Tijekom proteklog tjedna Andrija Hebrang ponovo je počeo privlačiti pozornost javnosti. Hebrang zasad još uvijek nije stranački aktivan u HDZ-u, ali je naznačio kako ima ambiciju da se ponovo aktivira, što se protekli tjedan i dogodilo, nakon što se pojavio u više medija u kojima je pokušao obraniti Tomislava Karamarka od optužbi Josipa Manolića da je predsjednik HDZ-a bio doušnik Udbe. Hebrang je to pokušao učiniti tako što je iznosio svoja razmišljanja o lustraciji i Manoliću. On je u nedjeljnom izdanju Večernjeg lista Karamarka pokušao braniti iznoseći proturječne izjave, neke potpune besmislice te brojne zamjene teza, uključujući i tvrdnje koje su po nekima opasne relativizacije rastućeg trenda fašizacije u društvu.

[quote_box_center]

  • Bivši ministar zdravstva gotovo je jedini javni zaštitnik predsjednika HDZ-a
  • Zbog krute retorike Hebrang bi svojim pokušajima da pomogne Karamarku mogao dodatno mobilizirati HDZ-ove političke oponente, što mu je u prošlosti više puta uspijevalo
  • Hebrangov život i politička biografija uvelike su određeni tragedijom njegovih roditelja, koja mu je pomogla da pod okriljem HDZ-a napravi respektabilnu političku karijeru

[/quote_box_center]

Manolića, bivšeg hrvatskog premijera i neposrednog Karamarkova šefa, okarakterizirao je kao čovjeka koji je uvijek bio sluga protuhrvatskih struja u politici. Hebrang je kukasti križ nazvao zlim znakom, ali ustaški pozdrav “Za dom spremni” i druge ustaške simbole na nogometnim utakmicama gotovo je proglasio domoljubljem koje ljevičari pripisuju ustaštvu, po svemu sudeći priklanjajući se stavu da se radi o starom hrvatskom pozdravu, puno starijem od hrvatske države. Odbio je konkretno odgovoriti na pitanje je li se desna politička opcija u Hrvatskoj trebala ograditi od pozdrava “Za dom spremni”. Složio se s Karamarkom da je na djelu fašizacija HDZ-a, ali je i tu fašizaciju pripisao osovini lijeve jugokomunističke guje. Potom je Hebrang nastavio trend pritisaka prema medijima koji proteklih dana jačaju pod okriljem miljea bliskog HDZ-u. Hebrang je također najavio lustraciju i izjavio da bi osim HRT-a i neki drugi mediji imali drukčije urednike da je ona provedena.

Time se on zapravo prometnuo u jednog od agresivnijih Karamarkovih zaštitnika, što se u nekim krugovima bliskim HDZ-u počelo tumačiti kao ozbiljnu indiciju da bi se Hebrang uskoro ipak mogao opet politički angažirati. Pri tomu su različite procjene hoće li mogući Hebrangov novi politički angažman za HDZ i Karamarka biti koristan ili ne, jer je njegova teška i isključiva narav u prošlosti više puta prijetila da će ugroziti imidž HDZ-a. Proteklog tjedna očito se procijenilo da bi Hebrangove zamjene teza mogle koristiti u Karamarkovoj obrani, što je ponovo revitaliziralo i razmišljanja o njegovu aktivnom političkom povratku u HDZ.

Hebrang se rodio 27. siječnja 1946. u Beogradu. Njegova majka Olga Hebrang potjecala je iz Pakraca, iz dobrostojeće židovske trgovačke obitelji Strauss. Roditelji su vodili računa o njenom obrazovanju, učila je svirati klavir, francuski i njemački jezik, a kao djevojka, 30-ih godina, pridružila se ljevičarima i komunističkoj partiji, čitala ljevičarsku literaturu i napokon se pridružila partizanskoj borbi u Drugom svjetskom ratu. Kao Židovka i aktivna ljevičarka bila je dvostruko ugrožena pa su je 12. prosinca 1941. ustaše uhapsili i sljedećih nekoliko mjeseci provela je u zatvoru u Pakracu te Staroj i Novoj Gradiški. Deset dana nakon hapšenja ustaše su joj u logorima u Staroj Gradiški i Jasenovcu pobili pedesetak članova obitelji i rođaka.

