Saša Zinaja

Stipe Grgas, voditelj Katedre za amerikanistiku na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, u novoj knjizi iznosi pregled važnih točaka američke politike i njene posljedice koje utječu na SAD, ali i na cijeli svijet

knjizi “Američki studiji danas: Identitet, kapital, spacijalnost” Stipe Grgas iznosi pregled važnih točaka iz američke povijesti, ali i aktualnih društvenih i političkih događanja koji utječu ne samo na društvo u Sjedinjenim Američkim Državama, nego i na cijeli svijet.

Stipe Grgas je redovni profesor na Odsjeku za engleski jezik i književnost Filozofskog fakulteta u Zagrebu, na kojem vodi Katedru za amerikanistiku. Objavio je stotinjak znanstvenih radova iz područja anglofonih književnosti i niz prijevoda. Posebna područja njegova znanstvenog interesa su kultura i književnost dvadesetog stoljeća u SAD-u i Irskoj kao i pitanje ljudske prostornosti. Gostovao je na nekoliko europskih sveučilišta, a dva je puta bio Fulbright stipendist – 1994./5. na Sveučilištu Yale te 2011. Sveučilištu Cornell. Predsjednik je Hrvatskog udruženja za američke studije.

ONO ŠTO SE KROZ KNJIGU stalno provlači jest važnost ekonomskog segmenta, odnosno kapitala, u američkom društvu. “SAD su se promovirale dugo godina kao zemlja koja u sebi nosi vrijednosti kao što su demokracija, individualizam, slobodno poduzetništvo, multikulturalizam. Međutim, u posljednjih 20-ak godina ono što se pokazalo kao stvarnost koja ponajviše obilježava Ameriku je pitanje financija, pitanje na koji je način model financija – koji nije u Americi izmišljen ali je ondje došao do vrhunca – preplavio svijet. Ono zašto se taj kapital više nije mogao skrivati posljedica je za američke prilike neočekivanog raspada bipolarnog svijeta. Do raspada sovjetskog bloka 1989. Amerika se mogla promicati na temelju svojih ideoloških floskula i modela, a pitanje kapitala kao da je ostala specijalnost socijalističkog bloka. Raspadom bipolarnog svijeta Amerika je ostala na čistini i ostalo je pitanje što taj svijet pogoni. Možda se taj kapital 1990-ih godina nije mogao prepoznati zato što je funkcionirao i ljudi su vjerovali da pitanja moći i klasa nisu aktualna te da ćemo svi živjeti u svijetu konstantnog razvoja. Kapital izbija na vidjelo u trenutku krize, posebno 2008. Danas vidimo da ono što određuje našu stvarnost, naš svijet, jest upravo pitanje ekonomije”, objašnjava Grgas zašto je Amerika toliko ostrašćena kapitalom. U knjizi kaže da su za SAD kakve danas poznajemo formativne godine bile 1880-e koje imaju sličnost s današnjim društvom.

“Tih se godina Amerika razotkriva kao prostor i dolazi do ogromnih tenzija između kapitala i rada. Ono što se zaboravlja je to da sredinom 19. stoljeća Amerika ima najradikalniju radničku klasu na svijetu. Ono što se prikazuje tijekom tih godina je poraz socijalne revolucije i konsolidacije kapitala. Zato mislim da je paralela između današnjice i kraja 19. stoljeća vrlo aktualna, jer je i to vrijeme bilo vrijeme uspona korporacija, a ako su tad bile u usponu onda danas živimo u vremenu njihove prevlasti. Postoje, naravno, razlike između ta dva razdoblja, od kvantitete kapitala pa do tehnološke revolucije koja je vrlo važna za današnje funkcioniranje financija”, kaže Grgas. Pojam koji je isto tako neodvojiv od SAD-a je demokracija. Grgas navodi zanimljivo mišljenje nekih američkih teoretičara koji su još 1950-ih govorili o tome da demokracija kao politički sustav ne može uspjeti u društvima koja nisu bogata.

