Vojislav Šešelj se primirio. Od kada ga je Haaški sud u studenome prošle godine pustio na privremenu slobodu, lider Srpske radikalne stranke (SRS) optužen za ratne zločine pred Haaškim tribunalom, svakodnevno je gostovao u televizijskim i radijskim emisijama, davao izjave novinarima, obilazio sudnice, na ulici spaljivao zastave Hrvatske, SAD-a, Kosova, Europske unije i NATO-a, povjesničarku Latinku Perović nazvao “babom koja bi odavno omastila konopac da smo mi na vlasti” i pitao je “kada misli da odapne”, svog kuma i nekadašnjeg najbližeg suradnika, sadašnjeg predsjednika Srbije Tomislava Nikolića napadao i vrijeđao, uz primjedbu “kad je bio kod mene, pas ga nije imao za što ujest, a kad je otišao, oko njega luksuz, kuće…” ali je sve vrijeme vodio računa o tome da ne uđe u otvoreni sukob s najmoćnijim čovjekom Srbije, premijerom Aleksandrom Vučićem.

[quote_box_center]

  • Šef Šešeljeva liječničkog tima Milutin Bojić, koji tvrdi da je Šešelj ‘za dlaku izbjegao smrt’, zapamćen je po izjavi: ‘Srbi nikad nisu bili egzotičan narod. Nikada nisu druge tjerali u egzodus’
  • Novinari su uvijek u izbornoj noći voljeli izvještavati iz sjedišta Šešeljeve partije – prvi su znali rezultate i imali hrane u izobilju (prasetina obavezna) uz desert – tortu u obliku i bojama ‘velike Srbije’
  • Kad mu je navučen pancirni prsluk, Šešelj je tvrdio da je izvrgnut fizičkom mučenju te da ga dodiri zatvorskih čuvara prilikom navlačenja pancirke, protivno volji, seksualno uzbuđuju

[/quote_box_center]

Sada se Šešelj povukao iz javnosti, a kao razlog navedeno je njegovo dramatično loše zdravstveno stanje. Šef njegova liječničkog tima Milutin Bojić prije nekoliko dana izjavio je da je Šešelj “za dlaku izbjegao smrt”, naglasivši da se radi o pacijentu o čijem se zdravlju “brine više od 20 godina, ali ovako dramatično nije bilo nikada”.

Bojić je u Srbiji poznatiji kao političar nego kao liječnik. Sa Šešeljem je, kao istaknuti član Jugoslovenske levice, krajem prošlog stoljeća bio potpredsjednik Vlade Srbije. Optuživan je za financijske malverzacije u beogradskom Institutu za kardiovaskularne bolesti “Dedinje”, čiji je bio direktor, kao ministar zdravlja uvozio je kineske lijekove, iako su im cijene bile gotovo iste kao na zapadnom tržištu, na računu u Švicarskoj bilo mu je blokirano 800.000 franaka, a pamti se njegova izjava: “Srbi nikada nisu bili egzotičan narod. Nikada nisu druge narode tjerali u egzodus.”

Šešeljevo odsustvo iz medija odgovara svima. Njemu samom, jer smanjuje pritisak iz Haaga da se vrati u pritvor; Tribunalu zato što, barem privremeno, stavlja u drugi plan pitanje zašto je i pod kakvim okolnostima Šešelj pušten na slobodu i koji su razlozi za zahtjev da ga Beograd vrati u Haag. Srpskoj vladi Šešeljeva šutnja daje vremena da donese odluku (i pronađe obrazloženje) o tome hoće li ga izručiti Haaškom sudu ili će se oglušiti na zahtjev Tribunala. Čeka se tko će povući novi potez – Šešelj ili Haaški sud.

Šešelja sam prvi put vidio 19. siječnja 1987. u beogradskoj Palači pravde. To je bio moj prvi zadatak u redakciji Tanjuga za Srbiju (osim savezne, ta jugoslavenska novinska agencija imala je i republičke i pokrajinske redakcije). Izvještavao sam povodom zahtjeva državnog tužitelja da se ponovo zabrani Šešeljeva knjiga “Veleizdajnički proces”. Knjiga je već jednom bila zabranjena, ali je Vrhovni sud poništio tu odluku, pa je proces bio opet pokrenut. O Šešelju sam tada znao malo – samo da je bio najmlađi doktor znanosti u SFRJ, da je u Sarajevu, kao “disident”, osuđen na osam godina zatvora i da se, budući da mu je kazna smanjena na dvije godine, preselio u Beograd.