Jedanaest mjeseci nakon uhićenja Olgu Strauss izdvojili su iz samice logora u Staroj Gradiški i prebacili je u zatvor u Novoj Gradiški. S još nekoliko političkih zatvorenika ustaše su je namjeravali razmijeniti za neke svoje ljude koje su zarobili partizani. U toj grupi za razmjenu bio je i Andrija Hebrang stariji, tada već poznati komunistički aktivist i lider, koji je i prije Drugog svjetskog rata proveo 12 godina u zatvorima zbog svoje političke djelatnosti. Razmjena je uspjela a roditelji prošlotjednog gorljivog Karamarkova zaštitnika krenuli su negdje između Okučana i Caga u zapadnoj Slavoniji prema partizanskom šumskom štabu i dalje u partizansku borbu.

Andrija Hebrang stariji, nakon samo nekoliko dana poznanstva, zaprosio je Olgu Strauss i ona je nakon jednog dana razmišljanja pristala da se uda za njega. Otac Karamarkova zaštitnika bio je tada naočit muškarac u zrelim godinama, 14 godina stariji od njegove majke Olge Strauss. Prema njenom priznanju, u Andriji Hebrangu ona je tada vidjela neobično privlačnog čovjeka, u kojem je pronašla i oca, i brata, i sestru, nadomjestak za cijelu stradalu obitelj. Kao bliski suradnik Josipa Broza Tita, Hebrang je izravno od njega zatražio dopuštenje za vjenčanje. Tito je vjenčanje odobrio nakon tri mjeseca njihove razdvojenosti i Olga Strauss se od Papuka do Slunja zaputila pješice na partijsko vjenčanje. Nedugo nakon vjenčanja Tito je Hebranga postavio za šefa CK KPH, a prve dane relativno normalnog bračnog života njih su dvoje proživjeli u Otočcu koji su partizani oslobodili u 4. ofenzivi.

Hebrang je u siječnju 1944. smijenjen s funkcije šefa CK KPH, potom je prebačen na više dužnosti u komunističkoj partiji, a po završetku rata bračni se par preselio u Beograd. Isprva su živjeli u skromnom stanu u Palmotićevoj ulici, a potom su se po partijskoj direktivi preselili u raskošnu vilu u beogradskoj rezidencijalnoj četvrti Dedinje. U tom vrlo kratkom razdoblju njihova relativno normalnog bračnog života, kao drugo od troje djece, rodio se Andrija Hebrang.

Andrija Hebrang jedva je navršio dvije godine kad je počela tragedija njegovih roditelja. Njegov otac Andrija Hebrang uhićen je 1948. i postao žrtvom montiranog procesa beogradske Udbe, iza kojeg je stajala partijska frakcija koju su činili Aleksandar Ranković, Milovan Đilas i Edvard Kardelj. Oni su ga posve neutemeljeno optužili da je bio ustaški suradnik, a konstrukciju optužbe smislio je general Mile Milatović.

Hebrang je ubijen negdje oko 1950., a službena verzija bila je da se objesio o radijator neke od kaznionica u Beogradu, iako ni u jednoj nije bilo radijatora. Ni danas se ne zna gdje mu je grob, o njegovu ubojstvu desetljećima se nije smjelo javno govoriti, a pozadina tog ubojstva ni danas nije posve poznata. Ni danas se ne zna je li Hebrang stradao zato što ga je Tito kao svog jedinog pravog suparnika dao likvidirati zbog sumnje da je bio sovjetska Staljinova krtica u Titovoj vladi, zato što je bio komunist s hrvatskim sentimentom, ili zato što je kao humani socijalist nakon posjeta SSSR-u u siječnju 1945. raskrstio s boljševizmom i kao ministar industrije u Titovoj vladi počeo zagovarati očuvanje malih poduzetnika i srednje klase.

U vrijeme hapšenja svog oca dvogodišnji Andrija Hebrang s majkom, starijom sestrom Dunjom i mlađim bratom Brankom deset dana proveo je u kućnom pritvoru, u malom neuglednom stanu u Beogradu. Zatim je 17. svibnja 1948. uhićena i Olga Hebrang, a djeca su joj umalo završila u nekom od beogradskih domova. Kako je Olga Hebrang sve do uhićenja rukovodila svim dječjim domovima u Beogradu, tomu se grčevito usprotivila i ipak uspjela djecu poslati sestri svog supruga Ilonki u Zagreb. Olga Hebrang potom je proživjela više od osam godina tragedije: u beogradskom zatvoru Glavnjača tri je godine bila u samici, a potom i u zatvorima u Požarevcu i Slavonskoj Požegi.

