Arsen Dedić bio je genij nad genijima, svestrani autor kojeg – unatoč snažnoj nijansi sjete koja je obilježavala njegovu poetiku – nikada nije napuštao smisao za rafinirani humor. Svaku situaciju volio je obilježiti dozom parodije. Govorio je nakon operacije presađivanja jetre, „Ja sam hodajući dokaz da postoji život nakon smrti“. Objasnio je u sličnome stilu i razloge odlaska na spomenutu operaciju: „Naglo sam pojeo teglu domaćeg ajvara i vidite dokle je to dovelo“.

Imao je nevjerojatan osjećaj za komično. Svoje prezime volio je primjereno ubacivati u stihove pjesme „Ono sve što znaš o meni“: „Ja sam jedan od dedića, koje viđaš svaki dan“. Ponekad je umjesto njega koristio izraz „bivših mladića“, ali izvorno – „mladića“ – sve rjeđe. Vlastito životno stanje tretirao je kao vic. Bježao je od konvencionalnosti. Spontana ironija i autoironija na neočekivanim izražajnim mjestima bile su sastavni dio njegove genijalnosti. Temeljne poruke o svijetu i ljudskim odnosima nastojao je ležerno interpretirati kao dosjetke.

„Ne plači mala moja, nek te glazba tješi“, znao je na javnom nastupu s orkestrom HRT-a otpjevati uz spontani dodatak, „nek te glazba glazbene produkcije tješi“, što je, dakako, duhovito do bola. Stihovi ispunjeni melodramom u trenutku su depatetizirani i nadopunjeni blagim zezanjem na račun birokracije. O Arsenovom humoru – rekao bi humorist – mogu se pisati skripta. Bio je poput „broda u boci“ /naslov njegove zbirke pjesama/, prepun ideja često sukobljenih s konvencionalnošću koja ga je, kao i sve nas, okruživala.

Ismijavao je rodijačko-zemljačko-kumovsko-plemensku kulturu u kojoj živimo. „A gdje sam ja?“, pitao se u pjesmi, asocirajući na usamljenost građanina-intelektualca u svijetu određenom čoporima. Pripadao je „klubu liječenih Šibenčana“, a u isto vrijeme obožavao je Zagreb, i pjesnički suprotstavljao te dvije afilijacije gotovo kao preljubnički odnos /“Zagreb i ja se volimo tajno….jer nisam ni ja bez obaveza“/.

„Kino Sloboda“, naslov jednog od njegovih albuma, vrhunac je poetske ironije sam po sebi. „Bit ćeš uvijek moja, i misli moje znam, bit će samo tvoje, i drugoj kad ih dam, i trećoj kad ih dam, i četvrtoj kad ih dam“ – to legendarno komedijanje s vlastitom veličanstvenom lirikom, to je bio Arsen. Arsen Dedić.

Komentiraj

FOTO:Zarko Basic/PIXSELL
PODIJELI
Srećko Jurdana stalni je kolumnist Nacionala, politički komentator i filmski redatelj. Rođen u Zagrebu, studirao je više predmeta na Filozofskom fakultetu, diplomirao je na Akademiji dramskih umjetnosti. Redovno je objavljivao političke kolumne u Večernjem listu, Slobodnoj Dalmaciji, Nedjeljnoj Dalmaciji, povremeno u Vjesniku i drugim glasilima. Jedan je od osnivača i urednika časopisa Film. U tjedniku Nacional radi od prvoga broja kao politički komentator. Za seriju kolumni u Nacionalu pod egidom Stupovi društva proglašen je za kolumnista godine u izboru Hrvatskog novinarskog društva. Na Hrvatskom radiju pisao je oglede o filmu, znanosti i drugim temama. Pisao je i dramske scenarije. Autor je dvije knjige, "Stupovi društva" i "Surova politika".Režirao je niz kraćih i srednjemetražnih filmova, igranoga i dokumentarnoga žanra: Sporazumijevanje, Gospodar tijela, Kugla glumište, Mladi književnici, Nova godina kod građanke Ljubice, Ivan Šibl i dr. Režirao je i dugi igrani film Slučajna suputnica. Film je u dva navrata prikazan i kao mini-serija na HTV-u.