Goran Jakus/PIXSELL

Uoči premijere svog novog teksta ‘Tri zime’ u HNK u Zagrebu, Tena Štivičić za Nacional govori o položaju žena u društvu i životu u Londonu, gdje već godinama uspješno radi. Dramaturginja kaže da su govor mržnje i sloboda govora različite stvari i da ne bi trebalo biti sumnje u to koju od njih treba štititi

Nakon londonske praizvedbe u prestižnom The National Theatreu u studenom 2014. godine te nekoliko značajnih svjetskih kazališnih nagrada, drama Tene Štivičić “Tri zime” bit će premijerno prikazana u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu, 30. travnja, u režiji ravnatelja Drame Ivice Buljana.

TEKST PRATI SUDBINE snažnih žena iz četiriju naraštaja, povezanih jednom kućom. Tena Štivičić je kao ishodište svoje drame uzela priču iz vlastite obitelji, nadahnuta teškim životom svoje prabake koja je za vrijeme Kraljevine Jugoslavije rodila izvanbračno dijete. Dalje se komad razvija u fikciji koja izvire iz čvrstog tkanja povijesne zbilje, nastojeći prije svega ispričati životne priče svojih junakinja koje stoje ispred platna na kojemu se izmjenjuju prizori društvenih i političkih promjena, ratova i nepostojanoga mira. U zimu 1945. majka i kći s mužem i tek rođenom djevojčicom po partijskom ključu useljavaju u vilu ustaškog emigranta. Zimi 1990. obitelj Kos okuplja se u kući na karminama. Vrijeme je uoči Domovinskoga rata, nova država još je u povojima. Nekadašnje podjele i stare polemike ponovno izlaze na površinu, dok s novim naraštajem izviru nova pitanja. U zimu 2011. u kući se priprema vjenčanje i obitelj Kos ponovno je na okupu. U osvit nove Unije zatvaraju se neka obiteljska poglavlja i prekidaju duge šutnje, dok novi moćnici vođeni samo ideologijom kapitala kroje sudbinu kuće u kojoj se dalje talože godine i sjećanja… Za tu radnju, kaže 38-godišnja Tena Štivičić za Nacional, odlučila se iz dva razloga.

“Prvo, intrigirao me pogled u povijest kroz prizmu jedne obiteljske vile kakve su u našoj sredini prošle nevjerojatne transformacije, od gospodskih korijena, preko nacionalizacije i denacionalizacije do današnjeg vremena i zemlje zlostavljane privatizacijom i korupcijom. Iskoristila sam motiv koji nije izmišljen, zanimalo me što se događa kad jedna takva nekretnina zapne za oko nekom lokalnom novopečenom bogatašu i moćniku i kakva je onda sudbina običnih ljudi, stanara, s nekim običnim stanarskim pravom i bez ikakva povjerenja da ih ijedna pravna instanca u ovoj zemlji može zaštititi”, pojašnjava dramaturginja koja je dramu prvotno napisanu na engleskom jeziku, za potrebe ove predstave prevela na hrvatski. Kaže da su prijevod i adaptacija bili užitak.

“Sav rudarski posao je davno odrađen i ostalo je samo poigravanje s likovima, pronalaženje pravih izraza, tonova. To je samo po sebi izazvalo poneku promjenu u tekstu zbog nekih jezičnih specifičnosti koje onda otvaraju prostor novim dijalozima pa mogu čak i donekle skrenuti radnju. Ali to su samo nijanse”, priča Tena Štivičić koja, iako je u opisu predstave navedeno da radnja prati “snažne ženske likove”, ne želi da se o tim likovima priča na taj način. Sintagma “snažna žena”, kaže, počinje je iritirati.