Prvo što sam pomislio kada sam vidio Šešelja, bilo je da izgleda kao da nikada u životu nije šutnuo loptu i da u školi nije volio satove tjelesnog odgoja. Pri utvrđivanju osnovnih osobnih podataka na početku suđenja, iznenadio sam se kad sam čuo da Šešelj ima samo 32 godine. Izuzetno visok, s velikim naočalama i izraženom trbušinom, izgledao je barem desetljeće starije.

Tužitelj je izjavio da se u “Veleizdajničkom procesu” iznose neistinite tvrdnje koje mogu prouzročiti uznemirenost u javnosti. “Poziv da se srpski narod izbori za promjenu političkog sustava i ideologije, može uznemiriti javnost i zaustaviti proces demokratizacije jugoslavenskog društva, čiji smo svjedoci”, rekao je tužitelj.

Svoje izlaganje Šešelj je počeo tvrdnjom da se nasilje kojemu je izložen srpski narod na Kosovu ne može usporediti s ugnjetavanjem kakvo Srbi u Bosni i Hercegovini trpe “od režima Hakije i Hamdije Pozderca i Branka Mikulića”. Govorio je duže od jednog sata, konstatirajući da je u knjizi iznio “opće ocjene prilika u BiH, na što, kao i svaki drugi građanin SFRJ, ima pravo”.

Tužitelj je kao jedan od razloga za zabranu knjige naveo i činjenicu da se u njoj spominje “surovo balkansko podneblje” te ocijenio da se radi o neistinitoj tvrdnji, zato što se ne može govoriti o bilo kakvom “surovom podneblju” na teritoriju Jugoslavije, gdje se razvija samoupravni socijalizam. Braniteljski tim (mislim da su bila četiri odvjetnika) zatražio je da se u dokaznom postupku, kako bi se ustanovila istinitost tvrdnje o “balkanskom surovom podneblju”, pročitaju dvije stranice iz “Veleizdajničkog procesa”, kao i pjesme “Jama” Ivana Gorana Kovačića, “Stojanka majka Knežopoljka” Skendera Kulenovića, “Krvava bajka” Desanke Maksimović i narodna pjesma “Smrt majke Jugovića”. Sudac Nikola Perović je na to reagirao: “Ma, kakva školska lektira, hajde pročitajte to iz knjige.” Malo kasnije je zabranio knjigu “Veleizdajnički proces”.

Šešelj je nastavio pisati knjige, a sud ih je i dalje zabranjivao. A onda su zabrane prestale jer je Šešelj tijekom nekoliko godina od neke vrste beogradskog redikula, postao četnički vojvoda i jedna od najmoćnijih i najopasnijih osoba ne samo u Srbiji, nego na teritoriju bivše SFRJ. Svuda se pojavljivao, isijavao mržnju i izgovarao prijetnje i uvrede. Često sam izvještavao s njegovih konferencija za tisak i predizbornih skupova, kao i kada je 4. svibnja 1991. prijetio da će iskopati tijelo Josipa Broza Tita i probosti ga glogovim kolcem (moj prijatelj Baki mi je negdje u to doba rekao: “Svaki put kada vidim Šekija na TV-u, pomislim na tebe. Isti ste – imate dva metra, nosite naočale i mutavi ste”). Šešeljeva stranka SRS ubrzo je postala druga najmoćnija partija u Srbiji. Novinari su voljeli u izbornoj noći izvještavati iz sjedišta Šešeljeve partije – SRS ne samo da je uvijek bila prva stranka koja bi saopćila neslužbene rezultate izbora (koji bi se ubrzo pokazali točnima), nego je novinarima nudila i neograničene količine hrane (prasetina obavezna) i pića (problem s nedostatkom leda je rješavan tako što su boce viskija bile u hladnjaku), uz obavezan desert – tortu u obliku i bojama “velike Srbije”.

S padom režima Slobodana Miloševića, u listopadu 2000. nestala je i Šešeljeva moć. Kako ga je Haaški sud početkom 2003. optužio za zločine protiv čovječnosti i kršenje zakona i običaja rata, Šešelj je izjavio da će 24. veljače otputovati u Nizozemsku i predati se Tribunalu.