“Amerika se promiče kao zemlja demokratske prakse. Već su se 1950-ih predviđale opasnosti ‘prelaska’ demokracije u zemlje koje za takvo političko uređenje nisu pripravne. Kad se pokušava objasniti američka demokracija, izričito se kaže da demokracija podrazumijeva neko materijalno blagostanje. To je vrlo relevantno za današnjicu jer se u neka područja kao što je to Bliski istok pokušava nametnuti takva doktrina, a to baš ne ide kako treba i vrlo često uzrokuje kontradiktorne učinke. Ti nesrazmjeri u kulturama proizlaze iz nerazumijevanja zapada da otvori oči i da bez političke korektnosti pokuša razumjeti posve drugačiji društveni sustav i sustav vrijednosti. Kad ulazite u zemlju kao što je Irak – a to je prava mora američke politike – smatrajući da možete srušiti čitav sistem i izgraditi sve iznova samo pomoću načela, iako tu ima i uloženog kapitala, unaprijed ste osuđeni na neuspjeh. Sumnjam da će u budućnosti svijet biti tako uređen jer to su sredine koje za takav sustav nisu pripravne”, navodi profesor. U knjizi spominje i ratove u koje je Amerika od svog osnutka bila uključena, od ratova protiv Indijanaca, preko Građanskog rata, dva svjetska rata, pa do Vijetnamskog i ratova u kojima sudjeluje danas. Grgas tvrdi da se pojam ratovanja u SAD-u promijenio nakon poraza u Vijetnamskom ratu.

“AMERIKA JE SVJETSKI HEGEMON, po svojoj moći i vojnoj snazi, po ekonomskim utjecajima jedina svjetska sila. Ona ne može izbjeći svoju odgovornost. Ta država, iako često sama sebe naziva benevolentnom, u stvari oduvijek sudjeluje u ratovima. Rat u Vijetnamu je prekretnica američkog poimanja ratovanja. Taj rat postaje traumatsko iskustvo koje se ne slavi kao prijašnji ratovi. Ja se priklanjam stavovima da je Vijetnam traumatsko iskustvo naprosto zato što je Amerika taj rat izgubila. Sad je pitanje kakvi su učinci američkog ratovanja nakon tog rata, uključujući i recentnu prošlost, rat u kojemu još sudjeluje. Kad govorimo o kontraučincima američke intervencije na Bliskom istoku, zanimljivo mi je pismo koje su američki časnici nekidan poslali predsjedniku Baracku Obami, a vezano je uz ratovanje bespilotnim letjelicama. Oni kažu da je unatoč spektakularnosti tijekom rušenja i uništavanja, to ratovanje kontraproduktivno te da se nakon svakog uništenog terorista stvara deset novih. To je pitanje o naravi ratovanja danas”, priča Grgas i govori o ratu koji je jako aktualan – ratu protiv terorizma kojeg je ‘’okidač’’ bio napad na SAD 11. rujna 2001.

SAD bi trebale preuzeti više odgovornosti za tu svoju moć, točnije ta moć podrazumijeva preuzimanje malo veće odgovornosti. Ako si čimbenik u svjetskoj politici koji osigurava cirkulaciju kapitala i gospodarski poredak, onda treba očekivati da ćeš preuzeti odgovornost. Smatram da je destabilizacija Bliskog istoka posljedica nepromišljene politike i nepromišljene reakcije Busheve administracije koja je napad 11. rujna shvatila kao povod za implementaciju te nagomilane vojne moći. Čak je jedan američki general rekao ‘što će nam ta silna vojska ako ju nemamo gdje koristiti?’ O direktnom angažmanu SAD-a u Siriji ne mogu previše reći, ali je zanimljivo da je desetak saveznih država izglasalo zakone protiv prihvata sirijskih izbjeglica. To je ideja koja se javila još za vrijeme Reaganove administracije, kad se zatvaranjem granica htjelo onemogućiti ulazak latinoameričkih izbjeglica na jug SAD-a. Da je SAD tada zatvorio svoje južne granice, pitanje je kako bi danas ta država izgledala. Morate shvatiti da je povijest emigracija determinirana ekonomskim potrebama SAD-a, to je sustavno iziskivalo upošljavanje radne snage, i to one što jeftinije”, govori Grgas. Kaže da većina američke populacije ne gleda benevolentno na ilegalnu imigraciju. Riječ je o 11 milijuna ljudi, što nije zanemariv broj. Na tom pitanju, kaže Grgas, vidi se očita polarizacija u američkom društvu a vidi se i da je prerano govoriti o tome da u američkom društvu ne postoji segregacija i stereotipi prema bilo kojoj manjini.