Kako je desetljećima nakon toga 1989. i sama smireno izjavila u razgovoru za tjednik Start, to je Andriji Hebrangu i ostaloj njenoj djeci nepopravljivo uništilo djetinjstvo. “Ali ja te se sjećam!“, uzviknuo je Andrija Hebrang kad je kao dječarac nakon nekoliko godina s tetom, bratom i sestrom prvi put posjetio majku u zatvoru u Požarevcu.

Posjet je trajao pola sata, a pune četiri godine nakon toga oni nisu znali ni je li Olga Hebrang uopće živa. Nakon što su je premjestili u zatvor u Slavonskoj Požegi, djeca su Olgu Hebrang do njenog izlaska iz zatvora 10. listopada 1956., zbog teškog siromaštva u kojem su živjela s tetom, posjetila samo još jednom.

Bilo je to dramatično razdoblje za Andriju Hebranga. Kako ne bi gladovali, židovska općina često im je davala pakete s hranom i starom odjećom pristiglom iz Amerike, a Ivan Krajačić zvani Stevo, bivši partijski drug njihova oca Andrije Hebranga, sredio im je i skromnu mjesečnu apanažu republičkog Savjeta za socijalnu pomoć. O mladom Andriji Hebrangu, njegovu bratu i sestri tada se brinuo i Veljko Drakulić, bivši ministar unutarnjih poslova. On bi povremeno slao nekog svog podređenog da provjeri kako su mladi Hebrangovi, što jedu i kakvi su u školi. Kad je došlo vrijeme da Andrija Hebrang pođe u školu, pokazalo se da uopće nema rodni list, jer su ga roditelji zaboravili izvaditi. Zato su i u školu primljeni preko veze, zahvaljujući Fredu Novačiću, direktoru jedne škole koji je bio obiteljski prijatelj prvog supruga Hebrangove majke Olge.

Kad je Olga Hebrang izišla iz zatvora, Andrija Hebrang imao je 10 godina. On se s mlađim bratom nešto lakše prilagodio majci od starije sestre Dunje. Ubrzo su se preselili u trošnu kuću na Ljubljanici, tada zagrebačkoj periferiji. O obiteljskoj tragediji Olga Hebrang djeci ništa nije govorila, što su joj oni u starijoj dobi zamjerili. “Djeca su ionako imala teško, uništeno djetinjstvo, pa da ih još opterećujem pričama o tome – nisam htjela. Ja sam ih samo poticala da uče, da se bave sportom, da idu na izlete, da idu u društva, u muzičku omladinu”, izjavila je Olga Hebrang za Start 1989. Drama Hebrangovih nastavila se i sljedećih godina. Da bi uspjela naći posao, Olga Hebrang morala je promijeniti prezime u Markovac, koje je odabrala jer joj se otac zvao Marko. Iako su i djeca imala promijenjeno prezime, svjedodžbe su u školi ipak dobivala na prezime Hebrang.

15.01.2014., Novinarski dom, Zagreb - Tribina HDZ-a u povodu Dana medjunarodnog priznanja Republike Hrvatske. Tomislav Karamarko, Andrija Hebrang.  Photo: Marko Lukunic/PIXSELL
Foto: Marko LukuniĆ/PIXSELL

Andrija Hebrang o pozadini tragedije svojih roditelja nešto je više doznao tek u odrasloj dobi. Nikada se nije učlanio u partiju, a kad je 1964. postao punoljetan, zatražio je i dobio natrag vlastito prezime. Godinu dana poslije maturirao je i upisao Medicinski fakultet. U sljedećih 19 godina diplomirao je medicinu, specijalizirao radiologiju, magistrirao, doktorirao i postao redovnim profesor na Medicinskom fakultetu u Zagrebu. Kad je 1988. Zvonko Ivanković Vonta, predratni hrvatski komunist i obavještajac, objavio knjigu o pozadini likvidacije njegova oca, Hebrang i njegova obitelj doživjeli su veliku satisfakciju, jer se ime njegova oca prvi put donekle javno rehabilitiralo.

