OTROVNA POLITIKA Skijanje pod rotirkama

Što vam prvo pada na pamet na spomen izborne noći u studenom 2015.? Čini se kao da je to bilo jako davno jer se previše toga u međuvremenu preokrenulo. Ali neke slike o novopridošlima na vlast koji su se, uz pomoć smjernog Bože i njegovih nesalomljivih “mostovljana”, domogli dugo priželjkivanih pozicija, duboko su mi se usjekle u sjećanje. Na primjer, onaj dernek HDZ-ovih “simpatizera” koji su se u pobjedničkoj ekstazi bacali po podu, slinili jedni druge, valjali se po zastavi, filmski se ljubili i ispuštali neartikulirane brdske krikove u strasnom zagrljaju. Da, bila je to noć za pamćenje. I dok sam sa sjetom spominjala Ćaću Sanadera i njegovu privremenu i nasilnu uljudbu tog pokreta koji se u međuvremenu pretvorio u stranku, baš sam se pitala kako se uvaženi akademik Reiner, ugledni liječnik, klasičar i erudit, osjećao u takvom društvu. Je l’ mu došlo da i sam skine čarape, baci kravatu i rastrga košulju ili mu je ipak išlo na povraćanje? Kako bilo da bilo, isplatilo se malo pretrpjeti i zažmiriti na oba oka, jer želja za čašću i vlašću, koja je jača od svih ostalih plemenitih poriva tog priznatog intelektualca, napokon je ispunjena. A sve je počelo tako davno, još u njegovoj dječjoj sobi:

Reci, Željko, što bi htio biti kad narasteš?

JA BIH HTIO BITI JOSIP LEKO!

Ali zašto, sine, pa ti si tako pametan, talentiran i ambiciozan, fin si i pristojan, uvijek sjediš u prvoj klupi, eto baš ti ide i pisanje stihova, mogao bi sigurno biti profesor na Medicinskom fakultetu, ravnatelj Rebra, saborski zastupnik, član izvršnog odbora Svjetske zdravstvene organizacije, ministar zdravstva, urednik međunarodnih medicinskih časopisa, predavač na svjetskim kongresima, potpredsjednik Sabora, član upravnog odbora Europskog društva za aterosklerozu, čak i pjesnik i akademik, pa što će ti to?

Ali ja baš hoću biti Josip Leko, baš hoću i hoću! Sve ovo drugo mi je bez veze!!!

Tek kad mi se budu obraćali s “predsjedniče” i kad ću pod rotirkama ići na skijanje i pretjecati kolonu, dok luzeri čekaju pred granicom, onda ću znati da sam uspio!!!

Eto, tako je mali Željko iz fine zagrebačke familije svojedobno snatrio o vrhuncu svoje političke i sveopće karijere. Iz nekog čudnog razloga, kao i brojni liječnici u Hrvata, imao je golemu potrebu domoći se politike i stranačkih spletki, medija i kamera, držati govore na dodjelama kazališnih nagrada, otvorenjima školske sportske dvorane u Svetoj Nedjelji, pričati o ekonomiji, migrantima i korupciji, zakonu o poljoprivredi – sektoru pekarstvo, baviti se ideologijom, poviješću, ustašama i partizanima, ukratko – svime onime što mu nije struka i što ne spada u internu i kardiovaskularnu medicinu. Kad čovjek pomisli koliko je samo para utrošeno u njegovo obrazovanje u onom mračnom režimu, u vrijeme kojega je izabran za redovitog profesora na Medicinskom fakultetu i postao pročelnik Kliničkog odjela Klinike za patofiziologiju KBC-a Zagreb, dođe mi da jecam nad uzaludnim satima uloženog rada, učenja i truda ovog renesansnog čovjeka koji je, uz sve to, nagrađen i za kajkavske stihove na Krapinskom festivalu. Također u onom mrskom socijalističkom zatvoru naroda. No unatoč svemu i svim tim silnim uspjesima, ostao je nekako blijeda i ne baš omiljena politička figura, koju bi rijetki prepoznali na cesti, a još rjeđi glasali za njega, na primjer, na lokalnim izborima za gradonačelnika Zagreba. Doista, ima nešto opako privlačno u tom zovu vlasti kojem desetljećima ne mogu odoljeti vrhunski specijalisti raznih grana medicine, da bi mahom postali ljigavi, nedosljedni, nepopularni i nazadni političari.

