OTROVNA POLITIKA Zemlja u koju nitko neće

Karamarko je nestao u BEZDAN SVOJE ANONIMNOSTI kao da nikada nije ni postojao, što se sasvim sigurno ne sviđa njegovoj megauspješnoj supruzi

Eh, da su samo znali da će ih dočekati upicanjen i nabildan – pa još i tehnički – ministar unutarnjih poslova s markantnim brčinama Vlaho Orepić (inače, moja slaba točka), azilanti svih boja, roda, nacionalnosti i seksualne orijentacije nahrupili bi u Hrvatsku. Obećanu zemlju, u koju nitko neće. “Selam alejkum!” uzaludno su pred kamerama uzvikivali visoki dužnosnici pokojne vlade, dočekujući tek četvero od osmero najavljenih izbjeglica iz dogovorene europske kvote. Badava Orepiću šarm, gostoljubivost i mišići, kad smo na lošem glasu. Nema posla, brate, a i BDP nam je ponešto skroman. O ministru kulture i ljubavi prema čovječanstvu koju iskazujemo na stadionima da i ne govorimo. Bez nade da će nam uskoro biti bolje. S programom IFO instituta ili Planom 21, refourmama, rasprodajama državnih firmi – ne ide pa ne ide! I zato, drage Hrvatine, nema straha od navale čudnih ljudi na rvacku tradiciju i nacionalne vrednote. Fućka se nevoljnicima s istoka za naše visoko mišljenje o sebi. Jedini koji bi mogli nastaviti dolaziti su oni koji su to činili i prije – konstitutivni Hrvati iz susjedne države, u kojoj njihov broj zabrinjavajuće pada. Ne samo zato što se tamo živi još gore, već i zato što ih naše vlade već godinama ispod žita uvjeravaju da je zapravo Zagreb, a ne Sarajevo, njihov glavni grad. Možda i zato što je tako oduvijek mislila i većina dužnosnika rođenih izvan Hrvatske. Pa su nerijetko koristili dvostruko državljanstvo kad bi zagustilo sa zakonom. Bježe oni koji bi trebali množiti se pod budnim okom Crkve, na domaćem tlu, i to svakodnevno, sve jeftinijim autobusima do Mikena i Vrankfurta, u neki bolji svijet, nezaustavljivo. Pa što bi se onda netko poželio naseliti baš tu? Odavno nas je trebao zabrinuti podatak da je ono malo Kineza koji su u nekoliko valova stigli u hrvatska predgrađa, pobjeglo glavom bez obzira. A kad bježe Kinezi, koji su otporni na razne životne neprilike, to je pravi znak za alarm!

TAKVIM NEVAŽNIM DETALJIMA nemaju se vremena baviti hrvatske političke stranke, koje se pod pritiskom adrenalina opet bave same sobom. Taman su se smirile strasti od prošle jeseni, kada su se ispreskakali unutar sebe, kadli će se opet morati uguziti što dublje gazdama, na lijevo, desno, krajnje desno, još desnije i u centru, kako bi opet dospjeli na izborne liste. U tom smislu, iz dana u dan raste broj županijskih i gradskih organizacija HDZ-ta koje se natječu u laskanju budućem gazdi in spe, Andreju Plenkoviću.

VJERNI DO GROBA, baš kao i odbačenom Karamarku, kojeg je zemlja progutala. Nestao je u bezdan svoje anonimnosti kao da nikada nije ni postojao, što se sasvim sigurno ne sviđa njegovoj megauspješnoj supruzi. Još će joj se manje svidjeti kada počne gubiti poslove s Inom, Gavrilovićem i raznim drugim privrednim kapitalcima koji su upravo u Drimiji svojedobno prepoznali neopisiv marketinško-PR-ovsko-lobistički potencijal. I dok Karamarka muče životne i bračne nedaće, jer mu žena više nije na naslovnicama novina, bivši drugari razletjeli se tražiti koalicijske partnere.