Hebrangova oca Andriju definitivno je rehabilitirao Franjo Tuđman. On je smjesta odlučio u rehabilitaciji njegova imena pomoći Olgi Hebrang, koja ga je to zamolila nedugo nakon što je HDZ u Hrvatskoj osvojio vlast. Štoviše, odmah je Ulicu braće Kavurić preimenovao u Ulicu Andrije Hebranga. Zbog naoko neočekivanog Tuđmanova senzibiliteta za sudbinu Hebranga starijeg, Andrija Hebrang mlađi vjerojatno se i pridružio HDZ-u. Hebrang je, štoviše, bio slijepo zaljubljen u lik i djelo Franje Tuđmana, koga je doživljavao kao nadomjestak za oca.

“Plakao je Tuđman toga kišnog dana u baraci kad mi je pričao o mome ocu, rekavši da se moramo ponositi našim žrtvama koje su bez razmišljanja poklonile život svojoj domovini. Na pragu devedesetih upitao sam ga hoće li se ikada hrvatske suze žalosti pretvoriti u suze radosnice? U istom trenutku je udario šakom po stolu i postao lider, rekavši da hoće. U tom trenutku postao mi je zamjena za oca, kojega nikada nisam vidio, ali sam ga cijeli život sanjao”, napisao je Hebrang mlađi u pismu koje je nakon Tuđmanove smrti sredinom 1999. uputio tjedniku Globus.

Međutim, on nikada nije uspio razlučiti da je Tuđman odmah cijelu Hebrangovu preživjelu obitelj prigrlio kao poštene komuniste stradale zbog hrvatskih uvjerenja samo kako bi naknadno i sebe prometnuo uz bok partijskoj eliti koja je svojedobno samo djelomice stradala zbog mogućeg hrvatskog nacionalizma, a puno više zbog liberalizma i partijskog revizionizma. Vjerojatno se i zato od prvih dana u HDZ-u Hebrang mlađi pokazao kao tvrdi hadezeovac, koji je nekim svojim političkim potezima naznačio da u političkom smislu s ocem dijeli tek zajedničko prezime.

Postavljajući odmah Hebranga za ministra zdravstva, Tuđman je vjerojatno htio i politički kapitalizirati njegovo prezime. Otad je Hebrang bio ministar u svim HDZ-ovim vladama osim u drugoj, Manolićevoj. Hebrang je 1. siječnja 1994. započeo reformu zdravstva, od čega se zdravstveni sustav nije oporavio ni do njegova ponovnog ustoličenja na ministarsku funkciju, u prvom Sanaderovom premijerskom mandatu. Hebrang je i unutar HDZ-a imao brojne oponente, koji su tu reformu posve drukčije zamišljali.

Kakav je Hebrang kao političar, možda se najbolje može zaključiti iz stenograma zapisnika tajnog sastanka HDZ-ovih čelnika 9. listopada 1996., koji se na Trgu hrvatskih velikana održao na temu “Reorganizacija hrvatskog zdravstvenog sustava’’. Hebrang je tada izjavio da zapravo kao ministar zdravstva za dobrobit HDZ-a namjerno obmanjuje hrvatsku javnost: “Zašto ja na televiziji pričam da imate pravo na sve zdravstvene usluge? Ma ne zato što mislim da pacijenti imaju to pravo, nego zato što hoću da stranka koja je stvorila državu preživi, dok ta država barem ne stane na čvrste n oge. Zašto mi u Narodnim novinama foliramo da smo odredili razine usluga, jer po pacijentu imamo 1,7 EKG-a? Zato da zadovoljimo formu, i da državi i ovoj stranci omogućimo da narodu kaže kako ima pravo na sve. Pa imaju pravo na sve, ali će malo čekati. I bit će malo niža razina.”

Hebranga su tijekom njegovih ranijih mandata na položaju ministra zdravstva optuživali i za nepotizam i namještanje natječaja za nabavu medicinske opreme te nekoliko sličnih malverzacija. Iako su neke optužbe bile prilično utemeljene, nisu štetile njegovoj političkoj karijeri. “Ja sam vojnik u civilnom životu. Za mene je nadređeni svetinja, a podređeni mora slušati bez obzira gdje sam u toj hijerarhiji”, rekao je tada Hebrang.

