Premijer u bitku uz parolu La Pasionarije

Surova Politika

Za razliku od Ive Josipovića, koji je izgubio izbore na svojoj doktrini ležerne nacionalne pacifikacije i viziji predsjednika koji djeluje kao ‘antibiotik širokoga spektra’, Milanović ne želi pobjeći od borbene pozicije. Uz ‘No pasaran’ najavio je bitku s oblicima fašističkoga recidiva, pa kad se već pozvao na La Pasionariju, očito želi da ga neprijatelji shvate ozbiljno.

Sudeći po brojnim svečanostima i spontanim okupljanjima u povodu sedamdesete godišnjice svjetskoga obračuna s Hitlerom i njegovim saveznicima, antifašizam u Hrvatskoj kao da hvata zamah. Agresivni nacionalistički radikalizam, začinjen filoustaštvom i drugim srodnim fenomenima, građane je definitivno počeo iritirati. U turbulentnim vremenima trendovi se mijenjaju ubrzano. Održana je komemoracija u Dotrščini – gdje je upriličen i novi “festival poezije otpora” – na kojoj se nakon duljeg vremena moglo čuti kako su većina žrtava na tom nekadašnjem ustaškom stratištu bili Hrvati. Poruka ima historijsko pedagoško značenje, jer moderni fašistički afilijenti vjerojatno smatraju da su ustaše imale neke posebne obzire prema pripadnicima vlastite nacije.

Ubijali su koga su htjeli, Srbe jer su Srbi, Židove jer su Židovi, Rome jer su Romi, Hrvate jer nisu prihvaćali Pavelićevu zločinačku državu, koju je stvorilo nekoliko stotina terorista iz kampa u mađarskoj pusti, situiranih na Mussolinijevoj platnoj listi. Beskrupuloznost njihovih zločina izazivala je zgražanje čak i kod njemačkih okupatora. Aktualni ekstremisti s tom zastrašujućom nazovidržavnom tvorbom nastoje uspostaviti povijesni “kontinuitet”, u duhu nekadašnjega Tuđmanova nečuvenog pragmatičkog zaključka da “NDH nije bila samo zločin, nego i ostvarenje težnje hrvatskog naroda za svojom državom”. Ustaškim simpatizerima taj uvredljivo apsurdan zaključak nekadašnjeg hrvatskog partizana, koji je inicirao nove ideološke okolnosti i počeo se njima bezobzirno prilagođavati, od početka devedesetih do danas služi kao motivacija i nadahnuće.

Nakon dvadeset pet godina napokon su na Savskom nasipu održani i Trnjanski kresovi, stara zagrebačka antifašistička manifestacija koju je HDZ veselo ukinuo u trenutku kad je prvi put došao na vlast. Tisuće ljudi okupile su se na današnjim kresovima, u znak otpora prema filoustaškom mentalitetu koji pokušava svijetu dati na znanje kako opet dolazi njegovo vrijeme. Ruža Tomašić, kanadska policajka koja se – kao svježe pečena Ultrahrvatica, politički korektno obuzeta desničarskim bjesovima – uspjela ubaciti u europski parlament, svojim ispadima etničke mržnje pokušava se nametnuti kao predvodnica spomenutoga mentaliteta, ali postoje uz nju i drugi kandidati. Gužva na desnici povećava se proporcionalno HDZ-ovim izgledima da ponovno zasjedne na vlast. U reanimiranome tuđmanizmu mnogi vrebaju svoju novu životnu priliku.

Zagrebački gradonačelnik Milan Bandić također se uključio u građanski antifašistički ceremonijal, organiziranjem izložbe partizanskih fotografija i nadahnutim govorom koji je održao u toj prilici. Svoju antifašističku orijentaciju potvrdio bi na još kvalitetniji način da je inicirao povratak imena ulice Osmog – može i Devetog – svibnja u Zagrebu. Kad je prvi put stigao na vlast, HDZ je ukinuo i taj naziv, koji je bolno iritirao pavelićevske “domoljube” u njegovim redovima. Time je svijetu jasno dao na znanje da se antifašizam u Hrvatskoj zamjenjuje novom, “državotvornom” ideologijom, kao svjetskim unikatom koji oslobođenje od nacizma-fašizma-genocida tretira kao hrvatsku nacionalnu tragediju. Ta anticivilizacijska ljaga u režiji Franje Tuđmana i njegovih idolopoklonika može se izbrisati samo povratkom naziva ulice, i u tom procesu gospodin Bandić – ako želi – može još uvijek odigrati istaknutu ulogu.

