900 kosovskih Albanaca, mahom civila, koje su 1999. ubile srpske snage. Oko 900 kosovskih Albanaca vodi se kao nestali, a može se pretpostaviti da se njihova tijela nalaze i u nekim drugim tajnim grobnicama u Srbiji, navode u FHP-u.

Masovne grobnice u Batajnici, Petrovu Selu i Perućcu otkrivene su prije 14 godina. Srbijansko tužilaštvo podiglo je samo tri optužnice u vezi s ubojstvom oko 100 žrtava iz tih grobnica. Za skrivanje tijela žrtava nitko nije optužen.

Izvršna direktorica FHP-a Sandra Orlović na konferenciji za novinare izjavila je da je traganje za nestalim Albancima blokirano, da je skrivanje tijela žrtava posljednji čin ratnog zločina sa svrhom da se odgovorni zaštite i da su dokumenti o zločinima u kojima su sudjelovali pripadnici 37. motorizirane brigade bili dostupni javnosti i 2011., kad je Diković imenovan za načelnika Generalštaba. Diković je načelnikom Generalštaba postao u prosincu 2011., kad je najmoćnija partija u Srbiji bila Demokratska stranka, a najutjecajniji političar njen tadašnji lider i šef države Boris Tadić. Mjesec i pol kasnije FHP je iznio tvrdnje da su 1999. počinjena masovna ubojstva na području Kosova gdje su bile jedinice pod Dikovićevim zapovjedništvom i da Diković nije ništa poduzeo da spriječi brojne zločine nad civilima. Tadašnja direktorica FHP-a Nataša Kandić izjavila je da Diković nije spriječio zločine u nekoliko mjesta, gdje je ubijeno, mučeno, silovano i opljačkano nekoliko stotina civila.

NAVEDENO JE I DA JE DIKOVIĆ sudjelovao u pljački. “Tijekom NATO-ova bombardiranja, uz njegovo (Dikovićevo; op. red.) znanje, tisuće skupocjenih putničkih automobila, autobusa, kamiona i traktora prebačene su u Novi Pazar i Rašku i ondje prodane. Za sebe je zadržao skupocjeni američki Landrover i Mercedes 300. Oteta i ukradena vozila čuvale su vojne straže u selu Rvati, uz vojna skladišta kod Novopazarske Banje. Među oficirima i vojnicima pričalo se da je Diković za vrijeme NATO-ove kampanje postao vlasnikom tisuće grla krupne i sitne stoke, otete od kosovskih Albanaca”, tvrdio je FHP.

Tadašnji ministar obrane Dragan Šutanovac izjavio da je FHP-ov “dosje Diković” u pojedinim segmentima ne samo neprimjeren, nego i monstruozan: “Prije nego što je Diković postavljen na tu dužnost, obavljene su sve provjere njegova rada, pa i u odnosu na FHP-ov dosje, za koji kažem da je potpuno lažan. Laičkim uvidom u njegov personalni službeni dosje vidi se da nije bio na položajima za koje ga optužuju, nije bio na tim lokacijama.”

Istodobno je beogradsko Tužilaštvo za ratne zločine priopćilo da je provjerilo navode FHP-a iz “dosjea Diković” i utvrdilo da ne postoji bilo kakva osnovana sumnja za kaznenu odgovornost za ratne zločine načelnika Generalštaba.

Diković je odmah tužio Natašu Kandić i FHP za klevetu, a 2013. je pokrenuo privatnu parnicu jer je kleveta u međuvremenu dekriminalizirana. Prema riječima Dikovićeva odvjetnika, predstavnici FHP-a predložili su da se taj proces okonča sporazumom dviju strana, ali je prijedlog odbijen. Diković je najavio da će svotu koju eventualno dobije u tom sporu uplatiti u humanitarne svrhe, kako bi Fond za humanitarno pravo opravdao svoje ime. Prije nekoliko dana, tri godine nakon prvih optužbi FHP, bivši predsjednik Srbije Boris Tadić izjavio je da je 2011. Dikovića imenovao načelnikom Generalštaba na prijedlog tadašnjeg ministra obrane Šutanovca. “Nije bilo sumnje.

Sumnje su uslijedile nakon što je Diković postavljen za načelnika Generalštaba”, rekao je Tadić koji je, nakon što je 2012. poražen na izborima za predsjednika Srbije, a poslije i na unutarstranačkim izborima, napustio Demokratsku stranku i osnovao Socijaldemokratsku stranku. “Bit će, nadam se, istraga u vezi s podacima koje je iznio FHP. Utvrdit će se istina pa ćemo svi moći zaključiti jesam li bio obmanut, odnosno ministar obrane, koji je tada predložio  Dikovića”, dodao je Tadić.

NA NOVE TVRDNJE FHP-a O DIKOVIĆU u sljedeća 24 sata reagirao je cjelokupni vrh srpske države, s jedinstvenom ocjenom da se radi o kampanji čiji je cilj izazivanje nestabilnosti u državi. Premijer Aleksandar Vučić iz Beča je, tijekom posjeta Austriji, poručio da su optužbe protiv Dikovića nastavak kampanje protiv vojske – institucije koja ima najveću podršku javnosti u Srbiji. Očito je da dio političke javnosti i političara pokušava srušiti sve ono što je u Srbiji dobro, a budući da ne uživaju nikakvo povjerenje u narodu, važno im je da se sruše sve institucije i svi ljudi koji pružaju nekakvu nadu za naš narod. Srbiju neće moći i neće uspjeti srušiti, rekao je Vučić, dodavši da je osobno uvjeren da Diković nije ratni zločinac, ali da bi o tome sud trebale dati institucije.