Tuđman je to znao cijeniti. Vjerojatno ga je zato 1996. imenovao za šefa liječničkog konzilija koji je o Tuđmanovoj neizlječivoj bolesti godinama obmanjivao javnost u interesu HDZ-a. Obmane javnosti zbog Tuđmanove bolesti počele su još 15. studenoga 1996., kad je CNN objavio da je Tuđmanu u vojnoj bolnici Walter Reed u Washingtonu dijagnosticiran rak želuca. Tuđmanov liječnički konzilij to je demantirao, rekavši da on ondje liječi čir na želucu, da se osjeća izvrsno i da je kadar nesmetano obavljati svoje državničke obveze.

Iako su američki liječnici Tuđmanu već tada davali samo šest mjeseci života, Hebrang i Hrvoje Šarinić, tadašnji predstojnik Ureda predsjednika, pozvali su uz Tuđmanovo dopuštenje liječnike iz francuskog Instituta Gustave-Roussy. Oni su Tuđmanu zaliječili karcinom ispiranjem želuca citostaticima, što je također javno demantirano.

Zahvaljujući Hebrangovoj inicijativi Tuđmanovo je zdravlje sve do početka 1998. bilo stabilno, a tada mu je izrastao veliki maligni tumor na malom mozgu. Francuski liječnici liječili su ga gama-zrakama i opet mu spasili život. Kad je Nacional sredinom veljače 1998. objavio da je Tuđmana posjetio kardinal Franjo Kuharić kako bi ga ispovjedio i dao mu blagoslov, Tuđmanov je konzilij javno tvrdio da je predsjednik prebolio gripu.

Hebrang je i osobno više puta notorno dezinformirao javnost o Tuđmanovoj bolesti. “Mogu samo reći da je predsjednikov radni kapacitet danas onakav kakav je bio prije bolesti. To znači otprilike pet puta iznad ljudskog prosjeka”, rekao je Hebrang u Slobodnoj Dalmaciji 5. rujna 1997. Sredinom 1998. izjavio je u Večernjem listu da je Tuđman “posve sposoban obavljati sve funkcije, sve dužnosti i svakodnevne aktivnosti” te da ga konzilij smatra posve izliječenim čovjekom.

Takvo se ponašanje Hebrangu uskoro obilo o glavu. Kada je nakon smrti Gojka Šuška u svibnju 1998. predložen za njegova nasljednika na funkciji ministra obrane, Tuđman više nije bio u stanju zdravo rasuđivati ni upravljati zemljom. Hebrangov konzilij i dalje je, međutim, tvrdio suprotno. To je omogućilo Tuđmanu da od ljeta do zime 1998. povuče nekoliko kardinalno loših političkih poteza, koji su tada bitno utjecali na razvoj političkih prilika u Hrvatskoj, a djelomice i na neposrednu budućnost Hrvatske. Kad je Tuđmanu karcinom već napao centre za rasuđivanje, njime je rigidno desna frakcija HDZ-a lako manipulirala. Vjerojatno je najviše pod njihovim utjecajem Tuđman, pod optužbom da su američki špijuni, prisilio na ostavke svog sina Miroslava Tuđmana, koji je bio šef svih tajnih službi, i Andriju Hebranga koji je bio ministar obrane. Čak je i u trenutku davanja ostavke Hebrang samo dao naslutiti da s Tuđmanom nešto nije u redu. U pismu kojim je dao ostavku na sve funkcije u HDZ-u Tuđmanu je zaželio “da mu Bog pomogne u razlikovanju dobra i zla.”

