Uoči premijere predstave ‘Malena’ u Gavelli, 35-godišnji zagrebački glumac govori o politici, kulturi i institucijama koje su umrtvljene zbog nepotizma i korupcije te otkriva što je naučio iz života u Španjolskoj, gdje je u mladenačkoj dobi proveo punih pet godina

Uzagrebačkom Gradskom kazalištu Gavella 22. siječnja premijerno će biti izvedena predstava “Malena”, autora i redatelja Mislava Brečića. Predstava je to koju je autor opisao kao bajku za odrasle, a radnja prati mladog obrazovanog Sina – igra ga Filip Križan – koji nakon diplome književnosti i filozofije shvati da za njega nema mjesta u današnjem svijetu i odlučuje se za radikalan potez – terorizam, ali bez ljudskih žrtava. Sin, naime, odlučuje u zrak dizati prijevozna sredstva, sve ono što je dokaz da su se ljudi zbog brzine života udaljili jedni od drugih. Sin i njegova djevojka Malena, koju igra Anja Đurinović, lutaju zbiljskim i izmaštanim prostorima, praćeni Zborom, odnosno narodom koji, tražeći rješenje svog nezadovoljstva, upire prstom, zahtijeva, nameće i odbacuje različite koncepte i ideje. Jedna od njih je i terorizam.

Ozren Grabarić u predstavi igra Inspektora kojeg je, kako kaže, zamislio u stilu slavnog Clouseaua. Grabarić je rođen 17. srpnja 1980. u Zagrebu. Srednju školu zbog očevih poslovnih obveza završio je u Barceloni, a 1999. upisao je Akademiju dramske umjetnosti u Zagrebu, gdje je diplomirao glumu u klasi Neve Rošić. Od listopada 2006. u ansamblu je kazališta Gavella. U intervjuu 35-godišnji glumac priča o politici, kulturi i institucijama koje su umrtvljene zbog nepotizma te o životu u Španjolskoj koji ga je naučio otvoreno gledati prema svemu drugačijem.

NACIONAL: U predstavi “Malena” igrate inspektora čija kći je djevojka terorista. Kako ste doživjeli taj tekst, atmosferu u tekstu i relacije s društvom u kojem živimo?

Tekst “Malena” Mislava Brečića je, kako je sam autor napisao, bajka za odrasle. Unutra su stereotipni likovi poput inspektora, odnosno istražitelja, oca, majke, ljubavnice… Pomalo su arhetipski likovi. Moja uloga je inspektor – netko tko istražuje, tko traži, tko se ne može smiriti dok ne pronađe krivca, počinitelja. Ujedno je i otac, njegova kći je Malena koja se zaljubljuje u tog, kako ga Inspektor zove, vrhovnog terorista svih terorista. Ali to zapravo nije priča o terorizmu. Tema je, prema mojem sudu i doživljaju teksta, borba protiv brzine i površnosti. Teroriste danas povezujemo s ISIL-om i terorističkim napadima po cijelom svijetu koji su za svaku osudu. U “Malenoj” je lik Sina u očima policije označen kao terorist, ali u očima javnosti to je čovjek koji je odlučio uzeti stvar u svoje ruke. Odlučio je dići u zrak sva prijevozna sredstva da bi nas upozorio na površnost vremena, pazeći pritom da nitko ne nastrada. Odlučio je riješiti se onoga što ometa društvo, pružajući tako šansu ljudima da ponovno počnu komunicirati, da žive sporije, da više misle o sebi i drugima, da ponovno budu ljudi. Danas se zaista sve ubrzalo, više komuniciramo putem sprava nego uživo. Ta neka brzina, to ganjanje karijere, neprestana jurnjava odvlači nas od nas samih. Mi se mijenjamo pod tom brzinom i naše disanje se mijenja, pretvorilo se u plitko, automatizirano disanje, pa su naši glasovi povišeni, drugačiji, nisu naši. U toj priči iščitao sam dva principa koja se zalažu za čovjeka; jedan je princip Malene koja nas na blag način podsjeća da se vratimo sebi, da dišemo, a drugi je princip sina koji misli da jedine prave promjene mogu doći dinamitom.

NACIONAL: Zašto ste svoj lik zamislili kao Clouseaua? Jeste li time željeli pokazati ironični pogled na svijet?

