NJEMAČKI KNJIŽEVNIK za Nacional govori o svojoj knjizi ‘Opet on’ u kojoj je Hitlera ‘probudio’ 2011. u Berlinu, pojašnjava kako se u Njemačkoj danas gleda na njega i nacizam te priča o trenutnoj političkoj situaciji u toj zemlji

Usred puste ledine, nakon 70 godina kome, Adolf Hitler probudi se u Berlinu 2011. godine. Hitler je opet tu – ali što bi on još mogao prirediti? Knjiga “Opet on” njemačkog autora Timura Vermesa, gorka satira o modernom društvu, to će jednostavno propitati tako što će ga ponovo oživjeti.

Timur Vermes rođen je 1967. u Nürnbergu, kao sin Njemice i Mađara. Studirao je povijest i političke znanosti u Erlangenu, a nakon toga radio kao novinar. Do 2001. pisao je za Abendzeitung i kölnski Express, a potom je radio za više magazina te naposljetku za Shape, časopis za modu i fitness. Od 2009. godine kao ghostwriter, odnosno pisac iz sjene, objavio je četiri knjige.

Knjiga “Opet on” od prve stranice bolno pogađa čitatelja, jer njezin je protagonist pravi Hitler. Ne onaj komični Hitler s televizije ni onaj holivudski silnik, nego čovjek koji je svoju okolinu analizirao na svoj vlastiti bolesni način. Onaj koji ljudske slabosti zapaža u hipu i nadasve oštroumno. Onaj koji nepogrešivo slijedi svoju logiku i koji je zadrt, ali ne lud. Knjiga “Opet on” jednako je toliko pakosna koliko i perfidna, jer čitatelj samoga sebe zatekne kako se Hitleru sve manje smije. On se počinje smijati s njim. Smijati se s Hitlerom – je li to u redu? Je li to uopće dopušteno? Vermes, autor knjige – po kojoj je upravo premijerno prikazan istoimeni film u režiji Davida Wnendta – za Nacional odgovara na ta pitanja, ali i pojašnjava kako se u Njemačkoj danas gleda na Hitlera i nacizam te priča o trenutačnoj političkoj situaciji u zemlji uslijed izbjegličke krize.

NACIONAL: Otkud inspiracija za ovu knjigu?

Ideju sam dobio jer sam želio da knjiga koju napišem bude prije svega zabavna. Tražio sam nešto što bi mene zabavilo. S obzirom na to da sam pisao kao ghostwriter, poznat mi je način pripovijedanja potreban za takav tip romana. Druga stvar na koju sam obraćao pozornost bila je promišljanje o tome kako bi bilo ući u glavu Adolfa Hitlera. Nitko to nije pokušao. Otkrio sam da je on bio ljudsko biće sa svim svojim manama, a svijet je promatrao na vrlo jednostavan način. U početku mi je ideja bila zabavna pa sam shvatio da bi to moglo biti nešto što će i druge zanimati.

NACIONAL: Upravo je prema knjizi premijerno prikazan i istoimeni film, a knjiga – vaš debi – postigla je nevjerojatan uspjeh. Kako to objašnjavate?

Pa baš time što je radnja zabavna na pomalo zastrašujući način. Mogao bih ponuditi objašnjenje, jer nikad ne možete sa sigurnošću otkriti razloge uspjeha, da je to zato što je roman neobično napisan, u prvom licu i ne nudi nikakve izlike. Ne mogu se kriti iza Hitlera jer pišem u “ja” formi, a to mi, pak, pruža mogućnost da budem samouvjeren kao što je bio i Hitler. To je nešto što se ne čita tako često.

NACIONAL: U intervjuima ste već rekli da se s Hitlerom i svime povezanim uz njegov lik i djelo, nije smjelo šaliti, pogotovo se to nije smjelo u Njemačkoj. Čini se da se to ovom knjigom promijenilo.