“Projekcije govore da će za 20 godina latino populacija u SAD-u biti većinska. Vrlo je teško govoriti o političkim posljedicama, ali koncepcija SAD-a kao zemlje u kojoj se govori engleskim jezikom, čije je većinsko bjelačko stanovništvo, koja je donekle homogena, posve će se izmjestiti. U Kaliforniji, Teksasu i Arizoni već imamo politički nekorektnu situaciju. Nedavno je, naime, napravljen referendum da se engleski proglasi službenim jezikom. To već govori o situaciji ‘na terenu’ i to će imati upliv na način poimanja SAD-a. Posljedice će biti veće nego što se može pomisliti”, smatra Grgas.

Još je jedan problem koji je Amerika dugo vremena pokušavala skrivati, ali koji je sve prisutniji i očitiji – problem rasa.

PROBLEM RASNE RASLOJENOSTI je očit, a zagovaranje vrijednosti koje su u suprotnosti sa svakodnevnim životom samo stimulira nemire koji ukazuju na to da je bilo preuranjeno govoriti o Americi kao o društvu koje je riješilo rasno pitanje. Takva dijagnoza, misli Grgas, posebice je zahvatila javni diskurs nakon izbora Baracka Obame za predsjednika. “U knjizi sam pišući o ovoj temi koristio vlastito iskustvo, jer sam bio na Cornellu, u Africana centru, i vidio da ta polarizacija na rasnoj osnovi itekako postoji. Pitanje rase, više nego bilo gdje drugdje, rak je rana američkog društva. To je povijest koja je uvijek tu, koja traži neko zacjeljenje koje je teško postići, jer na neki način ako gledamo geografski, segregacija u SAD-u još je prisutna. Koliko god da je od 1960-ih položaj crnaca u Americi zakonski izmijenjen, koliko god da su oni našli svoje mjesto u američkom društvu, bilo bi preuranjeno reći da je pitanje rasne nejednakosti riješeno. Tome u prilog idu sve češći nemiri o kojima slušamo”, kaže autor knjige i dodaje da su uzroci problema ponajviše ekonomske naravi. No, navodi, razdoblje američke povijesti kad je ropstvo bio način života u južnim saveznim državama itekako je obilježilo današnji kolektivitet crnačkog stanovništva u SAD-u.

“PRIMJERICE, JEDAN OD UČINAKA ROPSTVA bilo je potpuno razaranje crnačkih obitelji, rodoslovlja. To se najbolje pokazuje u tome što Malcolm X – slavni borac za prava crnačkog stanovništva – navodi baš to slovo u svom prezimenu, kao metaforu brisanja i praznine u rodoslovlju. U crnačkoj zajednici SAD-a postoji frustracija, a dio razloga za nemire je i taj što i s njihove strane postoji obrnuti rasizam, dakle oni ne žele biti asimilirani u društvo. No pokretač rasnih nemira je prije svega socijalno pitanje. Ono što se proklamira u zakonodavstvu nije lako implementirati u praksu. Statistički pokazatelji govore da je afroamerička obitelj siromašnija ako gledate njezin ‘bijeli’ pandan, u zatvorima je nevjerojatna disproporcija nauštrb crne populacije. Dakle, to društvo ne može pobjeći od rasne raslojenosti i ako ste pripadnik afroameričke populacije, sama ta činjenica umanjuje vam mogućnost participiranja u američkom načinu života”, govori Grgas. Dao je i opservaciju vladanja Obame.