Pomislio sam da bi toj pomaknutoj priči dobro došao jedan pomalo nespretan inspektor koji se silno trudi uhvatiti zločinca i na tom putu posrće, zaljubljuje se, brine se za vlastitu kćer, da bi se pomalo, kao i svi likovi u toj bajci, i on počeo mijenjati u nekoga tko počinje gorljivo zagovarati ideje koje Sin na svoj način promiče. I on povjeruje da su promjene možda ipak moguće isključivo kroz radikalni pristup uništavanja korijena, ali na kraju ipak ispada da je cijena takvog čina previsoka.

NACIONAL: U tekstu se dosta govori o potrazi za identitetom. Sin, odnosno terorist, izgubio se. Nakon diplome književnosti i filozofije shvaća da nema što raditi u današnjem svijetu i odlučuje se na drastičan potez, terorizam.

Tekst je zamišljen kao bajka i nema u tolikoj mjeri individualistički pristup. Društvo se izgubilo, ne toliko Sin. On je taj koji preuzima stvar u svoje ruke da bi promijenio svijet, da bi pronašao smisao.

NACIONAL: Redatelj i autor Mislav Brečić u tekstu o predstavi rekao je da je društvu potrebna korjenita promjena. Kako to komentirate?

Naravno, i radikalna promjena. Ono što mi danas dobivamo kao lijek, ono što se često i u medijima može čuti, kozmetičke su promjene. To su promjene koje ne donose ništa novo, nego samo polako pokušavaju dati privid neke promjene. Ljudi na vlasti ne rješavaju korijen problema, već samo pokušavaju zamagliti posljedice. Ne idu u korijen, jer to najviše boli. Zato to nitko na svijetu ne radi. Možda je, kao što se i u ovoj bajci pokaže na kraju, cijena jednostavno previsoka i svaki princip nosi svoje žrtve.

NACIONAL: Slično je i u Hrvatskoj?

Naravno. Vidite da se sve opcije koje dobivamo na vlasti pokazuju kao impotentne zato što političari, nažalost, često nisu ljudi prakse, već teorije koja opet često ispada sama sebi dovoljna. Politika je danas postala vrlo neozbiljan posao. Političari su postali ljudi odvojeni od naroda, od pravih problema, postali su izolirana kasta koja vrlo proračunato govori ono što misli da će se ljudima svidjeti. Čitajući Shakespeareove historije, možete čitati o kraljevima koji su spletkarili kako bi se domogli krune, glad za vlašću je svevremenska, ali to su bili kraljevi koji su išli u bitke i vraćali se s konkretnim pobjedama ili porazima, ožiljci na njihovim tijelima bili su dokaz njihova domoljublja. Poslije su monarhije bile pune ljudi koji su bili obrazovani, znali su jezike, bili su u tijeku s vremenom, gornju i donju klasu dijelilo je, naravno, porijeklo, ali i kultura. Danas smo izbrisali klase, uveli demokraciju i dobili vladare koji su to postali preko lažnih diploma, šupljih obećanja, varljivih riječi i nikakve kulture.

NACIONAL: Što mislite o ministru na odlasku Šipušu i ministrici koju je zamijenio Andrei Zlatar Violić?

Ne mogu govoriti o njima osobno i nemam neki dublji uvid u njihove ciljeve i ostvarenja, ali mislim da su propustili napraviti neke ključne stvari, a to su: povećati izdavanja za kulturu na jedan posto državnog budžeta, što je otprilike i europska praksa, izgraditi jaku nezavisnu scenu koja bi mogla bolje konkurirati institucionalnim kazalištima jer to je jedini način da počne kvalitetna i konstruktivna borba za publiku, napraviti reformu kazališnih institucija i postaviti, ili barem pokušati postaviti, jasne kriterije financiranja nekih projekata i tako dalje. Ali opet je pitanje i što u današnjem sustavu ministri mogu napraviti, kakvu podršku imaju, koliko je duboko birokratsko more koje moraju preplivati, koji je otpor onih koje bi trebali voditi. No ne bi trebalo olako prihvaćati posao ministra; biti na vlasti znači svakodnevno voditi bitke, a to ne možete bez vlastite vojske ili ako niste spremni poginuti za vlastite ciljeve.

NACIONAL: Tekst “Malena” govori i o disfunkcionalnoj obitelji. Što za vas znači obitelj i gdje se ona izgubila u današnjem društvu?