Među njima je i HSS-ov Krešo Beljak, kao najtraženija roba. Svjestan svog političkog seksepila, Krešo koketira na lijevo i desno, pa pikira na Ministarstvo poljoprivrede, a ne bi se bunio ni da postane potpredsjednik vlade. Uslijed predizborne groznice, postao je neodoljivo privlačan i Domagoju Miloševiću i Zokinim pregovaračima. Koji ga nemilo zavode, pomalo zabrinuti njegovom bipolarnošću i politikom HSS-a koja se bazira na krilatici: ‘ko da više! Iako to Beljak mangupski negira. Za razliku od Darinka Kosora, koji se i ne trudi sakriti da će opet trgovati s HDZ-tom, ne bi li što bolje naplatio svojih 0,1 promila glasova, što će ih njegova nekada respektabilna, a sada nepostojeća stranka možda zaraditi na sljedećim izborima. Mile Banderos dotle majstorski koristi blagodati proračuna rvacke metropole, u kojoj neumorno organizira koncerte na Tomislavcu, otvara fontane i probija ceste. Baš mu se nekako zgodno poklopilo da će i parlamentarni, a i oni lokalni izbori biti održani u sljedećih godinu dana. Dva u jedan! Tko bi mu mogao odoljeti? Ukratko – čudo jedno čime se sve zabavljaju političari dok televizije uporno zbrajaju i oduzimaju broj noćenja i bave se turističkom sezonom koja bi nas trebala spasiti. I zbog koje će svoju predizbornu kampanju politički PR-ovci morati prilagoditi plažama i dokolici, a ideje za eventualne televizijske spotove i slogane potražiti u reklamama za pivo. Recimo, Zoka na surfu ispija nešto hladno i poručuje: Samo niz vjetar! Krešo Beljak jaše na magarcu i razdragano maše uz parolu: Krešo Beljak kojeg voli svaki seljak! Ili Ivan Tepeš u bermudama na luftmadracu ushićeno uzvikuje u kameru: I na 35 stupnjeva za dom spremni!

No, naravno, ipak je najuzbudljivije u HDZ-tu, stranci koja grozničavo traži novog vođu i novi identitet u dvostrukoj kampanji za osvajanje vlasti. I dok je lički fakin i borac, čovjekoliki Darko pragmatično odustao od borbe prsa o prsa s uglađenim Andrejem, s kojim se iznenada složio da zapravo dijele iste ciljeve iako se to još prije tjedan dana nikako nije moglo zaključiti, profesor Milijan Brkić, nekada Vaso, u očekivanju poništenja svoje diplome drži kratki kurs narodskog ponašanja predsjedničkom kandidatu HDZ-ta kojem se lukavo stavio na raspolaganje. Ne samo što je odustao od samokandidature, već je samozatajni Milijan odlučio Plenkiju pomoći u uvjeravanju stranačke baze da im baš on i baš takav može donijeti pobjedu.

NIJE TO LAK ZADATAK na terenu, gdje ljudi intimno još više od Tomislava Karamarka vole Zlatana Hasanbegovića, a više od žene i djece dobro pečenu janjetinu, no nema sumnje da će Vaso znati upotrijebiti svoju sposobnost preobraćenja nedokaznih po pasivnim krajevima: “Slušaj, Andrej, kad vidiš više od dvoje ljudi oko sebe, odmah ih pitaj: što ćete popiti? Pa ti s njima odma’ po brlji! A kad te pitaju koji dio janjeta najviše voliš – reci glavu! Francuski ne spominji, a osobito ne Europsku uniju! Kad zagangaju, začepi jedno uvo i revi! I ne daj bože da im pričaš o umjerenom desnom centru, samo viči: Neka živi vječno Franjo Tuđman! I to ti je to! Kad vidiš hrvatsku zastavu, povremeno se valjaj po njoj, a svoju člansku iskaznicu koju ti je dala Jadranka Kosor nemoj lijepiti na čelo! Da se ne vidi da si ušao u stranku tek 2011!” tako nekako zvuči prva lekcija profesora Vase, koji sebe i dalje vidi kao zamjenika predsjednika HDZ-ta. Zlu ne trebalo. Jer svaki vođa treba takvog pozadinca. Ostaje, naravno, problem da je puno autentičniji proizvod te i takve stranke tehnički ministar Hasanbegović, Tomina ostavština koju će Plenki teško odstraniti. Ako će uopće. Svjestan svog zvjezdanog trenutka, Bad Blue Haso nakon nekoliko sočnih šala na račun novinara i tužbe protiv Ante Tomića, zbog čijih je riječi teško patio, i dalje prži javnost svojom mogućom kandidaturom za Tomino mjesto. O čemu istinu zna samo vidoviti Milan. Ako se takav scenarij, uslijed nekih sretnih okolnosti za Zoku Milanovića, ipak dogodi, HDZ-tu se sprema ozbiljan sukob civilizacija.

BIO BI TO PRAVI RAJ za medije u doba kiselih krastavaca, kada će građani Hrvatske prema mogućnostima zapaliti prema morima, rijekama i lavorima i u hladovini pustiti mozak na pašu. Uslijed te domaće zavrzlame, naša stožerna predsjednica bavi se izgradnjom uspravnice u Europi. Pojmom koji samo Kolinda razumije. Od Jadrana do Baltika osobno će nas povezati s najrigidnijim europskim diktatorima s kojima Europćani muku muče. I pitaju se – a što im je to zapravo trebalo. Kao i mnogi u Hrvatskoj, u kojoj se čak ni Ministarstvo vanjskih poslova nije sjetilo da smo 1. srpnja, prije tri godine, uz fanfare ušli u Europsku uniju. Jer, k’o za vraga, skeptici iz jednog drugog instituta, onog bečkog, proglasili nas jednom od najneprosperitetnijih zemalja u Europi. Tim gore po Plenkija.

Komentiraj