U neku ruku, iako se nekako još uvijek postavlja pitanje je li nam dopušteno smijati se tome. Danas je to stvarno smiješno. Smijanje tome svemu ionako se ne može izbjeći, to je poput kihanja. Nije zabranjeno, ali ljudi svejedno misle da se moraju ispričati ako to čine. Međutim, ipak se čitatelji smiju jer znaju da je Hitler umro i zapravo se od prve stranice smiju s njim, odnosno, smiju se cijeloj toj ideji da je on ponovno živ. U jednom trenutku shvate da su stvari otišle predaleko, to je taj zastrašujući dio. Je li to zabranjeno? Nije. Je li zabranjeno čitati “Moju borbu” u Njemačkoj? Nije. Ali ju je zabranjeno distribuirati.

NACIONAL: Knjiga “Opet on” je, naravno, satira društva i poruka, koju i u knjizi navodite, da se stvari koje je Hitler napravio ne smiju ponoviti. Jesu li čitatelji shvatili vašu poruku, pa je i to pridonijelo njezinu uspjehu?

Knjiga je satira modernog svijeta i satira mogućnosti pojave novog Hitlera. Mislimo da smo sigurni i da je to sve igra. Zato se u knjizi nitko ne može identificirati s njim, ali svejedno on jako podsjeća na njega, svejedno govori kao on, šalje iste poruke kao i on. Sigurni smo da to ne može biti Hitler! Iako podsjeća na njega, čitatelji ipak vide da on nije tako loš, jer ne može biti tako loš s obzirom na to da nije Hitler. Čak je i nježan, čak se i nasmije povremeno. Uglavnom, bilo je jako zabavno iskustvo biti u njegovoj glavi.

NACIONAL: Je li današnji svijet „spreman”, je li dovoljno stabilan za novog potencijalnog Hitlera? Je li mu se spreman oduprijeti?

Danas se „Hitler” može pojaviti u doslovce svakoj zemlji na svijetu. Prvi uvjet za to je da niste zadovoljni svojom demokracijom, svojim ustrojem.

NACIONAL: To se trenutačno događa…

Tako je, zato što se rješenje problema ne može naći dovoljno brzo. Previše se priča, a premalo radi. Primjerice, ruski predsjednik Vladimir Putin ne razmišlja previše, brzo djeluje. A zapadni čelnici, pak, previše razgovaraju, a malo je tu akcije. Dakle, potencijalna opasnost za državu javlja se ako narod iz bilo kojeg razloga pati. Patnja možda ne treba biti prava, poput gladi, primjerice, ali može biti bilo koje druge naravi. Onda odjednom netko dođe i to popravi. U neku ruku to je uspjelo talijanskom komičaru Beppu Grillu. Pojavio se niotkuda i osvojio 30 posto glasova!

NACIONAL: Kako vidite Hitlera iz današnje perspektive? Činjenica je da je bio izabran na legalnim izborima. U knjizi se pitate može li se jednog čovjeka okriviti za ono što je podržano od cijelog naroda. Može li se?

E pa, činjenica je da je on svoje prijedloge iznio njemačkom narodu koji je to prihvatio. U početku se zaista tako dogodilo, no kasnije je sve izmaklo kontroli. Možemo li okriviti jednog čovjeka? Iako se misli da je cijeli narod samo slijedio čudovište, činjenica je da narod ne slijedi čudovišta. Slijedi ljude za koje smatra da rade nešto korisno. Ali, s druge strane, ne možemo baš sve okrivljavati jer da nije Hitler, u to vrijeme netko bi drugi sličnih sklonosti isplivao na površinu. Ali slažem se da je uvijek lakše okriviti jednu osobu. On je čudovište, a narod nije ni za što kriv. Oni su divni, dragi ljudi. Ali znamo da nije bilo tako.

NACIONAL: Kakva je danas situacija u Njemačkoj po pitanju denacifikacije? Nedavno mi je austrijski književnik Daniel Kehlman rekao da Austrija nikad nije završila taj proces i da je nacizam ostao „visjeti u zraku”. Je li Njemačka završila taj proces?