PREDSJEDNIK REPUBLIKE TOMISLAV NIKOLIĆ nakon razgovora s Dikovićem ocijenio je da je Diković častan oficir i da su napadi na njega pokušaj diskreditacije i destabilizacije vojske, kao i poniženja svega što je u Srbiji dobro učinjeno u prethodne dvije i pol godine. Nikolić je rekao da se radi o “podmukloj kampanji protiv vojske” i da “pojedinim krugovima nije u interesu da Srbija bude moderna, razvijena država” pa žele orkestriranim napadima izazvati nestabilnost i Srbiju “vratiti u kaos”.

Šef srpske diplomacije Ivica Dačić poručio je da je svako rušenje ugleda i kredibiliteta vojske upereno protiv prosperiteta Srbije i da je uvijek smatrao da nema jake Srbije bez jake, ugledne i poštovane vojske.

Vojska je jedan od stupova stabilnosti Srbije i važan faktor regionalnog mira i stabilnosti. Cilj napada je slabljenje Vojske Srbije i njene države, ali i regionalne stabilnosti, ocijenio je Dačić. Ministar obrane Bratislav Gašić izjavio je da iza cijele priče stoje određeni krugovi “i u našem i u neposrednom okruženju”, kojima ne odgovara jaka i moderna Vojska Srbije. Prema njegovim riječima, krajnji je cilj orkestrirane kampanje protiv vojske napad na premijera Vučića.

Izvršna direktorica Fonda za humanitarno pravo Sandra Orlović na Twitteru je konstatirala: “Cijela država stala je u obranu Dikovića, opozicija, naravno, šuti, a FHP je taj koji utječe na sud.”

Zločin Škorpiona nad Srebreničanima

U lipnju 2005. osnivačica Fonda za humanitarno pravo Nataša Kandić izjavila je za Nacional da posjeduje original šokantne videosnimke na kojoj se vidi kako pripadnici specijalne jedinice Škorpioni iz sastava Službe državne sigurnosti Srbije u srpnju 1995. hladnokrvno ubijaju šestoricu muškaraca iz Srebrenice – četvoricu vezanih i pretučenih malodobnika i dvojicu muškaraca mlađih od 35 godina. Snimka je bila prikazana u sudnici Haaškog tribunala (ICTY) na suđenju nekadašnjem predsjedniku Savezne Republike Jugoslavije Slobodanu Miloševiću. Odmah nakon prikazivanja snimke u haaškoj sudnici, ali gotovo deset godina nakon zločina, srbijanska policija uhapsila je petoricu pripadnika Škorpiona, koji su živjeli u Šidu, u Vojvodini, a gotovo su svi bili Srbi iz Hrvatske. Haaški sud dobio je kopiju snimki od iste osobe, nekadašnjeg pripadnika Škorpiona, koji je original dao Nataši Kandić. Ona je izjavila da je videokazetu predala Tužilaštvu za ratne zločine u Beogradu, ali da se ništa nije dogodilo sve dok snimka nije bila prikazana u Haagu. “Rekla sam im da moraju provesti hitnu akciju i najavila da ću kazetu javno prikazati. Nisam sigurna što bi se dogodilo da nije prikazana u Haagu, da je prikazana samo ovdje na televiziji, bi li se zločin pokušalo zataškati. Odmah nakon prikazivanja te snimke u posjet Beogradu stigla je glavna tužiteljica ICTY-ja Carla Del Ponte i očito je dogovoreno da se, prije nego što ona postavi pitanje što se dogodilo s tim dokazom, pohapse ti ljudi”, izjavila je Nataša Kandić za Nacional.

Optužbe za ‘izdajničku djelatnost’

Fond za humanitarno pravo (FHP) nevladina je organizacija koju u Srbiji već godinama optužuju za izdajničku djelatnost, iako su njeni članovi napravili jedini relevantan popis osoba nestalih tijekom rata na Kosovu. Prema podacima Međunarodnog odbora Crvenog križa, na Kosovu je nestala 1771 osoba. Podaci FHP-a govore o 1842 nestale osobe, i to o 1326 Albanaca i 516 Srba, Roma i pripadnika drugih nealbanskih etničkih zajednica. Na osnovi analize podataka FHP je sastavio i listu žrtava u Srbiji tijekom NATO-ova bombardiranja 1999., na kojoj je 189 civila. A vlasti u Srbiji u više od 15 godina nisu objavile koliko je civila poginulo u zračnim udarima NATO-a.

Optužbe za ‘izdajničku djelatnost’

Fond za humanitarno pravo (FHP) nevladina je organizacija koju u Srbiji već godinama optužuju za izdajničku djelatnost, iako su njeni članovi napravili jedini relevantan popis osoba nestalih tijekom rata na Kosovu. Prema podacima Međunarodnog odbora Crvenog križa, na Kosovu je nestala 1771 osoba. Podaci FHP-a govore o 1842 nestale osobe, i to o 1326 Albanaca i 516 Srba, Roma i pripadnika drugih nealbanskih etničkih zajednica. Na osnovi analize podataka FHP je sastavio i listu žrtava u Srbiji tijekom NATO-ova bombardiranja 1999., na kojoj je 189 civila. A vlasti u Srbiji u više od 15 godina nisu objavile koliko je civila poginulo u zračnim udarima NATO-a.

Komentiraj

PODIJELI
Rođen 1980. godine, novinarstvom se bavi od praga punoljetnosti. Nakon deset godina staža kao novinar i urednik u dnevniku Slobodna Dalmacija intenzivno surađuje s nizom hrvatskih i regionalnih medija - od tportala i dalmatinskog portala preko tjednika Forum, Aktual i Nacional do Al Jazeere. Živi i radi u Splitu.