U proračunu će, zbog uvođenja imovinskog cenzusa, od iduće godine biti deset milijuna kuna manje za oko tisuću slobodnih umjetnika. Nacional je u razgovoru s ogorčenim umjetnicima otkrio čega se najviše boje i što zamjeraju ministru kulture

idućoj godini planira se izdvojiti čak deset milijuna kuna manje za doprinose za mirovinsko i socijalno osiguranje Hrvatskoj zajednici slobodnih umjetnika pa će tako, s dosad ustaljenih 35 milijuna kuna, ta zajednica dobiti samo 25 milijuna kuna. Što će to značiti za zajednicu koja broji 1290 članova filmskog, književnog, likovnog, scenskog i glazbenog stvaralaštva, pitali smo čelnike zajednice, ali i umjetnike, većini kojih su ti doprinosi jedino jamstvo za neku mirovinu u budućnosti.

Do smanjenja proračunskih sredstava u 2017. trebalo bi doći zbog promjene Pravilnika o načinu i uvjetima za priznavanje prava samostalnih umjetnika na uplatu obveznih doprinosa za mirovinsko i zdravstveno osiguranje iz sredstava državnog proračuna, koji će se mijenjati tijekom ove godine, potvrdili su Nacionalu iz Ministarstva kulture. Dosadašnji način obračuna doprinosa radio se, naime, na temelju dohodovnog cenzusa, a novi Pravilnik predviđa računanje prema imovinskom cenzusu. Iako se još ne znaju uvjeti prema kojima će se za slobodne umjetnike računati imovinski cenzus, odnosno što će se u obračunu prihoda i na koji način vrednovati, sigurno je da će doći do smanjenja broja slobodnih umjetnika.

Nacional je od Ministarstva kulture vezano na ovu temu koja je uzbudila veći dio umjetničke scene, dobio ovaj odgovor:

“Ministarstvo kulture ne osigurava sredstva Hrvatskoj zajednici samostalnih umjetnika za zdravstveno i mirovinsko osiguranje samostalnih umjetnika, nego se sredstva za navedene namjene isplaćuju na temelju odgovarajućih obračuna Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, odnosno Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje. Prema sadašnjem Pravilniku o načinu i uvjetima za priznavanje prava samostalnih umjetnika na uplatu obveznih doprinosa za mirovinsko i zdravstveno osiguranje iz sredstava državnog proračuna Republike Hrvatske (NN91/51), pravo na obračun vrši se prema dohodovnom cenzusu. Tijekom 2016. planira se izmjena navedenog Pravilnika po kojem bi se pravo na uplatu doprinosa stjecalo na temelju imovinskog cenzusa. Procjenjuje se da će primjenom imovinskog cenzusa doći do smanjenja broja samostalnih umjetnika koji će ostvariti pravo na plaćanje doprinosa pa će tako doći do smanjenja sredstava koja se u državnom proračunu osiguravaju za navedene namjene”, poslali su odgovor iz Odjela za medije Ministarstva kulture.

S OBZIROM NA TO da je razlog tog smanjenja sredstava novi obračun, prema imovinskom a ne dohodovnom cenzusu, Nacional je od neovisnog financijskog stručnjaka Srećka Prebega saznao o kakvim se cenzusima radi i što oni obuhvaćaju kad su u pitanju slobodni umjetnici.

  • ‘TEMELJNI JE PROBLEM strah vladajućih da samostalne umjetnike ne mogu kontrolirati i da bi kritičkim angažmanom mogli biti kontra establišmenta’, smatra Sven Jakir