Nisam siguran. Javnost se uporno uvjerava u nužnost tog procesa, ali u praksi to baš ne funkcionira u potpunosti. Primjerice, svi idu u Dokumentacijski centar i svima je posve jasno što se dogodilo. Ali nikome, posebno djeci koja tamo odlaze s učiteljima, nije jasno kakve veze događaji iz prošlosti imaju s njima danas. U neku ruku to je kao kad svakoga dana u isto vrijeme čujete crkveno zvono. Najprije vam strašno smeta, ali nakon nekog vremena ni ne čujete to zvono. To se radi u Njemačkoj, konstantno se ponavlja da je to bilo zlo, ali nitko više ne čuje. Upravo je u tome i poruka moje knjige: da to nije pogreška glupih ljudi iz prošlosti, jer bi tada svi napravili isto ili slično. Danas, pak, postoji mogućnost da se nešto takvo ponovi, a ovog puta bit će to uz našu pomoć! Zato u knjizi čitatelj shvati da Hitler i nije tako loš. Da sam ja živio 1930-ih, bio bih zapanjen onim što se događalo. Ali 99 posto ljudi ne bi. Diktatura je funkcionirala zbog većine, a većina je smatrala da on radi nešto dobro. Biti nacist nije bilo uopće teško. To je bilo toliko lako da je svaki nacist itekako profitirao od svog udjela u stranci, dobio je svoj „dio kolača” kao nagradu za vjernost. Diktatura se pobrinula da budu dobro zbrinuti.

NACIONAL: Kako se na Hitlera gleda danas u Njemačkoj, u svjetlu jačanja ekstremno desničarskih stranaka? Doživljavate li to kao potencijalnu opasnost?

Hitler se ne gleda u pozitivnom svjetlu, gleda se kao netko koga treba izbjegavati. Ako želiš imati uspješnu desnu stranku, ona ne smije imati veze s Hitlerom. No možda će se situacija promijeniti nagore za koji tjedan, zbog izbjegličke krize koja utječe na mnogo toga u Njemačkoj.

NACIONAL: Kako gledate na tu krizu? Jer veliki val ide samo prema Austriji i Njemačkoj.

Prvi problem koji narod spominje je činjenica da će to biti iznimno skupo. Govorim o velikom iznosu novca. I svi mi ćemo to osjetiti. Druga stvar, ti ljudi će dolaziti i postavljati šatore, a to znači da neće biti regulacije tko kamo ide niti kad će to prestati. Ako, pak, zatvorite granice i imate desetke tisuća izbjeglica pred vratima, morate biti svjesni činjenice da će započeti sukobi. Oni mogu započeti pištoljima na vodu, ali ne moraju tu stati, završit će na pravim pištoljima. Doći će do pokolja. Vidjet ćemo kako će se stvari razvijati.

NACIONAL: Kako se Njemačka nosi s time?

Iako to zvuči smiješno, ljudi radije ne pričaju o tome. Ružna strana zatvorene granice jesu mrtva tijela tih ljudi na drugoj strani. Hoćemo li o tome razgovarati ili ćemo misliti da neće biti tako strašno?

NACIONAL: Mislite li da postoji mogućnost da Njemačka zatvori svoje granice za te izbjeglice?

Ovisi o tome što narod misli. Moguć je taj scenarij, vrlo moguć. Posebno zato što ljudi sporo, ali sigurno shvaćaju koliki je to trošak za zemlju. Ali mislim da ćemo, bez obzira na to što ljudi u Njemačkoj misle, ionako morati platiti tu krizu na ovaj ili onaj način. Ali isto tako, moramo dijeliti odgovornost s ostatkom svijeta jer će u suprotnome zaista biti mrtvih tijela na granici. Na našoj ili mađarskoj, na bilo kojoj.

NACIONAL: Nije li jedino rješenje pomoći tim ljudima? Iako, vjerujem da narod u Njemačkoj misli da nije fer što oni podnose najveći teret.