Predsjednica Grabar-Kitarović ukinula je sama sebi priliku da bude pokroviteljica glavne proslave oslobođenja u dvorani Lisinski, koja je okupila mnoge građane-antifašiste. Eliminacijom Brozove biste s Pantovčaka navukla je na sebe omrazu hrvatskih antifašističkih veterana, koju je potvrdila izbjegavanjem službenoga dolaska na jasenovačku komemoraciju. Bista je manji problem od Jasenovca. Eskiviranje pojavljivanja na obljetnici jasenovačkoga proboja, kao i najava službenoga dolaska u Bleiburg, predstavili su predsjednicu u prizmi desničarskoga filistra kojemu je od temeljne etike važnije izbjegavanje povrede rudimentarnih sentimenata u njezinoj hadezeovskoj bazi. Nevažne su jasenovačke žrtve; važno je očuvanje ideologije “nacionalnog jedinstva” u Tuđmanovoj verziji, po kojoj će nacio-rudimenti, služeći se izmišljenom krinkom o “pomirbi partizana i ustaša”, građanima definitivno zajahati za vrat. Za razliku od predsjednice, šef Vlade Milanović pokazao se na proteklim manifestacijama kao borbeni antifašist, što mu kod građana nesumnjivo donosi određene bodove. Upozorio je publiku na povijesne uloge Broza i Tuđmana, te zatražio razumijevanje za teškoće s kojima se lideri suočavaju u određenim historijskim razdobljima. Jasno je da premijer Milanović u svojim porukama nastoji zadovoljiti i tuđmanovski orijentirani dio populacije, ali to ne poništava ogromne razlike koje postoje između Broza i Tuđmana. Broz je u svijetu bio prihvaćen kao legendarni lik iz velike antifašističke koalicije, Tuđmana bi – da je ostao živ – politički nasljednici te antifašističke koalicije priveli u Haag zbog ponašanja pojedinih pripadnika HV-a u ratu za oslobođenje Hrvatske, koje je tolerirao Tuđmanov režim, zbog rata protiv Bošnjaka i suradnje s Miloševićem na podjeli Bosne.

Danas Tuđmana, oni koji nastoje profitirati na njegovu imenu, nastoje prikazati kao lidera-antifašista koji je zbog toga uživao popularnost na Zapadu, iako činjenice govore dijametralno suprotno. Kad su prepoznali njegov rigidni nacionalizam i aspiracije prema stvaranju “velike Hrvatske”, gotovo svi svjetski vođe podvrgnuli su Tuđmana diplomatskome bojkotu koji je trajao sve do njegove smrti. Nitko ga nigdje nije htio primiti, nije mogao ići ni u kakve diplomatske posjete, u izolaciji Pantovčaka sam je kovao svoje bizarne geostrateške planove i prakticirao osobnu diktaturu uz pomoć partijske “elite” stvorene od emigrantskih anonimusa i kamenjarskog lumpenproletarijata. Posljedice njegove ideologije iz devedesetih i danas izazivaju nešto poput opsadnoga stanja u zemlji.

Za razliku od Ive Josipovića, koji je izgubio izbore na svojoj doktrini ležerne nacionalne pacifikacije i viziji predsjednika koji djeluje kao “antibiotik širokoga spektra”, Zoran Milanović ne želi pobjeći od svoje borbene pozicije. Uz poruku “No pasaran” najavio je bitku s oblicima fašističkoga recidiva u Hrvatskoj, pa kad se već pozvao na revolucionarnu La Pasionariju, očito želi da ga neprijatelji shvate ozbiljno.

Komentiraj

PODIJELI
Srećko Jurdana stalni je kolumnist Nacionala, politički komentator i filmski redatelj. Rođen u Zagrebu, studirao je više predmeta na Filozofskom fakultetu, diplomirao je na Akademiji dramskih umjetnosti. Redovno je objavljivao političke kolumne u Večernjem listu, Slobodnoj Dalmaciji, Nedjeljnoj Dalmaciji, povremeno u Vjesniku i drugim glasilima. Jedan je od osnivača i urednika časopisa Film. U tjedniku Nacional radi od prvoga broja kao politički komentator. Za seriju kolumni u Nacionalu pod egidom Stupovi društva proglašen je za kolumnista godine u izboru Hrvatskog novinarskog društva. Na Hrvatskom radiju pisao je oglede o filmu, znanosti i drugim temama. Pisao je i dramske scenarije. Autor je dvije knjige, "Stupovi društva" i "Surova politika".Režirao je niz kraćih i srednjemetražnih filmova, igranoga i dokumentarnoga žanra: Sporazumijevanje, Gospodar tijela, Kugla glumište, Mladi književnici, Nova godina kod građanke Ljubice, Ivan Šibl i dr. Režirao je i dugi igrani film Slučajna suputnica. Film je u dva navrata prikazan i kao mini-serija na HTV-u.