“Načelno govoreći, ne postoji univerzalna definicija dohodovnog ili imovinskog cenzusa koja bi se mogla općenito primijeniti i jasno raščlaniti što točno spada u jedno ili drugo. Međutim, kad se govori o problematici poreza na dohodak, tada postoji šest propisanih vrsta dohodaka koji se uzimaju u obzir u tom segmentu. To su: dohodak od nesamostalnog rada – laički rečeno, tu spadaju plaće koje radnik zarađuje na temelju svog rada kod nekog poslodavca, a u taj segment uključene su i mirovine, dohodak od samostalne djelatnosti – tu bi spadali primici koje dobivaju, primjerice, samostalni umjetnici, dohodak od kapitala – dividenda, kamate, kapitalna dobit, dohodak od imovine – primjerice primici od iznajmljivanja nekretnine, dohodak od osiguranja – primjerice primici u visini porezno priznatih premija životnog osiguranja te tzv. drugi dohodak, odnosno sve ono što ne spada u prethodne vrste – primjerice dohodak ostvaren na temelju ugovora o djelu ili autorskog ugovora”, objašnjava Srećko Prebeg koji kaže da isto tako postoji i veći broj primitaka koji se ne smatraju dohotkom u smislu poreznih propisa, kao što su socijalne pomoći, doplatak za djecu, nasljedstva i darovi, primici ostvareni na nagradnim natječajima i igrama na sreću i slično. To, naravno, nikako ne znači, dodaje, da ovi primici ne mogu biti uzeti u obzir prilikom definiranja dohodovnog cenzusa od strane institucije koja će ga utvrđivati.

PREBEG POJAŠNJAVA da je, kad se govori o imovinskom cenzusu, pretpostavka da se, osim vrsta prethodno navedenih dohodaka, u obzir uzimaju i drugi oblici imovine – primjerice, vlasništvo nad nekom nekretninom i pokretninom, pa se gleda ukupna slika – ukupni primici plus vlasništvo nad nepokretnom ili pokretnom imovinom – te se tako određuje ima li netko pravo na sredstva koja se izdvajaju za neku konkretnu namjenu.

“Tako se potencijalno može doći do kvalitetnije i efikasnije distribucije sredstava koja bi se izdvajala iz državnog proračuna, na temelju cjelovite i realnije slike koja bi uključivala, osim samih dohodaka, i oblike imovine u vlasništvu. Također, s obzirom na to da su to sredstva koja u državni proračun uplaćuju porezni obveznici, može se reći da je poželjno i fer da njihova distribucija funkcionira jasno i transparentno, uzimajući u obzir realno stanje stvari i cjelovitu sliku prema jasno razrađenim i definiranim kriterijima. To u praksi može značiti i više sredstava za one koji ih zaista i trebaju, odnosno zadovoljavaju kriterije”, smatra Prebeg. Dodaje da nema univerzalnog pravila ili propisa koji regulira ovaj segment. Drugim riječima, u takvim slučajevima sama institucija kreira pravilnike i provedbene akte koji bi onda u detalje trebali regulirati što sve obuhvaća, primjerice, imovinski cenzus, ako se to uzima kao kriterij, odnosno kako bi trebala ići sama procedura utvrđivanja takvog cenzusa u odnosu na, u ovom slučaju, slobodne umjetnike.

Iako razočarani što je došlo do smanjenja sredstava u idućoj godini, u Hrvatskoj zajednici slobodnih umjetnika zasad neće poduzimati nikakve radnje jer još nisu poznati kriteriji izračuna i provedbe. Kako kaže Marko Stanić, tajnik i glasnogovornik HZSU-a, zajednica nije upoznata s detaljima, već su jedine informacije s kojima raspolažu u vezi ove teme te da je iznos manji za deset milijuna kuna te da će se u izračun za doprinose za mirovinsko i socijalno osiguranje uvesti imovinski cenzus.

“ZBOG VELIKE FLUKTUACIJE samostalnih umjetnika, broj samostalnih umjetnika je promjenjiv, ali prema evidenciji Stručne službe HZSU-a, u posljednje tri godine doprinosi su uplaćivani za oko 1290 samostalnih umjetnika godišnje. Doprinosi za mirovinsko i zdravstveno osiguranje u 2016. godini, za jednog samostalnog umjetnika mjesečno iznose 2.282,51 kune, odnosno 27.390,10 kuna godišnje”, kaže Stanić i dodaje da se postupci priznavanja prava na uplatu doprinosa i revizije priznatih prava na uplatu doprinosa redovito provode u skladu s odredbama zakona i spomenutog Pravilnika. HZSU svake godine, navodi Stanić, dostavlja Ministarstvu kulture financijski plan sredstava za doprinose mirovinskog i zdravstvenog osiguranja samostalnih umjetnika, odnosno, u konkretnom slučaju, to će napraviti u rujnu ove godine za 2017. godinu.