  • ‘ZA MENE JE TERMIN snažna žena tautologija, a to da su žene nježniji spol mit koji bi prisustvovanje porođaju raspršio. Da muškarci rađaju, porodiljni dopust spajao bi se s mirovinom’

“SNAŽNI ŽENSKI LIK POSTAJE svaki onaj koji odskače od tri povijesna stereotipa – prevrtljiva kurva, nedodirljiva svetica i majka paćenica. Iako, majke tu i tamo dožive varijacije na temu pa ih ima i čudovišnih. Za mene je termin snažna žena tautologija, a to da su žene nježniji spol mit koji bi prisustvovanje jednom jedinom porođaju trebao moći raspršiti. Da muškarci rađaju, porodiljni dopust spajao bi se s mirovinom. Meni zapravo nije cilj pisati ‘snažne ženske likove’, nego mi je važno širiti prostor u kojem će ženama, ženskim likovima, biti dopušteno da budu nositeljice ljudskog iskustva. Nekoliko puta su mi glumice rekle da kad dobiju scenarij na čitanje, kad bi se njih pitalo, odgovarala bi im glavna muška uloga. Zato što je to redovito uloga koja govori o tome što znači biti ljudsko biće, a uloge za koje se natječu glumice nerijetko su plošne, samo stanice na putu tog ljudskog bića. Dakle, mene zanimaju aktivni ženski likovi, koji nose radnju, koji su kompleksni i koji uopće ne moraju biti dopadljivi”, ispričala je Tena Štivičić. Ova umjetnica inače se dosta bavi temom žena i položaja žena u društvu, pa je za Nacional pokušala objasniti kako vidi tu problematiku u Hrvatskoj ili Europi.

“Upravo uživam u knjizi crteža divne britanske karikaturistice Jacky Fleming. Zove se ‘The Trouble with Women’ i prva karikatura kaže: ‘Donedavno nije bilo mnogo žena na svijetu, zato o njima niste učili u školi. Bilo je dosta muškaraca i većina njih bili su geniji.’ Položaj žena nije se promijenio sam od sebe. Da žene nisu pisale, agitirale, demonstrirale, vodile kampanje i izlagale se silnim prijetnjama, osudama, nerazumijevanju, ne bismo vi i ja danas ovako razgovarale. A ta naša pozicija nije pozicija svih današnjih žena, nego samo jednog privilegiranog sloja. Pa i među njima, među urbanim Zagrepčankama, događa se da sastavljaju stihove protiv pobačaja, odnosno teško izvojevane sloboda žena da raspolažu svojim tijelom. Ali ono što mi se čini posebno bitnim jest činjenica, koju podupiru i mnoge statistike i podaci, da je ravnopravnost pozitivna, poželjna stvar i za žene i za muškarce te da činjenica da su žene sretne, zadovoljne i realizirane može samo pridonijeti blagostanju muškaraca, a nikako ih ugroziti”, smatra Tena Štivičić.

BUDUĆI DA SE DANAS još uvijek žene promatra kroz prizmu spola i seksualnosti, što se događa i u kulturi, a Hrvatska, nažalost, nije od toga izuzeta, dramaturginja je dala svoje viđenje situacije u Hrvatskoj po tom pitanju.

“Kako bi Hrvatska od toga mogla biti izuzeta? Hrvatska je duboko patrijarhalna zemlja. Žene su uvijek objekti promatranja. I uvijek su podložne vrednovanju na temelju izgleda. Nije kultura cijepljena od takve vizure. Žene se odmalena uči da poziraju, da se smješkaju. Teško ćete naći fotografa koji neće od žene zahtijevati ‘da vam vidim zube’, taman ako je slika popratni materijal teksta o izbjegličkoj krizi. Žene stalno moraju biti dopadljive, šarmantne i pomirljive jer čim to nisu, počne ih biti glas da su konfliktne ili ‘ludače’. I u tome žene nalaze razne načine manevriranja, od pristajanja na igru do namjernog negiranja, dakle pristajanja na etiketu ekscesnosti. To je tako duboko ukorijenjeno, teško se toga osloboditi i ne postoji jedan, pravi način. A načini reagiranja postaju ideološka pitanja, što ne olakšava stvar. Mislim da je osvještavanje tih obrazaca i mehanizama prvi korak. A onda, stvarno, bilo bi dobro dopustiti si da nas više boli briga za to kako izgledamo i kako se to ocjenjuje. To je jedna opasna ideja. Što bi sve žene bile u stanju učiniti da manje vremena posvećuju imperativu dobrog i mladolikog izgleda…” pita se Tena Štivičić koja je za dramu “Tri zime” u New Yorku osvojila The Susan Smith Blackburn Prize, uglednu nagradu s dugom tradicijom koja se dodjeljuje dramatičarkama koje pišu na engleskome jeziku.