DUGO SE I PREDUGO akademik Reiner spremao za funkciju koja mu je, prema vlastitom priznanju, oduvijek bila cilj. Kao stranački preživljavač koji je u svakom trenutku znao kome se prikloniti i kako se nikome ne zamjeriti, Reiner je razvio posebnu tehniku stalne prisutnosti u sjeni. Kako svojedobno nije bilo oportuno suprotstaviti se Sanaderu, strahovladaru od dva metra i sto kila, u znak osobite ljubavi i vjernosti akademik mu je posvetio svoje dvije pjesme. Procijenio je da je to puno profinjenije, nego da se namaže vazelinom i radi ono isto što su, na primjer, radili Jandroković, Šuker, Davorin Mlakar, Darko Milinović, Božidar Kalmeta i ostali popularni članovi HDZ-a koji se danas prave da Sanadera nisu nikada u životu vidjeli, a kamoli poznavali. Što se tiče Karamarka, akademik je pragmatično zaključio da se ni s njim nema smisla tući, jer je čovjek ipak bivši policajac i špijun koji bi mu mogao nasapunati dasku i eliminirati ga iz igre, kao na primjer Jadranku Kosor. Pa se i u njegovu slučaju poslužio stihovima kako bi mu iskazao svoju odanosti. Ali ne svojima, već onima Marije Jurić Zagorke: “Moja čast, moje poštenje nije ono što vide ljudi, moja čast i moje poštenje ono su što nosi obraz moje unutrašnjosti…” raspisao se nadahnuto akademik po Facebooku. Dok se tako izražavao po društvenim mrežama i zdušno napadao SDP-ejce, Reiner je molio Boga da mostovljani ne prihvate premijersku poziciju i ne predlože Karamarka za predsjednika Sabora, jer u tom slučaju, za njega teško da bi bilo mjesta. I baš kad se konačno sve tako lijepo posložilo i Tihomir Kanađanin uletio u igru, Reiner je konačno završio koncipiranje svog inauguracijskog govora, koji je počeo slagati i vježbati pred ogledalom još prije petnaest godina. Je li mu već tada spontano na pamet pala misao da promijeni ime Sabora u Hrvatski državni sabor ili se to dogodilo kasnije, dok je sazrijevala odluka o vraćanju pokroviteljstva tog visokog Doma nad Bleiburgom, teško je reći.

Badava mu poslije sva ona objašnjenja kako nije jedina asocijacija vezana uz to ime, ustaški režim NDH i kako je rekao puno važnijih stvari u svom dugom i dosadnom obraćanju. Između ostalog i kako “podjele u hrvatskom društvu, poglavito ideološke prirode, ne smiju više biti kočnica daljnjeg razvitka hrvatskog društva” jer je tim govorom upravo poradio na novom nazadovanju istoga i novim podjelama. Čudno kako mu tom prilikom nije spontano palo na pamet da se pozove na hrvatski antifašizam koji je ujedno i temeljna vrijednost Europske unije kojoj pripadamo. Od tog nakaradnog vraćanja u doba neumrlog predsjednika Franje, kada su nam ustaški emigranti iz dijaspore dolazili krojiti politiku, krasti novac za obranu zemlje i tvornice u privatizaciji, nije se ogradila ni predsjednica Kolinda, kao ni veliki Toma, trenutno u ulozi mentora novom mandataru.

A NI MANDATARU ništa iz tog govora nije zagrebalo uši, ako je uopće išta razumio. O čemu duboko dvojim jer se iz intervjua koje je davao ovoga tjedna, moglo naslutiti da Tihomir Orešković ne razumije pola pitanja o kojima: mora razmisliti, mora se informirati, mora se konzultirati ili nije vrijeme da se njima bavi. Dotle se HDZ-ejci i mostovljani tuku oko pozicija u Vladi, s naglaskom na policiju, vojsku i tajne službe koje bi svi voljeli imati pod kontrolom. Za svaki slučaj. I dok se problemi u koalicijskom raju tek naziru, ministar zdravstva in spe Ante Čorušić najavljuje kanadizaciju sustava, zabranu pobačaja, kao i ostale napredne poteze kojima ćemo unaprijediti svoju socijalno osjetljivu državu.

PO MODELU USPJEŠNE KORPORACIJE, čiji će stečajni upravitelj rezati troškove, otpuštati ljude i zaraditi više para svojim šefovima. Po tome je, naime, naš Tim Kanađanin poznat i priznat. U očekivanju daljnjih trzavica u stranačkim križaljkama Bože, Tima i Tome, u prvom tjednu nakon konstituiranja Sabora, kao jedini moralni pobjednik izlazi Josip Leko. Koji Željko Reiner nikada neće postati. Jer obećanja da Sabor neće više biti tek “periferna ispostava vlade” jednako su uvjerljiva kao i objašnjenje da je misao o Hrvatskom državnom saboru bila spontana.

Jedino što je na toj sjednici bilo spontano i poštovanja vrijedno bilo je držanje Josipa Leke i njegovo posljednje obraćanje saborskim zastupnicima. Sve ostalo je, baš kao i ljubav i sloga nove vladajuće koalicije, farsa. A što se tiče Zorana Milanovića i njegova divljanja na Leku – o bivšima, kao i o mrtvima – sve najbolje. Nadam se da je, po dobrom običaju iz doba dok mu vlada nije bila tek tehnička, i Zoka otišao na skijanje. Ali ovog puta – bez rotirki.

Komentiraj