“Njegov izbor predstavlja događaj kad je u pitanju tretiranje rase u američkom društvu. No, razvidno je da on nije bitno promijenio američku društvenu ekonomsku stvarnost. Neposredno nakon prvog izbora moglo se primijetiti da je većina ljudi njegova kabineta bila iz financijske struke. Dakle, pritisnut krizom optirao je za mogućnost da se financijski svijet vrati u normalu. Obama je bilo najbolje što se moglo dogoditi Americi jer je omogućio nastavak rada svijeta kakvog Amerika živi, a s druge strane pokazao je da Amerika jest iznimna u smislu ‘pa vidite, možemo čak i crnca izabrati za predsjednika’. U njegovu izboru prikrilo se pitanje rase. Drugačije kazano – Obama je bio dovoljno crn da privuče crnačku populaciju, ali i dovoljno bijel da privuče bijelce da glasuju za njega. Idealan izbor! Međutim, točka preko koje većina bjelačke populacije ne može prijeći pitanje je Michelle Obame. Ona utjelovljuje to crnačko iskustvo, to sjećanje na ropstvo jer dolazi iz takve obitelji, a sad je došla u Bijelu kuću”, govori Grgas.

Jedan od problema Amerikanaca koji je Obama neuspješno pokušao riješiti, a o čemu se stalno vode rasprave pitanje je pretjerana uporaba oružja.

“Naoružanost američke populacije, ako gledate statističke podatke, zaista je neshvatljiva i mjesto oružja u američkom imaginariju nešto je što Europljanin ne može podnijeti, čak ni u našim krajevima gdje je rat donedavno bio svakodnevica. Uvijek se nakon masakra ili ubojstva raspravlja o pravu na držanju oružja. Baš sam čitao da je neki republikanac rekao da ne bi došlo do terorističkog napada da su Parižani bili naoružani. Dakle, to je suludo. No, lobi proizvođača oružja posebno je snažan i ima velik utjecaj na političare, pa mi je teško zamisliti da bi bilo koja politika nešto mogla promijeniti po tom pitanju”, smatra Grgas koji je iz mjesta Zablaće kod Šibenika 1962. otišao u SAD, s 11 godina.

“U vrijeme kad sam ja otišao u Ameriku moj je djed s bakom već bio u New Yorku i već je trajala ta tradicija ekonomskog iseljavanja. Nisam vidio Kip slobode, jer sam 1962. putovao avionom. Tamo sam živio pet godina, a kasnije su došli otac, majka i brat. Pokušavam sam sebi dočarati kako sam se tad osjećao i mislim da je najjači osjećaj bio začuđenost”, rekao je Grgas koji se 1969. vratio u Jugoslaviju i počeo studirati na Filozofskom fakultetu.

JEDAN OD RAZLOGA zbog kojeg se vratio je taj što se, kako kaže, nije mogao priviknuti na tu Ameriku, nije se osjećao doma i nije se mogao prilagoditi.

“Drugi razlog je ta raspolućenost emigrantskog iskustva – vi ste tu, ali vas istovremeno nešto vuče natrag. Neprestano suživite na dva prostora. Treći razlog je odluka donesena kasnih 1960-ih, kad mislite da ste puno angažiraniji u politici nego što zaista jeste, ali morate se vratiti natrag u te godine, u taj neki utopijski nagon. Meni Amerika ni tada nije bila realizacija ideala društva, pa me to privuklo drugim zajednicama”, ispričao je Stipe Grgas. Dodaje da je iskustvo emigracije za vrijeme Jugoslavije drugačije od današnje, kad je prisutna glorifikacija emigracije i forsiranje činjenice da je Hrvat u Americi uvijek bio Hrvat, što je zapravo, kako kaže, falsifikacija.

“Ne kažem da bi trebalo vratiti nazad to identificiranje ili da se zatre ta hrvatska komponenta, ali čini mi se da bismo imali izbalansiraniju sliku kad bismo priznali da ta emigracija ustvari dugo vremena nije bila nacionalno osviještena. Tek 1991. emigracija dolazi do spoznaje da bivša država nije mogla opstati i da predstavlja prijetnju”, zaključio je Grgas.

Komentiraj

FOTO:Saša Zinaja
PODIJELI
- rođena u Zagrebu 1978. godine - mr.sc. međunarodnih odnosa - diplomirala novinarstvo na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu - novinarstvom se bavi od 1999. godine - dosad je radila u Jutarnjem listu, lifestyle magazinu Story, političkome magazinu Aktual - u Nacionalu je pomoćnica glavnog urednika i piše teme iz kulture