No unatoč tome što se neće poduzimati konkretnije mjere dok ne budu poznati svi detalji, članovi Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika ogorčeni su na navedene planove Ministarstva, pa tako redatelj Daniel Kušan kaže da ne vidi kako razlog smanjenja sredstava u proračunu može biti promjena kriterija iz dohodovnog u imovinski cenzus. Prihod se, smatra, može smanjiti i pooštravanjem dosadašnjeg kriterija, a isto tako promjena kriterija može dati isti broj članova koji primaju doprinos, dakle može trebati istu količinu doprinosa.

“Ako se već odlučuje ima li umjetnik pravo na doprinos, na osnovu imovine ili dohotka, onda ti kriteriji moraju biti transparentni i pravedni. Ne znam koji će biti novi kriteriji, ali ja nisam ni imovinski ni dohodovni bogataš. Moja supruga i ja smo oboje slobodni umjetnici i dobro znamo koliko je takav život financijski nesiguran jer nikad ne znaš hoćeš li u budućnosti nešto raditi i primati plaću. Osim toga, prava ‘slobodnjaka’ još su manja od prava običnih radnika, tako da bez HZSU-a ne bismo imali ni osnovna prava kao što je plaćeno bolovanje. Moglo bi se reći da su slobodni umjetnici među najmanje zaštićenima u kulturi, koja je sama po sebi već zapostavljena pa mi nije jasno zašto bi se baš njima uskraćivala sredstva. Većina kulture, koja je krucijalna za stvaranje i održavanje nacionalnog identiteta i njegovo promicanje u zemlji i svijetu, nema šanse opstati na tržištu bez pomoći države. Hrvatska kultura se već sad drži na tankim nogama, a ako propadne, bit ćemo podložniji vanjskim utjecajima, s istoka i zapada. Zato svaka vlast koja drži do nacionalnih interesa i budućnosti Hrvatske mora više ulagati u kulturu, kao i u znanost i obrazovanje. Nijedna dosadašnja vlast nije to shvatila, ali ja sam optimist i nadam se da sadašnja hoće”, govori Daniel Kušan. Njegov kolega Ivan Goran Vitez slaže se s njim i kaže: “Ako to znači ono što mislim da znači, meni osobno neće biti neke velike razlike, s obzirom na to da nemam apsolutno nikakve imovine. Pretpostavljam da će onima koji su tijekom godina stekli nekakvu imovinu to činiti veliku razliku.”

Glumac Sven Jakir ogorčen je tom najavom i kaže da na stranici Ministarstva kulture još uvijek stoji dokument iz 2014. o strateškim ciljevima po kojima je namjera povećavanje broja samostalnih umjetnika do 2017. za otprilike 25 članova po godini.

“Ako se donese prijedlog ili zakon o umanjenom financiranju HZSU-a od novog ministra, pretpostavljam da će se morati ući u upravo suprotni trend, a to je smanjivanje broja članova. No to me, nažalost, ne čudi u državi koja općenito smanjuje dotacije za ‘oplemenjivačke’ grane, poput znanosti, prosvjete i kulture, s obzirom na to da su materijalno nemjerljive u direktnom modelu uloženo-dobiveno i zahtijevaju malo dugoročniji pogled. Biti samostalan umjetnik danas je podosta hrabar čin jer je u kulturi sve manje novca i općenito posla, tako da status definitivno daje umjetniku dignitet, legitimitet i koliko-toliku sigurnost u smislu doprinosa te nekih pravnih zaštita”, objašnjava Jakir i kaže da si ne umišlja da će Hrvatska ikada doći do razine Francuske ili Belgije, koje svojim samostalnim umjetnicima isplaćuju honorare za dane kada nisu zaposleni i još druge beneficije, ali definitivno očekuje od države da zaštiti i potpomogne ono malo samostalaca.

“ZAŠTO SE TO NE DOGAĐA je neka druga tema, ali mislim da je temeljni problem strah vladajućih da samostalne umjetnike ne mogu sadržajno kontrolirati i da bi mogli svojim kritičkim umjetničkim angažmanom biti kontra vladajućeg establišmenta”, smatra Sven Jakir. Glumac kaže da su dosadašnji kriteriji za ulazak i ostanak u članstvu HZSU-a poprilično pravedno izrađeni, jer postoji financijska revizija iz koje se vidi koliki mora biti umjetnikov dohodak – ne smije biti ni preveliki ni premali, već između 30.000 i 110.000 godišnje, što je maksimalno sedam do osam tisuća kuna mjesečno neto.