Tuđmanova konstrukcija da je Hebrang američki špijun njega je tada donekle približila sudbini njegova oca, koji je skončao u zatvoru pod optužbom da je bio ustaški špijun. Ali Zvonko Ivanković Vonta, biograf Hebranga starijeg, za Nacional je tada demantirao bilo kakve sličnosti sudbina oca i sina Hebrang, jer iz visoke politike Hebrang mlađi nije otišao u zatvor, nego se vratio na Medicinski fakultet. Ivanković je zamjerio mlađem Hebrangu što je u Hercegovini nastupao krajnje desničarski i branio Tuđmanovu politiku, znajući da se ondje krade novac iz hrvatskog proračuna. “Od nekih se stvari ne može oprati. Vojska na čijem je čelu bio ovaj Andrija Hebrang pjevala je Juri i Bobanu, a njegov rođeni otac izravno se borio protiv Jure Francetića i osudio ga zbog njegovih zlodjela. Najporaznija je Hebrangova izjava o ustaškom zapovjedniku logora u Jasenovcu Dinku Šakiću. Hebrang je za Šakića izjavio da je bio žrtva vremena, iako je njegov polubrat, dijete iz prvog braka njegove majke Olge, kao dječak ubijen u Jasenovcu”, izjavio je Ivanković za Nacional. Dodao je da se suradnja Hebranga mlađeg i Tuđmana nikako nije mogla uspoređivati sa suradnjom Hebranga starijeg i Tita. “S Tuđmanom se ne može surađivati, njemu se može samo služiti. To nije mogao izbjeći ni Andrija Hebrang mlađi. Andrija Hebrang stariji zajedno s Titom počeo je od nule, a usudio mu se i svašta reći. Primjerice, u jednom većem društvu upitao je Tita, koji je volio prstenje, zašto nosi to sranje na rukama. Nije se ustručavao na zasjedanju Politbiroa u šali reći ni to da njihove guzice ne bi grijale te fotelje da nije bilo ludog Pavelića”, izjavio je Ivanković za Nacional godinu prije Tuđmanove smrti.

Nakon što je HDZ 2000. izgubio izbore, Hebrang je s Miroslavom Tuđmanom osnovao HIP, udrugu za promicanje hrvatskog identiteta i prosperiteta, s temeljnim političkim ciljem rehabilitacije lika i djela Franje Tuđmana. Njegova suradnja s Miroslavom Tuđmanom nije dugo trajala, jer su obojica imali velike liderske ambicije. Hebrang se ubrzo vratio u HDZ, po svemu sudeći jer mu je Ivić Pašalić u rujnu 2001. obećao da će ga postaviti za predsjednika HDZ-a. Pašalić je Hebrangovo prezime i utjecaj u HDZ-u pokušao iskoristiti kako bi s čela stranke svrgnuo Sanadera. Potom je, posve neočekivano, Hebrang u prosincu 2001., četiri godine prekasno, prvi put izjavio da je Franjo Tuđman u zadnjim mjesecima svog života upravljao zemljom iako nije mogao zdravo rasuđivati.

Nakon Sanaderove pobjede na stranačkim izborima u HDZ-u Hebrang se, kao “vojnik u civilnom životu koji iznad svega poštuje hijerarhiju”, priklonio Sanaderu, koji mu je uzvratio povjerenje i početkom 2000-ih promaknuo ga u jednog od ključnih ljudi svoje vlade. Hebrang je već u izbornoj kampanji posegnuo za konzervativnom retorikom, kojom je podsjetio na vrijeme kad se 90-ih žestoko sukobljavao s medijima koji su ga kritizirali. S isključivim ponašanjem nastavio je odmah nakon izbora, što je tada počelo narušavati popularnost HDZ-u i mobilizirati tada pasivnu opoziciju. Zbog svega toga, ali prvenstveno zbog toga što Hebrang ni protekli tjedan nije značajnije promijenio svoju krutu retoriku temeljenu na zamjenama teza i manipulacijama, neki su se izvori bliski HDZ-u opet počeli pribojavati da Hebrang svojim pokušajima da pomogne Karamarku dodatno ne mobilizira HDZ-ove političke oponente, kao što mu je to u prošlosti više puta uspijevalo.

Komentiraj


FOTO:Dalibor Urukalovic/PIXSELL
PODIJELI
Berislav Jelinić je istraživački novinar sa više od dvadeset godina radnog iskustva u vodećim hrvatskim tiskanim i elektroničkim medijima. Diplomirani je kriminalist sa apsolviranim studijem novinarstva, te stečenim zvanjem EMBA nakon završene Cotrugli Business School. Radio je kao novinar i urednik u tjednicima Globus, Studio, Arena, Aktual, dnevnim novinama Jutarnji list, na OTV-u, te autorski surađivao na projektima emitiranim na HTV-u i TV Mreži, ali najveći dio profesionalnog angažmana aktivan je u Nacionalu. Početkom 2014. izdao je knjigu pod naslovom Zašto je ubijen Ivo Pukanić. Godinama je aktivan u nevladinom sektoru vezanom uz razvoj transparentnosti pravosuđa. Tijekom posljednjih pet godina aktivan je član Rotary kluba Zagreb Medvedgrad, gdje je odradio i jednogodišnji predsjednički mandat.