To vam je isto kao kod poplave. Voda nailazi samo prema nama. Čak i da nam nitko ne pomogne, voda će i dalje nailaziti. Nije fer, ali voda će doći. U jednom trenutku druge europske zemlje morat će preuzeti odgovornost, ali zasad smo sami. Kad razmišljate o temeljima Europske unije, zaista je to sve jadno jer solidarnost ne postoji. Hitler je u solidarnosti vidio veliku snagu, iako je to zaista bilo drugačije vrijeme. Ljudi su nakon katastrofe Prvog svjetskog rata odlučili zajedno graditi bolji, drugačiji svijet. Ali vidimo da ta ideja o boljem svijetu, stara 70 godina, i dalje nije naišla na plodno tlo.

NACIONAL: Što mislite o Angeli Merkel i načinu na koji vodi Njemačku, a mnogi kažu i Europu?

Ona jest bila broj jedan u Europi kad je grčka kriza izbila, a danas radi ono što bi svatko na njezinu mjestu radila. Nema puno mogućnosti. Kad je otvorila granice za sirijske izbjeglice, ne mislim da je to napravila zato što ima veliko srce, već zato što je željela poslati signal drugim zemljama da nitko ne smije stajati sa strane, već se svi moraju aktivno uključiti u pomaganje tim ljudima. Izbjeglice bi ionako došle u Europu, a da ona nije postupila na ovaj način, nastao bi veliki prasak. Ona šalje signal da mi radimo ono što bi i drugi trebali.

NACIONAL: Vidite li je kao snažnog vođu ili pragmatika?

Ona je pragmatična, nije preglupa. Nisam njezin preveliki fan, ali ponaša se i radi ono što bi svatko u krizi morao raditi. Kriza je, ne možeš razmišljati o milijun rješenja, jer rješenje je samo jedno. Dobro joj ide, mislim da bi bilo tko drugi na njezinu mjestu napravio više-manje istu stvar.

NACIONAL: Kao povjesničar i politolog, kako vidite ulogu SAD-a u ovoj izbjegličkoj krizi? Mnogi smatraju da su trebali preuzeti veću odgovornost.

Nisam stručnjak za vanjsku politiku, ali mogu pokušati objasniti što se događa. SAD ima interes u nekim zemljama i dokle god je taj interes jak, oni će u tim zemljama ostati i jako je teško očekivati da će napraviti pravu stvar.

NACIONAL: Mislite li da izbjegavaju tu temu?

Na primjeru Putina vidimo kako je lako biti aktivan. No on iza sebe nema demokratski proces i nije toliko odgovoran za sve što radi pa ga nije briga za štetu, za žrtve. Bez ikakvih problema izrazio je spremnost poslati vojsku u Siriju, što ni jedan zapadni vođa sebi ne može dopustiti, jer to bi značilo da će neke svoje sunarodnjake poslati u smrt. Putina za to nije briga, a činjenica da ga nije briga za mrtve Ruse, daje mu slobodu da bude učinkovitiji od ostalih. Ako želimo ići u korijen problema, na svijetu postoji drugačija raspodjela bogatstva. Možemo vidjeti da zemlje Bliskog istoka, čak i Dalekog istoka, ne uspijevaju pokrenuti svoje ekonomije koje bi proizvele traperice i Coca-Colu. Neke zemlje to ne mogu, a stanovnici tih zemalja željeli bi te proizvode. Kad vide da te stvari mogu dobiti u drugim zemljama, onda odlaze u te zemlje. Zato imamo zemlje koje su jednostavno atraktivnije od drugih. Baš sam razmišljao neki dan, što bi se dogodilo kad bi SAD i zapadne zemlje energiju, umjesto sad pomoću nafte, mogle stvoriti iz sunca? Ne bi trebale naftu i to bi sve promijenilo. Odjednom više ne bi bilo interesa za arapske zemlje i iz njih bi se otišlo u neke tropske zemlje s puno sunca.

Komentiraj


FOTO:Fokus
PODIJELI
- rođena u Zagrebu 1978. godine - mr.sc. međunarodnih odnosa - diplomirala novinarstvo na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu - novinarstvom se bavi od 1999. godine - dosad je radila u Jutarnjem listu, lifestyle magazinu Story, političkome magazinu Aktual - u Nacionalu je pomoćnica glavnog urednika i piše teme iz kulture