Ja sam u petak, 21. veljače 2003., stigao u Haag kako bih izvještavao za novinsku agenciju FoNet sa suđenja Miloševiću. Iz Tribunala je o tom procesu već izvještavalo petnaestak novinara iz BiH, Hrvatske i Srbije. U ponedjeljak ujutro, 24. veljače, sa Žaretom, snimateljem beogradske postaje TV B92, stao sam preko puta ulaza u zatvor u Scheveningenu. Žare se nadao da će on jedini imati snimku Šešeljeva privođenja u zatvor, ali se uskoro pojavio Volvo agencije Reuters, iz kojeg su izišle dvije mlade Finkinje i postavile kameru. Budući da mu je propala mogućnost da ima ekskluzivnu snimku, Žare se posvetio omiljenoj aktivnosti svakog Crnogorca – udvaranju. Nepoznavanje engleskog i finskog jezika nadoknađivao je entuzijazmom, ali mu se ubrzo ispriječio posao.

S desne strane ulicu je blokirao tamni kombi, a s lijeve su se pojavila još dva takva vozila. U prvom, sa zatamnjenim staklima, pretpostavljali smo, nalazio se Šešelj. Prvi kombi je ušao u zatvor, a drugi je blokirao ulaz. Ne znam je li nas Šešelj primijetio tijekom tih desetak sekundi, ali mogućnost da je četničkog vojvodu tog jutra na beogradskom aerodromu ispratilo više od 1000 sljedbenika, a da su nekoliko sati kasnije dvije Finkinje, Crnogorac i Hrvat bili posljednji “civili” koje je vidio na slobodi, proteklih godina se više puta pretvarala u zabavnu kavansku priču. Šešelj se dva dana kasnije prvi put pojavio pred sudskim vijećem. Požalio se na simultani prijevod i na prijevod dokumenata, tvrdeći da ne razumije mnoge riječi zato što prevoditelji u Tribunalu koriste “bošnjačko/hrvatsko/srpski jezik”. “Razumio sam da me želite osuditi, ali nisam shvatio sadržaj optužnice. Izjasnit ću se o optužnici u roku od 30 dana ako mi tužilaštvo razjasni značenje termina koji mi nisu jasni”, izjavio je Šešelj.

FOTO: Privatna arhiva Davora Pašalića
FOTO: Privatna arhiva Davora Pašalića

Rekao je da je u Scheveningenu bio podvrgnut “fizičkom mučenju”, zato što mu je pri izlasku iz zatvora i dolasku u Tribunal navučen pancirni prsluk “težak 20 kilograma”, zbog kojeg je morao četveronoške ući u vozilo. “Tražim da se ta mjera ukine”, izjavio je Šešelj, dodavši da ga dodiri zatvorskih čuvara prilikom navlačenja pancirke seksualno uzbuđuju, što je protivno njegovoj volji. Izjavio je da je frustriran zbog “čudnih odijela” sudaca, tužitelja i službenika Tribunala. “Ta odjeća me asocira na inkviziciju Katoličke crkve, što je za mene psihološki neprihvatljivo. Insistiram da budete pristojno, građanski odjeveni”, naveo je Šešelj i zatražio da mu Tribunal isplati 438 dolara kao nadoknadu troškova za avionsku kartu do Haaga.