“Postoji i umjetnička revizija iz koje se vidi koliki je umjetnikov doprinos, tako da pretpostavljam da je neka pametna glavica, gledajući farsu oko financijskih kartica zastupnika i ministara, došla na ideju da je to provedivo i za nas, što je potpuni nonsens. Naravno da je iluzorno očekivati da država plaća doprinose za nekoga tko ima nekretninu i pokretninu od pola milijuna eura, ali mislim da su takvi slučajevi ili nepostojeći ili vrlo rijetki. I opet, kako je moguće da se to ne odražava u visini godišnjeg dohotka? Mislim da su za samostalca pokretnina i nekretnina nužnost. Automobil je već civilizacijski uobičajena stvar, a za nekoga tko radi na različitim lokacijama, poput samostalca, jednostavno potreba. Baš me zanima kako netko tko svira kontrabas ili koristi puno opreme, primjerice fotograf, može opstati s taksijem i gradskim prijevozom”, govori Jakir. Dodaje da je nekretnina danas jedina materijalnost prema kojoj svi težimo.

“Kod slobodnih umjetnika nekretnina predstavlja neki temelj sigurnosti u poslu u kojem ne znaš koliko ćeš u budućnosti uprihoditi – i kako onda može biti otegotna okolnost? I još k tome, većini umjetnika predstavlja prostor djelovanja, poput ateljea, prostora za probe, montažu… Tako da mislim da su kriteriji imovinskog statusa vrlo nepromišljeni jer ne mogu se svesti na imaš-letiš, nemaš-ostaješ – i baš me zanima u kakve će detalje naši revizori ići oko procjene imovine! No ako imaju problema s novim izmišljanjem kriterija koji bi trebali prepoloviti zaslužene članove HZSU-a, predlažem da se organizira tombola s rednim brojem samostalnih umjetnika i da Jelena Glišić izvuče slavodobitnike i neslavogubitnike, po mogućnosti na HRT3″, predlaže Sven Jakir.

  • ‘DRŽAVA SLOBODNIM UMJETNICIMA samo osigurava pravo na nekakvu mirovinu koja će, po najavama, nakon 2050. iznositi punih 800 kuna’, priča operna pjevačica Marija Kuhar Šoša

NJEGOVO RAZOČARANJE dijeli i operna pjevačica Marija Kuhar Šoša. Umjetnica kaže da je postavši članicom HZSU-a, bila ponosna što je dio društva umjetnika koji su svojim radom zadužili hrvatsku kulturu i koji imaju obavezu svojom izvrsnošću i dalje pridonositi kulturnom razvoju svoje zemlje.

“Ali uvođenjem imovinskog cenzusa i smanjenjem sredstava smanjit će se broj slobodnih umjetnika, što smatram katastrofalnim osim ako se ukupna kulturna politika okrene prema otvaranju novih radnih mjesta u institucionalnom dijelu kulture. Jedini i osnovni kriterij trebala bi biti izvrsnost. Nažalost, svjedok sam da je previše mladih umjetnika upravo zbog ukupne situacije napustilo Hrvatsku i sada oplemenjuju kulturu nekih drugih zemalja. Da, ‘na prvu’ lijepo zvuči, izvozimo hrvatsku pamet i hrvatski talent, oni pronose naše ime po svijetu. Ali, nažalost, činjenica je da umjetnici jednostavno odlaze trbuhom za kruhom jer je posla sve manje, dok s druge strane trošimo velike resurse da bismo te iste mlade ljude školovali na našim akademijama; to jednostavno nije logično”, smatra umjetnica. Razumije da dolazimo u vremena u kojima će se puno toga promijeniti, ali smatra da nije dobro da je kultura zadnja rupa na svirali, a umjetnike i umjetnost tretira se kao socijalnu kategoriju.