Mislim da je obitelj danas samo pojam. Danas nas se pokušava uvjeriti da obitelj znači muškarac plus žena plus djeca, ali obitelj može biti drugačija, može biti par bez djece, čovjek može i prijatelje doživjeti kao obitelj, obitelj mogu biti i dvije žene i dva muškarca. Obitelj ne znači ništa, postoje samo odnosi između ljudi i način na koji oni funkcioniraju. To što imate muškarca i ženu s djetetom, ne znači nužno dobar i kvalitetan odnos među njima. Jer uvijek su u srži čovjek i odnos prema drugom čovjeku te svijest o tome kako ono što ja činim utječe na druge ljude. To je jedino čime bi se ljudi trebali pozabaviti, a za to im ne trebaju ni stranke ni religijske opcije, nego zdrav razum, a zdrav razum razvija se najbolje pomoću obrazovanja i kulture, odnosno umjetnosti. Mislim da je kultura važna jer ona priča priče, naše priče, o našim čežnjama i našim bolima, ona ne daje odgovore, ali postavlja prava pitanja i tako potiče svakog od nas na promišljanje. Dok god će nam kultura biti ovako nisko, u smislu kvalitete i promišljanja, dotad će nam i društvo biti ovakvo, inertno, bezvoljno, sklono predrasudama i podložno demagogijama velikih političkih i religijskih organizacija, a pojmovi kao što su obitelj, brak, domovina neće značiti apsolutno ništa.

NACIONAL: Ali danas društvo neprestano nameće obvezu čuvanja obitelji, a zapravo se obitelj izgubila, gotovo pa je nema.

Nije da je nema, ima jako puno obitelji, ali je pitanje što ona znači i zašto bi mi to postavljali kao ideal. Za koga, zbog čega? Postaviti takav ideal je ludo. Prvo treba za ideal postaviti čovjeka koji zdravo promišlja svijet oko sebe, a onda sve ostalo.

NACIONAL: Sin, glavni lik, obrazovan je čovjek i vidi drugačiji smisao svijeta. Taj svijet ga razočara i shvati da u takvom svijetu jednostavno nema što raditi. Promišljate li slično, da je u Hrvatskoj jako teško pronaći neko svoje mjesto ako si mlad, obrazovan, ako želiš nešto promijeniti? Kako vidite mladog čovjeka i njegove ideale?

Svaki čovjek može imati ideale, samo je pitanje kakvi su to ideali. Mislim da obrazovani ili prosvijećeni ljudi mogu postavljati prave ideale, one za koje vrijedi ginuti i mogu pretpostaviti put kojim se približiti tim idealima. Mislim da čovjek koji zdravo promišlja uvijek pronađe put u bilo kojim okolnostima. To što ste završili neki fakultet, naravno, ne garantira ništa, ali vlastito promišljanje već garantira neke stvari. Ima puno obrazovanih ljudi, intelektualaca, koji su potpuno inertni jer ih često čujete kako imaju mišljenje i znaju što bi trebalo, ali ne vidite djela koja potvrđuju teoriju. To je kućni, a ne društveni intelektualizam. Takvi su pročitali puno knjiga i posjeduju enciklopedijska znanja i to je divno, ali još bi bolje bilo da je njihovo društveno djelovanje pridonijelo nečemu. Naravno da je obrazovanje bitno, bitna je kultura, ona je samo nastavak obrazovanja, ali imam osjećaj da svi mi stalno očekujemo da će doći netko i riješiti naše probleme, doći će nova vlast, doći će novi direktor, novi ravnatelj, nova stranka, već smo dugo u očekivanju Godota. Sad je vrijeme da pametni mladi ljudi uzmu stvar u svoje ruke.

NACIONAL: Može li se tekst iščitavati i kao metafora napada na institucije, jer ih je potrebno promijeniti?