Tena Štivičić autorica je brojnih nagrađivanih drama koje su uspješno i često igrane kod nas, ali i na drugim jezicima i pozornicama. Zagrebačka dramaturginja diplomirala je na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti, a 2004. magistrirala na londonskom Goldsmiths Collegeu, na Odsjeku za dramsko pismo. Nakon magisterija provela je šest mjeseci u Švicarskoj kao spisateljica u rezidenciji na stipendiji Kantona Bern. Prvu dramu “Nemreš pobjeć’ od nedjelje” Tena Štivičić napisala je na trećoj godini dramaturgije. Drama je iste godine praizvedena u kazalištu ZKM i osvojila Rektorovu i Nagradu Marin Držić. Drama “Dvije” praizvedena je 2003. u beogradskom kazalištu Atelje 212 te je bila prva nova hrvatska drama izvedena na srpskoj pozornici nakon raspada Jugoslavije. Kao dramaturginja i urednica dvaput je surađivala s ocem, piscem Ivom Štivičićem, na predstavama “Pijana noć 1918.” i “Shakespeare u Kremlju”. Obje drame izvedene su u Kazalištu Ulysses.

  • ‘HRVATSKA JE DUBOKO patrijarhalna zemlja. Žene su uvijek objekti promatranja. Žene moraju biti šarmantne i pomirljive jer čim to nisu, počne ih biti glas da su konfliktne ili ‘ludače’

Prva godina boravka u Londonu insprirala je Tenu Štivičić za dramu “Fragile!” koja je izvedena u nizu europskih zemalja, uključujući Veliku Britaniju, Njemačku, Austriju i Tursku, prevedena je na nekoliko jezika i osvojila je mnoge nagrade. U povodu obilježavanja pedesete obljetnice postojanja legendarnog teatra Royal Court 2006. Tena Štivičić je uvrštena, prema izboru BBC-a i Royal Courta, među pedeset mladih dramskih pisaca koji će obilježiti sljedećih pedeset godina kazališta u Velikoj Britaniji. Pitanje nacionalnog identiteta koje je postavila u predstavi “Fragile!” koja govori o imigrantima u Londonu, još uvijek je važno, a danas je potencirano i emigrantskom krizom.

“DANAS ŽIVIMO U TAKVOJ KLIMI da je pitanje porijekla neizbježno. Na području bivše Jugoslavije nacionalni identitet je stalno aktualno pitanje. Taman kad pomisliš da je prošlo dovoljno vremena od rata i da je vrijeme da se bavimo budućnošću i nadrastemo ta skučena, primitivna plemenska razmišljanja, ona se opet rasplamsaju. Meni se čini kad se tako narod huška da se pjeni oko svih pitanja koje nisu ključno političko pitanje, a to je standard života, da je u pozadini opet neka pljačka. Ali možda je istina u starom stihu: Kakav narod, takva vlast. U Britaniji su imigranti društvena i politička rak rana već neko vrijeme, a sad više nego ikad. Pa iako su Britanci, barem oni među kojima se ja krećem, uglađeni i pristojni i nitko nikad ne bi direktno uvrijedio, pitanje ‘drugosti’ uvijek je tu negdje. Ne mislim da je nacionalni identitet presudan za pisanje, ali je zanimljiva pozicija živjeti negdje gdje zapravo ne pripadaš. To daje zanimljivu perspektivu sredine u kojoj boraviš, kao i zanimljivu perspektivu sredine iz koje si otišla. Daje neku vrstu distance koja omogućava da se poneke stvari bolje vide”, kaže Tena Štivičić. Dodaje da je pitanje imigranata i krize izazvane njihovim dolaskom na europske granice, pitanje cjelokupnog svjetskog poretka. “Izbjeglice stižu u Europu već godinama i u brojevima za koje ni jedna europska zemlja nije dobro opremljena. A u posljednjih godinu dana se problem toliko povećao da više nitko nema nikakvo suvislo rješenje. Ono što je svakako potrebno jest nekakva koordiranija europska politika i jasno je da se problem ne može rješavati na razini svake zemlje posebno”, smatra Tena Štivičić kojoj je upravo tekst “Fragile!”, po kojem je napravljena predstava, otvorio vrata londonske scene. Ta je drama, naime, bila njezin prvi veći korak u Londonu jer je izvedena u kazalištu koje ima jako dobar renome i dobila je odlične kritike. A onda je izvedena u posebnoj produkciji na BBC Radio 4.