Kada sam tog dana s novinarima iz bivše SFRJ razgovarao o prvom pojavljivanju Šešelja pred Tribunalom, rekao sam da će, ako bude nastavio s pokušajima da iznervira suce, na početak suđenja čekati duže od bivšeg predsjednika Skupštine Republike Srpske Momčila Krajišnika. To je trebala biti šala zato što je Krajišnik početak suđenja u Tribunalu dočekao tek nakon četiri godine provedene u pritvoru. Šešelj je, međutim, zaista čekao još duže – četiri godine i osam mjeseci. Početkom svibnja 2003. vratio sam se u Beograd, misleći da je moja priča sa Šešeljem završena jer je napravila puni krug – posljednji put vidio sam ga tamo gdje sam ga zatekao 16 godina ranije – u sudnici, doduše, 1800 kilometara udaljenoj od one beogradske. Suđenje Šešelju u Haagu počelo je tek u studenom 2007. Sedam godina kasnije presuda još nije bila izrečena, ali je Tribunal donio prilično nejasnu odluku da se Šešelja pusti na privremenu slobodu zbog liječenja, jer mu je zdravlje ozbiljno narušeno. Nakon gotovo 12 godina iza rešetaka, Šešelj se vratio u Srbiju, gdje su na vlasti njegovi politički sinovi koji su ga se odrekli – Nikolić je šef države, a Vučić je premijer. Unatoč pravilima Tribunala, Šešelj je od prvog trenutka na slobodi krenuo u političku kampanju, pokušavajući oživjeti SRS, koji je u međuvremenu postao izvanparlamentarna partija. Kada je 14. svibnja sud u beogradskoj Palači pravde donio odluku o rehabilitaciji četničkog vođe iz Drugog svjetskog rata Draže Mihailovića, sudnicom je odjeknuo aplauz. Istovremeno je ispred zgrade suda formiran policijski kordon. S jedne strane kordona stajali su Mihailovićevi sljedbenici, koji su izgledali kao četnici iz filmova Veljka Bulajića i Žike Mitrovića, skandirajući “Tito ustaša” i pjevajući “Od Topole pa do Ravne Gore”. Na suprotnoj strani bilo je tridesetak vrlo mladih ljudi koji su držali narančasti transparent “Smrt fašizmu – sloboda narodu” i uzvikivali parole “Ustaše, četnici, zajedno ste bježali”, “Sluge okupatorske, služile ste Hitlera” i “Draža ubojica, nikad antifašist”.

U tom metežu čuo sam glas koji sam lako prepoznao kako govori da je presuda o rehabilitaciji Mihailovića odluka o “sveopćem srpskom pomirenju”: “Mihailović je junački, četnički, srpski komandant, nevina žrtva komunističkog terora. Od danas povijest Drugog svjetskog rata možemo prepustiti povjesničarima, a mi, potomci četnika i partizana, možemo zajednički graditi srpsku budućnost. To što su pomireni potomci četnika i partizana, ne znači da nećemo i dalje kritizirati komunističku diktaturu nakon Drugog svjetskog rata.”

O pomirenju je pričao – Vojislav Šešelj. Na istom mjestu gdje sam ga vidio prvi put, prije više od 28 godina. Ima li našem “druženju” kraja?

Komentiraj

FOTO:Toskich Oksana, PHOTOSHOT
PODIJELI
Rođen sam u Beogradu 1959. godine. Diplomirao na Fakultetu političkih nauka. U novinarstvu od maja 1986. godine, kada sam se zaposlio u Tanjugu, gde sam radio gotovo deceniju, a u novinskoj agenciji FoNet sam od njenog osnivanja 1994. godine. Od kad sam u ovom zanatu, za mnoge novinare u Srbiji sam čuo da rade "za Službu". Koliko mi je poznato, samo smo pokojni Slavko Ćuruvija i ja radili "u Službi". U Službi državne bezbednosti Saveznog sekretarijata za unutrašnje poslove sam proveo tri meseca - februar, mart i april 1986. godine. To mi je bilo prvo zaposlenje. Otac i tašta su udružili snage da bi mi našli posao - on je bio pukovnik u vojsci, ona je radila u Interpolu. Bilo je glupo očekivati da će mi naći radno mesto u biblioteci ili filharmoniji. Vrhunac u novinarstvu sam dostigao posle NATO bombardovanja Srbije 1999. godine, kada sam počeo da radim kao fikser za londonski The Guardian. Tokom dva i po meseca bombardovanja sam u FoNetu primio 225 nemačkih maraka. Rory Carroll iz The Guardiana mi je plaćao 150 maraka dnevno. Posle samoubilačkih avionskih napada na Svetski trgovački centar u Njujorku 11. septembra 2011. su zapadni mediji prestali da se interesuju za Srbiju i Balkan, pa sam izgubio dodatni posao fiksera. Osama Bin Laden mi je oteo mnogo novca. Da sam ga sreo na ulici, šutnuo bih ga u međunožje. Za Nacional sam počeo da pišem krajem 1996. godine, posle čega je usledila trogodišnja pauza. Nacional me reaktivirao posle ubistva Željka Ražnatovića Arkana u januaru 2000.