Uvijek mislim da se institucije trebaju mijenjati, jer ako funkcioniraju na jedan način već 70 ili sto godina, sama logika stvari nalagala bi da se nešto treba mijenjati u odnosu na vrijeme, potrebe ljudi. Ne ljudi, nego društva. O tome bi netko trebao razmišljati i u tom smislu mijenjati pravila po kojima te institucije funkcioniraju. Danas su institucije poprilično mrtve, odnosno umrtvljene. Zašto? Zato što imate jako puno ljudi, a ne znate zašto su tamo, dok uredno primaju plaću. E sad, to je zato što su mnoge institucije postale socijalne službe. Kako se to dogodilo? S jedne strane pripisujemo to politici, to jest političkim uhljebima, onima koji koriste poznanstva s ljudima na vlasti kako bi došli do radnog mjesta i plaće bez obzira na svoje kvalitete i to je za svaku osudu, naravno. S druge strane, vidio sam i dobre ljude na mjestu ravnatelja nekih institucija koji su se sažalili nad nečijom obiteljskom ili financijskom situacijom i dali im radno mjesto za koje oni jednostavno nisu kvalificirani ili nisu najbolji odabir u danom trenutku.

NACIONAL: Kako se boriti protiv nepotizma i korupcije?

Ne radi se samo o nepotizmu, to može biti i zato što je netko jako dobar i boli ga srce kad vidi nekoga da je gladan pa ga zaposli. Taj se, pak, čovjek ne pokaže sposobnim, ali eto, ostane na radnom mjestu do penzije. Time je iz dobrote napravljena šteta instituciji i državi.

NACIONAL: Ne znam baš da bi se našlo puno takvih primjera u Hrvatskoj.

Ali moguće je. Čak i da nije to razlog, nego bilo što drugo, u svakom slučaju ste napravili štetu jer umrtvljujete cijelu državu. Država je ta koja mora biti socijalna, a institucije su tu da budu izvrsne. Ako, primjerice, kultura nije izvrsna, gubi svoj smisao. A smisao joj je da razvija društvo, da društvu otvara nove vidike, da stvara jake pojedince, a ne poslušne ovce, a pogotovo da ruši predrasude. Predrasude su jedan od najrazornijih čimbenika, uzrok ratova, mržnje, nasilja… Ne volite nekog jer je druge boje kože, političke ili religijske opcije, seksualne orijentacije, ali zapravo ga ne volite jer ga ne poznajete. Kad biste im prišli, vidjeli biste da smo zaista svi isti. Da sve nas boli kad nas ubodete i da se svi smijemo kad nas škakljate.

NACIONAL: Proveli ste pet godina u Španjolskoj, kako gledate na to iskustvo? Koliko vas je to usmjerilo?

Sredina jako utječe na čovjeka, posebno zato što sam ja u Španjolskoj bio jako zatvoren, nisam bio aktivan. Bio sam zatvoren, osjećao sam se zapravo kao stranac, povukao sam se, ali sam svejedno tamo išao u školu, u dućan, u kino, u kazalište, gledao televiziju i šetao ulicama. To sve utječe na mladog čovjeka i ono što sam iz Španjolske donio, a što se vjerojatno ne bi dogodilo da sam živio u Hrvatskoj, jedna je otvorenost i zanimanje za one koji su drugačiji. Španjolci imaju puno vjernika i jako su patriotski ili nacionalno osviješteni, što se vidi i po željama Katalonaca da se odcijepe, a svejedno su otvoreni prema drugačijem.

NACIONAL: Što mislite o katalonskim stremljenjima k samostalnosti i odcjepljenju od Španjolske?

Iskreno, volio bih da nacionalnost nije tako važno pitanje danas u svijetu. To je toliko nebitno. Jeste li vi Hrvat, Srbin, Španjolac ili Katalonac, to ništa ne jamči, to je čisti slučaj da ste se vi rodili u jednoj, ja u drugoj, a netko treći u trećoj domovini. To je čista slučajnost! Vi na to ni na koji način niste utjecali, pa mi nije jasno zašto biste zbog te činjenice trebali biti tako ponosni. Ja sam ponosan na nešto što sam napravio, a ne zbog nečega što me dopalo, a da ni sam ne znam iz kojeg razloga. Tako da ja to pitanje odcjepljenja uopće ne razumijem, meni je to toliko strano, ali pretpostavljam da tu nisu u igri samo patriotski osjećaji, već ono što uvijek tinja u pozadini svakog problema, novac.

NACIONAL: Ali Katalonci ne odustaju od toga.

Da, s jedne strane okuplja se Europska unija, a s druge strane svi se odcjepljuju. Tako se možemo svi rascijepiti na gradove, na kvartove, zgrade, katove, prezimena, drugi kat protiv prizemlja, Peščenica protiv Dubrave, Zagreb protiv Splita, Lastovo protiv Mljeta, Hrvatska protiv Slovenije, Europa protiv Azije… i budući da je ljudska glupost svemirska, uskoro ćemo imati planet protiv planeta.

