Hrvatsko narodno kazalište (HNK) Zagreb napravilo je u petak navečer još jedan iskorak u smjeru otvaranja prema novoj publici i suvremenim autorima, premijerom drame “Bella figura” istaknute francuske dramatičarke Yasmine Reza u Velikoj pokusnoj dvorani HNK-a.

 Prvu ovosezonsku dramsku premijeru središnje hrvatske nacionalne kazališne kuće režirao je nagrađivani srbijanski redatelj Boris Liješević, koji je scenu dvorane na drugom katu zgrade HNK-a koja prima stotinjak gledatelja pretvorio u plavi kubus u čijoj se sredini likovi, uhvaćeni u vrtlog, kako je sama Reza opisala, “nesigurnog i teškog tkanja života”, otužno koprcaju pod pritiskom svojih životnih frustracija i neispunjujućih međusobnih odnosa.

Čitava radnja predstave proizlazi iz jedne slučajne indiskrecije: “Bella figura” bavi se jednom običnom večeri u životu nekoliko naizgled nasumično povezanih ljudi nakon jedne sitne, ali kobne pogreške.

U predstavu uvodi glas sveznajućeg pripovjedača koji najavljuje prizore – ukupno ih je šest – a otvara ju prizor muškarca i žene na parkiralištu ispred restorana: ona, samohrana majka Andrea koja radi kao asistentica u ljekarni, odbija izići iz automobila. Njezin ljubavnik, poduzetnik Boris, pokušava je nagovoriti da odustane od inaćenja, unatoč fatalnoj pogrešci koju je upravo napravio i koja je i uzrokom situacije koja bi mu mogla pokvariti lijepo zamišljenu večeru: spomenuo je, naime, da je taj restoran preporučila njegova žena.

Igraju ih Lana Barić i Milan Pleština a uskoro im se na sceni pridružuju i Olga Pakalović kao Francoise, najbolja prijateljica Borisove supruge, Dušan Bućan, koji igra njezina partnera Erica, te Ericova majka Yvonne, koju igra Ksenija Marinković, u prvoj ulozi koju ostvaruje kao članica ansambla HNK-a.

Pokušavajući isparkirati automobil, iznervirani Boris umalo pregazi Yvonne, a nakon što se ustanovi da joj nije ništa društvo se, umjesto da se kurtoazno raziđe, odlučuje za zajedničko piće, koje se pretvara u cjelovečernju agoniju rasprava, prepucavanja, razotkrivanja.

Kao i uvijek u Rezinim komadima, i ovdje sve počinje nekim nasumično odabranim isječkom iz života koji sam po sebi nema nikakav poseban dramatski potencijal, ali koji daje poticaja bujanju brojnih malih intimnih drama zbog kojih čitava predstava meandrira u posve drugom smjeru od očekivanoga.

Radnja se odvija na povišenoj pozornici u sredini dvorane: sukcesiju scena – likovi su malo ispred restorana a malo u njemu – najavljuje glas iz ‘offa’, a sami glumci sudjeluju u donošenju, odnošenju i razmicanju malobrojnih scenskih rekvizita. Zato čitava predstava podsjeća na glumačku vježbu, ali pred publikom.

Reza se u komadu ponovno bavi svojom najomiljenijom temom – razotkrivanjem praznine koja se nalazi skrivena ispod brojnih slojeva buržoaskih vrijednosti. U komadu su svi likovi pripadnici višeg srednjeg sloja, školovani i situirani, osim Andree, koja dolazi iz predgrađa, ima slabo plaćen posao, i u svemu je čista suprotnost svima ostalima – nije profinjena, izgleda jeftino, kaže sve što misli, prosta je.

Dok su životi jednih metafora robovanja malograđanskom dekorumu, održavanju forme pod svaku cijenu, ispod koje buja plamen nezadovoljenih emocionalnih potreba, neispunjujućih odnosa i temeljne ljudske nesigurnosti, Andrea je jednako nesretna, što je u njenom slučaju posljedica opće nemoći pred zidom ograničenih mogućnosti.

Iako su očite njihove slabosti, nitko od njih nije plošan lik – svi su oni vrlo životni, a zajednički im je nazivnik stremljenje ka životu sadržanom u talijanskoj sintagmi “bella figura”, što znači lijepa pojava, dobar dojam, odnosno, dobar način života.

Uhvaćeni u procesu degeneracije svojih međusobnih odnosa, osjećaja o sebi i o drugima, svi prolaze određene transformacije u kojima dolaze na vidjelo njihova – sasvim suprotna od onih na površini – unutarnja bića: hladna i suzdržana Francoise postaje na trenutak mekana i čak topla; tolerantan i smireni Eric gubi živce i pristojnost, a Andrea i Boris prolaze katarzu svojeg odnosa, nakon četiri godine veze.

U svemu tome Yvonne, blaženo sedirana tabletama i alkoholom, svojim posve iščašenim replikama služi kao katalizator nagomilanih napetosti, što daje komičan aspekt osobnim tragedijama koje se odvijaju na sceni.

Situaciji nema rješenja, jer život se nastavlja sa svim svojim izazovima, a kraj je samo stanka između upravo viđene situacije i one neizgovorene, koju je lako zamisliti, a koja će tek doći.

Reza nije nepoznata hrvatskoj publici, koja ju je dosad  imala prilike upoznati kroz produkcije njezinih drama “Art, “Bog masakra” i “Razgovori nakon pokopa”. Liješevićeva je režija u HNK-u prvo hrvatsko uprizorenje njezine najnovije drame “Bella figura”, koju je napisala po narudžbi za berlinski teatar Schaubuehne, gdje je i praizvedena u travnju ove godine.

Komentiraj

FOTO:FaH
PODIJELI
Djelatnost je Hine prikup­lja­nje i razaši­lja­nje što potpunijih či­njeničnih i objektivnih novinsko-agencijskih informacija o zbi­va­njima u Republici Hrvatskoj i svijetu za potrebe medija i drugih sudionika društvenoga, političkoga, kulturnog i gospodarskog života.