“U određenom smislu ta je drama bila kuriozitet jer se događa u Londonu, a nijedan lik nije Britanac. U to vrijeme je tema migranata rjeđe dobivala izraz u kazalištu. I danas je to rjeđe nego što bi trebalo, ali ipak više nego prije. I tu su negdje snaga i važnost kazališta, da donosi na scenu neke priče, ljude i njihove perspektive koje nam nisu poznate. Da nekako malo pomakne, naruši, barem koliko traje predstava, naše uvriježene, fosilizirane pretpostavke u koje smo ugodno uljuljani. ‘Fragile!’ govori upravo o tome da ‘oni’ ne ugrožavaju normalni život Londončana i da, zapravo, uopće nisu bogznakako drugačiji, što je teza koja narušava paradigmu na kojoj se temelji dobar dio društvene svijesti”, objašnjava Tena Štivičić. S obzirom na to da je u Londonu i sama “imigrant”, iako druge vrste, odgovara i na pitanje smatra li da su je Britanci u potpunosti prihvatili.

“TO ŠTO SAM IMALA svoje neke uspjehe na Balkanu i mrvicu šire, to je u Londonu vrlo malo značilo, ali bitno je bilo utoliko što sam već znala što je moja vokacija i to bez ikakve sumnje. Pa me spore godine i dugo vrijeme relativne nevidljivosti nisu poljuljali. Ne znam točno na što mislite kad kažete jesu li me prihvatili jer je, naime, britanski establišment zatvoreni krug u koji i ‘čistiji pedigrei’ od moga teško dobivaju pristup. Ne znam, pitanje prihvaćenosti je nestabilno. Je li važno? Jest, utoliko što je život na margini egzistencijalno naporan, a bavljenje kazalištem u sebi podrazumijeva želju da se komunicira s publikom, po mogućnosti što brojnijom, a za to su potrebni uvjeti i sredstva. S druge strane, potpuna prihvaćenost znači usuglašavanje mišljenja s autoritetom, što svakako nije poželjno za ljude koji se bave pisanjem”, tvrdi Tena Štivičić.

Na svom blogu “Odbrojavanje” ova Zagrepčanka piše o odnosima žena i muškaraca, ali zapravo o odbrojavanju cijele naše civilizacije koja se bliži kraju.

“Moje kolumne su u prvom redu pisane s ironijom i humorom, tako da kad govorim o apokalipsi, tu nema, naime, ničeg religioznog. Ali mislim da stvarno živimo u prijelaznom vremenu. Teoretski smo svjesni tektonskih promjena u društvu, ali mislim da se i osobno i kolektivno nismo u stanju suočiti s činjenicom da će se tkivo poznatog načina života sigurno mijenjati, a po svoj prilici ne na bolje. Da stotine tisuća ljudi negdje mora stati. Unatoč vjeronauku u školama, zemlja je i dalje okrugla i oni neće stići do njenog ruba i pasti u ponor, nego će negdje morati stati. Teroristički napadi neće skoro prestati, a klimatski uvjeti izazvat će nove valove migracija”, govori dramatičarka koja je nakon diplome na ADU u Zagrebu otišla u London. Kaže da ta odluka, kad ju je napokon donijela, nije bilo teška. Imala je dvadeset četiri godine i u tom smislu je, kaže, bila neustrašiva.

  • NACIONALNI IDENTITET je stalno aktualno pitanje. Taman kad pomisliš da je došlo vrijeme da nadrastemo ta primitivna plemenska razmišljanja, ona se opet rasplamsaju’