NACIONAL: Vi ste se vratili u Hrvatsku. Što biste rekli mladima koji iz nje odlaze?

Nemam strah da će Hrvati izumrijeti ako mladi ljudi odu van. Ja Hrvatsku doživljavam samo kao prostor življenja, zemlju koja je izuzetno lijepa. Zato sam se i vratio. Sjećam se da sam nakon četiri godine u Španjolskoj prvi put došao u Hrvatsku, s bratom sam išao ploviti njegovom jedrilicom. Bio sam doslovce očaran ljepotom obale. Koja je to ljepota, naša obala, planine, unutrašnjost, ali pogotovo more! Hrvatska je jedno od najljepših mjesta na kojima sam bio, a proputovao sam dosta. Naravno da sam za Hrvatsku sentimentalno vezan, tu su mi korijeni, tu mi je jezik, ali ne bojim se da će Hrvati nestati, ne bojim se da će jednog dana Hrvatska biti pusta. Neki mladi će otići, ali će neki drugi doći, pa tko ne bi volio živjeti ovdje?! I što ako dođu drugi ljudi u Hrvatsku? Što ako jednog dana dobiju državljanstvo i počnu se nazivati Hrvatima? Što ako donesu svoje običaje, svoje znanje, svoje poglede na svijet? Pa što ako će nam se tradicija i kulturni identitet mijenjati? Svijet kakav znamo već se mijenja, oduvijek se mijenjao i mijenjat će se. Pa tko bi htio živjeti u srednjem vijeku? Ali, naravno, uvijek će biti onih društvenih higijeničara koji će povući pitanje čistoće krvi, pravih, čistih Hrvata. Što to uopće znači?!

NACIONAL: A to nas čeka i to je normalno.

To je posve normalno. Mi smo imali oca i majku, to su već dvije različite osobe, oni su imali oca i majku i tako dalje u povijest. A sve je to naša krv, sve se to slilo u nas. Tko može jamčiti da je itko od nas čisti Hrvat? Meni su to sve potpuno strani koncepti koje ne mogu interpretirati na razuman način. Razumijem da je to politički zgodno ili oportuno da se na tome inzistira, ali ne vidim ikakav ljudski smisao u tome.

NACIONAL: Što mislite o prevelikoj politizaciji svega, pa i kulture?

Pitanje je što mislimo kad kažemo politika i politikantstvo. Zbog iskustva koje imamo s našim političarima, uglavnom mislimo na nešto loše, na neku prijevaru ili manipulaciju. Politika za mene znači vodstvo, a ono je potrebno u svim segmentima pa i u kulturi. Pitanje je samo kakvi ljudi vode i koje ljude okupljaju oko sebe. Tu vidim da u politici i u kadroviranju postoje dva principa, princip koristi i princip pogleda na svijet. Princip koristi je najzastupljeniji i najunosniji za današnje političare, osim ako netko procijeni da je korisno imati određeni pogled na svijet. Ja bih više volio vidjeti ljude koji zagovaraju onaj drugi princip, ljude s ožiljcima koji su izborili mnoge bitke i ostvarili karijere, ljude s mjerljivim rezultatima. Samo ljudi koji su se praktično dokazali svojim radom mogu imati neki kredo da nešto vode.

NACIONAL: U Hrvatskoj je to nemoguće ili mi to ne možemo zamisliti zbog?

Da, teško je to zamisliti. Ali se možda nešto promijeni. Evo, sad ćemo napokon imati premijera koji je nestranački.

NACIONAL: Što mislite o tome?

Ne mogu ništa reći o čovjeku na temelju dojma, ne mogu reći ništa dok ne vidim njegovo djelo. Mislim da je to neki pomak, ali treba vidjeti što će nam to donijeti. Vrijeme će pokazati koji je tu princip bio u igri, korist ili pogled na svijet.

Komentiraj

FOTO:Saša Zinaja
PODIJELI
- rođena u Zagrebu 1978. godine - mr.sc. međunarodnih odnosa - diplomirala novinarstvo na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu - novinarstvom se bavi od 1999. godine - dosad je radila u Jutarnjem listu, lifestyle magazinu Story, političkome magazinu Aktual - u Nacionalu je pomoćnica glavnog urednika i piše teme iz kulture