Moram priznat da skoro nikad u životu nisam izlazio na izbore. Nekako bi se potrefilo da sam uvijek na taj dan bio mamuran. Ili bih skužio da mi je osobna istekla. Ili ne znam šta. Uostalom, oduvijek sam mrzio bilo kakvu mogućnost izbora. Kao klinac, satima sam stajao u trgovini s igračkama ne znajući koju da izaberem. Ako izaberem jednu, kasnije će mi bit žao što nisam izabrao neku drugu. Eto, ja sam jedan od onih koje u postizbornim tv emisijama prozivaju zbog neispunjavanja građanske dužnosti.

VJEROJATNO NE BIH IZAŠAO NI NA OVE PREDSJEDNIČKE IZBORE da stara u rano jutro nije došla po mene i odvukla me, po snijegu i mećavi, na glasačko mjesto. Tamo u nekakvu osnovnu školu blizu Ciboninog tornja. Od glasanja me dodatno odbijalo i baš to što se organiziralo po školama. Osjećao sam kao da ponovo sjedam u klupu i rješavam ispit o kojem mi ovisi hoću li preko ljeta morat na popravni. Što se mene tiče, čak bi mi više odgovaralo da se glasanja održavaju u policijskim postajama. Protrljao sam mamurne, neispavane oči i na papiru na vratima učionice pogledao listu s kandidatima. Bilo ih je manje nego popisa vitaminskih sastojaka na vrećici čipsa.
“Jel znaš za koga ćeš glasat?“, bijesno će stara. “Jesi se opet sinoć naroljo?”
“Znam, znam…“, umorno ću. Predao sam osobnu, uzeo glasački listić, sjeo iza improviziranog, kartonskog paravana. Zabuljio sam se u prezimena kandidata. Josipović, Grabar-Kitarović, Sinčić, Kujundžić. Nervozno sam vrtio jeftinu TOZ-ovu kemijsku među prstima. “Šta zaokružit?“, razmišljao sam. Znao sam, stara želi i misli da ću zaokružit Josipovića. Stari i dalje dreždi po ovom snijegu dolje pred Ministarstvom branitelja u Savskoj. On me jučer pet puta zvao na mobitel i, mljackajući Gotovininu tunjevinu sa žara, prijetio da će mi ošurit sve dlake na jajima ako ne glasam za Kujundžića. Ili barem Kolindu. Liznuo sam vršak kemijske i prinio ga glasačkom listiću.

“Nećeš, đilkošu mamurni!“, nadvila mi se stara nad glavom. Promatrači iz Gonga sjurili su se do nje. “Vidjela sam, krenuo si zaokružit Sinčića! Jesi normalan, tudume jedan!“, urlala je. “Jel to meni opet prkosiš?! Pa da ti nema mene i SDP-a, di bi bio, goljo jedan! Onaj tvoj gomolj od oca već bi te poslo u NATO da tamo negdje u bazi u Afganistanu guliš krumpire i udišeš bojne otrove! Samo da ne mora na tebe i tvoj fakultet više potrošit ni lipe! Ako treba, sredio bi ti preko Kolinde službu u NATO-u!”

“GOSPOĐO, UDALJITE SE, ZVAT ĆEMO POLICIJU!”, priprijetio joj je Gongovac. Stara se na to pribrala. Pokunjeno se pokupila iz učionice. Gongovac me pitao želim li je prijaviti zbog uznemiravanja. Odurno sam se osjećao. Pogotovo kad sam koju minutu kasnije izašao iz škole i vidio staru kako vani plače dok po njoj pada snijeg, a vjetar joj raskuštrava prosijedu kosu. Došao sam do nje, zagrlio je najnježnije što sam mogao. Obećao sam da ću navečer otići s njom u Josipovićev stožer u Novinarskom domu pratit rezultate izbora.

U Novinarskom je nastao muk kad su došli prvi službeni rezultati: Josipović i Kolinda imali su skoro pa izjednačeni broj glasova. A Vilibor Sinčić osvojio je čak šesnaest posto. Nisam se staroj usuđivao pogledat u oči. Da suzbijem nelagodu, počeo sam se nalijevat šampanjcem. Uskoro je na pozornici počeo svirat bend, Hrvoje Rupčić na bubnjevima. Pravio sam se da plesuckam, samo da ne moram stajat pored stare. A, ona je, vidio sam ispod oka, razgovarala s ministrom Grčićem. U jednom trenutku dala mi je rukom odriješit znak da dođem do njih.
“Ajde nam sad objasni zašto si dao glas Sinčiću… I za kog misliš glasat u drugom krugu, kad ti neće bit Sinčića?“, pitala me stara. Nervozno sam počeo trzat glavom, češat se po obrazu kao da mi je izbio osip. “Nemojte ga, vidite da mu je neugodno”, Grčić će. “Neka kaže, jako mi je to važno. Njegov odgovor može nam bit indikator kome će u drugom krugu otić tih Sinčićevih odlučujućih šesnaest posto!“, odvratila je uživljeno stara. “Hajde, pokušaj nam predočit što se mota po toj tvojoj blesavoj glavi… I šta će ti u tom tvom sagorenom mozgu zapucketat da zaokružiš kad ponovo za dva tjedna dobiješ glasački listić?”

“Tolko djeluje istraumatiziran da neće ni izaći na drugi krug… Uostalom, Sinčić je svojim biračima poručio neka apstiniraju u drugom krugu”, dobrohotno se osmjehnuo Grčić.

“Hoće! Jer ću ga ja odvuć za uši na biralište! Kao što sam ga i jutros odvukla… Ajde, gukni, za kog ćeš glasat? I zašto si uopće točno glasao za Sinčića, što te njemu privuklo?”

UZEO SAM S PLADNJA NOVU ČAŠU ŠAMPANJCA, iskapio je i drčno odgovorio staroj: “Vidio sam reportažu kako Vilibor i njegovi stanu u živi zid i sprečavaju deložacije. Ako nisi znala, i meni prijeti deložacija! Od ljeta mi nisi poslala ni kune! Gazdarica me tjera van iz stana, već dva mjeseca isključena mi je struja! Eto, zato! I meni će uskoro trebat Živi zid!”

“Nisam ti poslala zato što si pao godinu! I još si mi lagao da nisi pao, muljao me, sakrivao indeks!”

Privučeni temom rasprave, oko nas su se skupili Milanka Opačić, Vesna Pusić, ministrica Zlatar i još neki. “Hajde, reci za kog ćeš glasat u drugom krugu, zabludjeli mladiću?“, začuo sam Milanku Opačić.

“Pljuni, mali!“, veselo će ministrica Zlatar. Sjurila se k meni i HTV-ova novinarka Tatjana Munižaba, gurnula mi mikrofon pod usta, kao majka zločestom djetetu lilihip. Napeto je čekala moj odgovor. Nisam mogao podnijeti taj pritisak. U šta sam se to uvalio!? Blago sam odgurnuo nasrtljivu Munižabu i poput bukom uznemirene žabe odskakutao prema izlazu. Začuo sam Milanku Opačić kako viče za mnom: “Ti si šarena laž! Tako si i obučen, žuta jakna na bordo traperice, besprizorni čudaku!” Zastao sam i odvratio joj Baretovim stihovima: “Ja sam istina koja je glupost! Ja sam budućnost! Da li ti se sviđam?”