“Često javnost nije upoznata s našom stvarnošću, slobodni umjetnici ne primaju od države novac na račun, već država uplaćuje doprinose za mirovinsko i zdravstveno osiguranje, država nam, dakle, samo osigurava pravo na nekakvu mirovinu, a koja je i po sadašnjim kriterijima minimalna, po najavama nakon 2050. godine naša mirovina će iznositi punih 800 kuna! Realno, mi smo i sad za državu socijalna kategorija, dok su, s druge strane, mirovine za zaslužne sportaše i do pet puta veće i za razliku od nas, oni u mirovinu mogu čim se prestanu aktivno baviti sportom. Nemam ništa protiv sporta, dapače, ali pitam se zaslužuju li i izvrsni umjetnici barem nešto slično i što nam društvo zapravo poručuje. Umjetnici sami na tržištu moraju tražiti posao, nuditi svoja djela i time zaraditi za svoj kruh i jedino pošteno je da status slobodnih umjetnika imaju oni koji su djelima dokazali da su od velikog značaja za naše društvo”, smatra Marija Kuhar Šoša. Dodaje da bi kulturna politika trebala ići u smjeru stvaranja radnih mjesta u kulturnim institucijama, ali i proširivanja djelatnosti same zajednice slobodnih umjetnika kao svojevrsne burze umjetnika koji nadopunjuju i obogaćuju prostor kulturnog djelovanja.

“Vjerujem u dobre namjere svake vlade, ali me žalosti što je tako teško izboriti se da kultura dobije zasluženo mjesto i što se često zaboravlja koliki je značaj umjetnika za oblikovanje kulture u današnjim uvjetima sveukupnog opovršnjavanja. Problem je umjetnika danas, bili oni slobodni ili u okvirima institucija, u tome što se u nedostatku jasne i dugoročne kulturne politike ne mogu razvijati i ne mogu planirati svoj put, svoj razvoj. Kultura je živi mehanizam i jasno je da podliježe društvenim promjenama, ali ona i oblikuje društvo, ona nije mrtva riječ na papiru i zbir brojeva na ugovoru, ona je upravo ono po čemu je sam čovjek zapamćen”, kaže Marija Kuhar Šoša i dodaje da ne bi voljela da svi, ne samo umjetnici, na kraju jednostavno budu zaboravljeni.

PISAC I PREVODITELJ Dinko Telećan ne razumije uzročno-posljedičnu vezu između tako drastično smanjenog izdvajanja za samostalne umjetnike i preinačivanja cenzusa.

“Znači li to da će umjetnik čiji bračni partner dobro, ili uopće išta, zarađuje i koji ima, primjerice, automobil, izgubiti pravo na državna davanja? I pretpostavlja li se, s obzirom na rečeno smanjenje, da gomila umjetnika zapravo sasvim dobro živi, iznajmljuje apartmane, ubire masnu rentu, parazitira na plaći muža ili žene, a pritom još možda, sram ih bilo, nemaju ni djecu pa zato sredstva trebaju biti manja. Tako da se bitangama koje, eto, prijavljuju nekakav mizerni prihod, a u stvari žive kao bubrezi u loju, napokon stane na kraj? Ne znam ni kako bi to točno trebalo mijenjati moj status, tek slutim da nabolje neće. A smanjenje ionako skromnih izdvajanja za samostalne umjetnike smatram, dakako, neopravdanim. No što ćeš, takva je država kojoj kulturna sfera jedva da je još i dekor i u kojoj se postavlja ministar kulture kakav je već postavljen”, rekao je za Nacional Dinko Telećan.

Po svemu sudeći, ova tema izazvat će još puno polemike kad se odrede kriteriji prema kojima će se određivati imovinski cenzus. Prema najavama članova, Hrvatska zajednica slobodnih umjetnika borit će se za svoja ionako nevelika prava.

Komentiraj

FOTO:Saša Zinaja i PIXSELL
PODIJELI
- rođena u Zagrebu 1978. godine - mr.sc. međunarodnih odnosa - diplomirala novinarstvo na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu - novinarstvom se bavi od 1999. godine - dosad je radila u Jutarnjem listu, lifestyle magazinu Story, političkome magazinu Aktual - u Nacionalu je pomoćnica glavnog urednika i piše teme iz kulture