“Ako se ide nekamo u nepoznato, treba ići u mladosti. S godinama postajemo oprezniji, svjesniji smrtnosti, a i nekako utabamo neke svoje puteve i navike pa i komfor, i biva teže pristati na potpunu neizvjesnost. Izbor je pao na London jer sam na nekoliko međunarodnih radionica ustanovila da postoje neki načini podučavanja tehnika pisanja koji nama tada nisu bili na raspolaganju na Akademiji. Studirala sam u drugoj polovici devedestih i to je svakako bilo jedno obezglavljeno vrijeme. Uz neke časne iznimke, imala sam osjećaj da mnogi moji profesori, starija gospoda, desetljećima vode jedan neprekidan monolog, a mi studenti, kako naiđemo, tako se malo u to uključimo pa se isključimo i tako to nekako teče. Nikad nisam bila sklona mistifikaciji, ni u kreativnim procesima, i zato mi je odgovarao donekle pragmatičan anglosaksonski pristup pa sam odabrala London. Naravno, bilo je tu i nekog idealizma. I osobne preferencije, koja se podsvjesno artikulira”, pojašnjava Tena Štivičić i dodaje da tada nije shvaćala da je London jedno od onih mjesta u svijetu gdje je najteže uspjeti. Ali kaže da si nije zadala destinaciju koju će biti teško osvojiti. U toj dobi, živeći do tada samo u svojoj maloj sredini, unatoč svim putovanjima, nije imala svijest o tome što je čeka i da je izabrala trnovitu destinaciju.

“Otrežnjenje se dogodilo tek nekoliko godina kasnije, kad mi se objasnilo koliko je lako u stranoj sredini i tako velikom gradu potonuti i izgubiti se. Pobjeda je velika. Ali nije stabilno, garantirano mjesto. Nego je samo jedan korak”, govori dramaturginja te opisuje i kazališni život u Londonu, gdje djeluje čak 250 profesionalnih kazališta. “Život u tako velikom gradu, to je vjerojatno slično i u ostalim megalopolisima, zahtijeva da ga svedete da neku savladivu veličinu”, smatra Tena Štivičić. Tako nakon nekog vremena svatko razvije svoj radijus kretanja, a njezin obuhvaća određen broj kazališta, galerija, centara i sličnih destinacija s kojima je nešto povezuje, koje prati i koje joj nešto znače. Ponekad, naravno, izađe iz te mape, ali je svakako činjenica da joj mnoge kvalitetne stvari promaknu jer je ponuda prevelika, a količina informacija zaglušujuća.

Informacije, pak, koje Tena dobiva iz Hrvatske, nisu ohrabrujuće.

“MNOGO KULTURNIH RADNIKA je u posljednjih nekoliko mjeseci reklo svoje mišljenje o tome kakvu kulturnu scenu Hrvatske žele i stvaraju. To su ljudi, a potpisnika peticije je nekoliko tisuća, koji unatoč tome što ih dopada tek pola posto državnog proračuna, stvaraju kulturu zemlje i postižu neke neosporne uspjehe, često i međunarodne. Svi smo se izjasnili da želimo očuvati prostor kritičkog mišljenja, različitosti, otvorenosti, suradnje i tolerancije, koji nas temama i trendovima usmjerava u budućnost i otvara prema svijetu. Mislim da je došlo do neke čudne zamjene teza. Ministarstvo kulture i ministar kulture Zlatko Hasanbegović nisu tu da diktiraju kakva će kultura biti, nego da se zalažu za interese kulturnih radnika. To što sva ta mišljenja uopće nisu uvažena, svjedoči o totalitarnoj ideji uloge Ministarstva”, govori dramaturginja. Napominje da pritom rijetki ljudi koji taj rastući totalitarizam pozivaju na red svojim umjetničkim djelovanjem, poput Olivera Frljića, kontinuirano trpe prijetnje, uvrede, a nedavno i tako ozbiljan oblik zastrašivanja kao što je provala u stan.

“Prije nekoliko dana Ante Tomić je doživio još jedan napad. U isto vrijeme više nije nikakvo iznenađenje zborsko skandiranje ustaških parola na utakmicama. Mislim da je istinski veliki izazov ove zemlje skrenuti javni diskurs s tog jezivog toka. Nijedna zemlja nije lišena svojih demona, ali govor mržnje i sloboda govora dvije su vrlo različite stvari i ne bi trebalo biti nikakve dvojbe oko toga koju od njih treba štititi, a koju osuditi, pogotovo s institucionalnih razina države”, zaključila je Tena Štivičić.

Komentiraj

FOTO:PIXSELL
PODIJELI
- rođena u Zagrebu 1978. godine - mr.sc. međunarodnih odnosa - diplomirala novinarstvo na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu - novinarstvom se bavi od 1999. godine - dosad je radila u Jutarnjem listu, lifestyle magazinu Story, političkome magazinu Aktual - u Nacionalu je pomoćnica glavnog urednika i piše teme iz kulture